Kada bi se iz recentnih diskurzivnih praksi trebalo izdvojiti obilježje koje bi se moglo smatrati relativno pouzdanim znakom vremena, stopljenica bi bila dobar kandidat za našega zastupnika. Što je stopljenica? Riječ hermafrodit, riječ nastala stapanjem dvije ili gdjekad tri punoznačne riječi pričem se barem jedna skraćuje ili se pak polazne riječi prepleću na nepredvidiv način često slijedeći logiku zvukovne sugestije. Proučavatelji ju opisuju kao leksičku zagonetku, leksičku skrivalicu (Bugarski 2006), leksičku grotesku (Fromilhague 2007), svojevrsnu mozgalicu (Grgić 2014), leksičkoga monstruma, riječ nastalu vampirskim recikliranjem postojećega leksika (Bonhomme 2009) i sl. Susrećemo ju najčešće u medijskim diskurzima, reklami, razgovornom jeziku, žargonu i literaturi. Npr.:
Araličost tjedna (naslov – Feral Tribune, 19. 2. 1996)
Bljutarnji u akciji rušenja »desničarskih« mitova... Neprocjenjivo! Ova zemlja napreduje iz dana u dan... (groups.google.com, 14. 8. 2013)
– Kako je bilo živjeti u Brozovoj Jugoslaviji?
– Brozno. (A. Kuštre, Jezikov natječaj za najbolju hrvatsku riječ 2008)
[...] slazba od šaputavih šlapa (J. Sever, »Zaštitni opis kuge«, 1977)
U leksemu araličnost združni su prezime Aralica i imenica ličnost, pejorativ Bljutarnji povezao je pridjev bljutav i poimeničeni pridjev Jutarnji, sastavnice priloga brozno su prezime Broz i prilog grozno, dok iza Severove slazbe proviruju glagol s(i)laziti i imenica glazba.1
Značenje stopljenice nadređeno je značenjima ishodišnih riječi. Ta riječ pomiče granice percepcije i priziva nove uvide, ona je »nesvodivi diskurzivni kompromis koji se odvija na granicama ispravnosti i kreativnosti« (Bonhomme 2009: 99). Kako navedeni primjeri pokazuju, stopljenica je ekspresivan leksem koji karakteriziraju enigmatičnost, ludičnost, humornost i kritički potencijal. Iza nje u pravilu proviruju namjera i svjetonazor, zaigrani tvorac ili osviješteni korisnik. Stopljenica je izrazito vezana za kontekst, prigodu, događaj, osobu ili (kada je književnost u pitanju) osobit karakter fikcionalnoga svijeta.
Anglofoni jezikoslovci i retoričari takve riječi nazivaju blend, francuski mot-valise, njemački Kofferwort; srpski je lingvist Ranko Bugarski skovao naziv slivenica, a u Hrvatskoj je Ivan Marković (2009) predložio naziv stopljenica.2 Sam proces, ovisno o jeziku, filološkoj tradiciji, perspektivi motrenja i autoru, označava se pojmovima blending, télescopage, stapanje, sažimanje, kontaminacija, rječotvorna kompresija, amalgamiranje, melanžiranje, leksička fuzija i sl.3 U nas je o tom procesu još 1969. izvijestio Rikard Simeon. U rječničkoj natuknici o pojmu kontaminacija, koji doduše tretira kao morfološku, sintaktičku i semantičku pojavu, Simeon piše: »spajanje, stapanje; ukrštanje; djelovanje jednog elementa na drugi s kojim je prvi udružen stalno, ili prigodno na taj način da među njima dolazi do ukrštavanja [...] miješanje raznih oblika riječi, raznih riječi, odn. različitih konstrukcija, npr. miješanjem nj. riječi Kartoffel i Erdapfel nastala je riječ Erdtoffel« (1996: I – 695).
1. Kratki izlet u povijest
Iako je stopljenica leksički simptom našega doba, njezina se povijest i različite potvrde tog tvorbenog načina protežu u bližu i dalju prošlost. Kao stopljeničke preteče ili pioniri obično se spominju Aristofan, F. Rabelais, L. Carrol i H. Heine. Rabelais je u romanu Gargantua (1535) posegnuo za riječju sorbonagre u kojoj su stopljene riječi Sorbonne (naziv pariškog sveučilišta) i onagre (divlji magarac). Njome je označio sorbonske teologe. Carroll ne samo da je u drugoj knjizi o Alici smišljao i komentirao stopljenice, nego je i imenovao sam postupak kao portmanteau (word).4 Haine je pak u proznom djelu Slike s putovanja izgradio simpatičan lik siromaha, prodavača lutrijskih srećki Hirscha-Hyacintha, koji s neskrivenim ponosom pjesniku govori o svom odnosu s imućnim baronom Rothschildom: »I tako mi bog pomogao, gospodine doktore, sedeo sam pored samog Salomona Rotšilda i on se prema meni ophodio kao prema sebi ravnom, sasvim familionarno.«5
Zadržimo se malo kod Heineove stopljenice. Prividno besmislena riječ familionarno semantičko je čvorište izjave. Za nju se u knjizi Der Witz und seine Beziehung zum Unbewußten, tiskanoj 1905. godine, zainteresirao i Sigmund Freud.6 U opširnom komentaru Freud ustvrđuje da komično djelovanje »treba tražiti u gradnji i karakteru« same riječi (1984: 11). Postavku podupire napomenom da parafraza tog priloga, koja bi pretpostavljala rečenicu (»sasvim familionarno, tj. koliko je to jedan milioner u stanju«) oduzima replici karakter dosjetke. Riječ familionarno Freud opisuje kao mješovitu tvorbu načinjenu od dviju sastavnica, kao riječ koju samostalno ne razumijemo, ali koju u kontekstu odmah shvaćamo i prihvaćamo kao smislenu riječ te na kojoj se zasniva djelovanje dosjetke. Bečki mislilac podsjeća da je u knjizi Tumačenje snova sveukupnost procesa preobražavanja nazvao radom sna te da je kao dio tog rada sna opisao i sam proces sažimanja koji pokazuje najveću sličnost s tehnikom dosjetke i koji također vodi prema skraćivanju i stvara zamjene istog tipa. I u snu susrećemo mješovite tvorevine osoba i objekata, dapače i mješovite riječi koje se analizom mogu raščlaniti, tvrdi Freud (1984: 28). Kada se u poglavlju o motivima dosjetke, tj. dosjetci kao socijalnom procesu, vrati Heineu i stopljenici familionarno, Freud