Mihovil Topić (Omiš, 1992). Istaknut predstavnik novoga naraštaja nogometnih kolumnista, kojega su mnogi pripadnici stasali hobistički početkom 2010-ih godina na blogu i Facebook-stranici General poslije bitke te forumima mrežnih sportskih portala (npr. Sportnet). Piše uglavnom o nogometu i rukometu, vrlo je aktivan na YouTube-kanalu Tribina. Na portalu Telesport piše nogometu kolumnu Topnički dnevnici te analize utakmica i igrača; analize su tek nešto kraće od kolumnâ i ravnopravno čine naš korpus pregledanih tekstova, uostalom kolumne su kadšto tek malo duže analize utakmica. Plodan pisac, od nekakvih 380 prikupljenih tekstova – pisanih na Tportalu, Telegramu i Telesportu od 2014. godine do danas – za svoj smo korpus probrali njih osamdesetak. Da je riječ o naraštaju koji je stasao na mreži i s mrežom, ne bi bilo toliko važno da pisci koji mu pripadaju već prema naravi medija nisu rabili sve što je medij pružao kao podatkovno ili vizualno pomagalo, ponajprije precizne statističke podatke, slike zaslona (e. screenshot), toplinske karte aktivnosti (e. heat map, bilježe boravak igrača na pojedinome dijelu nogometnoga terena) i isječke s YouTubea kao osnovni dodatak i potkrepu tvrdnjama. Uostalom mreža je sve znanje ovoga svijeta učinila dostupnim, treba ga samo probrati i usvojiti. Novi naraštaj donio je i novi, mnogo analitičniji pristup nogometnoj igri. Ne kažemo da takva pristupa nije i prije bilo, ali sad je on razrađeniji i dio je srednje struje, nije više rezerviran za hermetične intervjue s nogometnim trenerima. Zasluga je novoga naraštaja što je taj analitični način pisanja o nogometu uspio posredovati ne posve hermetičnim jezikom. Srednjostrujaški pisani mediji prepoznali su novu vrijednost pa su mnogi njegovi pripadnici kooptirani na etablirane portale i nećemo pogriješiti ako bez velike statistike kažemo da takav stil pisanja kolumne danas i dominira. S vremenom se odgojila i publika pa se analitičniji pristup sad vidi i u televizijskim komentarima poslije prijenosa utakmica (razgovori s „ekspertima iz našeg studija“, kako ih zovu, s posebnim sudačkim ekspertom za „kutak za sporni trenutak“, kako se nekad zvaše), također praćen svim mogućim tehnološkim pomagalima poput digitalnih prikaza igračâ, ključnih kretanja u igri i akcija koje su odredile konačan rezultat. Možda to ne uspijeva uvijek, ali ipak je pomak u odnosu na ne tako davnu estradu nogometnih emisija. Najzad u javni se razgovor o nogometu danas aktivno uključuju znanstvenici, primjerice ekonomist Tomislav Globan objavama na društvenim mrežama ili kineziolog Šime Veršić tek započetom kolumnom Akademska četvrt na portalu Telesport (usp. ŠV 23. 3. 2024, ŠV 2. 5. 2024).
Objavljene su tri knjige nogometnih kolumna Tomislava Židaka, ukupno više od 120 kolumna (TŽ4, TŽ11, TŽ18), što je dobar uzorak od vjerojatno devetstotinjak njih koje je u Jutarnjem listu objavio od 1999. do 2017. godine. Bez vrijednosnoga suda ponovimo da je tu vječito riječ o mamićima, canjugama, ćirama blaževićima, lamzama i prosinečkima, hohštaplerima, umjetnicima, virtuozima i poetima, o tome tko je komu u upravi kluba stao na žulj, koji će se igrač kamo prodati i za koji novac, koliko se prije ili poslije utakmice popilo, o nekim bivšim i prošlim vremenima i igračima. Ili kako je to Aljoša Vojnović u jednoj svojoj kolumni ustvrdio:
Bivši nogometaši već tradicionalno se povezuju s ugostiteljskim biznisom – bilo da se radi o gazdama ili o „inventaru“, često ogorčenim i blago disfunkcionalnim tipovima koji provode dane pričajući o tome kako je nekad bilo bolje. (AV 9. 8. 2020)
To je ujedno mizanscena Židakovih kolumna, uvjerljive analize nogometne igre tu je najmanje. Rekosmo također da je Židak pisac jake prve rečenice. Odmah ćemo reći da je i Topićevo rečenično otvaranje teksta više detektivsko negoli sportsko. Stoga ćemo odjeljak o Mihovilu Topiću početi upravo prvom rečenicom analize jednoga igrača – posrijedi je Rodri, tj. Rodrigo Hernández Cascante, Španjolac, zadnji vezni, igra u Manchester Cityu – da na toj prvoj rečenici odmah bude jasno o kakvu je tu pisanju riječ:
Jedan od elemenata koji se sustavno zanemaruje u selekciji nogometaša je dužina nogu. (MT 7. 7. 2019)
Tu nam se otvara posve drugačiji nogometni svijet, nogomet bez poezije, sambe, baleta i zakulisnih klupskih spletaka, u kojemu zanimljiva postaje dužina ekstremiteta kao element selekcije sportaša. Dalje slijedi uvodni dio s Leonardom da Vinciem i njegovim savršeno proporcionalnim Vitruvijevim čovjekom te istraživanjem antropologinje te i te s Berkeleya koje je pokazalo da je pozitivna alometrija – upravo veći raspon ruku od visine – u košarci prednost, važnija od primjerice mišićne mase, da mladići s pozitivnom alometrijom prije budu draftirani u klubove i da postižu bolje sportske rezultate. Danas je po dugim rukama u NBA-u poznat košarkaš Rudy Gobert (usp. MT 10. 7. 2021), u 1990-ima to je bio Scottie Pippen, također izvanredan obrambeni igrač. Topić nastavlja da slična istraživanja za nogomet nema, ali pretpostavlja da bi se mogle pokazati prednosti neproporcionalno dugih nogu u nogometu. U priču tu sad upada Rodri, netipično dugonog nogometaš, kojega je M. City doveo iz madridskog Atlética. Kolumnist razlaže zašto je baš takav igrač potreban Cityu:
Kad igrate stil igre s visokim postotkom posjeda lopte, kao što igra City, trebate točno takav profil igrača – nekoga tko će pokriti prostor ispred obrane kad zbijete suparnika u njegov kazneni prostor; nekoga tko će iščačkati loptu suparničkom igraču koji se okrene licem u kontru i nekoga tko će čitati igru kako bi dovoljno rano ušao u presing i napravio brzi reposjed lopte da možete nastaviti s napadom. A Rodri sa svojim dugim nogama radi upravo to – ima najviše uspješnih startova u La Ligi i u fazi obrane ili u situacijama branjenja suparničke tranzicije može bez problema zamijeniti Fernandinha. [...] jedan od ključnih igrača u posjedu lopte. Ima drugi najveći broj dodavanja u momčadi i 92 posto njihove točnosti, loptu odigrava brzo i precizno, s lakoćom se rješava suparničkog presinga, a postavlja se tako da otvara linije dodavanja suigračima u prvoj fazi posjeda. Ukratko, igra točno onako kako Guardiola traži od svog zadnjeg veznog. [...] Zadnji tako mršavi i dugonogi igrač kojeg je Guardiola imao na raspolaganju bio je Sergio Busquets. (MT 7. 7. 2019)
Topić je to napisao srpnja 2019. godine, a onda je studenoga 2023. napisao analizu (MT 2. 11. 2023) u kojoj tvrdi da je Rodri te godine bio najbolji igrač najbolje i najimpresivnije momčadi na svijetu (M. City osvojio je Ligu prvaka) te da je Zlatnu loptu, nagradu za najboljega, trebao dobiti on, a ne L. Messi. Kolumnist opet razlaže. Trebalo je – piše – vremena da se prilagodi engleskoj ligi i da mu trener svojim sustavom pomogne, a to je učinio ovako:
