Od sporadičnih interdisciplinarnih iktusa do interdisciplinarna fleksibilno-inkluzivna modela

Đurđica Garvanović-Porobija

1. Interdisciplinarni iktusi u temeljnim stilističkim pristupima voditelja Katedre za stilistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu

U prvome će se poglavlju analizirati metastilistički iskazi i inovativni iktusi u znanstvenim diskurzima Krunoslava Pranjića (Jezik i književno djelo, 1968; Jezikom i stilom kroza književnost, 1986a; Iz-Bo-sne k Europi, 1998; O Krležinu stilu & koje o čem još, 2002) i Krešimira Bagića (Živi jezici, 1994; Umijeće osporavanja, 1999; Treba li pisati kako dobri pisci pišu, 2004), posebice oni koji upućuju na interdisciplinarne i multidisciplinarne ekskurze, što se razumijeva kao sugestija za nalaženje novoga sintetičkog, interdisciplinarnog stilističkoga modela.

1.1. Analiza interdisciplinarnih iktusa u znanstvenome diskurzu Krunoslava Pranjića

Utemeljitelj Katedre za stilistiku Krunoslav Pranjić2 u svojoj je prvoj knjizi Jezik i književno djelo (1968) teorijski i praktično predstavio stilistički koncept što ga je slijedio i obogaćivao: deskriptivnu lingvističku stilistiku koja uključuje „studij ekspresivnih i impresivnih vrednota svojstvenih različitim izražajnim sredstvima kojima raspolaže jezik“ (Pranjić 1968: 50-51). U skladu je s Pranjićevim teorijskim razumijevanjem i njegova praksa lingvostilističke analize3 kojom on traga za stilogenim stilemima jer će reći: „Nije svaki stilem stilogen“, niti je „sve stilogeno obvezatno stilematsko“ (isto: 71), već samo ono što je, kako proistječe iz njegova ukupna diskurza, funkcionalno u pojedinačnom tekstu i njegovu kontekstu. Pranjić nastavlja svoj metastilistički tekst rečenicom: „Time se tip lingvostilističke analize, kakvu slijedim, ograđuje od pretenzija da je njome moguće prodrijeti u totalitet svakoga pjesmotvora“ (Isto). Usto što svoju lingvostilističku analizu ne smatra totalitarnom i svemoćnom, a time ni militantnom, on je određuje kao poseban „tip“, čime sugerira i njezin mogući odmak od tradicionalne analize i potencijalnu otvorenost prema interdisciplinarnim mogućnostima.

Pregledom metastilističkih iskaza u diskurzu Pranjićeve knjige koji upućuju na interdisciplinarnost utvrđuje se da se stilistici namjenjuje mirotvorna uloga između proučavatelja jezika i, s druge strane, proučavatelja književnosti.4 Stilistika se prepoznaje i u službeničkoj ulozi prema književnoj kritici te historiografiji i povijesti književnosti jer ona „literarnom kritičaru i literarnom historičaru ipak može pružiti dragocjene podatke na osnovu kojih će oni kudikamo sigurnije i objektivnije temeljiti svoje sudove“ (isto: 51). Stilistika je i dalek, ali ipak srodan sljednik antičke retorike (isto: 50). Stilistička analiza ide ruku pod ruku s fonetikom i muzikologijom (isto: 130). Stav u odnosu na psihologiju kreće se od oprezna skepticizma do zalaganja za spoznajnu, kognitivnu funkciju stilističke analize. S jedne strane, rješavanje „zamršenih“ psiholoških pitanja – tvrdi Pranjić (isto: 56) – teško da bi stilističara igdje dovelo, s druge je strane imperativ jezičnu stvarnost „svrstavati u sheme našega duha“, što je kognitivan proces, kako stoji:

„A to (svrstavanje jezične stvarnosti u sheme našega duha – op. Đ. G. P.) ipak moramo činiti: zbog produbljivanja spoznaje o pojavama, zbog razloga i metodičko-pedagoških, a i da bi razgovora, iole sustavna i ozbiljna razgovora o pojavama uopće moglo biti.“ (Pranjić 1968: 122)

Primijenjena stilistika pak ima svrhu pedagošku: „da oživi nastavu materinskog jezika, da pomaže tumačenju i razumijevanju književnih tekstova“ (isto: 51). Stilistika u korelaciji s teorijom informacije pribavlja cjelovit uvid u komunikaciju između pisca i čitatelja.5 Pranjić uključuje i filozofiju, posebno etiku (usp. Milanja 2002: 61-64) u stilističku analizu:

„S adaptiranim parametrima: izraz adekvatan doživljaju, izraz koji usklađuje funkciju estetičku i etičku, potražit ću i tumačiti Matošev domet (ili doseg) 'idealnog sklada umjetnika i etika'.“ (Pranjić 1968: 82)

Tako se dakle već u Pranjićevoj prvoj knjizi očituje cijela paleta nagovještaja i iktusa koji signaliziraju otklone od tradicionalnoga lingvostilističkoga pristupa i jasno upućuju na potrebu za interdisciplinarnošću u stilistici. Pranjićeva stilistika nije samodostatna, ona priziva suradnju i korelaciju/sinergiju s drugim disciplinama.

U knjizi Jezikom i stilom kroza književnost (1986) Pranjić na samome početku, u poglavlju „Legitimnost lingvističkoga – stilističkoga pristupa književnome tekstu“, gotovo apologetskim žarom brani lingvostilistički pristup, a ipak ga i dalje transformira. Tako u istom poglavlju književno djelo definira kao diskurz, čime – hotimice ili ne – najavljuje i signalizira diskurznu stilistiku.6

U poglavlju „Daničićev Stari zavjet“ Pranjić oživljuje zanimanje za stare spise, a istodobno i za stilističku analizu prijevodnoga teksta sui generis. Uvodi i višejezičnu usporednu analizu između različitih biblijskih prijevoda, a pišući o nasljedovanju biblijskog stila u Matoša i stilističku intertekstualnu analizu. Pišući pak o stilu i aspektima svjetonazora u Antuna Barca, Pranjić kontekstualizira Barčev svjetonazor filozofijskim pogledima Arthura Schopenhauera i Friedricha Nietzschea (usp. Pranjić 1968: 42). U poglavlju „Ruralno i urbano u novijoj hrvatskoj prozi“ kontekst je pak sociologijski, kako se ističe: „Ruralno, zna se nije striktan, nije fiksan naziv ni književnopovijesni, ni književnoteorijski, nije ni lingvistički. Sociologijski je.“ (Pranjić 1986a: 217) Dakako, Pranjić izrađuje i literarne kontekstualizacije, npr. Barca uokviruje Mažuranićem i Kranjčevićem, Matoša Baudelairom. Jasno je da Pranjić, unatoč svojoj privrženosti lingvostilističkome pristupu, širi njegove granice i nedvojbeno u njega uključuje interdisciplinarnu dimenziju.

U knjizi IZ-BO-SNE K EUROPI (stilografijske svaštice) (1998) Pranjić je ostvario značajan iskorak iz lingvostilističkog pristupa u diskurznu stilistiku. Između ostaloga, taj se tip stilistike prepoznaje po kontekstualizacijskom okviru u koji stilističar/ka postavlja analizirani diskurz, kako primjećuje Katnić-Bakaršić (2003: 37-48). Taj je okvir u ovoj Pranjićevoj knjizi prostorno-kulturološki, pranjićevski: historijsko-geografski i duhovno-mentalitetan. U toj knjizi nagovješćuje se i psiholingvistički/psihostilistički pristup, kako i izrijekom piše Pranjić u poglavlju „Virtualnost dijakronijskih stilema“ (1998: 27), osvrćući se na porabu turcizama u tekstovima franjevačkih pisaca u starijoj bosanskoj književnosti: „Dalo bi to navoditi na psiholingvistički zaključak da se turcizmi i nisu više ćutjeli aloglotizmima […].“ Pišući o fra Grgi Martiću, Pranjić ga prvenstveno ukviruje humanizmom, ograđujući se da je to digresija metodološki neprimjerena, no ona pokazuje zalaženje u kulturološki kontekst (usp. Pranjić 1998: 59). Valja spomenuti još i opis znanstvenoga diskurza profesora Flakera, kojim Pranjić želi proniknuti u „mentalni habitus“ toga autora, dok u predstavljanju znanstvenoga diskurza Slavka Ježića svoj pristup imenuje riječima: „pod stilografijskom lupom ili: pod lupom diskursne analize“ (Pranjić 1998: 152).