uspostavlja blisku vezu između pjesnika i njegova lika. Među ostalim napominje da tekst sugerira kako se Heineu taj Hirsch-Hyacinth nedvojbeno dopada, jer mu dopušta da vodi glavnu riječ, da bude zabavan i duhovit, oprema ga praktičnom mudrošću usporedivom s mudrošću jednoga Sancha Panse. Zapravo kroz njega progovara maskirani Heine, taj je lik samo jedna pjesnikova samoparodija. Uspostavljenu paralelu Freud motivira pozivanjem na Heineovu biografiju: lik se najprije zvao Hirsch, ali se odrekao tog imena i promijenio ga u Hyacinth – pjesnik se rodio ka Harry, ali je ime zamijenio imenom Heinrich; obojica su iz Hamburga; kao što je Hirsch-Hyacinth stanovao kod bogatoga barona Rothschilda, tako je Harry-Heinrich stanovao kod bogatoga ujaka koji se – kao i Rothschild – zvao Salomon. »Ono što je u ustima Hirša-Hijacinta izgledalo kao puka šala, ubrzo će, kada to pripišemo nećaku Hariju-Hajnrihu, otkriti pozadinu punu ozbiljne gorčine. On je pripadao toj porodici [...], a ujak se prema njemu ophodio kao prema siromašnom rođaku, malo ›familionarno‹.« (Freud 1984: 146)
Koliko u ovom trenutku mogu razabrati, prvi osviješteni hrvatski stopljeničar bio je A. G. Matoš. Stopljenica je unikatan stilem njegova kritičkog i polemičkog diskurza, ponekad i leksičko uporište njegovih delikatnih kritičkih procjena i žestokih obračuna. Među ostalim Matoš je privlačio pažnju tvorenicama supilopovština, bedakcija, oseloboditi, simvolistički i sl. Pomoću njih je inscenirao neželjene susrete prezimena Supilo i imenice lopov te riječi bedak i redakcija, osel (magarac) i osloboditi, simbolistički i vol. Taj je artist s posebnom strašću protivnicima nadijevao pogrdna imena aludirajući na njihovo neznanje, nemoralnost, sumnjivo političko opredjeljenje, privatnost itd. U polemici s Tinom Ujevićev, Matoš je radikalno osporavanje polemičkoga suparnika izveo stapanjem Ujevićeva prezimena s imenicama hulja i uš te interjekcijom pfuj stvorivši tako ekskluzivne polemičke etikete Huljević, Ušević i Pfujević:
Čemu, molim vas, da se ja svađam zbog Augustina Huljevića – pardon! – Ujevića, koji mišljaše da je đak – plagijator, da učiti znači – plagirati? (Matoš XII, 30. 9. 1911, 4. i 5. 10. 1911)
[...] nije plagijator onaj što dijeli ideje [...] već onaj koji imitira tuđi stil, kao Ujević što plagira moj stil, jer — stil je čovjek, jer stil A. G. Matoša ne može biti stil nekog tamo Augustina Ujevića, Uševića, Huljevića — kako li toga džebraka zovu! (Matoš XII, 30. 9. 1911, 4. i 5. 10. 1911)
Do sada bijaše August Ujević,
Odsele će biti August Pfujević. (Matoš XII, 21. 10. 1911)
Vlastita su imena osobito pogodna za polemičke intervencije, ona – kako je i Freud (1984: 20) primijetio – veoma lako postaju predmet obrade tehnike dosjetke. U Matoša stopljeničko destabiliziranje vlastitog imena manirizira njegov odnos prema suparniku. Stalno polemizirajući, on je kreirao nekoliko stopljenica kojima je kanonizirao odnos prema pojedinim osobama i institucijama. Tako je pisca i novinara Stjepana Parmačevića često nazivao ›gospođica Spermačević‹, a suradnike časopisa Pokret – pokreteni i pokretenčići. Što je polemika bivala manje problemska a više parodijska, polemičkih je imenovanja bivalo sve više.7 U članku »Novinarski cvjetići« Matoš je oblikovao i leksički amalgam Srbat, i to u sljedećem sarkastičnom kontekstu:
Srbi i Hrvati su jedan narod, jer Srbi su samo Srbi, a Hrvati – Srbohrvati, Srbati. (Matoš XIV, 1. 6. 1909)
Često se i u raznim prilikama aktualiziraju Matoševa poetička i politička gledišta. U kontekstu govora o stopljenicama njegovu se ingenioznost i suvremenost može potvrditi upravo načinom na koji je oblikovao leksem Srbat. Spojio je naime prvi dio imena Srbin i drugi dio imena Hrvat. Nakon čitavoga stoljeća u internetskom časopisu Mediantrop navlas istim postupkom kreiran je leksem Hrbin, s tim što je u njemu najprije uzet prvi slog imena Hrvat a potom drugi slog imena Srbin:
Tako je, svojim radom, životom i – evo – na kraju i imenom, Hrbin Ranko spajao i druge oprečnosti, ili razdvojenosti: istok i zapad; kopno i more; Zagreb i Beograd; film i televiziju; crtano i dokumentarno u filmskom izrazu; spisateljski rad i nazočnost televizijskog voditelja... (N. Lorencin 2012)
2. Riječ
Naziv stopljenica objedinjuje tvorbeno i podrijetlom različite, kadšto prilično udaljene lekseme. Za sve se stopljenice načelno može kazati da pripadaju neološkom leksiku koji ne slijedi postojeće morfološke modele nego dovodi u pitanje utvrđene granice riječi. Kao prigodna riječ, stopljenica je manje jezična a više govorna, diskurzivna činjenica. Ona zauzima mjesto u području sintagmatske neologije, »prelazi standardni prag govornoga slaganja zadržavajući svoju pokretnost« (Bonhomme 2009: 101).
Kada je pak riječ o načinima korištenja leksičkog materijala polazišnih riječi, Bugarski (2006) u stopljeničkoj praksi prepoznaje šest tvorbenih modela. Najkraće, mogu se stopiti: prvi dio prve s drugim dijelom druge riječi (Hrbin, jebastično), cijela prva i drugi dio druge riječi (debilana, hajvanđelje), prvi dio prve i cijela druga riječ (kakademik, stipenzija), dvije cijele riječi (čmarketing, gaboridžin), jedna se riječ može pojaviti unutar druge uz obvezno tipografsko isticanje (PRIMAmljivo, LEDOnardo)8, a tu su i tzv. međujezične stopljenice u kojima se kombiniraju raznorodni leksički elementi, pisma i pravopisni uzusi (Jazzalela, hypotetički).
