Tomislav Židak (Vugrovec, 1953 – Zagreb, 2017). Višedesetljetni nogometni novinar, od 1999. do 2017. godine u Jutarnjem listu pisao kolumnu Iz maksimirske šume. Od vjerojatno više od 900 objavljenih kolumnâ uknjiženo ih je nešto više od 120 (usp. TŽ4, TŽ11, TŽ18). Doajen sportskoga novinarstva, kako se to kaže, nagrađivan, čitan i cijenjen. Stilističar i pjesnik Krešimir Bagić napisao je ovako: „Ako je moguće procjenjivati čovjeka po tekstovima koje je napisao, rekao bih da je Tomislav Židak bio romantik, nostalgičar i melankolik. [...] vidljivo da se volio vraćati u prošlost, oslanjati se na sjećanje te da je čak i o sadašnjosti progovarao kroz optiku bolje prošlosti“ (2018: 6). Bagić je u svojemu kratku uvodniku izboru Židakovih kolumna (TŽ18) zbio mnogošta s čime se slažemo, uočio detalje koje bismo i sami istaknuli, pa taj napis svesrdno preporučujemo i nećemo ponavljati što je ondje izneseno. Tek što poneke odlike Židakova pisanja tumačimo donekle različito. Držeći se onoga što nahodimo u njegovim tekstovima, mi bismo rekli da Židak kolumnist piše razapet između bolje nogometne prošlosti i bolje nogometne budućnosti (dakle nije posrijedi samo bolja prošlost), a nogometnu sadašnjost nogometno ne analizira; Židak komentator aktualnih događaja i utakmica bavi se nogometnom sadašnjošću, ali ne analitično. Krenut ćemo od efektna i ponavljajućega nostalgična i melankolična purgerskoga motiva:
Sve rjeđe slušam priče „kakʼ su španali naši stari“. Umjesto storija o Lešniku, Ici Hitrecu ili Glaseru slušam da je peder ovaj ili onaj, sve je manje pravih nogometnih priča. [...] Život Milana Antolkovića zaustavio se između trideset šeste i četrdesete, kad su „naši dečki“ španali najbolji nogomet u ovom dijelu Europe. (TŽ4 10, 11. i 12. 4. 2004)
I što je ostalo? Sjećanja, uspomene, „kak su španali naši stari“. (TŽ11 10. 5. 2008)
Iako se divi današnjem Medveščaku, Boris Renaud s nostalgijom priča o danima kad su „naši stari španali!“, (TŽ11 31. 10. 2009)
Nije [Željko Perušić] od onih koji su satima u stanju pričati „kad smo mi španali“. (TŽ11 8. 5. 2010)
Zvuči efektno, kao i Magdićev španer ili onaj nekadašnji topnik izdaleka iz prethodnoga poglavlja (v. § 2), ali kako su doista oni nekadašnji ili naši stari jednoć španali, to u Magdićevim i Židakovim kolumnama nikad ne doznamo. Da je to bilo neko bolje špananje, zaključujemo iz općega nostalgična tona ili jednostavno kolumnistu vjerujemo na riječ, ne zato što bi nas kolumnist svojim razložnim i razloženim uvidom uvjerio u to. Kolumnist je o svojoj nostalgiji za prošlim romantičnim vremenima s dušom i bogomdanim španerima eksplicitan:
Miroslava Ćiru Blaževića sam upoznao u studenome 1980. godine u vrijeme hrvatskog nogometnog romantizma. (TŽ4 23. 10. 1999)
Na žalost, ili na sreću, nikada se neću osloboditi nostalgije. To je svojevrsna bolest, a nitko nije kriv ako je bolestan. (TŽ11 24. 11. 2007)
Stjepan Lamza. [...] Dribler, bogomdani španer, bohem. Moj čovjek! (TŽ18 22. 6. 2012)
Slavili smo rijetke pobjede, [...] Bila je to generacija koja je imala dušu, (TŽ18 15. 7. 2015)
S Josipom Kužeom odlazi jedan Dinamo, Dinamo iz razdoblja zagrebačkog nogometnog romantizma, (TŽ18 17. 6. 2013)
No kad se eterične kategorije duše i nogometne romantike razmaknu, čitatelju spoznajno ne ostaje ništa i teško može dokučiti nad čime se to točno nariče. Nadalje do kad su ta stara dobra vremena o kojima je riječ trajala, kad su ona prestala i kad počela sumorna stvarnost, jednako je teško dokučiti. Primjerice naš nogometni suvremenik Luka Modrić (r. 1985) kadšto će u Židaka biti vrsta koja izumire, posljednji (!) igrač privlačna i šarmantna nogometa, užitak za oči radi kojega se dolazi na utakmice (primijetimo jake atribute):
