Poštovane dame i gospodo!
Kolegice i kolege!1
Obljetnica Kat. za s. h. k. j. obavezuje nas da se podsjetimo na njenog osnivača i našega učitelja prof. Ljudevita Jonkea. To činimo iz poštovanja prema njegovoj uspomeni s kojom naši studenti i mi živimo preko njegovih knjiga, studija i rasprava. Mi, koji smo bili njegovi izravni učenici – u klupama – voljeli smo prof. Jonkea kao sistematičnog predavača, strogog ali pravednog ocjenjivača i strpljivog pedagoga. Svaki od njegovih studenata – od prvog seminara, pa do rigoroza (koji smo mi još polagali) – s razlogom je osjećao da ga profesorovo oko prati i da od profesora može očekivati pomoć, pa i očinsku brigu. Mi koji smo krenuli putem znanstvenoga rada objavili smo prve tekstove uz njegove poticaje i ohrabrenja.
Prof. Jonke imponirao je generacijama svojih učenika kao nadasve sređena i stabilna, snažna ličnost. Vidjeli smo u njemu oličenje sklada duhovnog i fizičkog zdravlja, cijenili smo širinu njegovih intelektualnih i književnih interesa i sportski duh. Jedan od materijaliziranih dokaza njegove životnosti bilo je to što smo znali da je bio zaljubljenik atletike, kraljice sporta i da je kao mladi docent uredio šahovsku terminologiju u glasovitoj knjizi V. Vukovića, kao i to što smo znali da je još prije odigrao „remi sa svjetskim prvakom“ (kako se kaže u njegovim biografijama). Ne znamo tko je bio svjetski prvak,2 pa je ostalo – na neki čudan simboličan način – da je Ljud. Jonke odigrao remi sa institucijom.
Zaista, taj remi kao da je obilježio, nekako nepravedno, cijelo njegovo plodno djelovanje ali i spodbijanje po hrvatskom ili srpskom jeziku. Ljud. Jonke bio je vrlo iskazivo mlađi od nas koji danas ovdje govorimo kao stariji kad su započeli poznati razgovori ili pregovori o književnom jeziku između Matice srpske i Matice hrvatske. Nismo još u mogućnosti da procijenimo s koliko je uvida Lj. Jonke ušao u taj susret dvaju naučnih mentaliteta: jednoga, kome je sam pripadao, koji je njegovao sliku o čistoti nauke, sposobne da se uvijek izjednači sa znanošću i znanstvom, zaštićena samim svojim uspostavljanjem od moda i prolaznosti, zabluda i predrasuda; i drugog mentaliteta, koji se – u našoj struci – nije klonio romantizma u konstrukcijama koje gradi (npr. srpskohrvatskoslovenačkog jezika), izjednačuje se s ideološkim projektima, pa i pojednostavnjuje za potrebe najizravnije političke akcije.
Ne možemo danas još naći ni dovoljno činjenica koje bi projasnile s koliko je historijske svijesti onaj reprezentativan popis predstavnika preliterarizirane kulture u prepolitiziranom društvu tada podvlačio vodoravnu crtu pod popis naroda istoga jezika; i time zaključio njihov broj u duhu prve Jugoslavije, razrožno s tadašnjim i potonjim temeljnim dokumentima današnje državne zajednice.
Ako to i jesu pitanja koja čekaju odgovore, pouzdano znamo da je Ljudevit Jonke tada bio suvremeno lingvistički opremljen. Proučavanje književnih jezika na sinkronijskom planu, oslobođeno etimologiziranja i dijakronije na jednoj, a dijalektologije na drugoj strani, razvilo se kao specijalnost upravo s njim, mada to oslobađanje metode ni danas ne možemo smatrati završenim.
Prof. Jonke bio je vrlo obaviješten učenik praške lingv. škole. Znanja o potrebi sinkronijskih proučavanja jezika, o autonomnosti književnog jezika i elastičnoj stabilnosti njemu dugujemo. Pa opet, prof. Jonke nije kidao s tradicijama našega izvrsnog proučavanja i njegovanja knjiž. jezika. Pomnjivo je pratio te sljedove i upravo njima posvećivao svoje pero i problematizirao plodove rada Bogoslava Šuleka i Adolfa Vebera Tkalčevića. Zato u njegovim predavanjima i tekstovima blista jasnoća, utemeljenost i zdrava odmjerenost, bez terminološkog prozelitizma pojedinih pravaca u lingvistici.
Naglašujući autonomnost knjiž. jezika, Lj. Jonke je ponavljao da je dobar knjiž. jezik ono kako dobri pisci pišu. Ovo vrijeme hrvatskog jezika i stila ne zove se imenom nijednoga pisca-literate, nego bi, kad bi se imenovalo, ponijelo imena publicista koji danas djeluju. Utoliko nam je lakše shvatiti i objašnjavati Jonkeovu maksimu kao ukupnost slojeva knjiž. jezika u kojima se on razvija.
Stamen u teoriji, prof. Jonke nije se povodio ni u praksi za priljepčivim, ali nedomišljenim postupcima praktičara ili amatera kao što su ubacivanje izvanknjiževnih pojedinosti u knjiž. jezik u vokabularu, kvazilingvistička proizvodnja neologizama (koja kao argument ima samo mogućnost tvorbe, bez poštivanja elastične stabilnosti) ili patiniranje jezika prema uglavnom literarnoj lektiri nauštrb ukupne memorije hrvatskog jezika.
U svemu tome prof. Lj. Jonke učio nas je skromnosti. Svaki od nas čuo je prije nego što je prvi put izišao pred studente iskustvo izgovoreno njegovim prisnim i jednostavnim načinom: – Svrha je nastave da se nešto nauči, a ne da studentima pokazujemo koliko smo mi naučili!
Držeći na umu njegove riječi, a nadahnjujući se unutarnjim mirom koji je on pronosio, lakše nam je graditi na onome čime nas je zadužio i što nam je ostavio u svojim studijama, knjigama i raspravama prof. Ljudevit Jonke, naš nesebični učitelj i prijatelj.
* * *
Danas3 smo prigodnom sjednicom i izložbom radova na Fil. fak. u Zgbu obilježili 40 godina postojanja Kat. za s. hrv. knjiž. jezik. To znači da je naše Sveučilište držalo korak s razvojem lingvističkih proučavanja: tada – ili ne mnogo prije – osnivaju se u Evropi katedre za moderne jezike, dakle onakve kakvi se govore kao poseban predmet naučnog interesa i metode.
Osnivač Katedre prof. Lj. Jonke – od čije je smrti prošlo 10 godina – brinuo se za naučni i pedagoški pomladak. Zahvaljujući njegovim i novijim nastojanjima Katedra je danas plodno i djelatno radno tijelo.
Njezin nastavni rad i znanstvena proizvodnja poznati su javnosti, koja misiju Katedre prati s pozornošću kakvu zaslužuje u suvremenom društvu kultura književnog jezika. Zbog toga ne treba sumnjati da će naša kulturna i ukupna javnost znati cijeniti sposobnost Katedre kojom ona čuva autonomiju znanstvene misli i proučavanje hrv. knjiž. jezika od političke instrumentalizacije, kojoj je često bila i kojoj bi ubuduće mogla biti izložena.