Polazišne riječi u stopljenici prilagođavaju oblike jedna drugoj. Pritom istodobno čuvaju trag svoga podrijetla i obrazuju novu riječ koja ih oblički i semantički nadrasta i dovodi u pitanje. Usredotočimo li se na karakter, izgled i estetiku stopljenice, moguće je govoriti o više stupnjeva usklađivanja riječi-izvora. Marc Bonhomme (2009) razlikuje tri stadija stapanja. Naziva ih prototipsko, srednje i ograničeno stapanje.9 Budući da je koncept njegove razdiobe dovoljno općenit, izvjesno je da nudi odgovore na neka od otvorenih pitanja. Prototipsko se stapanje zasniva na homofonijskom prilagođavanju riječi-izvora, semantičkom prilagođavanju koje jamči spoznajnu vrijednost nove riječi i na kraćenju u točci preklapanja čime se naglašava gniježđenje riječi-izvora u novom, kompaktnom leksemu. Prototipske bi stopljenice primjerice bile: sprinternet, viktator, antitemza. U njima su prepletene fonetske vrijednosti riječi-izvora, glasovno je podudaranje maksimalno iskorišteno što stopljenicu čini opažljivom, duhovitom i elegantnom. Kada fonetsko prati i značenjsko prilagođavanje, stopljenica dobiva dodatni učinak. To se među inim zbiva kada se riječi-izvori nalaze u odnosu antonimije, npr.: hranibal, domoljubojica, demonkracija. Prototipska bi se stopljenica prema Freudu mogla opisati kao dosjetka nastala »sažimanjem sa malom modifikacijom« koja će biti »utoliko bolja ukoliko je modifikacija neznatnija« (1984: 24).
Srednjim stapanjem, prema Bonhommeu, nastaju stopljenice u kojima izostaje homonimija. Ishodišni se leksemi krate i povezuju semantički, npr.:
Hrbin (Hrvat × Srbin)
sperminator (sperma × terminator)
webinar (web × seminar)
Bonhomme (2009: 106) napominje da pojedini istraživači (Hesbois i Apothéloz) uključuju tu vrstu povezivanja u granice stopljenice, a pojedini ju potpuno isključuju inzistirajući na postojanju zajedničkog fonetizma kao njezina temelja (Grunig). Izvjesno je da u slučaju srednjeg stapanja postoji prostor za razmišljanje o karakteru nastale riječi. Uostalom takve se stopljenice gdjegdje približavaju izgledu i tvorbenoj logici akronima. Primjerice riječi tipa Kavkaz ili maspok s jednako dobrim razlozima mogu biti kategorizirane kao akronimi i kao stopljenice.
Treći stadij, ograničeno stapanje odnosi se na novotvorbe u kojima se uglavnom događa semantička međuigra riječi-izvora. Izostaju i homonimija, i ozbiljnije obličko usklađivanje i zajednički element u kojemu bi se gnijezdile ishodišne riječi. Ograničeno se stapanje često formalno svodi na apokopu završnoga glasa prve ili aferezu početnoga glasa druge riječi. Npr.:
Istragram (Istra × Agram)
Vinistra (vino × Istra)
DružbAdria (dužba × Adria)
Iz pragmatične perspektive stopljenica na svoj način afirmira jezičnu ekonomiju i mijenja svijet u kojemu živimo i govorimo. Nadilazeći smislove ishodišnih riječi tako što ih reducira i dograđuje, iskrivljuje i osporava, stopljenica gradi novi leksem jedinstvene semantike. U njoj se dodiruju i preklapaju različita iskustvena područja, a o subjektu koji ju kreira ovise razlozi, karakter i ishodi tog susreta. Kognitivna rekonfiguracija koju pokreće može, prema Bonhommeu (2009), ići u dva smjera: može širiti granice svijeta u kojemu živimo uvođenjem novih perspektiva njegova motrenja i osmišljavanja, a može konceptualizirati još nepostojeći svijet. U prvom slučaju stopljenica prati razvoj društva, gotovo objektivno označava mješovite pojave i tehnička postignuća. Tako nastaju riječi koje ulaze u opću upotrebu i koje bilježe rječnici, npr. hermafrodit, motel, modem, webinar, fleksigurnost itd. Krasan primjer terminološke stopljenice u prostoru literature je riječ prôeme u kojoj je Francis Ponge združio nazive za prozu i poeziju (prose + poème) nastojeći jezično remodelirati naziv pjesma u prozi.10 U drugom slučaju stopljenice su subjektivne, idolekatske, na njima se zasnivaju igra i literarna kreacija. U medijskim jezicima one postaju diskurzivne jezgre različitih oblika ocjenjivanja događaja ili stanja, artikulacije komentara, iznošenja kritičkoga stava i sl. U hrvatskome kontekstu novinari satiričnoga tjednika Feral Tribune često su dosjetljivim stopljenicama kodirali prikaze tjednih aktualnosti. Dapače stopljenice su diskurzivna posebnost tih novina – često su dospijevale u naslove, što se može shvatiti kao izraz želje da se zbunjujućom leksičkom atrakcijom čitatelja potakne da u tekstu potraži razrješenje enigmatičnosti naslova. Npr.:
Pjesnici i grozaici
Prvaci u brukometu
Cromi lete u nebo
Da sada ne dreteljiziramo
Predsjednički bandidati
Objava tajnih kokodataka
Kistanjevo
Skidanje majmuniteta
Krađevinski poduzetnici11
Kao riječ stopljenica proširuje granice jezika i svijeta, reorganizira komunikaciju i obogaćuje naše iskustvo novim obličkim i spoznajnim konceptima. Pritom se neprestano kreće između »jezika i govora, pravila i iznimke, dviju riječi, dviju kategorija, dvaju pojmova« (Bonhomme 2009: 118).
Govoreći o diskurzivnom podrijetlu stopljenica, Marković (2012) izdvaja pet skupina: posuđenice, domaće tvorenice nastale u slengu, prigodne novotvorbe u jeziku reklame i marketinga, prigodne novotvorbe u jeziku novina i internetskih portala te individualne tvorenice nastale u beletristici i prevodilaštvu.