Luka Modrić je bio posljednji izdanak lijepog, privlačnog i šarmantnog nogometa, koji je već pospremljen u Tehnički muzej, [...] Dugo u Maksimiru neće biti novog Modrića, ta vrsta igrača izumire (TŽ11 10. 5. 2008)
Liga će biti siromašnija za Luku Modrića, zbog kojega se dolazilo na utakmice, (TŽ11 28. 6. 2008)
I dok je Modrićeva igra užitak za oči, igra ostalih izaziva mučninu u želucu. (TŽ11 13. 8. 2011)
Taj isti Modrić drugi će put biti pripadnik novoga, vjerojatno dekadentnoga nogometa, a zadnji koji dobro kotira bit će Robert Prosinečki (r. 1969):
[...] Prosinečkog i Šukera. I tu ću staviti točku, iako bih na toj listi po nogometnoj klasi trebao možda dodati i Luku Modrića. Ne, stat ću na Robertu Prosinečkom iz 1998. godine, kao zadnjem velemajstoru lopte [...] to više nije moj nogomet, niti su to moji heroji, stao sam kod Prosinečkog i sve se češće i sve dublje vraćam u povijest kluba (TŽ18 6. 2. 2016)
Treći put posegnut će kolumnist za Modrićevim vršnjakom Nikom Kranjčarom (r. 1984), dakle kronologija se opet pomiče, a vrsta koja izumire sad su nogometaši umjetnici i purgeri:
Niko Kranjčar [...] nogometaš umjetnik [...] simbolizira zagrebačku nogometnu kulturu, zagrebački stil života i razmišljanja. (TŽ18 22. 6. 2012)
Iz Maksimira su prognani mnogi dinamovci, od Cice i Nike Kranjčara, [...] tamo odavno nema purgera, ni purgerskog duha. Purgeri su vrsta koja izumire i uskoro će ih pokazivati kao pande u Zoološkom vrtu. (TŽ18 26. 5. 2015)
Prigovorit će netko da smo sitničavi i da kolumnista hvatamo u proturječju. Nije nam to cilj. Naprotiv kronološka proturječja smatramo naravnom posljedicom takva načina pisanja o nogometu. Nazovimo ga mesijanskim (može se razumjeti i kao igra riječima: messijanskim). U takvu pristupu – u kojemu je nogometna sadašnjost dolina suza (usp. naslov „Dolina suza naših faraona“, TŽ11 31. 12. 2010) poslije koje očekujemo bolju budućnost, tj. ciklični povratak u bolju prošlost – stalna je samo potraga za budućim velikanima, nasljednicima starih, ili barem zazivanje povratka staroga proroka koji će donijeti spasenje, doslovno tim riječima:
Badelj je igrač fine tehnike, ima fini pas, jak je u igri jedan na jedan i u perspektivi je Lukin nasljednik – potvrdit će Deverić. [...] Može li naslijediti Modrića? (TŽ11 5–6. 1. 2008)
Proteklih dana su se prolili hektolitri tinte oko Anasa Sharbinija, u kojemu Zdravko Mamić vidi nasljednika Luke Modrića. (TŽ11 10. 5. 2008)
Oni koji su gledali Moralesa, kažu da je desetka koja može nadomjestiti Luku Modrića. (TŽ11 28. 6. 2008)
Od prvog se [tj. Sammira] očekivalo da bude novi Luka Modrić (na žalost, samo je jedan Luka), (TŽ11 19. 9. 2009)
U svojoj sobici u Linzu Mateo je [tj. Kovačić] imao poster Luke Modrića. „Daj Bože da mu bude nasljednik“, maštao je tata Stipo... (TŽ18, 1. 2. 2013)
Kao što nisam u dvojbi i da će ga [tj. Tomislava Ivića] naslijediti Slaven Bilić, (TŽ18 24. 6. 2015)
Želimo li spasiti i Dinamo od prijetećega duhovnog bankrota, vratimo Niku Kranjčara u Dinamo. [...] u stanju reprizirati ono što je jednom učinio Prosinečki, vrativši ljude na stadion. (TŽ18 26. 5. 2015)
Budite sigurni, Alen Halilović neće nestati s nogometne mape, ali za neke razvikane talente već nisam siguran... (TŽ18 22. 11. 2015)
Tko će postati idući „Kramarić i Andrijašević“ na kojem će Mišković zgrnuti milijune? (TŽ 22. 2. 2017)
Kad se u dahu pročita nekoliko desetaka Židakovih kolumna, dojam čekanja nogometnoga mesije neizbježan je; dobar je slučaj što se jedini živući preziva Messi (usp. TŽ18 8. 5. 2015).