I najposlije, u knjizi O Krležinu stilu & koje o čem još (2002) Pranjić nastavlja svoju osebujnu stilističku analizu, zalijećući se zamjetno u interdisciplinarni model, u eskurze k drugim područjima, kako i piše u npr. „Eskursu u analogije muzikološke“ (2002: 82). Skeniranje sadržaja ove knjige kazuje da se Pranjić – prateći Krležu – bavi i političkim aspektom Krležina pisma, stavljajući ga u kontekst što Ante Starčevića što Josipa Broza. Najposlije, Pranjić u poglavlju „Krležin doprinos kristologiji“ dotiče čak i teologiju. U članku „Portretni otisci“ i u poglavlju „Vaništini orisi devetorice“ Pranjić suptilno pripaja književnost i likovnu umjetnost te se bavi filozofskim diskurzom Frane Petrisa, da bi se u pretposljednjemu poglavlju uz „deontološki poziv“ vratio kratko k svrsi stilistike – pedagogiji i učiteljevanju.

1.2. Analiza interdisciplinarnih iktusa u znanstvenu diskurzu Krešimira Bagića

Sljednik Krunoslava Pranjića, i kao voditelj Katedre za stilistiku i kao njegov učenik, Krešimir Bagić7 živo razvija Katedru za stilistiku dajući joj osobni pečat, prateći pritom recentne europske silnice. Već brzim prohodavanjem kroz tekstove njegovih triju knjiga, Živih jezika (1994), Umijeća osporavanja (1999) i Treba li pisati kako dobri pisci pišu (2004), moguće je saznati iz metastilističkih iskaza koji je profil njegove stilističke škole i koje su prakse u vezi s interdisciplinarnim pristupom, kako slijedi:

U knjizi Živi jezici (1994) Bagić opisuje poetske diskurze troje hrvatskih pjesnika: Ivana Slamniga, Josipa Severa i Anke Žagar. Čini se da je autor zaokupljen nakanom da pojasni i čak obrani „pjesništvo iskustva jezika“, kako ga već u predgovoru i apostrofira. Bagić objašnjava i temelj svoje tekstualne analize, pri čemu se vidi i koje mjesto u njegovu pristupu zauzimlje stilistika:

„Pritom ću se – u mjeri u kojoj mi se to učini prikladnim – oslanjati na načela, postupke i rezultate tekstualnih analiza četiriju srodnih znanstvenih disciplina: teorije teksta (lingvističke i književne), stilistike, teorije književnosti i teorije recepcije.“ (Bagić 1994: 7)

U navedenu se tekstu dade odčitati razumijevanje stilistike kao jedne od znanstvenih disciplina koja uz ostale discipline može pridonijeti kvalitetnijem tumačenju književnoga teksta. Razvidno je da je temeljni stav znanstvenički skroman, da nema nadređivanja stilistike drugim disciplinama. To što joj se pridaje posebno mjesto, jer Bagić (1994: 8) piše da će „napose, analizirati stilska obilježja njihovih tekstualnih tvorbi“, proistječe iz činjenice što je tumač prvenstveno stilističar. Tako već u Predgovoru biva jasno da je u načelu Bagić naklon interdisciplinarnu modelu ako on poslužuje svrsi razumijevanja književnoga ili drugoga teksta. Implicitnu obavijest o Bagićevu viđenju stilistike sadrži i naslov knjige i priključena priča o njegovu nastanku. Atribut živi upućuje ne samo na narav analiziranih tekstova, odnosno svjetova, već i na nakanu analitičara da uhvati živi poetski pokret/gestu i analizira proces nastajanja poetske novotvorine. Usto, naslov bi, prema Bagiću (1994: 8), trebao naznačiti „bar obrise makrokonteksta“, koji upućuje na svekoliko područje jezičnoga gibanja, jezika u mijeni. Iako je stilistički pristup u toj Bagićevoj knjizi posvećen poetskim „živim svjetovima“, možda nije slučajno što je naslov dostatno širok da kasnije pokrije i druge produktivne jezične svjetove (npr. reklamni diskurz). U poglavlju pod naslovom „Pjesma“ Bagić izlaže i komunikativni nacrt svoje analize koji vodi računa o poziciji subjekta u pjesmi (usp. Bagić 1994: 13) ali i o recipijentu (isto: 12). Izravni iskazi o stilu osobito pomažu u stvaranju predodžbe o Bagićevu poimanju stilistike i stilističkoga pristupa. Prema njima su, „teorije devijacije i teorije otklona nekonzistentne“ (isto: 11), a stil „ne može biti definiran kao puki izbor između dviju jednakovrednih alternativa, jer takvih naprosto nema“ (isto: 17). Za Bagića „stil pjesničkoga teksta proistječe iz okvirnoga načela gradnje tekstualnoga svijeta“ (Isto).

Kako Bagić otkriva to „načelo gradnje“, razvidno je u trima analizama u knjizi. Pogleda li se jedna od njih, vidjet će se kojim se dominantnim pitanjima bavi i koliko su ona plodonosna. Budući da je prvi pjesnik prema poretku u knjizi Ivan Slamnig, na tome se već primjeru mogu odčitati postupci Bagićeve analize i korelacija s drugim disciplinama. Prvo relevantno pitanje jest ono o Slamnigovu odnosu prema „prethodećim poetskim praksama“ (isto: 23). Drugo je pitanje pak deskriptivno, o trajnim obilježjima Slamnigova pisma. Treće je pitanje razgledavanje Slamnigovih tekstova u razvoju, od prvih do krajnjih. Slijedi tipološko razlučivanje jezičnih igara (eufonije, pravopisnih figura, gramatičkih figura i 'babilonizacije teksta'), razmatranje intertekstualnih elemenata (citata i aluzija), humorizma ili ironijskog uređenja pjesme, pokretljivosti lirskoga subjekta i dijaloga unutar pjesme. Za sveg analitičkog facetiranja, odnosno promatranja različitih poetskih lica Ivana Slamniga, Bagić osmišljuje analizu teorijskim konceptima i poimanjem književnog nazivlja, stilističkim uvidom Krunoslava Pranjića, podsjeća da su figure nasljeđe antičke retorike, uključuje stilistiku diskurza, gramatiku, pravopis, leksikologiju, tekstologiju, semantiku, razvoj matrice, komunikaciju. Sve upućuje k zaključku da je interes stilističke analize Krešimira Bagića da stilistički uz pomoć ostalih disciplina osvijetli izgradnju pjesme, da utvrdi njezinu narav i njezine inovativne jezične geste, da raspozna dijalog i komunikaciju unutar poetske tvorevine, te da najposlije otkrije i/ili pretpostavi kako taj „verbalni predmet“ prihvaća recipijent8. Bagićeva je stilistika sveobuhvatna/cjelovita u odnosu na predmet proučavanja i stoga i nije samodostatna. Ona podrazumijeva uočavanje procesualnosti i pokreta u jeziku. Budući da i Pranjić piše o Slamnigovu poetskome diskurzu, na tome se primjeru može uočiti koji su, ako ih ima, pomaci i otkloni Bagićeva stilističkog pristupa u odnosu na Pranjićev.9