Moglo bi se doduše govoriti i o tzv. nehotičnim stopljenicama, tj. o leksemima koji su rezultat govorne greške. Govornik zbog brzine, fonetske bliskosti dviju riječi ili posve subjektivnog uspostavljanja veza među njima kreira dotad nepotvrđenu riječ a da toga nije svjestan. Psiholingvisti napominju da govorne greške upućuju na glavna obilježja mentalnoga leksikona i jezične proizvodnje. Budući da »svaka leksička jedinica sadržava najmanje četiri tipa obilježja: značenjsko, sintaktičko, morfološko i fonološko« (Erdeljac 2005: 214), svako od njih može postati uporište prigodne leksičke tvorbe. Pojedine će tvorenice pritom uspostavljati neočekivane veze na temelju značenjskih odnosa među riječima, a pojedine na temelju formalnih odnosa (npr. fonoloških i morfoloških podudaranja). Erdeljac (2005) razlikuje tri tipa grešaka: mješavine, zamjene i premještanja. Naše teme izravno se tiče prvi tip:
Mješavine su takve govorne greške u kojima se dvije riječi stapaju u jednu. U mentalnome leksikonu zahvaćaju se istovremeno dvije leme koje konkuriraju za istu sintaktičku poziciju. Dvije riječi koje predstavljaju osnovu mješavine imaju približno podudarna značenja u kontekstu poruke te se može zaključiti da je selekcija leme ometena istovremenom aktivacijom bliskih elemenata. (Erdeljac 2005: 217)
U karakteristične hrvatske primjere mješavina Erdeljac među ostalim uvrštava lekseme primjerka, krabila, dotovo i terorija.12 U interpretaciji napominje da neosviještene sastavnice tih leksema obično pripadaju istoj sintaktičkoj kategoriji te da su značenjski vrlo bliske, tj. da je antonimni odnos među povezanim riječima gotovo isključen. Za razliku od tih nehotičnih stopljenica, one hotimične ujedinjuju različite kategorije i riječi udaljenih, nerijetko i suprotnih značenja.13
3. Figura
Stopljenica posjeduje znatan figurativni potencijal. Ona je ekskluzivna tvorba, iznenađuje, poziva na tumačenje i domišljanje, važan je element strategija nagovaranja i uvjeravanja. Formalno, stopljenica može biti svrstana i u figure konstrukcije i u figure dikcije – među prve jer je u pitanju neologizam koji, uvodeći nove tvorbene modele, propituje granična iskustva i emocije, a među druge jer prototipski oblik te riječi karakterizira visok stupanj fonetizma između ishodišnih riječi. Stopljenica obilježava kontekst u kojemu se pojavljuje, mijenja njegovu značenjsku izotopiju, utječe na oblikovanje diskurzivnoga koda, ideolektu pridaje artificijelnost i(li) artističnost.
Francuski i frankofoni stilističari i retoričari odreda stopljenicu svrstavaju među stilske figure. Ovisno o autoru, naglašavaju učestalost njezina pojavljivanja, paradoksalnu prirodu riječi, homofoničnost i izazovnu kolebajuću semantiku. Nicole Ricalens-Pourchot konstatira da stopljenicu valja uvrstiti među figure jer je vrlo ekspresivna i jer pretpostavlja imaginaciju i kreativnost – »To je figura koja je sve više u modi« (2003: 89). Marc Bonhomme naziva ju monstrumom jer narušava leksičku organizaciju spajajući imenice s glagolima ili pridjevima, dovodi u pitanje integritet jezičnoga znaka i potkopava uvriježene odnose riječi i njihovih značenja. I on spominje modu: »Od XIX. stoljeća stopljenica je figura koja je u modi. Njezina hibridna struktura čini ju prikladnim izrazom moderniteta kojega su katakteristike zamućivanje i heterogenost.« (Bonhomme 1998: 29) Stopljenica je polisemični kompozit koji je izrazito motiviran, ističe Catherine Fromilhague pa dodaje: »Ta je leksička groteska istodobno vedar i polemičan jezični čin koji konotira derealizaciju referencijalnog okvira« (2007: 23).14 Richard Arcand podcrtava da taj novi oblik čuva status figure u mjeri u kojoj ne ulazi u govorni jezik i opći rječnik (2004: 112), a Patrick Bacry inzistira na njegovoj humornosti i bliskosti s kalamburom (1992: 189).
Budući da su brojni njezini pojavni likovi i načini smještanja u iskazni kontekst, stopljenica se kreće u figurativnom prostoru koji nastavaju neologizam, hapaks, okazionalizam, igra riječi, etimološka figura, kalambur, paronomazija, holorima, pravopisna figura, tipografiksacija i sl. Njezino je djelovanje nerijetko paradoksalno, a gdjekad ju je moguće tretirati leksičkim oksimoronom. Zavirimo li u enigmatsko dvorište, opazit ćemo da je stopljenica veoma bliska tehnici enigmatske vrste teleskop ili stube koja pretpostavlja povezivanje riječi na temelju zajedničkog sloga, i to tako što se jedan od dva istovrsna sloga izostavlja. Takvu vezu enigmat Alojz Buljan (2003: 195) nalazi u sljedećem vicu:
Kako se zove gradonačelnik Zagreba?
TaliBandić!
Doduše, povezivanje dviju riječi na temelju zajedničkog sloga tek je početak teleskopa – obično je u igri pet, šest ili više riječi.
Kao što je to slučaj s neologizmima, pa i s drugim figurama, stopljenice u razgovornom jeziku, žargonu, medijima ili reklami drukčijeg su statusa od stopljenica u književnosti. Žargon, medijski i reklamni diskurz uglavnom su okrenuti prema zbilji i događajima koji okružuju sudionike komunikacije. Stopljenice koje tamo nastaju potaknute su iskustvom, aluzivne su, trenutačne ili usmjerene na pojave u društvu, moglo bi se kazati da su reaktivne. Takve su primjerice: intelektujalac, grabitivac, Adiokom, Kerumarko, krašotice, kosorijeknuti i sl. Pritom im ciljevi mogu biti različiti – žargonske uvode opuštenost u koverzaciju, novinarske su ili zabavne ili u toj mjeri sarkastične da potiču na kritičko mišljenje, a promidžbene svojom ludičnošću izazivaju pozitivne emocije i odgađaju potrebu za kritičkim mišljenjem.
Literarne stopljenice sastavni su dio jezičnih postupaka kojima se gradi mogući svijet književnoga teksta, ne referiraju se (bar ne izravno) na izvantekstnu zbilju, pa bi se moglo kazati da su svjetotvorne, aktivne. Njihova je semantika izrazito kodirana i vezana uz referencijalni sloj teksta, njegova stilska, poetička i smisaona uporišta. Upravo pisci, osobito pjesnici usredotočeni na jezik kao prostor iskustva, upozoravaju da nije uvijek izvjesno koje su riječi u ishodištu stopljenice te da stopljenica kreira nove entitete. Pokušat ću to pojasniti na dvama primjerima iz lirskoga idiolekta Anke Žagar.