[...] trebalo je i neko vrijeme da Guardiola pronađe kako mu pomoći u branjenju kontri bez da žrtvuje napad. Prvo je uvukao Joãa Cancela s beka u sredinu, pa je prošle sezone podigao Johna Stonesa. Oba su poteza služila tome da Rodri dobije zaštitu bez da se žrtvuje sloboda preostale dvojice veznjaka koji su nastavili tražiti praznine u međuprostoru i priključivati se napadu. (MT 2. 11. 2023)
Valja odmah primijetiti preciznost izlaganja: bek je uvučen u sredinu, stoper je podignut u vezu, veznjaci traže praznine u međuprostorima. Tu je u dvjema rečenicama iznijeto više nogometne analize negoli u desecima Židakovih kolumna. Topić nastavlja sa statističkim podacima koji kažu kako Rodri stoji s točnim dodavanjima, koliko je od tih dodavanja bilo pod pritiskom, koliko je lopti oduzeo. Za one koji ne prate nogomet istaknimo da je tu posrijedi statistika daleko više razine od one na koju smo tradicionalno bili navikli, one koja broji samo postignute pogotke i eventualno asistencije; u nekim prošlim vremenima o takvoj smo preciznoj statistici slušali i čitali u okviru američkih sportova, u kojima se odvajkada pomno vodila (NBA-košarka, bejzbol, američki nogomet), nogomet joj se dugo bio opirao. Uglavnom: cijela Engleska i cijela Europa znale su da je ključ za nadigravanje Citya zaustaviti Rodria stalnim pritiskom – striktnim markiranjem, presingom, udvajanjem – ali nitko u tome nije uspio, Kolumnistu je u zaključku jasno da je nogomet spektakl i da je očekivano da su prva mjesta u izboru za Zlatnu loptu zauzeli atraktivni golgeteri i igrači poteza (L. Messi, E. Haaland, K. Mbappé, K. de Bruyne), ali da je u smislu kontinuiteta i važnosti za igru svoje momčadi najbolji na svijetu te godine bio Rodri. Ne moramo se mi s njime složiti, možemo njegove argumente prihvatiti ili o njima raspravljati, možemo se prisjećati krakatih zadnjih veznih koji nisu bili osobito talentirani i stasom neobdarenih velemajstora koji su radili sve što i Rodri, ali neovisno o tome tko je 2023. godine bio najbolji kolumnist je četiri godine poslije prvoga teksta pokazao da je bio u pravu kad je bio pisao da je Rodri savršeno pojačanje za City. Dakle ponešto se u nogometu može i mjerljivo predvidjeti; mnogošta jest u nadarenosti, ali ponešto je mjerljivo i ponovljivo. Podsjetimo da je T. Židak tvrdio: „Budite sigurni, Alen Halilović neće nestati s nogometne mape“ (TŽ18 22. 11. 2015). Kao što je upućenijima poznato, dogodilo se upravo suprotno. Drugim riječima, dojmovi su jedno, a analitika ipak ima nekih prednosti.
A da nogomet istovremeno jest i suradnička djelatnost, kooperativni čin, momčadska igra jedanaestorice protiv jedanaestorice, i individualno nadmetanje, dvoboj jednoga protiv jednoga, pisac pokazuje primjerice u kolumnama o Edenu Hazardu, koji je bio natukao nešto kila (MT 5. 10. 2019), te o driblingu elástico (MT 24. 4. 2021), koja se kolumna ne svodi samo na povijesni razvoj toga driblinga i isticanje prvoga koji ga je izveo („Echigo je odlučio kombinirati obje metode vođenja lopte i suparnika proći tako što će istovremeno driblati i unutrašnjim i vanjskim dijelom kopačke“) nego i na kratko objašnjenje njegove kinestetike („varka u kojoj noge i tijelo rade sasvim različite stvari“) te zašto su pojedini nogometaši u njemu bili bolji od izumitelja, a pojedini ga rabili spektakla radi („Sérgio Echigo je izumio elastico zato što mu je trebao, Rivellino i Ronaldo su ga koristili jer je bio efikasan, a Ronaldinho samo zato što je mogao“). I sve to proviđeno je dvjema poveznicama na YouTube, na kojima čitatelj bez puno mudrovanja i zahvaljujući mediju na kojemu je kolumna objavljena može vidjeti o kojem je driblingu riječ, vizualizirati pročitano, povezati riječi s prethodnim iskustvom nogometnoga gledatelja, sve skupa: nadograditi svoje razumijevanje nogometa.
Iz triju-četiriju tekstova s kojima smo započeli možemo izlučiti stalnice Topićeva pisanja o nogometu, pa onda i stalnice toga tipa nogometnoga diskursa. Njegovi zagovornici i pisci vjerojatno bi ga nazvali analitičkim. Prihvatit ćemo tu odrednicu razumijevajući ju ponajprije kao poštovanje metode u pristupu nogometnoj igri, koja se onda raspisuje i u kolumnama.
Kako je Bagić već pobrojio (2018), Tomislav se Židak u svojim kolumnama znade referirati na lijepu književnost pa kao orijentacijske točke spomenuti Samuela Becketta (čekanje Godota; također kod B. Dežulovića, usp. BD 1. 5. 2023, BD 2. 5. 2023), Oscara Wildea (slika Doriana Graya), Gabriela Garcíu Márqueza (pukovniku nitko ne piše), Ivana Gundulića, Jacquesa Préverta, Miroslava Krležu (nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo), Georgea Orwella („sport je rat bez oružja“, TŽ4 6. 1. 2001). Da bi Židak spomenuo nebeletrističku referencu, to je prava rijetkost, primjerice spomenut će da je u svojoj knjizi Najveći trikovi superzvijezda njemački nogometaš i čelnik Bayerna Karl-Heinz Rummenigge 1992. godine za Roberta Prosinečkoga napisao da „igra najljepši nogomet na svijetu“ (TŽ4 7. 8. 1999). Drugim riječima, autoritet nogometnoga velikana Rummeniggea tu je da potvrdi ono što je Židak mnogokad napisao. No tu je riječ o neposrednu nogometaševu iskustvu, koje je – koliko god zanimljivo bilo – slabih spoznajnih dometa. U Mihovila Topića također ćemo naći reference na Fjodora M. Dostojevskoga (MT 11. 11. 2016), Samuela Becketta (Vladimir, Estragon i Godot, MT 15. 9. 2017), na nogometne misli Alberta Camusa (nogomet mu je draži od teatra, MT 11. 11. 2016) i Jean-Paula Sartrea („u nogometu se sve iskomplicira prisutnošću suparničke momčadi“, MT 5. 6. 2020), dapače gdjekad je čitava kolumna utemeljena na beletrističkoj referenci, poput analogije Joséa Mourinhoa s Camusovim Strancem (MT 11. 11. 2016) ili Jürgena Kloppa s Krležinim Na rubu pameti (MT 10. 3. 2017). Primijetimo da je posrijedi analogija koja se provlači kroz čitav tekst, Topić poput učitelja rado rabi prispodobe i analogije. Ono međutim čega u Židaka nema nikako, a u Topića je veoma često jest parafraza znanstvene literature, što je istaknuta odlika popularnoznanstvenoga stila (Katnić-Bakaršić 2001), i to ne samo sportske, nogometne literature, nego znanstvenih radova o svemu onome što bi se sporta moglo ticati, ponajprije psihologije. Dat ćemo nekoliko dužih citata da se vidi koliko njihovo gradivo može biti složeno i izvedeni zaključci dalekosežni, imajući na umu i antropološko istraživanje o dužini ljudskih udova spomenuto na početku ovoga poglavlja. Između ostaloga upozoravamo na zadnji citat, u kojemu se vrhunski znanstvenik fizičar pojavljuje u ulozi uspješnoga savjetnika jednoga od uspješnijih trenera današnjice:
Jan Vecer, profesor sa Sveučilišta Columbia, godine 2009. objavio je istraživanje koje je analiziralo upravo specifičnu vrstu crvenog kartona – karton koji sprječava protivnika u izglednoj poziciji za postizanje gola. Iskoristio je nešto vrlo slično šansama na pokeru – kladioničarske koeficijente. [...] Po podacima koje je Vecer dobio, granica nakon koje dobivanje kartona u kombinaciji s penalom za suparničku momčad je 51. minuta. Prije tog vremena suparnik ima dovoljnu statističku prednost u vidu figure viška i vremena u kojem može ostvariti pozitivni rezultat. Nakon 51. minute statistička vjerojatnost izvlačenja pozitivnog rezultata rapidno raste i podržava tezu da su neki penali i neki crveni kartoni sasvim logični, ako ih gledamo kroz prizmu očuvanja rezultata. (MT 6. 1. 2017)
Colin Trainor i Constantinos Chappas osmislili su model napredne statistike u nogometu koji nazivaju Expected Goals, a označavaju s ExpG ili xG. Ukratko, poanta je da u analizi utakmice svakom udarcu daju vrijednost ponajprije s obzirom na to odakle je upućen, ali u kontekst uzimaju i druge okolnosti. Po njihovim podacima, a obrađeno imaju preko 200.000 utakmica, iz centralne zone ispred kaznenog prostora zabija se tek nešto manje od tri posto udaraca prema golu. U drugim zonama, više prema strani ili iza 22 metra, taj postotak je još drastično manji. (MT 15. 9. 2017)
Međutim, kad se čovjek iz nekog razloga osjeća bez rješenja – pa makar bila riječ i vrhunskom sportašu – javljaju se problemi u izvedbi. Nekad su ti problemi stvarni, ali psiholozi Floyd Ruch i Philip Zimbardo su napravili eksperiment sa štakorima kojim su dokazali kako taj osjećaj bespomoćnosti može biti i naučen. (MT 29. 3. 2019)
„Promatrao sam dva Korejca, trenera olimpijske momčadi i njegova asistenta“, ispričao je legendarni njemački trener Dettmar Cramer koji je s Bayernom osvojio Kup prvaka, autorici knjige Fussballpsychologie Birgit Jackschath. (MT 29. 3. 2019)
Kada je profesor Tomislav Globan istraživao anomalije u hrvatskom nogometu, prikupio je podatke o svim utakmicama koje su odigrane u povijesti HNL-a. Nakon što je završio s obradom svake pojedine utakmice i izračunao vjerojatnosti pobjede svake od momčadi, s Edom Jägersom je rezultate istraživanja objavio početkom 2018. u američkom znanstvenom časopisu Contemporary Economic Policy. (MT 16. 1. 2021)
Jedan od problema o kojima je govorio je bila uputa zdravstvenih tijela u Velikoj Britaniji koji su zabranili [sic!, koja su zabranila?] udaranje lopte glavom u mlađim kategorijama kako bi se spriječio utjecaj na mozak zbog ponovljenih mikrotrauma uzrokovanih uzastopnim udaranjem lopte lubanjom koja nije do kraja razvijena. (MT 14. 5. 2021)
Geir Jordet je profesor psihologije na norveškoj verziji Kineziološkog fakulteta i svoju doktorsku tezu je temeljio na ulozi senzorne percepcije okoline kroz vid i kognitivnog učinka u situacijama visokog stresa. Jedan od glavnih likova u njegovu istraživanju bio je Xavi. Jordet je istraživao kako se igrači ponašaju netom prije nego što prime i netom nakon što predaju loptu. Na uzorku od preko 2.500 obrađenih utakmica došao je do zaključka kako Xavi u 10 sekundi igre u prosjeku čak 8,3 puta okrene glavu u potrazi za informacijama o okruženju oko sebe. Vrhunski igrači poput Luke Modrića i Franka Lamparda koje je Jordet uključio u istraživanje to također rade i to je dobar indikator percepcije okoline, ali Xavi se pokazao kao ekstrem. Njegovo skeniranje okoline prevedeno na 90 odigranih minuta je otprilike 4.500 okretanja glave. (MT 1. 11. 2021)
Prema podacima koje je objavila Američka udruga psihijatara otprilike 12 posto Amerikanaca je doživjelo anksiozne napadaje i liječilo se od njih. Usprkos činjenici da su u Americi psihijatri kroz prisutnost u mainstream medijima i TV emisijama donekle skinuli tabu s teme mentalnog zdravlja, to je i dalje tek manji dio stvarnih slučajeva. Procjenjuje se da je oko 35 posto ljudi nekad imalo barem jedan napadaj, a da 20-ak posto ljudi ima kronične oblike anksioznosti i depresije. (MT 2. 9. 2022)
Kada je Jens Bangsbo – bivši danski reprezentativac, sveučilišni profesor, asistent Carla Ancelottija u Juventusu i Milanu te aktualni član stručnog stožera Gian Piera Gasperinija u Atalanti – počeo proučavati nogomet u suradnji s Birgerom Peitersenom, došao je do zaključka da prosječna momčad u prosječnoj utakmici ima 100-tinjak posjeda lopte. U toliko momčadskih akcija igrači odrade između 750 i 900 nogometnih radnji s loptom. Od te količine dodavanja, driblinga i udaraca, samo 230–280 poteza možemo karakterizirati kao izravne napadačke radnje, dok se ostalih 60 posto kontakata s loptom svodi na dodavanja kojima se ne osvaja prostor, građenja lopte i čuvanje posjeda. Od tih 230–280 aktivnih napadačkih radnji, samo pet do osam na kraju bude zapravo opasno po suparnički gol. To je otprilike jedan posto. (MT 11. 8. 2023)
„Sa Shiltonom na vratima svi su imali puno više samopouzdanja“, ispričao je Clough godinama kasnije Duncanu Hamiltonu u knjizi Provided You Don’t Kiss Me: 20 Years with Brian Clough. [...] Paradoks branjenja je u tome, kao što je to napisao Jonathan Wilson u knjizi The Outsider: A History of the Goalkeeper, da ta vještina izgleda dobro tek kad stvari pođu po zlu za momčad. (MT 22. 9. 2023)
Jedan od ključnih suradnika Jürgena Kloppa nikad se nije bavio nogometom. William Spearman prvo je doktorirao fiziku na Harvardu, a onda je proveo nekoliko godina na CERN-u istražujući elementarne čestice kao jedan od ključnih suradnika u timu kojeg je okupio Peter Higgs. Posredno je bio sudionik u Higgsovu osvajanju Nobelove nagrade 2013., a neposredno je sudionik Kloppova osvajanja Premier lige i Lige prvaka. Istražujući elementarne čestice, Spearman je shvatio da se kretanje miona i njihov utjecaj na električno nenabijeni prostor oko njih može usporediti s kretanjem igrača na nogometnom terenu. Trebalo mu je neko vrijeme da usavrši svoje formule, ali na kraju je dobio revolucionarni model. Dotad se analitika u nogometu bavila dodavanjima, driblinzima i duelima, odnosno onime što se zaista dogodilo. Spearman je osmislio način kako kvantificirati koliku površinu terena kontrolira koji igrač i ono što se može dogoditi. Ideja dovođenja Mohameda Salaha bila je njegova. Doduše, ne samo njegova, ali njegov model kontrole terena detektirao je da Salah dolazi do izražaja u puno većoj površini nego što to pokazuju klasične heat mape. Ispalo je da Salah, ako igra na desnom krilu, a suparnički bek stoji 10 metara udaljen od njega, ne kontrolira samo svojih pet metara nego njegovo gravitacijsko polje seže još dodatna tri metra prema obrambenom igraču, tako da lopta koja dolazi na samo dva metra od beka i osam metara od njega postaje situacija „50-50“. Sve bliže od toga je Salahovo, ali i ogromni prostor iza leđa obrane u kojem Salah ima više od 50 posto šanse da dođe do lopte. Kad je promijenio varijable i dodao Kloppov stil igre, model je predvidio više od 25 golova u sezoni. (MT 23. 1. 2024)