U knjizi Umijeće osporavanja (1999) Bagić analizira polemički diskurz analizom koja podrazumijeva teorijsku i historiografsku kontekstualizaciju, dakle diskurznom analizom. Pogled na treći dio knjige pod naslovom „Polemike M. Krleže od 'Obračuna' do 'Balada'“ pokazat će da je polazište, uz kratku biografsku povijest o polemičnome početku M. Krleže, određeno temeljnim tvrdnjama o Krleži, pri čemu se oslanja na teorijske i kritičke radove V. Žmegača i S. Lasića. Slijedi analiza Krležina polemička opusa u knjizi Moj obračun s njima (1932) i u spisu Dijalektički antibarbarus (1939). Nakon poglavlja „Monologizacija polemike“ i „Šimićevi napadi i Krležina šutnja“, koja su uvelike teorijske i historiografske naravi, Bagić ulazi u žarišnu stilsku analizu kojom pokazuje karakteristične tvrdnje Krležina polemičkoga stila. Stilska se analiza produbljuje do dubinskih odlika, koje pokazuju umnu/mentalnu sliku autora, a svode se na antitetičnost, analitičnost i kvantitativnost. Tako Bagić vodi svoju diskurznu analizu ka psihološkim, unutarnjim, umnim dimenzijama te se u tom dijelu nazire i moguća kognitivna stilistika, barem u povojima.10 Najposlije, ne treba previdjeti da u toj knjizi Bagić stilističkom analizom obuhvaća i fikcijske i nefikcijske Krležine tekstove, čime napušta tradicionalno stilističko polje proučavanja.

U knjizi Treba li pisati kako dobri pisci pišu (2004) odmah u Proslovu nalazi se metastilistička obavijest o naravi stilističkog pristupa u njezinu tekstu:

„Uvodnim tekstom o beletrističkom stilu nastojao sam upozoriti na aporije nekih jezikoslovnih izleta u prostor književnosti i pokazati kako je literarna stilistika (a ne standardologija, leksikografija, lingvistička ili funkcionalna stilistika) ona disciplina koja prikladno i meritorno može konkretno znanje o jezičnim činjenicama rabiti u analizi fikcijskoga teksta.“ (Bagić 2004: 5)

Jasno je i prema prvome eseju „Beletristički stil“ da se Bagić želi konačno otrgnuti onoj lingvističkoj stilistici koja stil razumijeva pretežito ornamentalno. Naprotiv, Bagić promišlja o stilu kao neodvojivu dijelu informacije. Neprihvatljive su i kategorije otklona i izbora, s obzirom da standard nije apsolutno odrediv, niti su varijante/alternante za izbora jednakovrijedne. Bagić (2004: 13) suprotstavlja tim tradicionalnim stilističkim teorijama koncept o prikladnosti stanovitih varijanata „u konkretnoj komunikacijskoj situaciji i u konkretnom iskaznom modusu“.

U poglavlju „Tema praznine u hrvatskome pjesništvu druge polovice 20. stoljeća“ Bagić, provodeći svoj stilistički koncept „subjektivne konkretizacije“, odabire temu praznine kao figuru uz pomoć koje analizira individualne svjetove i njihove idiome u pisaca druge polovice 20. stoljeća, pretežito okupljenih u krugovima oko književnih časopisa „Krugovi“, „Razlog“ i „Pitanja“ te donekle i „Quorum“. Najposlije uključuje i postmodernističke pisce. Pritom se ostvaruje korelacija historiografije, stilografije i interpretacije. Čini se da bi najbliži naziv takvoga pristupa mogao biti – stilistička kritika. U finitivnu dijelu knjige zanimljiv je primjer eksperimentalne stilistike, odnosno opis eksperimenta koji je trebao odgovoriti na pitanje može li se od leksičkog materijala fikcijskog teksta (Dragojevićeve pjesme „Zvijezda Cvjetnog trga“) proizvesti novi fikcijski tekst i hoće li takav leksik utjecati na bliskost novotvorine s ishodišnim tekstom. Ono što je pritom za ovaj rad zanimljivo jest i sociokulturalna dimenzija koju Bagić (2004: 217) uključuje u analizu 153 studentska rada, kako je razvidno: „U studentskim se tekstovima sociokulturna kompetencija očituje u trima spojevima – u datumu 25. III, nazivu Cvjetni trg te u sintagmi Shakespeareov sonet.“

2. Interdisciplinarni modeli u svjetskoj stilistici

Kakvo je lice stilistika pokazala u posljednjem desetljeću, mogao bi zorno pokazati pregled recentnih radova u svjetskim znanstvenim krugovima. U ovome će radu biti predstavljeno šest modela na temelju dvanaest izlistanih znanstvenih članaka nasumično odabranih autora (Burke, 2005; Buson i Billiez, 2013; Carillo, 2010; Carpenter, 2012; Emmot, Sanford i Dawydiak, 2007; Fiordo, 2012; Gorman, Fiestas, Peňa i Clark, 2011; Kingston i Stalker, 2006; McIntyre, 2012; Mitchell, 2009; Rotgé, 2004; Quist, 2008). Tako će se razvidjeti razvojne silnice u sadašnjoj stilistici i potvrditi stilistička orijentacija u pogledu na interdisciplinarnost / multidisciplinarnost / transdisciplinarnost.

2.1. Dopunski ili polemički model

Dopunski ili polemički model podrazumijeva pristup koji nastaje ili dopunom već postojeće tradicionalne stilističke analize ili polemikom s takvom analizom. Primjeri za te modele radovi su Michaela Burkea „Kako spoznaja može unaprijediti stilističku analizu“ (2005) i Margaret M. Mitchel „Stil je čovjek, estetika i apologetika u stilističkoj analizi Novoga zavjeta“ (2009). Mitchel polemički propituje rad Mariusa Reisera „Sprache und literarische Formen des Neunen Testaments: Eine Einführung“ te tako izlučuje sporna pitanja stilističke analize Novoga zavjeta. Burkeov rad, budući da je osobito modelaran, bit će pomnije prikazan i poslužit će kao parcijalan uzorak uz pomoć kojega će se u trećemu poglavlju provesti analiza Pranjićeve kratke priče. Njegov se autor Michael Burke zalaže za uvođenje kognitivnog pristupa u stilističku analizu. Iako se takav potez može činiti reduktivnim, kognitivna dimenzija zacijelo – prema autoru – unapređuje i obogaćuje tradicionalan stilistički pristup, uvećavajući broj uvida koji mogu zasinuti iz stilističke analize. Da pokaže kako se to ostvaruje, poslužio se Verdonkovom analizom Larkinove pjesme „Going“, kojoj je dodao kognitivnu dimenziju. Uvođenje kognitivne varijante neki analitičari doživljuju kao odricanje uloge koju kultura i intersubjektivnost imaju u osmišljavanju književnoga smisla. Stoga je najdjelotvornija argumentacija suprot takvome mišljenju provedba stilističke analize na odabranu tekstu. U slučaju pjesme „Going“ Burke ističe dva interteksta značajna za analizu: prvi Larkinova biografa Motiona koji pruža informaciju da je pjesnik živio u vezi s nevoljenom ženom, što je utjecalo na njegov osjećaj ispraznosti, nezadovoljene želje i spolne anksioznosti koji se pretvorio u strah od smrti. Otuda je smrt tema pjesme. Taj je komentar postao „snažan intertekstualni top-down umetak“ (Burke 2005: 187) u procesu Burkeova osmišljavanja pjesme. Drugi je utjecajni intertekst zapisao Bidney, koji je pišući o Larkinovoj poeziji isticao „fatalne horizontale“ i „ispuštene vertikale“, a u pjesmi „Going“ kretanje koje vodi samo u ništa ili u smrt (Isto). Tako dakle Burke kreće od iskaza kritičara koji mu poslužuju kao inicijalni signali.

