Monika Herceg. 2018. Početne koordinate. Zagreb: SKUD Ivan Goran Kovačić.
Iz tihog mjesta nahranjenog šutnjom o kojoj generacije tek šapću, neke se riječi jednom moraju reći; neke misli, neke more, neke slutnje ili bijes. Zatomljene u crnici, zakopane pod travom, užegle u izvitoperenim sjenama, male traume u Početnim koordinatama artikuliraju se jasno, promišljeno i opipljivo; dovoljno snovito da proklijaju u porezotini.
Monika Herceg svoje lirske subjekte vraća u te trenutke početnih zala, stresova, opasnosti i tuga. Ono najzanimljivije što im se događa jest put kroz obiteljsko stablo ukorijenjeno u narodnim vjerovanjima. Zla kob kojom je ispisana obiteljska povijest kroz najintimnije prikaze (slučajna i namjerna nasilja, samoubojstva, preljube iz kojih se rađaju neznana djeca) vodi nas ambivalentnom šumom, bolje reći – prašumom sentimentalnosti, žaljenja, zgražanja i apsurda. Autorica pritom, zahvaljujući korištenju brojnih metafora, uspijeva ne zagaziti preko ruba hinjene, neshvatljive apstraktnosti i hermetičnosti – boljke mnogih poststvarnosnih liričara.
Slikovitost jest glavna stilska odrednica zbirke. Retorička bujnost, hiperfigurativnost, hipermetaforičnost neodjeljivo tkaju glavninu pjesama. Važna je i uloga personifikacija (»žalost jenjava tempom kojim smrt raste«), anadiploza i anafora (»i njene priče godinama su grumen / grumen / grumen / u grob«) te aliteracija (»priča se / i s popom kraj potoka«, »šiba tišine«) . Potonje – uz gomilanje glagola – itekako pridonose stvaranju ritmičnosti ovih slobodnim stihom ispisanih pjesama.
Ipak, katkad dolazi do nespretnih, reda-radi kreativnih konstrukcija kojima se želi reći nešto što nikada nitko nije, pa kao čitatelji dobivamo grad koji se širi kao tuberkuloza, napadnu zeugmu stranci u šumi koji ostavljaju cipele i dobre namjere, te rečenice, najčešće u završnim, poentirajućim stihovima, poput: kao da je udomio nuklearne procese zvijezda.
Koketiranje s motivima iz fizike (koja jest autoričina struka), sačuvala bih na urednikovu mjestu za neku drugu zbirku – drugačije, možda manje poetski intoniranu te eventualno još zelenije, ekološkije orijentiranu. Ovdje je pristankom na praznovjerja i narodna vjerovanja već učinjen dovoljan kreativni otklon u autentičnost. Bajalice, uroci, prokletstva i legende rahlo su se umiješali u govor o tom dobu – dok se »petkom nedjeljom i utorkom nisu rezali nokti«, a na desnu se nogu, premda oslabljenu i bolesnu, bilo imperativno ustajati.
Tema u širem smislu obiteljska je povijest, a pokretački su motivi smrt i opasnost, smještene u mitski prostor prirode – shvaćene holistički – u svim svojim mijenama, bićima i čarobnostima. Lako se iščitavaju stavovi o neraskidivoj vezi između ljudi i životinja, a svoj je ovidijevski vrhunac zbirka doživjela pjesmom »Gluhe mačke«.
Cikličnost prirode i smrti (shvaćene kao nužno, univerzalno iskustvo) utkane su u tragediju: iskustvo izbjeglištva. Osim uvodne (najavne) i završne (epiloške) pjesme, 56 pjesama svrsishodno je, promišljeno i precizno podijeljeno u četiri ciklusa: Zmijske smrti (podrijetlo), Ptičje smrti (bijeg), Mačje smrti (izbjeglištvo) i Zečje smrti (povratak).
Prvim ciklusom dominiraju prisne narativne slikovne sekvence iz prošloga doba nagrizenog tjeskobom, ali i uzaludnošću uvijek iste, ritualizirane i rutinske radne svakodnevice. Željeznica – to veliko, nepoznato, tek rijetkima shvatljivo biće koje hrani, ali i otprema bližnje dalje od ekvatora polako počinje premrežavati seosku topiku – kojom još uvijek dominiraju egzistencijalne sramote (prekasna udaja, prve smrti i njihovi krivci) te strahovi od onostranog.
Možda jer su zmiju ubili pred pragom, obitelj u drugom ciklusu biva dovedena u rustikalni zimski ugođaj pritisnut slutnjom rata i bijega. Ravnodušna dramatičnost skrivena je u morbidnosti (»Glave«) i metaforama (»mačja krzna očišćena od razigranosti«). Ozbiljne teme kao što su alkoholizam, dječje urođeno zlo i apsurdnost religije dotjerane su ironičnim sintagmama »žene žvaču očenaše«, povremenom rimom (dima-zima), neologizmima (polustabla, polusrna, polubaka) te magijskim slojem iz slavenske mitologije (rusalke, bjesovi). Bestijarij krikova različitih bića dovodi do posljednje pjesme ciklusa – kojom se zaključuje da zbog proživljenih smrti proljeće nikada ne dolazi, što se preslikava i na kompozicijsku razinu.
Treći, ljetni ciklus odlikuju kontrasti svjetla i tame: nasljednih bolesti, nenamjerne zloće, mladenačke naivnosti, svakodnevice te čežnje za prošlosti uprizorene arhaizmima (»uvijek je nosila rubac jer je to pristojilo«). Iz pjesme »Bačva« iščitava se prodor izbjeglištva u živote likova s kojima je čitatelj već uvelike stvorio emocionalnu vezu.
Do vrhunca, a potom i raspleta tuste atmosfere dolazi se posljednjim ciklusom. Ovoga puta smještene u ogoljenu, zrelu jesen, turobnosti više ne zaprepašćuju. Poluizmišljene jezivosti ispadaju manje strašnima od situacije do koje se zbog nedostatka ljubavi i zdravog razuma obitelj dovela. Zamjećujući detalje u slikama, minuciozno se opisuju zlostavljanje, krahovi, kaosi koji su trajno okovali slutnju smrti.
Slutnju koja u svima nama postoji, koja nas toliko ne opterećuje, ali poput žitke mase, dok god zbirku ne ispustimo iz ruku na tlo, podsjeća da je i netko naš možda u njemu – netko čija neriješena energija skromno, poput nevidljivih omča steže još nerođene generacije obitelji.
Podastrijeti ovakve pjesme koje unatoč geografskoj i vremenskoj razlici jasno, a opet vrsno stilizirano komuniciraju s brojnim čitateljima, jedna je od najvećih sila u umjetnosti. Sila jača čak i od one koja se oslobađa nekucanjem o drvo, ustajanjem na pogrešnu nogu ili dolaskom bijesnih vukova – pitomijih od ljudi. Sila koja prokazuje da je osjet traume univerzalno iskustvo, univerzalno kao disanje, kao šuma, kao šum u strahu.