Na temelju takvih parafraza znanstvenih istraživanja kolumnist dalje razrađuje svoju temu, vodi ju do zaključka i primjenjuje na poznatije primjere. Tko prati nogomet, sjeća se kako je Josip Šimunić 2013. godine u kvalifikacijskoj utakmici Hrvatske i Srbije za Svjetsko prvenstvo u Brazilu u 80. minuti oborio Miralema Sulejmanija (tko se ne sjeća, podsjetit će ga Dean Duda kolumnom DD 4. 7. 2014); navijačka intuicija da je bila riječ o izgledno opasnoj kontri i da je Šimunić opravdano napravio prekršaj za isključenje dobiva sad svoje znanstveno i statističko obrazloženje (usp. MT 6. 1. 2017). Istraživanje o tome odakle se postiže najviše golova polazište je za ukor lošem odgoju mladih nogometaša (usp. MT 15. 9. 2017). Psihologijsko istraživanje i razlikovanje urođene i naučene bespomoćnosti dalekosežno je, može treneru pomoći u pripremi momčadi i ruši mit o psihološkoj pripremi kao motivacijskome „nabrijavanju“ (usp. MT 29. 3. 2019). Da je Xavi jedan od najboljih veznjaka 21. stoljeća, o tome postoji konsenzus zainteresiranih; znanstveno istraživanje pokazuje što je on to radio drugačije od drugih igrača i zašto je njegova percepcija okoline mogla biti tako snažna, pa i zašto je onda mogao biti toliko koristan igrač (usp. MT 1. 11. 2021), i to bez otrcanih fraza prema kojima „Prosinečki drukčije od svih udara loptu“, a „Olić trči drukčije od svih“, kako to piše T. Židak (TŽ11 10. 4. 2010) i kako često čujemo od nogometnih zaljubljenika. Topić će uinat svim poštovateljima zalaganja kao vrhunskoga mjerila – oriječeno je u frazama poput poginuti na terenu, ili ostaviti srce na terenu, ili dati 110 posto od sebe, ili bacati se glavom na kopačku, ili već spomenutima volji, želji, htijenju – jasno pokazati kako je Mario Mandžukić na jednoj utakmici svojom agresivnom trkom za stoperima Bayerna zapravo naštetio igri svojega Juventusa, koji je nakon sigurna vodstva izgubio:
Kad su na klupi Bayerna shvatili da njegovo trčanje ne odgovara onome što radi ostatak momčadi, da svojom pretjeranom agresivnošću ruši strukturu momčadi, ciljano su odvlačili Mandžukića spuštanjem Artura Vidala kojeg je on pratio. Kimmich i Alaba su onda imali jednostavnu zadaću spuštati lopte u centralnu zonu, Juventusov vezni red je morao preuzimati, a Bayern je jednostavno dolazio na krilne pozicije. Potpuno zatvoreni i bezidejni Bayern vratio se u igru baš zbog toga što je trčanje najprecjenjeniji segment nogometa i što često agresivnost i srčanost naprave više štete nego koristi. (MT 10. 2. 2017)
Kolumnist nipošto ne kaže da je Mandžukić kriv za poraz, samo analizom igre pronalazi pogreške koje su pridonijele okretanju rezultata. I sve tako dalje. Topić podatke istraživanja uzima razumno i razumno im pronalazi primjenu, na temelju istraživanja nudi moguća poboljšanja i pokušava predvidjeti buduće scenarije, što je odlika svake dobre (znanstvene) metode.
Raspon Topićevih tema golem je i pokazuje koliko je nogometna igra složena i o čemu se sve u njezinu vidokrugu može pisati. Čitave kolumne posvećene su modernim sustavima igre, tzv. pozicijskoj igri, šp. juego de posición, i suvremenim inačicama presinga, nj. gegenpressing, s detaljnim opisima i shematskim i slikovnim prikazima s egzemplarnih utakmica istaknutih trenera današnjice (pamtljiva imena tu su P. Guardiola i J. Klopp, usp. npr. MT 24. 2. 2017, MT 10. 3. 2017, MT 12. 5. 2017, MT 5. 6. 2020, MT 24. 12. 2022, MT 27. 5. 2023), piše se o tek nešto starijim sustavima i zašto danas više nisu efikasni, odnosno zašto su svojedobno bili revolucionarni (pamtljivo suvremeno ime tu je J. Mourinho, pamtljiva je argentinska la nuestra, poznat je stari engleski način igre napucavanja lopte na napadača route one, usp. npr. MT 24. 2. 2017, MT 11. 6. 2021), o igračima koji su danas najistaknutiji i onima koji se više ne snalaze, s objašnjenjem zašto se ne snalaze ili zašto nisu napredovali (usp. kolumne o C. Fàbregasu, E. Hazardu, M. Pjaci, A. Haliloviću, MT 11. 1. 2019, MT 5. 10. 2019, MT 24. 3. 2017, MT 9. 7. 2022), piše se o evoluciji pojedinih pozicija i prilagodbi pojedinih nogometaša novim ulogama (usp. kolumne o I. Rakitiću, napadačima, vratarima, tzv. lažnoj desetki, o bekovima i stoperima, o tome zašto J. R. Riquelme danas ne bi mogao biti važan kao što je nekad bio, MT 1. 12. 2016, MT 10. 2. 2017, MT 2. 11. 2018, MT 21. 6. 2021, MT 22. 9. 2023, MT 18. 11. 2023, MT 16. 11. 2020), o važnosti njegovanja kulture uličnoga nogometa i pozitivna utjecaja koji ta kultura ima za kasniji razvoj igrača i nogometne igre, pa onda i što od toga baštini trenutni hit španjolskoga nogometa, mali nogometni klub Girona (usp. npr. MT 2. 12. 2016, 30. 7. 2019, MT 21. 10. 2023), piše se o ulozi roditelja u odgoju suvremenoga sportaša (usp. MT 30. 6. 2017), o suvremenoj tehnologiji u nogometu te posljedicama koje pojedino novo nogometno pravilo može imati za nogometnu igru u cjelini (usp. MT 23. 2. 2018, MT 3. 5. 2019, MT 2. 4. 2022, MT 8. 7. 2023), o nogometnoj psihologiji i depresiji kao bolesti suvremenoga svijeta, pa i sporta (usp. MT 29. 3. 2019, MT 2. 9. 2022), o besmislenosti ocjena nogometaša na pojedinoj utakmici, koje se kao atavizam nekih davnih vremena još uvijek njeguju u novinama (usp. MT 3. 3. 2017), a čini se da su nogometašima važnije negoli publici (usp. Vojnovićevo „Na početku karijere uvijek mi je bila bitna ona šugava ocjena u novinama“, AV 8. 12. 2019), pa o statistici, kojom se obilato služi, i njezinoj razumnoj uporabi i ograničenjima, tj. plošnosti statistike koju nije promislila ljudska pamet i smjestila ju u stvarni kontekst (MT 8. 2. 2019), o nogometnoj infrastrukturi i svemu što bi Hrvatski nogometni savez mogao činiti (a ne čini), o nogometnim travnjacima, o edukaciji trenera i zainteresiranih gledatelja, o praćenju nogometa u medijima, o ovisnosti o klađenju, o navijačkim skupinama, o terorizmu, o krizi autoriteta i zrcaljenju društva u sportu, sve do – kako smo vidjeli – opravdanim crvenim kartonima, učinkovitim driblinzima i proporcionalnosti čovjekovih ekstremiteta.