Burke potom izlaže Verdonkovu stilističku analizu u najznačajnijim crtama11, a pjesma koja se analizira glasi:

Ide

Večer dolazi
Kroz polja, jedna nikada dosad viđena,
Koja ne pali svjetiljke.

Svilena se čini izdaleka, a
Kada se digne gore oko koljena i prsa
Ne donosi utjehu.

Gdje je otišlo stablo, što zaključa
Zemlju s nebom? Što je pod mojim rukama,
Koje ne mogu osjetiti?
Što otežava moje ruke nadolje?12

Predstavljajući najznačajnije Verdonkove rezultate stilističke analize na leksičkoj razini, grafološkoj, gramatičkoj, fonološkoj, Burke primjećuje da Verdonkova analiza naliježe na kritičke iskaze Andrewa Motiona o smrti i smrtnosti u pjesmi. No nastavlja pitajući kako ju je moguće povezati s Bidneyevom zamjedbom da kretanje dužinom linije vodi u ništa ili u smrt i aluzijom o „fatalnim horizontalama“. Zaključuje da se u tom prostoru otvara mogućnost za porabu kognitivnih alatki. Stoga na tome mjestu Burke uključuje kognitivnu analitičku dimenziju, odabirući tri kognitivna sredstva: lik i pozadinu, slikovnu shemu i kognitivnu metaforu. Lik i pozadina podrazumijevaju postupak u kojemu je značajno zamijetiti istaknutost, pri čemu je lik istaknut, a pozadina se zanemaruje.13 Drugo je sredstvo upotrijebljeno u Burkeovoj analizi ideja o slikovnoj shemi (image schema). Ova se shema može slobodnije opisati kao „pribjegavanje obrascima svakodnevnih interakcija i fizičkih iskustava“, kao što su sljedeće sheme: 'gore-dolje', 'u - iz', 'izvor-put-cilj', 'ravnoteža', 'centar-periferija' itd. Slikovna shema je, kaže Burke, povezana i s likom i pozadinom i s kognitivnom metaforom, koja je treće sredstvo u njegovoj analizi. Tri su temeljna tipa: strukturalna kognitivna metafora (npr. ŽIVOT JE PUTOVANJE), ontološka (npr. UM JE OCEAN) i orijentacijska (npr. ON JE DANAS NA VRHUNCU).

Svoju kognitivnu analizu pjesme „Going“ (2005: 190) Burke zasniva na trima pitanjima: 1. Koji su glavni privlačivači na početku pjesme? 2. Što je lik (trajektor) i pozadina u prvim dvjema stancama? 3. Na temelju gornjega, što ili tko 'ide'? Odgovori su sljedeći: 1. Naslov 'Going' (Ide) glagol je kretanja te je stoga privlačivač (atraktor) i istaknut je, usto što se glagol ne pojavljuje učestalo u naslovu. Kao slikovna shema pojavljuje se element centar-periferija, pri čemu je „ja“ centar. Također naslov „Ide“ sadrži „u-iz“ strukturu, to jest „odavde k ondje“, što na Zapadu znači kretanje od lijeva nadesno prema smjeru pisanja i kulturalni je element spoznaje. Također se razaznaje i kognitivna struktura „izvor-put-cilj“, no ovdje cilj nije poznat, što upućuje na naše ljudsko neznanje o budućnosti. Sama lingvistička struktura ne bi bila dostatna u tom slučaju. 2. U prvoj je stanci riječ „večer“ lik (trajektor) a „polja“ su pozadina. Riječ „kroz“ označuje put jer lik se kreće. No, ono što je osobito zanimljivo, da nasuprot naslovu „Ide“ večer „dolazi“, što znači iz nekoga izvora prema govorniku, invertno u odnosu na naslovni glagol kako pokazuju i navedene sheme:

(GOVORNIK?) ← VEČER ← POLJA ← VEČER ← (IZVOR?)

U gornjoj je shemi izvor iz kojega se dolazi nepoznat. Za večer koja dolazi može se reći da je prisutna i prije i poslije polja jer je u kretnji, jer je lik koji ističe svoju sveprisutnost. Polja su pak pozadina.

CILJ (govornik?) ← PUT (kroz polja) ← IZVOR (?)

U gornjem se prikazu ostvaruje slikovna shema „cilj-put-izvor“.

govornik? (U) ← (dolazi) ← večer (IZ)

U gornjem se pak prikazu ostvaruje shematska struktura „u-iz“, kao kognitivna orijentacijska metafora.

U drugoj stanci subjekt je i dalje večer iako nije spomenuta izravno već zamjenicom. Ponovo večer dolazi, a ne ide, no ono što je novo jest da energetski izvor nije samo eksterni već i interni, kako je predstavljeno riječima „digne gore“ („drawn up“). Iako se „gore“ najčešće pojavljuje u pozitivnu smislu, ovdje se smješta u negativan kontekst, što iznevjeruje naše kognitivno-kulturalno poimanje tog pojma, dok je posljednja riječ „dolje“ u pjesmi u skladu s našim razumijevanjem i znači: Smrt je dolje. Raspravljajući o trećem pitanju: Tko zapravo ide?, Burke utvrđuje tenziju između naslovnoga „Ide“ i strofičnoga „dolazi“, pri čemu se upravo zbog navedene kognitivne analize može sa sigurnošću tvrditi da subjekt/govornik ide, a da smrt dolazi, te da je život dolazeći projektil, a ne dar, što se ne bi moglo razaznati samo uz tradicionalnu analizu.

Burke ističe u zaključku kako valja provesti više kognitivnih analiza da se potkrijepi stav o dopunjujućoj ulozi unosa kognitivne dimenzije u stilističkoj analizi, koja bi mogla osvijetliti šire kritičke zamjedbe poput navedenih na početku.

Catherine Emmot, Anthony J. Sanford i Eugene J. Dawydiak napisali su rad pod naslovom „Stilistika susreće kognitivnu znanost: Proučavanje stila u fikciji i čitateljeva pažnja, s interdisciplinarnoga gledišta“ (2007).14 Ujedinjujući dva različita polja istraživanja – stilistički rad na isticanju15 i psihološki rad na „dubini procesuiranja“16, ovaj rad predstavlja novu eksperimentalnu tehniku ispitivanja učinka/efekta na pažnju čitatelja. Autori su kombinirali stilističku analizu s intuitivno odabranim sredstvima koja privlače pažnju u narativnim tekstovima sa psihološkim testiranjem kako bi se odredilo da li odabrane stilističke crte uistinu pobuđuju pažnju u čitatelja ili ne. I taj rad predstavlja model stilističke analize kojoj se dodaju kognitivna, psihološka dimenzija i metodologija.

2.2. Model analize neliterarnog diskurza

Rad Ronalda H. Carpentera „O visokom stilu u diskurzu Allana Nevinsa i pristupno obraćanje Johna F. Kennedya: spojnik stilističkog pripajanja“ (2012) primjer je takva modela jer traga za stilskom poveznicom između Kennedyjeva političkoga diskurza u njegovu pristupnu govoru i povijesnoga diskurza Allana Nevinsa. Za potonjega je Alfred Knopf rekao da je jedini povjesničar koji piše historiju na veličanstven način. Prema prepisci između Thustona Clarka, voditelja Kennedyjeve inauguracijske svečanosti, i Nevinsa, jasno je da je Nevins sudjelovao u pripremi toga govora, no njegov se rukopis izgubio. Prateći Nevinsove radove i govore predsjednika Kennedyja i njegove rukopise, autor utvrđuje stilske spojnike u njihovu ustrajnom obostranom međuodnosu.