sad osvrhni se pokroviteljski; nizbrdo krčevina,
nizbrdo dno, ptičji ti vidikovac, žalosna sova (Žagar 1983)
i tiguar je gar
iz šare iskočio (Žagar 1992)
U slučaju glagola osvrhnuti se kao moguće riječi-izvori kontekstualno se nadàju glagol osvrnuti se te imenice svrha i vrh. Budući da je pjesma asocijativna, mikrotematična i zaumna, čitatelj može samo nagađati o značenjskoj parafrazi tog glagola – može ga recimo pokušati razriješiti izrazom osvrnuti se s vrha ili izrazom osvrnuti se sa svrhom ili pak izrazom osvrnuti se s vrha sa svrhom. O toj će odluci među inim ovisiti i karakter čitanja i osmišljavanje čitave pjesme. U slučaju imenice tiguar situacija je još složenija. Ta se imenica pojavljuje u knjizi Guar, rosna životinja. Već je Guar iz naslova neologizam kojim je pjesnikinja nazvala biće kojemu se njezina lirska protagonistica u većini tekstova zbirke izravno obraća. Guar je fantastično biće koje se u knjizi, osim metaforom rosna životinja, priziva izrazima planina od duše, vječno prolazni dah-i-strah, zjenica tišinina, vijugava mozgovina, i ti si čovjek i sl. Kada u takvu kontekstu naiđe na stopljenicu tiguar, čitatelj sa sigurnošću neće moći ustanoviti jesu li njezine riječi-izvori tigar i Guar ili se (na tragu dijaloške prirode zbirke) radi o sljepljivanju lične zamjenice ti i imena Guar ili su pak iznova sve opcije u igri. Nadam se da je ovaj izlet u lirski svijet Anke Žagar sugerirao da literarne stopljenice imaju važnu ulogu u građenju oniričkoga ili fikcionalnog svijeta teksta i da im je identifikacija problematična jer smo suočeni s kompleksnim spojem koji – kako tvrdi Bonhomme (2009: 117) – često premašuje polazne termine i uvodi nas u fantastični svijet u kojemu se pojavljuju monstruozna bića, nepoznati prostorni entiteti, neobična svojstva, činovi koji ne postoje u našoj enciklopediji.
Slične bi se dvojbe pojavile i u slučaju leksema igrifon, nekrostih, slazba i učestkati, leksema koji se pojavljuju u pjesničkome opusu Josipa Severa. No ovdje ću literarnu potentnost i funkcionalnost stopljenica potvrditi i njihovim nekolikim primjerima u proznim tekstovima te njihovim pojavljivanjem u naslovima knjiga. Borivoj Radaković u knjizi Ne, to nisam ja oblikuje pripovjednu fresku hrvatske zbilje ratnih devedesetih. Njegov se pripovjedač okružujućem nasilju suprotstavlja bijegom u jezik kaneći tamo izgraditi izgubljeni prostor slobode. On babilonizira svoj govorni idiom krhotinama različitih jezika i jezičnih varijeteta. U pojedinim pričama, npr. u »Whyrrum mi ne verryamesh?«, pripovjedač sladostrasno uživa u svom psovačkom umijeću i opscenostima nudeći ih kao zastupnike urbane senzibilnosti. Radakovićeva se jezična moć pritom najviše očituje u stopljenicama i vratolomnim jezičnim igrama. Uporišne stopljenice te proze među inim su: djebica, izbluđivati, karastinec, karinet, lepoglavić, merkurčić, muddha, muškurac, nemognuće, plodstanar, pljuniverzum, strijebac, zmajka. Tekst je u toj mjeri zasićen jezičnim ekskluzivitetima da oni zasjenjuju cjelinu, dapače Radakovićev govorni idiom počinje funkcionirati poput samodovoljnog monolita. Kritičarka Andreja Gregorina u prikazu knjige ustvrdila je sljedeće:
Autorova sklonost rječotvorstvu dovodi mjestimično do prave jezične lančane reakcije: Moja Vlažnimirka i Estragoanalka radko(Polič-Come-on) i radikarno četkaju bogatka Godotka zbog dogodka baš v mestah Gogi in Gugi mi... U strasnoj porno-grafijskoj igri rađa se Jebzik, višestruko kodirana blasfemična proza koju Radaković iz svoje pisaće strojnice ispaljuje u čitatelja. I u većini njih ubija želju za sustavnijim čitanjem. [...] U knjizi Ne, to nisam ja nasilje nije nasilja radi, psovka psovke radi, umjetnost umjetnosti radi, ali je tekst u tolikoj mjeri zasićen i nasiljem, i psovkama, i tehnicizmom da ga je mjestimično teško opravdati nužnošću neprekidne referencije na zbilju. (Gregorina 1999: 38)
O angažiranosti kritičke reakcije najizravnije svjedoči stopljenica Jebzik, koju Gregorina preuzima iz Radakovićeva teksta, ali tako da ju refunkcionalizira sažimajući u njoj čitateljski dojam, poetički opis i kritički sud.
U romanu Never more Ranka Marinkovića više puta se stopljenicama satirično aludira na diktatorsko ponašanje utjelovljeno u načinu vladavine Josifa Visarionoviča Staljina – Džugašvilija, među ostalim:
Misliš da bi se Obrijšvili radije sam obrijao? (1993: 104)
A svi imaju nekakva brkata, dlakava, mračna imena, ili pak junačka... Ožežišvili. Raspaljot! (1980: 16)
Pa kakav ti to postaješ boljševik?
Svakako ne ovakav Zavežišvili! – razvikao se razjareno Longo. (1993:103)
Nerijetko se stopljenice pojavljuju u naslovima književnih djela. U novije vrijeme Milan Rakovac je objavio zbirku priča Istragram (2000), Alen Brlek zbirku pjesama Metakmorfoze (2014), a Igor Rajki dramsku knjigu Atavizmirenja (2014). Naslov je uvijek uporišna točka teksta, važan hermeneutički putokaz, mjesto iz kojega kreće i u koji uvire pustolovina čitanja. U njemu se susreću različite značenjske i stilske silnice, iza njega proviruju autorov svijet i svjetonazor. Miroslav Kirin se primjerice oslonio na aluzivnu kriptičnost takvih riječi u naslovima pjesničkih knjiga Zbiljka (2009) i Zenzancije (2013). U stopljenici zbiljka spojio je barem tri postojeće riječi – biljku, zbilju i zbirku. Prihvati li pjesnikovu ludičnost, čitatelj može zamišljati da će stihovi koji slijede oblikovati – zbiljsku biljku, biljnu zbilju, zbirku biljaka, zbiljsku zbirku biljaka ili što slično. Zenzancije udružuju udaljene riječi i fenomene – zen i zezanciju. S jedne strane, čitatelja se upućuje na dalekoistočnu kulturu koja u riječi zen sjedinjuje religiju, filozofiju, meditaciju, stil života i umjetnost, koja se zasniva na neposrednom doživljaju stvarnosti – doživljaju koji nastaje osobnim iskustvom a ne posredovanjem događaja, spisa, riječi i sl. S druge strane, asociranjem zezancije čitatelju se obećava opuštenost pristupa, važna uloga dosjetke, možda i zbijanje šale, zafrkancija, zavitlavanje. Naslov dakle stvara aporiju, svjesno gradi označitelj koji je višestruko aluzivan, rascijepljen, paradoksalan. Što su zapravo zenzancije? Zezanje sa zenom, zezanje zena, inačica zen iskustva koju Kirin hotimice denominira ne bi li otvorio vlastiti prostor pisanja? Na ta se pitanja ni nakon čitanja knjige ne može sa sigurnošću odgovoriti.