Jedna je od važnih Židakovih metafora ona nogometa kao poezije i nogometa kao proze, pričem iz nekoga razloga poezija uvijek slovi za uzvišeniju. Nećemo ići tako daleko da to povežemo s mišlju talijanskoga redatelja, pisca i nogometaša Piera Paola Pasolinia, koji je usporedio „nogomet s jezikom – europski s prozom, a latinoamerički s poezijom“, kako stoji u leksikonskoj natuknici (usp. NL: s. v. književnost i nogomet) – Pasolini općenito nije nepoznata tema nogometnim kolumnistima, ima ga primjerice i kod Jurja Vrdoljaka (JV 2. 11. 2022) – samo ćemo reći da je očito riječ o raširenoj predodžbi. Kako god, u Židaka su umjetnici i virtuozi nogometaši pjesnici, nogometaši glazbenici i nogometaši plesači, nogometaši prozaici ne smatraju se takvima:
Naš Zidane [tj. Robert Prosinečki] tako doživljava sudbinu Paula Gascoignea i Roberta Baggija, umjetnika čije su noge prebirale po lopti kao Pogorelić po tipkama. (TŽ4 17. 6. 2000)
U Maksimiru „počinje karneval“, samba, jer nogomet koji igra Da Silva prije je balet nego nogomet. (TŽ 2. 8. 2003)
Dinamo je danas orkestar od dva glazbenika, „sviraju samo Agić i Kranjčar. Ostali su falš svirači.“ (TŽ4 18. 10. 2003)
Jer, nogomet nisu samo Kranjčari, Srne ili Eduardo, [...] nogomet je i Kruno Lovrek, nogometni poet iz ulice pjesnika, kojega gleda i kojem plješće 300 šmekera s Trešnjevke (TŽ11 13. 10. 2007)
Ovo je trebala biti poezija, no nogomet je, na žalost, i – proza. (TŽ11 21. 6. 2008)
Štef Lamza [...] najveći Dinamov nogometni virtuoz (TŽ 6. 6. 2009)
Cico Kranjčar [...] njegov nogomet je bila poezija, a ne opora proza. (TŽ18 6. 6. 2009)
Želio sam usporediti dvojicu nogometnih vunderkinda koje je 1984. otkrio Tomislav Ivić i koji su izrasli u svjetske sportske virtuoze. Riječ je o Robertu Prosinečkom i Zvonimiru Bobanu. (TŽ11 18. 8. [12!] 2010)
Niko Kranjčar [...] nogometaš umjetnik (TŽ18 22. 6. 2012)
Kada sam ga usporedio s Hendrixom, mislio sam na virtuoznost, jer, kako je Hendrix prebirao po žicama na gitari, tako Messi prebire po lopti... (TŽ18 8. 5. 2015)
U tri vrlo ozbiljne lige, austrijskoj, škotskoj i engleskoj, na 299 utakmica postigao je 109 golova. To je nogometna proza. Ali, nogometna poezija kaže da je Nikica Jelavić jedne sezone bio senzacija Premiershipa. (TŽ 1. 2. 2017)
K tomu na dobru su glasu navodna purgerska gospoština i aristokratstvo (usp. npr. TŽ18 6. 6. 2009) povezani s kazalištem. Primijetimo da Dinamo iz Gavelle (TŽ18 17. 6. 2013) i lamentacija nad zatvorenom Kazališnom kavanom, što je „atentat na purgerski duh“ (TŽ18 26. 5. 2015), nisu drugo doli posvete birtijama, malo finijima doduše, ali birtijama. Židakovim kolumnama provijavaju sakralizacija birtije i neskriven ponos na noći probdjevene, tj. spiskane (TŽ18 15. 7. 2015) u pijančevanju. Repetitivno se nabrajaju sva mjesta gdje su se desetljećima trošili zagorski svadljivec (TŽ4 15. 5. 1999), zelinsko vino (TŽ4 30. 10. 1999), litra i voda, vino od kojega otpadaju nokti (TŽ4 29. 3. 2003), zelinski karabit (TŽ18 6. 9. 2009, TŽ11 7. 11. 2009), južnoafrički karabit (TŽ11 17. 7. 2010), zagorski karabit i vranac (TŽ11 21. 5. 2011), ne smeta nam kad drugi ogovaraju našu najveću jetru u gradu (TŽ4 29. 3. 2003), piše se o vlastitu licu podbuhlu od alkohola (TŽ18 8. 