Kennedyjev je stil odlikovao klasični hijazam, što je uočljivo u njegovoj poznatoj rečenici: “Ne pitaj što tvoja domovina može učiniti za tebe – pitaj što ti možeš učiniti za svoju domovinu.“ Također u svoje tekstove rado je unosio antitezu, kao što je jedna od ranijih: “Moramo prepoznati da ako se ne zanimamo za naš politički život možemo lako izgubiti kod kuće ono što su mnogi mladi tako krvavo dobili izvan nje“ (Carpenter 2012: 5). Nevins je svoje tekstove ispravljao i pisao je više verzija svojih rukopisa. Cijenio je kratkoću, što je razvidno i u Kennedyjevim tekstovima. Kennedy je također cijenio preciznost i kratkoću, ostvarujući je često asindetonom, nalik Longinu, kao npr. u rečenici svog pristupnoga govora u kojoj je izostavio „i“ („energija, vjera, odanost“) iako Kennedyjev visoki stil često uključuje i polisindeton kojim se ostvaruje dojam nagomilanosti i brojnosti. Najposlije, što je specifično Nevins doprinio za Kennedyjev govor? Autor tvrdi da je to literarna ili metaforička slika fizičke borbe. Nevins je izbjegavao prosječnost u opisu, odabirao je značajne konflikte. Njegov je slikovni diskurz bio uveličan i specifičan; u njegovoj knjizi The Ordeal of the Union Amerika nije „podigla vojsku“, već je „podigla armije Istoka i Zapada“; namjesto „velikog industrijskog napora“ pisao je „kolosalnoga napora“; namjesto „natjecanja u izdržljivosti“ pisao je „spartanske izdržljivosti“ itd. Slično je i Kennedy pribjegavao hiperboliziranim metaforama u svojim govorima i napisima te je tako hladni rat između Amerike i sovjetskog komunizma nazvao marcijalno bitkom između Aresa i Marsa. Stilistički spojnici između Nevinsa i Kennedyja mogu se naći i u drugim elementima klasičnog stila (sublimnost, veličanstvenost, asindeton, polisindenton, klimaks).

2.3. Sociokulturalni i pedagoški modeli

Primjer je takvoga modela članak „Sociolingvistički pristupi multietnolektu: jezična varijanta i stilistička praksa“ (2008) u kojemu Pia Quist predstavlja rezultate istraživanja dviju studija kopenhagenskog multietnolekta iz perspektive varijante i stilističke prakse. Drugi je primjer članak „Kreativna i stilistička sredstva koja su primijenila djeca tijekom narativnog zadatka uz slikovnicu: kroskulturalna studija“ (2011), napisala ga je skupina autorica: Brenda K. Gorman, Christine E. Fiestas, Elizabeth D. Peňa i Maya Reynolds Clark. Svrha studije predstavljene člankom jest analiza učinaka kulture na kreativne i stilističke kompetencije u djece koja su dobila zadatak da proizvedu priču na temelju slikovnice. Istraživanje je provedeno na 60 učenika prvog i drugog razreda Afroamerikanaca, Hispanoamerikanaca i bijelaca. Nakon prikupljenih materijala intervjuirane djece provedena je analiza o sljedećim stilističkim konvencijama: stilskoj organizaciji (centrirana tema, linearna, ciklična), dijalogu (direktni, indirektni), referencama na karakter odnosa (narav, imenovanje, ponašanje), uljepšavanju (mašta, odgoda, konflikt) i paralingvističkim sredstvima (ekspresivni zvukovi, eksklamativni izričaji). Rezultat pokazuje da nema razlika među etničkim skupinama u pogledu na organizacijski stil ili uporabu paralingvističkih sredstava. Afroamerikanci uključili su više fantazije u svoje priče, Hispanoamerikanci češće su imenovali likove, a bijelci su češće upućivali na narav odnosa među likovima. Utvrđeno je da u visokostrukturiranom zadatku pričanja priča zasnovanom na slikovnicama, kultura utječe na dječju proizvodnju narativa. Studija je značajna za razumijevanje sociokulturalnih obrazaca u odnosu na stilističku praksu, pri čemu ne treba zaboraviti da na umijeće pričanja nisu djelovali samo činitelji etničke i kulturne pripadnosti već i odgoja, rodne pripadnosti i dječje osobnosti.

Rad Laurencea Busona i Jacqueline Billiez pod naslovom „Reprezentiranje stilističke varijacije u devetogodišnjaka do jedanaestogodišnjaka: kognitivni procesi i istaknutost“ (2013) uspostavlja poveznicu stilistike s kognitivnim istraživanjem, u ovom slučaju o kognitivnim procesima uključenima u metapragmatičku sposobnost vrednovanja stila i srodan je prema metodološkim postupcima s prethodnim radom.

2.4. Primijenjeni/pragmatični stilistički model

U članku „Forenzička stilistika u online svijetu“ (2006) John Kingston i Kate Stalker predstavljaju forenzičku stilistiku, znanu još i pod nazivom stilometrija, kao stilističku granu koja ispituje stil radi praktične svrhe utvrđivanja autorstva dokumenata u parničnim predmetima, posebno u pitanjima povezanim s online kriminalom. Njihov se rad usredotočuje na dosege i mogućnosti utvrđivanja činjenica u sudskim slučajevima te predstavlja i kratak pregled kvantitativne stilistike. Rad sadrži i dvije studije koje ispituju postotak mogućnosti utvrđivanja rodne pripadnosti autora spornog dokumenta. Na temelju provjera i primjene jednostavnog modela ispitivanja uz pomoć ključnih riječi dolazi se do rezultata da se rodna pripadnost autora nekog dokumenta može utvrditi s osamdesetpostotnom točnošću. Pritom se koriste računalni programi koji utvrđuju frekventnost ključnih riječi. Krajnji je zaključak da forenzička stilistika može poslužiti u nekim fazama sudskog istraživanja, posebice u početnome skeniranju opsežnijih dokumenata.

Autori utvrđuju da supostoje tri tipa stila koja treba analizirati u provedbi forenzičke obrade: formativan, koji se posebno usredotočuje na greške u pisanju; retorički, koji ispituje izbor riječi, porabu stilskih figura, idioma, poetskog stila i sl.; te predmetni, koji se odnosi na temu dokumenta.

Velik broj anonimnih e-mailova pokreće pitanja o autorstvu – tko su pošiljatelji. Dakako, jasno je da se dopisi koji stižu iz „banaka“ i sličnih ustanova vrlo brzo mogu identificirati kao lažni prema greškama ili prema terminologiji koju ne koriste bankovni zaposlenici. U online svijetu zbivaju se i mnogi drugi kriminalni činovi i lažna predstavljanja, lažne internetske stranice, chat s nepoznatom osobom itd. Pritom se ne mogu uvijek utvrditi autori, ali se forenzičkom stilistikom mogu utvrditi neke njihove osobine: nacionalnost, dob, socijalni status i sl. Primjer takvog istraživanja izvela je grupa Moshea Koppela na Sveučilištu Bar-Ilan. Oni su analizirali 500 tekstova raznih autora i raznih tema i utvrdili da na temelju ključnih riječi mogu utvrditi dob/uzrast i rod autora. Muške ključne riječi uključivale su kvantifikatore (jedan, dva, više, neki) i determinatore (članove, pokazne zamjenice) i glavne brojeve; ženske ključne riječi bile su osobne zamjenice (ja, ona, ti, moje, njezino), zamjenice za ženski rod, riječi koje završavaju na n't i prezent. Autori ovog rada iskušali su tu jednostavnu metodu dvaput eksperimentalno i došli do zaključka da ona ima stanovitu vrijednost, ali da se treba usavršiti i ispitivati za veću djelotvornost.