Na razini pristupa nogometnoj igri odmak od tradicije možda će najuočljiviji biti u tome što Topić ne piše samo o onome što je širemu sloju publike najpamtljivije – golgeteri, dribleri i kreativni veznjaci, španeri, dakle osobiti individualci u navodno momčadskoj igri. Neće biti slučajno da ćemo i u Židaka i u Dežulovića naići na desetku i redovito na desetku (što je položajna oznaka nerijetko povezana s igračevim brojem na leđima, ali ponajprije položajna oznaka), dakle tradicionalno najkreativnije i najatraktivnije ofenzivne vezne igrače, riječima Aljoše Vojnovića – princeze koje „igra[ju] samo kad ima[ju] loptu u nogama“ (AV 23. 9. 2022):
Gužva oko najbolje Dinamove desetke, koju se, ne bez razloga, uspoređuje s Lamzom, Mlinarićem, Bobanom i Prosinečkim, držala je u napetosti i klub i navijače, a ponajviše medije. (TŽ11 1. 12. 2007)
Oni koji su gledali Moralesa, kažu da je desetka koja može nadomjestiti Luku Modrića. (TŽ11 28. 6. 2008)
Bilo je boljih i talentiranijih, ali nikad u historiji balkanskog nogometa nije bilo „desetke“ koja u 115. minuti sprinta kao bez duše da ukliže i spasi jebeni korner. Toga nije bilo. (BD 17. 7. 2018)
Ovaj onda otišao u Zagreb po drugo mišljenje, i mali mu, da skratim, postao najslavnija Dinamova „desetka“ ikad, pa već pet-šest godina kasnije igrao u Milanu sa Robertom Baggiom i Georgeom Weahom, osvojivši četiri talijanska prvenstva i Ligu prvaka. (BD 16. 1. 2024)
U prvim trima citatima riječ je o Luki Modriću, koji je 2018. dobio Zlatnu loptu kao najbolji igrač svijeta, u četvrtome o Zvonimiru Bobanu. Dobro, da ne griješimo dušu, Židak će kadšto spomenuti i plavu devetku (Dražan Jerković ili Zlatko Kranjčar), sintagmu koja je znana i izvan nogometa (što po filmu Kreše Golika iz 1950. godine, što kao zagrebačka gostionica). Topić pak krajem 2018. godine piše kolumnu o stoperu Virgilu van Dijku:
U opće prihvaćenoj perspektivi nogometa kao sporta u kojem je cilj isključivo zabiti gol i u kojem su svi osim napadača tek sporedni glumci, Van Dijk donosi neku sasvim drugu dimenziju. Nije kao Fabio Cannavaro, vođa Italije iz 2006. koja je igrala na gol manje i koji je svoje nagrade dobio jer je uspješno zaustavio napadače, što je opet stavljanje napadača u fokus. Liverpool je momčad koja igra napadački u Kloppovu frenetičnom ritmu koji se oslanja na atraktivan nogomet, a Van Dijk je ključni igrač. [...] ako promatramo trendove u modernom nogometu, za mene će ovo ostati godina Virgila van Dijka. Ne toliko njega samog, koliko ideje u kojoj su golovi tek posljedica igre koja se, ako točno znate što tražite, može graditi i na stoperima koji onda imaju puno pokriće za svoju cijenu. (MT 28. 12. 2018)
Piše dakle o obrambenom igraču, „sporednom glumcu“, ali ne opet o klasičnome poput Fabia Cannavara, koji je svojedobno i bio najbolji svjetski nogometaš, nego o modernome:
Van Dijk je brz, suludo brz za stopera i može držati zadnju liniju toliko visoko da bez ikakvih problema stvara uvjete za uspješan presing koji je ključ Kloppove igre. Dok je on natrag i dok drži liniju na centru, Liverpoolova prednja trojka može slobodno izaći u agresivni pritisak jer zna da vezna linija i dalje može zadržati kompaktnost momčadi. Ako suparnik odluči prebaciti pokušaj presinga dugom loptom, Van Dijk je fantastičan u zračnim duelima koje dobiva s gotovo 80 posto uspješnosti. Usto ima i odlično postavljanje i čitanje igre, tako da bez problema kontrolira i međulinijski prostor ispred obrane, što mu omogućava da rani suparnika jedan-na-jedan prilično rano i uz osiguranje iza svojih leđa. Brz je, odličan u skoku i vrlo pametan. Rezultat zbroja njegovih karakteristika je da može braniti bilo kakav tip napadača. Klasičnu devetku će kontrolirati u zraku, brzog napadača će uhvatiti na otvorenom prostoru, a lažnu devetku će staviti u džep praćenjem u međulinijski prostor. (MT 28. 12. 2018)
Čitatelj se sad s kolumnistom može složiti ili ne složiti, ali kolumnist je svoj stav obrazložio – 2018. bila je godina V. van Dijka, koji svojoj momčadi omogućuje presing, a istodobno čuva i klasičnu devetku, i lažnu devetku, i brzoga napadača. Sličnu je pohvalnu analizu obrambenog igrača 2021. napisao o Kyleu Walkeru, s posve preciznim statističkim podacima o tome kako i zašto Walker pridonosi svojoj momčadi (usp. MT 10. 7. 2021), a nedavno je napisao i kolumnu o aktualnoj Hajdukovoj obrani (usp. MT 23. 12. 2023). Uostalom kad piše o engleskome veznjaku novoga kova, on piše o tome kako taj igra obranu na Modriću:
Te konkretne karakteristike koje Mounta čine impresivnim igračem u napadu zapravo je najbolje pokazao u obrani, i to igrajući upravo protiv Modrića u polufinalu Lige prvaka. Thomas Tuchel ga je koristio kao jednu od dvije desetke u formaciji 3-4-2-1 i Mount nije čuvao Modrića tako da se zalijepio za njega, nego tako što je shvaćao što Modrić radi i kako se kreće po terenu. Mount se pozicionirao tako da onemogući zadnju liniju Real Madrida da uopće ima otvorenu liniju dodavanja prema Modriću, čime je pokazao iznimnu igračku inteligenciju koja je možda i vidljivija nego kada o njoj pričamo u kontekstu izbora rješenja u napadu koji se često čine spontanima i prirodnima. Ovo je bilo jasno planirano i izvedeno do savršenstva. (MT 11. 6. 2021)
Širenje pogleda na čitav nogometni teren i na svu jedanaestoricu igrača ogleda se i u dosljednoj i bogatoj uporabi žargonizama, koje ćemo smatrati terminima. Već se iz dosad rečenoga i iz citata bogatih žargonskim terminima moglo vidjeti da je u tom vidokrugu desetka – naravno – tek jedan od jedanaestorice. U jeziku kojim pišu Topić i njemu slični kolumnisti osim stopera, bekova, krila, špicâ i desetki postoje i šestice (usp. čitavu analizu Bayernove šestice, MT 7. 9. 2023), klasične i lažne devetke, postoje osmice, nerijetko postoje i dvije šestice ili dvije osmice, postoje sustavi s dvjema desetkama, pa će o položaju suvremenoga velemajstora Kevina De Bruynea, kad se ozlijedio, Topić napisati ovako (upozoravamo na geometriju kutova):