1. 2010), o Johnnyu Walkeru koji održava na životu (TŽ18 3. 5. 2016). Tko god išta zna o navijačkoj sceni, dajbudi Dinamovoj, jasno mu je da se njezin prosječni pripadnik sa Židakovim tekstovima u cijelosti poistovjećuje, Židak je njegov glas (i kad zagovara povratak imena Dinamo, i kad donosi navijačke priče sa šanka, i kad se ruga upravi kluba, i kad otvoreno piše o kriminalu, i kad hudim pogledima i poredbama poput kakʼ klopotec stilizira razgovornu kajkavštinu, i kad se služi gradskim slengom, i kad kroz nostalgičnu šalu provuče kako je Građanski igrao NDH-ligu) i njegov glasnik (jer je desetljećima zakulisni insajder, druži se s akterima, tračeve čuje iz prve ruke), Židak je ono što bi prosječan navijač htio biti (pratiti nogomet, ići na gostovanja, družiti se s nogometašima, godinama sjediti po kafićima i raspravljati o najboljemu i najvećemu u gradu i na svijetu, o čemu se mišljenje dakako od dana do dana ili od kolumne do kolumne mijenja, pa još za to biti plaćen), k tomu sve to umije sročiti na način koji je prosječnomu navijaču prihvatljiv, način u kojemu će on potvrditi svoje stavove bez puno rasprave i pametovanja. Židak je takva svojega pučkoga statusa više nego svjestan, on ga goji:
[...] jer su moje metafore priproste i huliganske. Moja publika nisu salonski intelektualci, [...] moja publika su huligani s Dolca, luzeri koji piju po kvartovskim ćumezima, pa čak i robijaši po kaznionicama. (TŽ18 8. 1. 2010)
Mi bravari pišemo za akademike i huligane, za doktore i šljakere iz Prvomajske, za intelektualce, ali i za 48 posto hrvatske populacije koja je jedva završila osnovnu školu, za kladitelje, zagrižene klubaše, zatvorenike, sve je to naša publika. (TŽ11 30. 1. 2010)
U mojem, uglavnom beznačajnom životu sportskog novinara, 1982. godina jedna je od najznačajnijih godina (TŽ18 12. 2. 2016)
Budući da će ovo u Dežulovića biti predmet ironizacije, izdvojit ćemo nekoliko mjesta na kojima Židak piše o najboljim i najvećim igračima te primjećujemo kako se stav mijenja:
„Žuti“ je [tj. Robert Prosinečki] opet „veliki žuti“, vratio se u top formu i danas figurira kao najbolji hrvatski igrač uopće. (TŽ4 7. 8. 1999)
Prema osobnoj procjeni Igor Bišćan spada među osam najvećih Dinamovih igrača svih vremena. (TŽ4 9. 12. 2000)
[...] nad sijedom glavom Štefa Lamze, najvećeg igrača kojeg je Dinamo ikad imao, visi otkaz. (TŽ4 3. 1. 2004)
Štef Lamza [...] najveći Dinamov nogometni virtuoz (TŽ 6. 6. 2009)
I onda smo došli do najosjetljivijeg pitanja – tko je najveći Dinamov nogometaš svih vremena? (TŽ11 8. 5. 2010)
Robert Prosinečki je sasvim sigurno najveći igrač koji je ikad igrao na ovim prostorima. OK, neki će reći Štef Bobek, drugi Bernard Vukas, ja ću navlačiti za Štefa Lamzu, Jergović za Baku Sliškovića. (TŽ11 18. 8. [12!] 2010)
Štef Lamza, najveći Dinamov nogometaš i bohem, (TŽ11 20. 8. 2011)
Cico Kranjčar. Uvjeren sam da je Cico najbolji igrač Dinama svih vremena. (TŽ18 22. 6. 2012)
Josip Skoblar. Vjerojatno najbolji hrvatski nogometaš svih vremena. (TŽ18 22. 6. 2012)
Robert Prosinečki. Najtalentiraniji hrvatski nogometaš uopće. (TŽ18 22. 6. 2012)
Davor Šuker. Najveći hrvatski nogometaš, (TŽ18 22. 6. 2012)
[Ismet Hadžić] jedan od najboljih, ako ne i najbolji igrač Dinama iz osamdesetdruge (TŽ18 15. 7. 2015)