Posebnu pozornost zavređuju stripovske stopljenice, navlastito one koje se referiraju na aktualnosti. Među hrvatskim stripašima pionir te vrste kreacije nedvojbeno je Ivica Bednjanec. Njegov strip Nježni sport, koji je objavljivao u Sportskim novostima od 1976. do 1983. godine, angažirana je satira koja progovara o anomalijama i tamnim stranama tadašnjega sporta, društvenog i političkog života. Replike simpatičnog i grotesknog lika Nježnog i naratorovi komentari nerijetko obiluju stopljenicama komičnoga i satiričnog potencijala. Npr.: biciklistir, dopinguz, kajakakanje, onemogaćiti, planinorac, polauditi i sl. U stripovskom kvadratiću to izgleda ovako:
Bednjančeve su stripovske stopljenice negdje na pola puta između medijske atrakcije i književne fikcije, jer se referiraju na sportski i društveni trenutak u kojemu se strip tiska, ali i fikcionaliziraju taj trenutak. 15
4. Kultura
Kako rekoh na početku, stopljenica je znak našega vremena, dio recentne kulture. Ona je uporište svojevrsnoga protuleksika koji destruira stabilnost jezika, upućuje na to da se postojeći rječnik ne može do kraja suočiti s izazovima stvarnosti, mišljenja i kreacije, napokon egzemplificira hibridni karakter svijeta u kojemu živimo. Stopljenice se pojavljuju u imenima proizvoda, tvrtki, književnih likova, radijskih i televizijskih emisija, internetskih portala, novinskim naslovima, pa u naslovima knjiga, časopisa, izložaba, različitih projekata i akcija. Iako nisu tako brojne, dobro su raspoređene. Stopljenice dakle u iskazima u kojima se pojavljuju zauzimaju istaknuta mjesta kao da im njihovi kreatori namjenjuju ulogu fatičkih signala kojima se uspostavlja, potiče i (pr)ovjerava komunikacija. Njihov status u recentnim diskurzima sugerira da su u kulturi kojoj pripadaju važni atrakcija, sinkretičnost, ambivalencija, traženje kontinuiteta u diskontinuitetu, trenutačni efekt, nadmetanje i opća spektakularizacija.
Književni teoretičar Vladimir Biti sredinom devedesetih godina 20. stoljeća objavljuje esejistički tekst »Pasmaterna« nastojeći prigodno, rubno i neobavezno okarakterizirati duhovni trenutak. Leksem pasmaterna združuje sveprisutni periodizacijski pojam postmoderna, elidiranu psovku pasmater te u hrvatskom književnom kontekstu dopušta asocijaciju na naslov knjige priča Dražena Mazura Pas mater i ostala rodbina. Govoreći o pasmaterni i pasmaternom stanju Biti koristi metaforu mulja kojom naglašava nerazlučivu, paradoksalnu i hibridnu prirodu trenutka, ali koja posredno podupire i afirmira nesvodivu, paradoksalnu i vazda lebdeću semantiku stopljenice. Biti uz ostalo piše:
Dok se tako u povijesnoj matici posljednjih tucet godina odigravalo živahno bistrenje sadržaja i smisla dijagnostičke etikete postmoderne, iz muljevitih su se predjela, uskomešane gibanjem struje, počele prema pročišćenim sferama penjati zamućujuće čestice novog – pasmaternog stanja. [...] Ravnamo li se po Barthelmeovoj teoriji mulja iz Snjeguljice, izglađivanje što ga je pasmaterna provela na uzoholjenoj postmoderni moglo je podjednako legitimno nastati na oba načina: po tumačenju jednog lika toga romana, mulj ima kako težnju prema beskonačnom širenju, tako i težnju prema uvlačenju u svoj glib.
[...] U pasmaterni, postaje tako jasno, ljudi se ponašaju kao psi, a tim je životinjama svojstveno – ako je vjerovati Sloterdijku iz Kritike ciničkoga uma – da prigodice počinjaju ono što se svojedobno omaklo Edipu u njegovoj nesmiljenoj potrazi za podrijetlom.
[...] Ne treba pasmaterni nekritički vjerovati na riječ, jer ona zacijelo nešto mulja. (Biti 1995: 343-344)
Bitijevo posezanje za teorijskim hermafroditom nikako nije iznimka u humanistici. Uz već spomenuti Pongeov terminološki prijedlog prôeme, spomenut ću još dvije slavne teorijske stopljenice – Derridaovu riječ animot (animal ›životinja‹ × mot ›riječ‹) i Lacanovu hommelle (homme ›muškarac‹ × elle ›ona‹). U svim slučajevima novim se leksemom nastoji osvijestiti i osvijetliti neodlučivi karakter imenovanoga fenomena te podcrtati kako se o tom fenomenu misli i govori uz uvažavanje njegove nesvodive višelikosti.
Danas je stopljenica do te mjere učestala da se na nju reagira gotovo kao na rimu, tj. kao na očekivano iznenađenje. Za razliku od Rabelaisova, Heineova ili Matoševa doba, suvremeni govornici, čitatelji i pisci imaju poprilično iskustvo s njihovom prirodom i sve su vičniji u njihovu gonetanju. Usudio bih se kazati da smo postali toliko spretni da bismo, uz malo truda, zbog zabave ili prijeke potrebe, i sami mogli proizvesti gomilicu potencijalnih, manje ili više uspješnih stopljenica.16 Kako bih provjerio tu slutnju, pokušao sam konstruirati nekoliko stopljenica kojima bi jedna od sastavnica bila riječ blog. U petnaestak minuta ispisao sam sljedeći niz:
blogalj, bloganj, blogarati, blogastično, blogataš, blogavan, blogika, bloglas, bloglašivač, blogledni, blogomet, blogoslov, blogoglav, Blogulin, bloguljen, bloguljotina, bložanstvo, dijablogičan, pobložan, razblog, stobloga, ublog, zabloga...
Nisam provjeravao jesu li neke od tih riječi već stvorene, ali vjerujem da jesu. One su diskurzivno voće trenutka. Želite li doznati više o stopljenicama, pokušajte i sami koju stvoriti. U pustolovinu možete primjerice krenuti od riječi duša, stil ili stol.
Prilog: Ogledni rječnik stopljenica
Bilješke
1 Potpunu informaciju o stopljenicama koje spominjem i koje ću spominjati u nastavku donosi Ogledni rječnik stopljenica u prilogu članka. Ta informacija sadrži minimalan morfološki opis (vrsta riječi, pretpostavljene riječi-izvori) i barem jednu, najčešće datiranu potvrdu. Stoga ću u tekstu navoditi samo one elemente informacije koji su neohodni za trenutačnu logiku izlaganja.