Tko će raditi sve ono što je radio De Bruyne i tko će svaki put dostaviti loptu na pravo mjesto? Tu se stvari već kompliciraju. Za očekivati je da De Bruyneovo mjesto – a to je nominalno desna „osmica“ u formaciji 4-3-3, a zapravo druga desetka u strukturi 3-2-2-3 – preuzme Phil Foden. Problem je u tome što je Foden ljevak i to stvara dodatne probleme u geometriji jer prima loptu pod drugačijim kutovima, drugačije se okreće i drugačije može „hraniti“ Haalanda u napadu. Jasno je da će on i Bernardo Silva morati preuzeti dio De Bruyneovih kreativnih zadaća u zadnjoj trećini, ali puno će pasti na krila. (MT 27. 8. 2023)
Postoje nadalje klasične desetke „staroga kova“, što se talijanski reče fantasista ili trequartista, pa se i o njima može napisati kolumna (usp. MT 21. 3. 2024), i postoje desetke u suvremenu nogometu, pa i u hrvatskoj reprezentaciji, o čemu će Topić napisati ovako:
Međutim, Hrvatska je opasnija kad igra u 4-2-3-1 i kad Dalić odluči umjesto Kovačića na teren poslati „desetku“. Možda će primiti koji gol više [...] ali će češće dolaziti u suparnički kazneni prostor, stvarat će više prilika i zabijat će više golova. Uostalom, imat će puno više okomitih dodavanja i akcija kojima se osvaja prostor. (MT 28. 3. 2024)
Ne bi bilo neočekivano da prosječan kibic odrastao na prosječnim novinarskim tekstovima o nogometu i ne sluti tko su te desetke u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji o kojima Topić piše jer su mu predodžba desetke „španeri“ kojima se nekad divio. Dometnimo da je s jezične strane zanimljivo da se igrači zadnje linije (2, 3, 4, 5) i krilni napadači (7, 11) uvriježeno ne zovu prema brojevima, nego lijevim i desnim stoperima, bekovima i krilima (u zadnjoj, obrambenoj liniji jednako se često rabe lijevi, srednji i desni branič), tek će vratar kadšto biti jedinica, što uglavnom podrazumijeva prvoga vratara, ne pričuvne, dakle nije posve pozicijska odredba.
Postoje nadalje veznjaci box-to-box i oni koji to nisu, postoje napadači koji su hitri i koji su sidruni ili mantinele, e. target-man, postoji zonska obrana i man marking (čovjek na čovjeka), postoje flasteri i udvajanja, postoje linije u rasporedu momčadi, a one mogu biti okomite i vodoravne u odnosu na teren, postoje međulinijski prostori, tj. međuprostori, i postoje poluzone, tj. e. half-spaces, između središnjih i krilnih zona (prostori su poprečni i pomični, zone su uzdužne i nepomične), postoje statične poprečne trećine terena, postoji geometrija momčadi, postoje visoko i nisko postavljanje, duboko i plitko postavljanje, postoji podizanje i spuštanje igrača (dade se primijetiti da je prostorna metafora u opisu nogometnoga terena u nogometnome žargonu općenito vrlo plodno iskorištena, i to visinska, vertikalna, ne plošna, horizontalna, i to tako da je nisko = plitko, a visoko = duboko; pritom su orijentir vrata, gol momčadi o kojoj je riječ), postoje juego de posición i gegenpressing, postoje okidači i sheme presinga. Najzad dakako postoje i okvirne formacije, koje Topić, kako smo kod desetke vidjeli, uvijek razlaže, ne zaustavlja se na konstatiranju brojčanih formula poput 4-4-2, 4-3-3 i sličnih, primjerice:
Temelj igre je bio pritisak na Argentinu, ali ne presingom na loptu nego usmjeravanjem koncentracije na to da se odsijeku opcije igrača s loptom. Suština je bila kompaktna zona 4-1-4-1, koja je samo inačica formacije 4-3-3, koja se i logički nameće kao idealna na kadar s kojim raspolažemo. Brozović je markirao Lionela Messija, Modrić je tijelom branio dodavanja u međuprostor, a krila su disciplinirano rotirala prema bočnim zonama terena. Kompaktnost linija i po horizontalnoj i po vertikalnoj liniji je omogućavala zatvaranje defenzivnih trokuta i hvatanje argentinskih igrača u zamke. Vrlo malo smo se branili statično i pozicijski, a jako puno smo reaktivno prepunjavali stranu prema lopti, oduzimajući opcije za igru Argentini i stvarajući pritisak. [...] Tek dva ili tri puta u prvom poluvremenu se dogodilo da su bočni igrači Argentine navukli oba naša krila u man marking i odvukli ih duboko u zadnju liniju. Tada se Hrvatska de facto branila sa 6-3-1 i nije mogla ostvariti pritisak prema halfspace zonama koje je Argentina tražila. Međutim, veliku većinu vremena naša su krila bila pozicionirana onako kako smo isticali da je iznimno važno – tako da su mogla odsijecati linije dodavanja prema širokim zonama, ali da ostanu na poziciji odakle mogu povući tranziciju i napasti prostor, što je iznimno važno jer Mario Mandžukić teško stvara prednost kad vuče loptu u kontru. (MT 22. 6. 2018)
Tako je pisana analiza pobjede Hrvatske nad Argentinom 2018. godine. Osim terminâ valja primijetiti da je primjerice „Modrić tijelom branio dodavanja u međuprostor“; da bi nogometaš tijelom branio dodavanja, to u tradicionalnu pisanju o nogometu nismo mogli pročitati. Konačno analiza je proviđena dvama pomno odabranim i iscrtanim snimcima s televizijskog ekrana, na kojima je i vizualno dano ono o čemu se piše pa se lako može osvijestiti.
U vezi s terminima svrnut ćemo još pozornost na riječ reposjed, koja nam se javlja gore u jednome Topićevu primjeru (usp. MT 7. 7. 2019), a u korpusu Topićevih tekstova nekoliko puta. Posrijedi je općenito izrazito rijedak slučaj izvođenja imenice s hrvatskom osnovom (u ovome slučaju posjed) i prefiksom re-, kakav imamo još u riječi reizbor, znanoj u akademskim krugovima. Inače prefiks re- redovito dolazi sa stranim osnovama, primjerice u imenicama reakcija, reaktivacija, rebalans, rekonstrukcija, reorganizacija i sl. (usp. Babić 1986: §§ 1236, 1906; isto u Babić 2002). Nogometni diskurs podastire nam dakle još jedan ostvaraj.
Svime što smo naveli – prepričavanjem literature, detaljnim i upućenim analizama, dobrim predviđanjem – kolumnist izgrađuje svoju autoritativnu poziciju i svoju komentatorsku vjerodostojnost. Tako izgrađena vjerodostojnost nije krasila tradicionalnu nogometnu kolumnu, u kojoj se vjerodostojnost – kao što smo vidjeli kod Magdića ili Židaka – utvrđivala činjenicom da je reporter nešto vidio ili čuo iz prve ruke, neposredno iskusio, i da je to činio desetljećima, bez obzira na to je li to neposredno iskustvo mogao poopćiti do razine analitičkoga modela.