Rad Richarda Fiordoa nosi naslov „Podučavanje pisanja uz pomoć opće semantike i opće semantike uz pomoć pisanja: stilistički pristup“ (2012). Glavna je ideja ovoga rada da postoji uzajamni odnos između filozofije opće semantike i tehnika verbalnog izražavanja uopće i pisanja posebno. Rad se dakle usredotočuje na praktično pisanje.

Ellen C. Carillo u članku „(Re)figuriranje kompozicije stilističkim proučavanjem“ (2010) piše da je stilističko proučavanje kompozicije ponovo oživljeno te da se njime značajno mogu obogatiti i studenti i pisci. Pritom ističe značaj figura misli jer mogu odvratiti pozornost od sadržaja i argumenata kojima su skloni studenti k drugim značajnim vidovima pisma čime mogu obogatiti svoj retorički repertoar.

2.5. Intermedijalni model

Dan McIntyre u članku „Prototipne karakteristike filmskih dijaloga u blockbusterima: korpusna stilistička analiza“ (2012) pokazuje kako se lingvističke tehnike mogu upotrijebiti da bi se otkrile prototipne stilske karakteristike filmskih dijaloga u blockbusterima. U nekoliko slučajeva predstavljene analize potvrđuju mišljenja i sudove filmskih kritičara, čime se uzdiže i potvrđuje vrijednost kritičke metode. Autor polazi od teorije prototipova Eleanor Rosch, od njezina kognitivna pristupa kategorizaciji. Prototipovi su kulturalno definirani, što se pokazuje na primjeru kategorizacije ptica – u Velikoj Britaniji središnji prototip su crvendaći i kosovi, sekundarni su nojevi i emui, a periferni pingvini. Tu će teoriju primijeniti na svoje istraživanje prototipnih karakteristika dijaloga u blockbusterima. Odabravši trinaest blockbustera (filmskih spektakala), usredotočio se na 320.499 riječi u njima. Filmovi su bili sljedeći: Ralje (1975), Rocky (1976), Ratovi zvijezda (1977), Alien (1979), Indiana Jones i otimači izgubljenog kovčega (1981), Istjerivači duhova (1984), Indiana Jones i posljednji križarski pohod (1989), Sirove strasti (1992), Jurski park (1993), Titanik (1997), Armagedon (1998), Nemoguća misija II (2000), Fantastična četvorka (2005). U svakome od filmova autor je izdvojio dijaloge da odredi karakter lika koji govori i njegovu rodnu pripadnost. Služeći se računalnim programima mogao je izlučiti sve muške i ženske dijaloge i sve upute na ekranu. Kad je imao korpus spreman za analizu, mogao je uz pomoć softverskih paketa WordSmith i Wmatrix odrediti frekventnost riječi, tip/govorni omjer, n-grame i disperziju te izračunati ključne riječi i ključna semantička polja. Teza je da će se rodne razlike, kako su koncipirane u filmovima, reflektirati lingvistički. Prvi je rezultat pokazao da u blockbusterima dominira bijeli muški junak, što se dokazuje obimnošću govora (85,081 muški u odnosu na 17,770 ženski). Ključne riječi muških likova su iz područja moći/snage, zatim iz znanosti i tehnologije, dok se u ženskom govoru zamjećuju prvenstveno osobna imena i učtivost te riječi koje upućuju na međuodnose.

2.6. Teorijski model

Wilfrid Rotgé u članku „Stilistika u Francuskoj danas“ (2004) upućuje na teoriju po imenu Énonciation, koja je zajedno s kognitivnom lingvistikom/gramatikom pridonijela – prema autoru – značajnijem razvoju stilistike u Francuskoj. Utvrđujući da je studij stilistike u Francuskoj različit i kontroverzan kao i u drugim zemljama, te da se dijeli na diskurznu stilistiku, poetiku, teorijsku stilistiku i čak lingvističku stilistiku, piše da se stilistika više ne usredotočuje na književnost već da je njezin predmet/korpus svako pismo, od političkih govora do jezika reklame. U Francuskoj se provodi istraživanje specijaliziranih varijeteta, kao što su medicinski, pravni, komercijalni ili financijski diskurz. No, stilistika je više od proučavanja diskurza u bilo kojem području. Stilistika je često primijenjena lingvistika ili filozofija jezika. Najutjecajnija lingvistička škola u Francuskoj uvela je teoriju pod nazivom Énonciation. Ova je teorija bila pod snažnim utjecajem Émilea Benvenistea. Pokret je kritički propitivao Chomskyjev pristup, posebno odbacivanje subjektivnosti iz lingvističke analize te rehabilitirao sve oblike subjektivnosti, uključujući i gramatiku. Svaki se izričaj stoga promatra tako da uključuje govornika i slušatelja. U analizu se uvode tri parametra Hansa Reichenbacha: vrijeme govorenja, referencijsko vrijeme i vrijeme događaja. Za razliku od idealnog govornika-slušatelja, razmatra se specifičan govornik u aktualnom kontekstu u kojemu on komunicira s nekim drugim. Kao i kognitivna gramatika (Ronald Langacker, Bernd Heine, William Croft) Énonciation je plod reakcije na generativnu gramatiku koja se nije zanimala za izvor izričaja, za odnos između govornika i izričaja, niti za specifičnu situaciju u kojoj je izričaj proizveden. Oba pravca, Énonciation i kognitivna gramatika, iako se razvijaju neovisno, imaju mnogo zajedničkoga. Obje su škole zainteresirane za transformacijsku gramatiku i mentalnu aktivnost, posebice za odnos uma i jezične strukture. Odnos između dviju teorija izaziva pozornost i stoga postoje teoretičari koji se bave njihovom srodnošću. Te su teorije ostavile najdublji pečat na stilistiku u Francuskoj u vrijeme pisanja navedenog članka.

Radovi koji su iščitani pokazuju jasne interdisciplinarne smjernice i prevlast kognitivne stilistike. Do stilističkih se rezultata dolazi sinergijom i lingvističke i diskurzne analize s eksperimentalnim kulturalnim i sociokulturalnim studijama, s retorikom i općom semantikom. Provode se intermedijalne analize. Uvode se računalni programi i kvantitativna stilistika. Razaznaje se sklonost k pragmatičnim ciljevima, primjeni stilistike u sudskoj praksi, razvoju pedagoških i spisateljskih umijeća, ispituju se stari spisi, kao što su biblijski, istodobno s internetskim fluentnim tekstovima, supostavlja se staro i novo. Sve upućuje da je stilistika eruptivna zona koja podrazumijeva nešto čvrstog tla i uzavrelu lavu inovacija i nepoznanica. U takvome se području rezultati mogu ostvariti interdisciplinarnim modelima, osim ako se izvana, odnegdje ne zapovijedi drugačije, da stilistika mora biti uniformna, jedna i jedina. No, čini se da je u njezinu identitetu da bude interdisciplinarna te da raspoloživo i raspoloženo služi.

3. Fleksibilno-inkluzivan model i njegova primjena

3.1. Prijedlog sintetičkog modela

Iz analize stilističkoga diskurza voditeljâ Katedre za stilistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i izlistavanja stilističkih radova u svjetskim znanstvenim središtima izlučuje se prijedlog sintetičkog stilističkog modela uz pomoć kojega se može provoditi stilistička analiza, kako slijedi:

Kritička zamjedba + kontekst + lingvistička/diskurzna analiza + inovativna, interdisciplinarna/multidisciplinarna/transdisciplinarna dimenzija

Ovaj bi model istodobno umrežio i očuvao dosadašnje tekovine te bi se mogao prozvati interdisciplinarnim fleksibilno-inkluzivnim modelom. Fleksibilnost ovoga modela ogledala bi se u tome da se iz repertoara stilističkih pravaca i njihovih strategija mogu za svaku pojedinačnu analizu teksta uzeti oni pristupi koji odgovaraju tipu i svrsi teksta kao i cilju koji postavlja analitičar/ka, uz očuvanje jezgrene stilističke metodologije. Stoga nije nužno uključiti sve elemente analize, niti poštovati analitičku proceduru i njezine faze. Inkluzivan je jer uz lingvističku i literarnu stilistiku uključuje i druge filološke i nefilološke znanosti ako je to opravdano i argumentirano. Pokušat ću dati smjernice za primjenu takvoga modela u analizi sljedećega teksta, objavljenog u Vjesniku, 7. srpnja 1986:

Sneno priviđenje jednog tv-gledača

Kako Argentina nije prvak (?!)