2 Usp.: »Ako bismo željeli predložiti domaći naziv, premda ni ovaj nije neopterećen, čini nam se da bi najmanje obilježen bio termin stapanje, upravo tvorbeno ili leksičko stapanje, a za tvorenice njime postale stopljenice [...]« (Marković 2009: 229)
3 O nazivlju usp.: Marković 2009; Štebih-Golub 2014.
4 U pjesmi »Jabberwocky« engleski je pisac pribjegao poetici nonsensa. U tekstu je upotrijebio i nekoliko stopljenica. Antun Šoljan, koji se poduzeo prevođenja tog iznimno zahtjevnog teksta, istaknuo je da je Carroll »gradio na joyceovski način, racionalnom igrom, inspiriranom kombinatorikom. Od riječi chukle i snort napravio je riječ chortle (koja je uostalom nakon toga ušla u engleski jezik i standardni oksfordski rječnik). Mi smo u prijevodu taj postupak vjerno slijedili: od glagola frktati i groktati napravili smo froktati (glagol koji, na što za svaki slučaj upozoravamo naše leksikografe, treba da izražava duboko zadovoljstvo). Usp.: Šoljan 1991: 216-217. K tome za Carrollovu riječ galumphing (gallop + triumph) Šoljan stvara glagol galumfirati (galop + trijumfirati). Sam prevoditelj piše: »Mladi junak na konju na kraju pjesme galumfira« - prilično je lako vidjeti da to znači trijumfalno galopira« - taj portmanteau kao i elementi od kojih je sastavljen, riječi su – kao i kod Carrola – strogo literarne.« (Isto, 213)
5 Citirano prema Freud 1984: 15. Dosjetku njemačkoga priloga famillionär (Familie × Millionär) srpski prijevod uspješno čuva i prenosi – familionarno (familijarno × milioner).
6 Ovdje koristim već spomenuti srpski prijevod Tomislava Bekića – Dosetka i njen odnos prema nesvesnom. Novi Sad: Matica srpska. 71984.
7 O Matoševu polemičkom stilu opširnije u Bagić 1999.
8 Taj model Košćak (2015) naziva grafostopljenicama.
9 Opisujući prirodu stapanja Bonhomme se oslanja na pojam atrakcija, koji je Simeon opisao kao »prilagođavanje oblika riječi susjednoj riječi«, kao »vrstu asimilacije, kojom neka riječ poprima morfološki oblik blizak obliku riječi s kojim je sintaksno povezana« (1969: I – 126). Atrakcija ishodišnih riječi u stopljenici može se kretiti od izrazito jake do slabe. Njezin je karakter temelj Bonhommeove podjele (2009) na mot-valise prototypique, mot-valise intermédiaire i mot-valise intermédiaire (upotrebljava i sinonime: valisage prototypique, valisage intermédiaire i valisage limite).
10 Ponge je tu riječ stavio u naslov svoje knjige tiskane 1948. godine.
11 Svi navedeni naslovi pojavljuju se u Oglednom rječniku stopljenica, gdje su i datirani. Obuhvatan eksplikacijski rječnik stopljenica u Feralovim naslovima izradila je Iva Halapir (2013).
12 Navedene lekseme autorica opisuje i ilustrira ovako:
primjerka < primjer + zamjerka To mu je najveća primjerka.
krabila < krava + kobila. Tamo su krabila /krava i kobila/.
dotovo < dobra + gotovo Je li (jelo) dotovo?
terorija < teror + teorija Na planu terorije (Erdeljac 2005: 217)
13 Filmolog Hrvoje Turković autor je nehotične stopljenice (zapravo hapaksa) svedulj. Jednom je zgodom ispripovjedio kako je ta riječ nastala.
Riječ nije pogrešno napisana. To je riječ koju sam koristio u svojim tekstovima kad sam htio naznačiti da se nešto nastavlja usprkos okolnostima. Da sam imao potrebu da to iskažem upotrebio bih sklop i nadalje«.
Dok sam je upotrebljavao, u mislima i u pisanome tekstu, ta mi se riječ činila običnom, neobilježenom. Običnim sredstvom za uobičajen pojam. Imao sam dojam da je ona takva svima. Sve dok je jednom nisam upotrebio u tekstu za objavljivanje, i dok mi je lektor nije promijenio u sveudilj«.
U prvi mah me je to razbjesnilo, mislio sam da mi lektor arhaizira i poetizira tekst zbog neke svoje stilske mušice. Išao sam provjeriti stvar u rječnike i na svoje čuđenje otkrio da moje« riječi nema u rječnicima, da je nema čak niti kao greške. (Turković 1995:487)
14 U jezičnim, retoričkim i stilističkim rječnicima i priručnicima o stopljenici kao stilskoj figuri govore i: Beth i Marpeau (2005), Dubois et al (2002), Duprieuz (1984), Mazaleyrat i Molinié (1989), Morier (1998), Robrieaux (1998), Suhamy (2000) i dr. Uz naziv mot-valise, mnogi autori navode i njegove francuske sinonime: télescopage, bloconyme (Souriau), collage verbal, emboîtement lexical, amalgame, mot porte-manteau.
15 Opsežan stilistički opis Bednjančeva stripa načinila je Ivana Koletić (2014). Posebno se usredočivši na jezičnu dimenziju, u Nježnom sportu našla je obilje stilskih figura na fonološkoj, morfološkoj, leksičkoj, semantičkoj i grafičkoj razini. Uz ostalo, popisala je stotinjak (dekontekstuiranih) stopljenica.
16 Među francuskim intelektualcima i piscima prestižna je stvar izraditi autorski rječnik stopljenica. Alain Finkielkraut objavio je još 1979. Petit fictionnaire illustré, a njegov su primjer slijedili Yves-Marie Clément i Gérard Gréverand, Jean-Loup Chiflet, Jean-Jacques Thibaud, Sophie Loubière, Olivier Latyk, Alexandre Minda, Jacques Roubaud, Jean-Claude Guillaume, Hervé le Tellier, Xavier Gorce i dr. Ipak najveći je francuski zaljubljenik u stopljenice Alain Créhange. Taj je autor dosad sastavio četiri rječnika stopljenica – Le Pornithorynque est un salopare (2004), L'Anarchiviste et le biblioteckel (2006), Le Pornithorynque est-il lustré? (2010) i Devinaigrette (2013). Autorske su stopljenice idolekatske – one su ludičke, otkrivačke i spoznajno iznenađujuće. Autori rječnika stopljenica postupaju na dva načina: 1. križaju dva pojma koji imaju neku sličnost – postojeći se leksik pritom tretira kao jednostavni materijal za svojevoljno oblikovanje i 2. oblikovana stopljenica priziva različite interpretacijske činove – njezino određenje ostavlja puno prostora imaginaciji bilo da je temeljena na enigmatičnosti bilo na nestabilnim pojmovnim asocijacijama. (usp. Bohomme 2009: 116) U francuskoj su jezičnoj kulturi stopljenice u toj mjeri zaživjele da su postale pedagoško pomagalo u učenju jezika još u osnovnoj školi (npr.: Miraucourt, Christophe. 2011. Des jeux pour s’amuser avec les mots: 9-10 ans. Paris: Retz).