Topić i implicitno i eksplicitno želi nogometno educirati. Ako procijeni da neki termin ili žargonizam treba objasniti, objasnit će ga, nerijetko svima poznatim nogometnim primjerom. U objašnjavanju igre i ovladavanja njome dapače nerijetko se služi prispodobama i analogijama iz nenogometnoga svijeta. Kad piše o evoluciji napadača i onome što danas prosječan napadač ima, izvlači usporedbu iz automobilske industrije: nekad je samo Mercedes S-klase imao zračne jastuke i sustav ESP, danas je to serijska oprema svih automobila. Pouk: nekad je nešto radio samo Zlatan Ibrahimović, danas se to očekuje od svakoga prosječnog napadača (MT 21. 6. 2021). Druga prispodoba s automobilskom industrijom: Mazda je utrošila tisuće radnih sati konzultacija s psiholozima sa Sveučilišta u Hiroshimi ne bi li odlučila hoće li pretinac za odlaganje biti poleđini samo suvozačkoga sjedišta. Pouk: nekad su potrebne tisuće radnih sati, koje se naoko čine uludo potrošene za trivijalne stvari, što će nakraju uroditi sigurnijom vožnjom i jeftinijom proizvodnjom. Tako je i u velikim nogometnim klubovima (MT 14. 5. 2021). Kad piše o tzv. mišićnoj memoriji i koliko je u razvoju motorike vrhunskih sportaša važna repeticija pokreta, podsjeća na to kako dijete uči pisati ili kako vozač početnik uči voziti: što je isprva svjesna radnja koja se izvodi s mnogo muke pri povlačenju svake crte ili pri pritiskanju kvačila, poslije postane nesvjesno, refleksno. Prenesi na nogomet: pravi se problem javlja kad ono što je nogometaš usvojio kao refleksno više ne odgovara potrebama igre (MT 29. 3. 2019). Kad piše o sportskoj politici razvoja mladih igrača u Dinamu, nakon što je detaljno objasnio kako to izgleda kad se igra ustrojava tako da pojedinčeve najbolje kvalitete opetovano dođu do izražaja, a nedostaci da se sakriju, Topić poteže drvnoindustrijsku prispodobu:
[...] ono što Dinamo radi zbilja ima ekonomskog smisla. Analogijom rečeno, u Maksimiru ne prodaju gole trupce, nego ih obrade u iskoristivu drvnu građu, ali ipak ne proizvode namještaj jer su troškovi puno veći, kao i opasnost da pogriješe u izradi. Daleko je to od sportskog ideala kojemu bi klub trebao težiti, ali Dinamo je odabrao baš takav ekonomski model. (MT 24. 7. 2017)
Sve to ne bi li objasnio zašto neki nadareni igrači propadnu, ne postanu Pepeljuge (rijedak slučaj Topićeva eponima), nego ostanu „vječiti talenti“ i cijele karijere nedorečeni nogometaši.
Ostavimo li poučne analogije postrani i spustimo li se u jezik, rekli bismo ovako: Topićev jezik suzdržan je, uglavnom lišen jezične igre, razgovornoga registra, promjene registara (preključivanja stilskih kodova, usp. Katnić-Bakaršić 2001: 69), figurativnosti radi nje same; on je ponajprije obavijestan i ne svrće pozornost na sebe. K tomu u nekim ga odabirima odlikuje duh vremena, pa se stariji čitatelj mora naviknuti na to da je mlađim govornicima i piscima jedini nesvršeni verbum dicenti danas pričati, da se rado rabi veznik bez da, da je kojega akuzativ i za neživ referent, da se poopćeno bi tolerira u kondicionalu svih lica i svih brojeva (razuman redaktor ne bi loše došao), morat će se naviknuti na sportski žargon pun kalkova, u kojemu se šutovi, dueli i driblinzi dekomponirano uzimaju (u smislu ʻpoduzimajuʼ, ʻpokušavajuʼ), a igrači se tranzitivno potpisuju (u smislu ʻs njima se potpisuje ugovorʼ) i sl. Tih je odlika u pisaca starijega naraštaja – dotično u Židaka, Dežulovića ili Dude (v. § 7) – daleko manje, njihov je jezik njegovaniji, leksički bogatiji. S druge strane čega u Židaka, Dežulovića i Dude ima mnogo, poput domišljatih okazionalnih metafora, u Topića je malo, primjerice trenera Jürgena Kloppa prozvat će ajatolahom presinga (MT 10. 3. 1917). I kad piše kritično, kao što piše o praćenju nogometne Lige prvaka na Hrvatskoj televiziji (MT 12. 11. 2019), Topić nije ni ironičan, ni sarkastičan, čak ni polemičan, njegov jezik nema takvih žalaca, jednostavno je neuvijeno kritičan, sa željom da u kritici bude konstruktivan. Jedini proboj kolumnistova lokalnog idioma zabilježili smo u poštapalici Ne moš ti to razumit i njezinoj inačici A štaš, ne mogu ja to razumit, koju je Topić upotrijebio u kolumni o odnosu dominantne kulture prema supkulturi navijačkih skupina (MT 3. 1. 2021, napisana 2017. godine), koje s jedne strane jesu problematična ponašanja, ali s druge prve priskoče pri prirodnim nepogodama poput požara i potresa ili u ratu i akcijama dobrovoljna davanja krvi. Za razliku od Židaka, Dežulovića i Vojnovića (v. § 8) u Topića psovke nema, evo rukoveti rijetkih vulgarizama koje smo zabilježili, uglavnom je posrijedi inačica fraze čuvati (čiju) stražnjicu:
Vodstva klubova ionako biraju tijela Saveza, tako da nimalo ne čudi to bezidejno bauljanje u kojem nema niti pokušaja stvaranja preduvjeta za podizanje razine, nego je bitno čuvanje vlastite guzice. (MT 24. 3. 2017)
Smišljeni i institucionalni okvir koji suci dobivaju svodi se na to da pokriju svoju guzicu. (MT 23. 2. 2018)
U svojoj suštini, populizam je – nazovimo stvari pravim imenom – čuvanje vlastite guzice. (MT 28. 9. 2019)
Međutim, nije normalno da je HRT u studiju u 2019. godini okupio petoricu ljudi kojima je VAR sranje jer to najbolje objašnjava s kakvim se diskursom prati nogomet u javnosti. (MT 12. 11. 2019)
Generacije engleskih igrača i trenera odgojene su na nogometnoj ideji čiji je temelj zasnovan na pogrešnoj premisi i zloupotrebi matematike u svrhu zaštite guzica onih koji su bili odgovorni za to što ih je Mađarska pregazila. (MT 11. 6. 2021)
Jedine dvije konceptualne metafore koje se čestotom potvrdâ iz Topićevih tekstova dadu izlučiti jesu šahovska (nogomet je šah) i strojna (momčad je stroj, napredak je vozilo). Nijedna od tih nije bogzna kako efektna, ostvaraji obiju pripadaju gotovo općemu jeziku. Šah je Topiću čest lajtmotiv, na različite je načine referentno mjesto. Može biti moto, uvodna sentencija:
Partija šaha ne počinje prvim potezom nego otkucavanjem sata. (MT 23. 8. 2023)
Može se kroz tekst provlačiti kao okosnica objašnjavanja načina igre, tj. juego de posesión, upravo kao niska citata iz knjige šahista i šahovskoga teoretičara A. Nimzowitscha:
„Ljepota šahovskog poteza nije u njegovom nastupu, već u misli koja stoji iza njega“ – Aaron Nimzowitsch, šahovski genij i teoretičar, u jednoj rečenici je savršeno sažeo najbolji opis svih prilagodbi. (MT 24. 7. 2017)
„Prijetnja je jača od egzekucije.“ – rekao je Aaron Nimzowitsch pričajući o šahu, ali to možemo jednako prenijeti na nogometno nadmudrivanje. (MT 24. 7. 2017)