Slavljena Diega Armanda Maradonu zapekla SAVJEST dvostruko: 1. na izlučnoj utakmici s Englezima, na prijevaru je, ugurao zgoditak rukom; a to je – zna se – po pravilima igre – nedopustivo te kažnjivo; 2. da tu, svòj TV-planeti očitu, podvalu prikrije, isti se Maradona stao kreveljiti od hinjene radosti kao da rúke nije bilo ni od korova; obmana mu je – znamo – bila posvema uspjela: sudac je s autrichterom još, pogodak priznao valjanim.

Vàs TV-gledački pûk tog nogomentnog „mundijala“ u nekoliko je navrata mogao zapaziti pojedinosti što ju je ispotaje svjedočilo kamerino oko: u hipu skrušen i poniklih očiju, čuveni bi Diego, pred početak utakmica(h), kao krišom (furtim) nabacivao ná se znamen propela: kršćanin, on se – dakle – pred svoj nogometački posao: krstio/križao; no, katòlik, on se na glâs savjesti utekao ispovijediti: e da bi se odteretio mòre od čina utaje, svoju nepodopštinu (a ona ga bila stala tjeskobno tištati) priznade misniku-ispovjedniku; taj ga valjano svjetovaše neka bi grijeh prijevare i laži coram publico, tj. javno priznao te tako prijestup okajao moralno se iskupiv.

Svjetovano-poslušano: Diego je FIFI svoju opačinu pokajnički podastro; ova je pobjedu njegove (argentinske) momčadi kao neispravnu, jer nečasnu, poništila…

*

Neutvrđena skupina argentinskih gorljivaca predložila je Ivanu Pavlu II da se Diego-Armando (de la) Maradona, ako ne baš Svecem (santifikacijom) i ako ne baš Blaženim (beatifikacijom), a ono za viteški postupak svôj priznanja-okajanja-iskupljenja proglasi barem Slugom Božjim (servus Domini, rab božij). Nije izvjesno da bi Sveti Otac ovakvu zamolbu uslišio; baš s toga što i sam voli tu loptačku igru, al' kao čestito nadmetanje…

No, ostatak pak neograničeno unapredak,

• filozofi će etičari
• moralisti će
• Učitelji će ponašanja
• i odgojitelji
  u svim vjerama, tj. u svim ideologijama, tj. svjetonazorima, tj. pogledima na svijet
• knjigama
• u propovijedima
• proglasima
• u govorima
• pričama i poukama

slavom kititi Diegov primjer u dokaz, naraštajima i naraštajima, kako sila zapretene pa probuđene karakternosti i savjesnosti biva ponad podvaljivački stečene slavičnosti (jer je isprazna), i ponad deviznih nagrada budući da su bile stjecane nečasno…

*

I dok bi, kao odista prvi vještac među svjetskim loptačkim prvacima, Diego-Armando bio kad-tad ali jednoč izvjesno i ipak zaboravljen, kao časni vitez ISTINE i SAVJESNOSTI, kao zoran primjer duhovne snage spoznanja i priznanja prijevare,

• u udžbenicima
• u priručnicima o uzoritu ponašanju
• u predavanjima će
• u predanjima će i predaji s koljena na koljeno Diego-Armando Maradona, ovako, ostati,
  gotovo: ZANAVIJEKE!!

*

Pričica je kao i zgoda sama, svjedočanstvo kako je šport kadar naučiti zamamnim moralnim vrlinama, a i krunski dokaz/pokaz kako sila duha znade biti nadmoćna tvarnim, dakle: kupljivim il' (pot)kupljivim kojekojim silesijama.

O ponoći proglašenja svjetskoga nogometnog prvaka, 29. 06. 1986.
dijak Krunos-l-av (Pranjić)

3.2. Smjernice za stilističku analizu prema predloženu modelu

Neposredan vanjski i unutarnji kontekst: Tekst Krunoslava Pranjića objavljen je u Vjesniku, u sportskoj rubrici kao začudna vrsta sportskog komentara, ali ga unutarnji pripovjedač naziva pričicom, koja je izrasla iz „zgode“ na Svjetskom nogometnom prvenstvu 1986. kada je Maradona dao gol rukom nazvavši je rukom Božjom. Tim je prijevarnim golom Argentina postala prvakom svijeta – i to je neposredan vanjski kontekst te priče.

Kritička zamjedba: Narav teksta najavljuju nadnaslov i naslov, nadnaslov „Sneno priviđenje jednog TV-gledača“ upućuje na fikcijski profil i perspektivu priče, a naslov na negacijsko gledište promatrača koji san promeće u prosvjed, a prosvjed u san. Ojađeni promatrač s jedne strane sanja da se prijevarna kretnja ispravi drugom kretnjom, sada jezičnom – javnim priznanjem, s druge strane svoj san preobličuje u ironičan prosvjed.

Tradicionalna stilistička analiza: Tradicionalna stilistička analiza pronašla bi elemente prosvjeda i sna na svim stilističkim razinama, počevši od pravopisne i grafostilističke: prosvjed se kazuje već u naslovnoj zagradi znakom upitnik s uskličnikom, slijede verzalima markirane tematske riječi SAVJEST, ISTINA, SAVJESNOST, ZANAVIJEKE!! koje tako označene iznose afektivan prosvjed pripovjedača. Na razini leksičkoj i sintagmatskoj Maradonin se čin nazivlje nizom leksičkih i sintagmatskih varijanti, kao podvala, obmana, čin utaje, nepodopština, grijeh prijevare i laži, prijestup, opačina, i to iz dviju perspektiva: pripovjedačeve i one iz vrijednosna sustava iz kojega deklarativno potječe Maradona. Nagomilavajući nazive za Maradonin čin, pripovjedač ga osuđuje i negativno vrednuje. Usto, leksičkim materijalom podrijetlom iz kršćanske tradicije i prakse, latinizmima i arhaizmima, ostvaruje se patetika i ukrštanje dvaju diskurza, svjetovnoga i sakralnoga, čime pripovjedač iskazuje svoj ironijski stav, npr. „čuveni bi Diego, pred početak utakmica (h) […] nabacivao na se znamen propela […] taj ga valjano svjetovaše neka bi grijeh prijevare i laži coram publico […] priznao […].“ I sufiksalni morfem u potpisu je također prosvjed: dijak Krunos-l-av (Pranjić)!

Elementi sna nalaze se kako već u finitivnu tekstu prvoga dijela, tako još istaknutije u drugom i trećem dijelu koji iznose fiktivnu priču o Maradoninu priznanju i pokajanju te o posljedicama njegova postupka u javnosti, u školama, u odgoju mladeži. Ta futuristička perspektiva iskazana je regularnim nenaglašenim oblicima glagola „htjeti“ u futuru koji se ponavljaju i tamo gdje se ne očekuju te tako i markiraju budućnost što je iskazuju, i nesaglediv utjecaj navodnoga Maradonina priznanja.