Literatura
- Anić, Vladimir. Rječnik hrvatskoga jezika. Zagreb: Novi Liber.
- Arcand, Richard. 2004. Figures de style. Montréal: L'Éditions de l'homme.
- Bacry, Patrick. 1992. Les figures de style. Paris: Belin.
- Bagić, Krešimir. 1994. Živi jezici. Zagreb: Naklada MD.
- Bagić, Krešimir. 1999. Umijeće osporavanja. Zagreb: Naklada MD.
- Bagić, Krešimir. 2012. Rječnik stilskih figura. Zagreb: Školska knjiga.
- Beth, Axelle – Marpeau, Elsa. 2005. Figures de style. Paris: Librio.
- Bonhomme, Marc. 1998. Les figures clés du discours. Paris: Seuil.
- Bonhomme, Marc. 2009. »Mot-valise et remodelage des frontières lexicales«. Cahiers de praxématique 53: 99-120.
- Bugarski, Ranko. 22006. Žargon. Beograd: XX vek.
- Bulatović, Stefan. 2012. »Nove slivenice u engleskom jeziku – jednokratne tvorevine ili konsolidovani neologizmi«. U: S. Perović (ur.). Mi o jeziku, jezik o nama. Zbornik radova sa druge konferencije Društva za primijenjenu lingvistiku. Str. 109-114. Podgorica: DPL CG.
- Buljan, Alojz. 2003. Kombinatorika u igrama riječi, Novska: Matica hrvatska.
- Clément, Gaëtan. 2003. »Les mots-valises«. Correspondance 1. Pregled: 2. 2. 2015.
- Créhange, Alain. 2004. Le Pornithorynque est un salopare : Dictionnaire de mots-valises. Fayard – Mille et une nuits. Kindle Edition.
- Dommelen, Greet van. 2006. Les jeux de mots en classe de français langue étrangère: de la théorie à la pratique.
- Dubois, Jean et al. 2002. Dictionnaire de linguistique. Paris: Larousse.
- Dupriez, Bernard. 1984. Gradus, les procédés littéraires (Dictionnaire). Paris: 10/ 18.
- Erdeljac, Vlasta. 2005. »Govorne greške – pogled u strukturu mentalnoga leksikona«. U: J. Granić (ur.). Semantika prirodnog jezika i metajezik semantike. Zagreb – Split: Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku, 213-222.
- Freud [Frojd], Sigmund. 71984. Dosetka i njen odnos prema nesvesnom. Pr. T. Bekić. Novi Sad: Matica srpska.
- Fromilhague, Catherine. 2007. Les figures de style. Paris: Armand Colin.
- Glenck, Emmanuel. 1997-2013. Recueil de mots-valises inédits. Dictionnaire d'environ 2011 néologismes indispensables inutiles. Vienne.
- Gregorina, Andreja. 1999. (9. 12) »Nasilje nad jezikom ili jezik nasilja«. Zarez I/20: 38.
- Grgić, Slavica. 2014. »Stopljenice u internetskim reklamama«. Hrvatistika 7: 63-76
- Halapir, Iva. 2013. Rječnik stopljenica u Feral Tribuneu (1993–2008). Diplomski rad. Zagreb: Filozofski fakultet.
- Halupka-Rešetar, Sabina – Gordana Lalić-Krstin. 2009. »New blends in Serbian: typological and headedness-related issues«. Godišnjak Filozofskog fakulteta u Novom Sadu XXXIV-1: 115-124.
- Koletić, Ivana. 2014. Stilistika stripa. Diplomski rad. Zagreb: Filozofski fakultet.
- Košćak, Nikola. 2015. Uvod u grafostilistiku. Figure zapisa. Skripta. Zagreb: Filozofski fakultet.
- Lewis, Kristian – Barbara Štebih Golub. 2014. »Tvorba riječi i reklamni diskurs«. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 40/1: 133-147.
- Marković, Ivan. 2009. »Tri nehrvatske tvorbe: infiksacija, reduplikacija, fuzija«. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 35: 217-241.
- Marković, Ivan. 2011. »Hrvatske stopljenice: novìna u slengu, jeziku reklame i novina. U: Karabalić, Vladimir (ur.). Diskurs i dijalog : teorije, metode i primjene. Zbornik radova s 24. međunarodnog znanstvenog skupa HDPL-a. Str. 223-238. Osijek: HDPL – Filozofski fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera.
- Marković, Ivan. 2012. Uvod u jezičnu morfologiju. Zagreb: Disput.
- Mazaleyrat, Jean – Georges Molinié. 1989. Vocabulaire de la stylistique. Paris: Presses Universitaires de France.
- Miraucourt, Christophe. 2011. Des jeux pour s‹amuser avec les mots: 9-10 ans. Paris: Retz.
- Morier, Henri. 51998. Dictionnaire de rhétorique et de poétique. Paris: Presses Universitaires de France.
- Muhvić-Dimanovski, Vesna. 2005. Neologizmi: problemi teorije i primjene. Zagreb: Zavod za lingvistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
- Nemčić, Mateja. 2013. Hrvatske imperativne složenice. Diplomski rad. Zagreb: Filozofski fakultet.
- Pranjić, Krunoslav. 1986. Jezikom i stilom kroza književnost. Zagreb: Školska knjiga.
- Ricalens-Pourchot, Nicole. 2003. Dictionnaire des figures de style. Paris: Armand Colin.
- Robrieaux, Jean-Jacques. 1998. Les figures de style et de rhétorique. Dunod. Paris.
- Silaški, Nadežda R. 2012. »Naslovi u sportskoj štampi kroz prizmu teorije pojmovne integracije«. U: Srpski jezik, književnost i umetnost. Zbornik radova sa VI međunarodnog naučnog skupa održanog na Filološko-umetničkom fakultetu u Kragujevcu. Ur. M. Kovačević. Str. 201-210. Kragujevac: Filološko-umetnički fakultet
- Simeon, Rikard. 1969. Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva. Vol. I–II. Zagreb: Matica hrvatska.
- Suhamy, Henri. 92000. Les figures de style. Paris: Presses Universitaires de France.
- Šoljan, Antun. 1991. »Carrollov Jabberwock u dvije tradicije«. Sloboda čitanja. Str. 205-218.
- Štebih Golub, Barbara. 2012. »Okazionalizmi u hrvatskome publicističkom stilu«. U: R. Dragičević (ur.). Tvorba reči i njezini resursi u slovenskim jezicima. Zbornik radova sa četrnaeste međunarodne naučne konferencije Komisije za tvorbu reči pri Međunarodnom komitetu slavista. Str. 419–437. Beograd: Filološki fakultet.