Uostalom, Nimzowitsch jasno kaže: „Ne misli uvijek o napadu! Potezi koji učvršćuju tvoju poziciju često su mnogo razboritiji.“ (MT 24. 7. 2017)
Ili šah može poslužiti kao analoški orijentir, vlastiti ili preuzet iz literature, s prijenosom poteza, figure, figure viška, otvaranja, obrane, kralja, topa, lovca iz jedne sfere u drugu:
Pokušaji organiziranja akcija s igračem manje nisu teži samo zbog brojčanog deficita, nego i zbog koncepcijske rupe negdje na terenu. Jednostavno, nedostaje vam figura na koju ste računali. Baš kao u šahu – možda s tom figurom niste izravno napadali, ali bila je važna karika u zaštiti aktivne figure. [...] Prije tog vremena suparnik ima dovoljnu statističku prednost u vidu figure viška i vremena u kojem može ostvariti pozitivni rezultat. (MT 6. 1. 2017)
Zato igrače možemo promatrati kao figure koje donose prednost na terenu isključivo ako uzimamo u obzir ulogu koju obavljaju u ekipi. (MT 2. 11. 2018)
On je s druge strane stola imao Ferdinanda III., od kojeg je očekivao šahovski potez čija će se vrijednost manifestirati kasnije u igri. [...] I ako nama odluka nije logična, obično nas je podsvjesno strah da ćemo tek kasnije u partiji shvatiti pravu vrijednost tog poteza. [...] I često je za uspjeh potrebno samo to – jedan jedini čovjek s mudrošću i strategijom za dva ili tri poteza unaprijed. Uostalom, nije teško pobijediti u šahu kada svi ostali za stolom igraju Čovječe, ne ljuti se. (MT 14. 5. 2021)
[...] imali su slobodu kretanja između linija, gdje je City prošle sezone figuru dobivao spuštanjima napadača. (MT 27. 5. 2023)
Kad je Clough razmišljao o nogometu, vratara je shvaćao kao kralja. U njegovu šahovskom poimanju nogometa bilo je nužno zaštiti kralja kao ključnu figuru i olakšati mu da se brani, jer će on onda proširiti svoju sigurnost na sve ostale figure koje uvijek gledaju prema njemu. Međutim, ono što je dijelilo upravu i Clougha bila je činjenica da je on shvaćao kako kralj može biti i iznimno učinkovita napadačka figura. [...] Moderni nogomet je toliko fokusiran na presing i taj presing je toliko sistemski razvijen da je naprosto nužno imati figuru viška u otvaranju napada. [...] Jednostavno, vrijednost domino-efekta koji će se dogoditi kad uvedete 11. figuru u polje gdje se igra 10 protiv 10 velik je potencijal koji treba razraditi. Kralj možda nikad neće biti mobilan kao top ili lovac, ali njegova prisutnost na ploči mijenja ponašanje ostalih figura i zbog toga može biti napadačka figura. (MT 22. 9. 2023)
Strojnu će metaforu Topić rabiti na razini leksema poput stroj, mehanizam, kotačić mehanizma, kotač napretka i sličnima; ne može se reći da je takva uporaba osebujna:
Bio je dio Guardiolinog stroja, a sada je uklopljen u mašinu koju Antonio Conte gradi u Chelseaju. (MT 10. 2. 2017)
Kotač napretka se mora okretati, a ljudi će to s vremenom prihvatiti. [...] No, s vremenom i s okretanjem kotača razvoja, u upotrebu je ušla napredna statistika koja pruža sasvim nove vidike. (MT 3. 3. 2017)
Nevjerojatna količina sprintanja, rekordni broj klizećih startova i konstantni pritisak bili su dijelovi koje je strojar [trener je doista inženjer strojarstva] iskoristio za konstruiranje najmoćnijeg presing stroja koji je svijet ikad vidio. (10. 3. 2017)
Ostalo je i sjećanje kako je Kloppu služio kao francuski ključ i time pokazao da se u vrhunskom nogometu može uspjeti i krpajući višestruke pozicije. (MT 7. 4. 2017)
Bez mehanizama stvaranja viška u kojima je tek pomoćni kotačić u stroju, morao je preuzeti određene segmente kreacije napada, svoj dio tereta u nošenju momčadi. [...] Stvar je u shvaćanju nogometa na način da ekipa funkcionira kao savršeni stroj u kojem svatko ima jasnu zadaću koja se savršeno nadopunjavala s ulogom onoga do njega. (MT 2. 11. 2018)
„Vratar ima rijetku privilegiju u nogometu“, napisali su u priopćenju kada su zavrtjeli kotač napretka. [...] To je naprosto tako, promjene uvijek vuku promjene i kotač napretka se nastavlja vrtjeti.(MT 3. 5. 2019)
Njih trojica su bili glavni kotačići u dobro uštimanom Kekovu stroju koji su kreirali šanse, a Franko je na sve to dolazio kao egzekutor. (MT 6. 11. 2020)
Lo Celso je tom epizodom protiv Brazila postao ključni taktički kotačić u Scalonijevu sustavu. [...] Mac Allister je jedini koji može uskočiti u Lo Celsovu ulogu i to ga čini ključnim taktičkim kotačićem u Scalonijevu sustavu. (MT 13. 12. 2022)
Čovjek je fizikalijama dominirao ligom, bio je važan kotačić u trenerovoj ideji i napokon ga je krenuo gol. (MT 23. 4. 2022)
Poput svih kolumnista u ovome ogledu i Topić piše u 1. licu singulara i izražena autorskoga stava. Napisat će gdješto i intimniju kolumnu, primjerice o nogometašu Tomášu Rosickom (MT 22. 12. 2017), ili će u tekstovima izbiti subjektivna, osobna ili iskustvena nota, primjerice:
To što gube nije, uostalom, nikakva garancija da su u krivu. Svoji su, posebni i slobodni od svakog oblika konformizma. Nekad je to na rubu pameti, ali baš zato ih obožavam. (MT 10. 3. 2017)
Kad sam bio mali, volio sam matematiku. Bila je organizirana, logična i čista, a više od svega drugoga – cijenila je rad i nije puštala preko reda. (MT 24. 3. 2017)
Jedan od mojih najdražih nogometnih likova je Jürgen Klopp. (MT 12. 5. 2017)
Kao dokaz da je svijet samo omanje selo, na jednom sasvim običnom malonogometnom turniru naišao sam na trenera koji radi u omladinskom pogonu Sturma iz Graza. (M 15. 9. 2017)
I, ako se mene nešto pita, Pep je bio u pravu – Kevin De Bruyne je postao jedan od pet najboljih igrača na svijetu. Ne zbog najbržih 50 asistencija u Premier ligi nego zbog načina na koji je došao do njih. (MT 2. 9. 2019)
Kao dijete sam svoju prvu plaću zaradio čuvajući Motorolu i telefon u dežurnici DVD-a Kučiće, istog onog kojeg je proslavio crveni fićo. (MT 3. 1. 2021)
Međutim ključna je odlika njegova pisanja o nogometu pokušaj analitičke objektivnosti: na temelju opažanja, prikupljenih podataka i samoedukacije analizirati igru i zaključke prenijeti drugim zaljubljenicima u nogomet. Spomenut će i on poput Židaka nogometnu romantiku i nogometne umjetnike, spomenut će kako je Fàbregas znao „elegantno primiti loptu i zavaljati svog čuvara“ (MT 11. 1. 2019), ali to neće biti jalovo jadikovanje nad prošlim vremenima. Naprotiv autorski je stav da igra napreduje i da u skladu s njezinom evolucijom i progresom treba da evoluira i progredira i način pisanja ili govora o njoj.