Dodavanje kognitivne dimenzije – interdisciplinarni postupak: Čini se da tako provedenoj klasičnoj analizi, koja bi se mogla još proširiti, nedostaje s jedne strane širi kontekst, a s druge kognitivna dimenzija. Nacrt takvih elemenata, prema Burkeovu uzorku, mogao bi pokazati put za plodniju analizu, kako slijedi:

Usidrenjem promatrača već u nadnaslovu „Sneno priviđenje jednog TV-gledača“ te njegovim stilografijskim upisom/potpisom na kraju „dijak Krunos-l-av Pranjić“ određen je i omeđen okvir gledanja na krunidbu argentinske pobjedničke momčadi na SP, kojoj se u naslovu odriče pobjednički naslov negacijom: „Kako Argentina nije prvak (?!)“ U prvom se planu zamjećuje u tekstu igrač Maradona – on je istaknut imenovanjem, u središtu je vidna polja, on se kreće i sâm u sebi ima izvor kretanja („zgoditak ugurao rukom“, „kreveljio se od hinjene radosti“, nakon toga odlazi k svećeniku itd.). Pozadinu čine i ostali argentinski igrači i sav svjetski TV-gledački puk. Lik Maradone u ekscesnoj obratnoj (pokajničkoj) kretnji pokreće niz novih sudionika scenerija koji postaju likovi čiji je izvor kretanja Maradona i njegov moralni preokret/preobraćenje/priznanje. Novi su likovi gorljivi argentinski predlagači (koji predlažu Papi da Diega proglasi vitezom), moralisti, etičari, filozofi, odgajatelji. Usto i samo priznanje postaje lik koji pokreće kretanje predavanja, propovijedi, pisanja itd.

Drugi vid analize može se zasnovati na slikovnoj shemi: cilj – put – izvor. Kako je istaknuto, izvor kretanja bio je u Maradoni, koji je do cilja kročio nogometnom igrom određenom jasnim pravilima i to je put. Neočekivanom gestom (udarcem rukom) ostvario je pobjednički pogodak, ali na neregularan način. Tekst priče tako dakle problematizira put do cilja, i to neposredno pred ciljem i na njemu. Taj je cilj istodobno i ostvaren fizički (lopta je završila u golu) i neostvaren zbog nezakonita udarca. Otuda frustracija promatrača.

Šira kontekstualizacija: To je i mjesto na kojemu se nužno nadaje uvođenje etičke kontekstualizacije, odnosno elemenata prvenstveno iz etike vrline.17 Prema Aristotelu, Platonu i prema biblijskoj etici vrline do cilja treba doći na legitiman i borben način, časno. Prema drugome profilu etike vrline do cilja treba doći ne birajući sredstva – taj bi se tip etike mogao prozvati homerovskim. (Troja je osvojena lukavstvom, nečasnom bitkom.)

Nastavak kognitivne analize: I treći postupak analize jest kognitivna metafora „Maradona je na vrhuncu.“ To je tip orijentacijske kognitivne metafore. Ironija Maradonina vrhunskog uspjeha i pozicije jest u njegovoj moralnoj omašci i promašaju. On je na vrhuncu slave, ali s otužnim licem prevaranta i moralnoga gubitnika. U perspektivi snenoga TV-gledača on je na dnu, iz kojega ga može uzdignuti tek iskupljeničko javno priznanje lažne pobjede, što je kulturološki element. Za promatrača koji o tome sanja Maradona bi tada bio istinski pobjednik, kao i svijet u kojemu bi se njegovo priznanje slavilo više od hinjena uspjeha prozvana Božjom rukom. I to je treći smjer analize.

Hoće li unos kognitivne dimenzije uistinu unaprijediti stilističku analizu ili ne, ostaje još za prosuđivanje.

4. Zaključak

Metastilistički iskazi i interdisciplinarni iktusi u znanstvenim diskurzima Krunoslava Pranjića i Krešimira Bagića te praksa na svjetskoj stilističkoj sceni upućuju na inovativan i interdisciplinaran analitički pristup. Stoga se predlaže fleksibilno-inkluzivan model i daje primjer sa smjernicama za njegovu primjenu.

Izvori

• Bagić, Krešimir. 1994. Živi jezici. Zagreb: Naklada MD.
• Bagić, Krešimir. 1999. Umijeće osporavanja: polemički stilovi A. G. Matoša i M. Krleže. Zagreb: Naklada MD.
• Bagić, Krešimir. 2004. Treba li pisati kako dobri pisci pišu. Zagreb: Disput.
• Pranjić, Krunoslav. 1968. Jezik i književno djelo. Zagreb: Školska knjiga.
• Pranjić, Krunoslav. 1986a. Jezikom i stilom kroza književnost. Zagreb: Školska knjiga.
• Pranjić, Krunoslav. 1986b. Kako Argentina nije prvak (?!). Vjesnik, 7. srpnja 1986: 9.
• Pranjić, Krunoslav. 1998. IZ-BO-SNE K EUROPI. Zagreb: Matica hrvatska.
• Pranjić, Krunoslav. 2002. O Krležinu stilu & koje o čem još. Zagreb: ArTresor naklada.

Literatura

• Burke, Michael. 2005. How Cognition can augment stylistic analysis. European Journal of English Studies 9/2: 185-195.
• Buson, Laurence; Billiez, Jacqueline. 2013. Representations of stylistic variation in 9- to 11-year-olds: Cognitive processes and salience. Linguistics 51/2: 325-354.
• Carillo, C. Ellen. 2010. (Re)figuring Composition through Stylistic Study. Rhetoric Review 29/4: 379-394.
• Carpenter, H. Ronald. 2012. On Allan Nevins, Grand Style in Discourse, and John F. Kennedy's Inaugural Address: The Trajectory of Stylistic Confluence. Style 46/1: 1-26.
• Emmot, Catherine; Sanford, J. Anthony; Dawydiak, J. Eugene. 2007. Stylistics meets Cognitive Science: Studying Style in Fiction and Readers' Attention from an Interdisciplinary Perspective. Style 41/2: 204-224.
• Fiordo, Richard. 2012. Teaching Writing through General Semantics and General Semantics through Writing: A Stylistics Approach. A Review of General Semantics April 2012: 123-138.
• Gorman, K. Brenda i dr. 2011. Creative and Stylistic Devices Employed by Children During a Storybook Narrative Task: A Cross-cultural Study. Language, Speech, and Hearing Services in Schools 42: 167-181.
• Kangrga, Milan. 2004. Etika. Osnovni problemi i pravci. Zagreb: Golden Marketing, Tehnička knjiga.
• Katnić-Bakaršić, Marina. 2003. Stilistika diskursa kao kontekstualizirana stilistika. Fluminensia 15/2: 37-48.
• Kingston, John; Stalker, Kate. 2006. Forensic Stylistics ina n Online World. International Review of Law Computers & Technology 20/1-2: 95-103.
• McIntyre, Dan. 2012. Prototypical Characteristics of Blockbuster Movie Dialogue: A Corpus Stylistic Analysis. Texas Studies in Literature and Language 54/3: 402-425.
• Milanja, Cvjetko. 2002. Pranjićeve nelingvističke teme, u: Važno je imati stila. Zagreb: Disput, str. 61-64.
• Mitchel, M. Margaret. 2009. Le style, c'est l'homme. Aesthetics and Apologetics in the Stylistic Analysis oft he New Testament. Novum Testamentum 51: 369-388.
• Oxford Dictionary, jubilant (pristupljeno 27. 2. 2015.)
• Quist, Pia. 2008. Sociolinguistic approaches to multiethnolect: Language variety and stylistic practice. International Journal of Bilingualism 12/1-2: 43-61.
• Ryznar, Anera. 2011. Razlistavanje Pranjićeve lingvostilističke metode, Književna republika 10-12/2011:62-64. (pristupljeno 15. 1. 2015.)
• Rotgé, Wilfrid. 2004. Stylistics in France Today. Style 38/4: 511-514.