Kada odvrtite nogometni film o argentinskim nogometašima, doći ćete do zaključka da su najbolji na svijetu. (TŽ18 8. 5. 2015)
Svatko ima svog favorita, a moj se zna – Štef Lamza! (TŽ18 6. 2. 2016)
Židak piše u 1. licu singulara, „prvi ili među prvima progovorio iz prvog lica, ponašajući se poput navijača koji spaja poklič s tribina, kvartovsku spiku i purgerski žargon“ (Bagić 2018: 7), no to 1. lice singulara inkluzivno je, nije ekskluzivno, on je jedan od nas, rekli bi Dinamovi navijači, kao što su govorili za trenera Josipa Kužea (TŽ18 17. 6. 2013) i kao što piše na mnogim zagrebačkim navijačkim muralima. Neće biti neumjesno uzgred spomenuti da je tu mitsku sliku J. Kužea nejednom razgolićivao Indexov novinar Zvonko Alač:
Tribine su idealizirale Kužea, jer je sa svojom aurom propalog kockara koji je proćerdao bogatstvo i vodio klub koji je u predzadnjem prvenstvu Jugoslavije „zamalo“ bio prvi, bio idealna personifikacija one „ja zbog žena nisam pio al zbog Dinama sam pio, kad je gubio“. (ZA 6. 11. 2006)
Jednostavno, „kupio“ ih je sezonom 1989/90 i nakon toga se legenda prenosila s koljena na koljeno, iako Kuže nije bio fakin ni štemer, nego čovjek iz čijeg se ophođenja i manira vidjelo ne samo da je školovani erudit, nego i da ima građanski „kinderštube“ iz fine familije. [...]
Sportski novinari, uvijek plodno tlo za impresioniranje i fascinacije, uzdigli su ga u Panteon zbog toga što su ga ljubile tribine, ali i zato što je Kuže bio jedan od rijetkih ljudi iz nogometnog miljea koji znaju složiti višestruko složenu rečenicu.
Čak je i njegov kockarski feler, zapravo vrlo ozbiljna i destruktivna ovisnost, u tekstovima Dinamovih kroničara tretiran je [sic!] kao nešto „kul“ i simpatično, vjerojatno zato što se i sam Kuže često sprdao na svoj račun i ismijavao ovaj opasni porok. (ZA 17. 6. 2013)
Valja primijetiti da se kod Židaka iza krinke marginalca iz polusvijeta – sumnjivi poluintelektualac, sin šustera iz Vugrovca (TŽ18 8. 1. 2010), od oca Mije, šustera iz Petrove ulice (TŽ18 5. 2. 2017) – krije etabliran i kanoniziran, višestruko nagrađivan novinar kojemu su tekstovi ukoričeni, o kojemu se pišu znanstveni radovi, čiji se jezik studira. Štoviše ima u njemu i taštine pa ne da na svoju struku, kako prosinca 2010. godine piše u odgovoru Miljenku Jergoviću (u knjizi pogrešno stoji da je posrijedi mjesec kolovoz; Robert Prosinečki postao je trener beogradske Crvene zvezde prosinca 2010. godine):
[...] nogometni novinari nisu „niža bića“, kako ih čak i oni koji izvještavaju o poskupljenju grincajga na Dolcu tretiraju [...] Ali, sve ovo nisam napisao da bih se svađao s bilo kim, ponajmanje s Miljenkom Jergovićem, koji je književnik, a ja samo nogometni novinar. (TŽ11 18. 8. [12!] 2010)
Ima li u Židaka priproste i huliganske metafore? – Ima. Nekad je ona rafiniranija, nekad je gruba, primjerice kad piše o tome da Robertu Prosinečkom nemilosrdno vrte nož u leđima (TŽ4 17. 6. 2000), o igranju s handžarom u ustima (TŽ11 14. 11. 2009, TŽ18 15. 9. 2013) ili glavi Velimira Zajeca koja se kotrljala niz maksimirske štenge (TŽ11 21. 8. 2010). Nekad lokalpatriotizam graniči s palanačkim autizmom; naime nekad se u Dinamovoj svlačionici, koja je valjda odisala purgerskih duhom, govorilo kaj, a sad se u plavome babilonu špreha svakojako (usp. npr. TŽ11 28. 6. 2008, TŽ11 31. 10. 2009, TŽ11 21. 8. 2010, TŽ18 17. 6. 2013) ili se traži netko tko će pomiriti kaj i đe si, legendo (usp. TŽ4 25. 9. 1999). U svakom slučaju nerijetko u tekstovima ima eksplicitne psovke, kako se već na ulici i među navijačima govori:
[...] ipak nije toliko samokritičan da bi rekao: – Narode, zajebo sam! (TŽ4 15. 5. 1999)
Pa neće valjda u povijest otići kao p...! (TŽ4 7. 8. 1999)
Međutim, Mirko Barišić se već sudario s prkosnim istokom, na kojem dominira glagol – odjebi! (TŽ4 27. 4. 2002)
Uz taj imidž ide i nazaobilazno „jebo vas Mamić“, ali od toga nitko, tko pripada Dinamu, danas ne može pobjeći. (TŽ11 5. i 6. 1. 2008)
A ja sam do jaja u bankovnim minusima, (TŽ11 12. 1. 2008)
Da je Hrvatska žensko – svi bi jebali! [...] No, onda se rode Goran Ivanišević, Janica Kostelić, Lino Červar ili Ivica Olić i pošalju sve te moćnike u – materinu. (TŽ11 14. 6. 2008)
[...] rekao je [tj. Slaven Bilić]: „Radije ću biti kuhar u Vučevićevu restoranu, nego da me ovdje zajebavaju nogometni analfabeti!“ (TŽ11 12. 9. 2009)
Protiv Portugala je izveo rezervnu postavu (i Bilić je bio u tom šarenom sastavu), izgubio je 0-3, zajebʼo Dance, pogazio načela fair playa, (TŽ11 10. 10. 2009)
Istočna tribina najvažnija je maksimirska tribina, ona je gemišt svega od Prvomajske do pučke kuhinje, [...] šljakera koji se ne daju zajebavati od nekakvog Ćire, Ivankovića ili Jurčića (TŽ11 6. 8. 2011)
Svih tih priča ne bi bilo da je Zlatko Horvat pogodio taj j...ni sedmerac. (TŽ18 5. 2. 2017)
Budući da je psovka jedan od elemenata razgovornoga jezika Židakove publike, ne treba u njoj vidjeti posebnu ekspresivnost, još manje želju za šokiranjem, tim više što je ona kadšto citat tuđe psovke. Slično ćemo vidjeti u Borisa Dežulovića i Aljoše Vojnovića u sljedećim poglavljima (v. §§ 4, 8). Naprotiv psovka bi – kad bismo ju pronašli, a ne nalazimo ju – bila ekspresivna u pisca kao što je Mihovil Topić, koji se u pismu kloni bilo kakve vulgarnosti (v. § 5), premda mu u govornome diskursu na YouTubeu nije strana. Ekspresivno je ono čega je malo, što unutar postavljena okvira ne očekujemo. S psovkom u Židaka, Dežulovića i Vojnovića nije tako.
O figurativnosti Židakova jezika pisali su već Zambeli (2017) i Bagić (2018). Ovdje ćemo upozoriti na upadljivu individualnu odliku Židakova jezika kojoj nije posvećeno dovoljno prostora: relativno često značenjsko obremenjivanje imenâ. Bez posebne opsežne analize i na temelju dojma rekli bismo da je eponimizacija – a o tome je riječ – čest postupak u sportskih, pa i nogometnih novinara, ima je i u onih nekoliko tekstova Z. Magdića i D. Tironija koji su dio našega pregledana korpusa (v. § 2), usp. npr. Vokrri je za Linekera „Pele“ (ZM 29. 10. 1987) ili svi privredni „agrokomerci“ i „panorame“ (DT 5. 11. 1987). Marković (2010) na ljestvici eponimizacije, tj. stupnjevita, nediskretna kretanja od vlastite prema općoj imenici, razlučuje autonimnu, metonimijsku, partitivnu, metaforičnu i omnipersonalnu uporabu imenâ; na kraju ljestvice nalaze se eponimi, opće imenice postale od vlastitih, u kojih se veza s vlastitima uglavnom posve raskinula. U Židaka nahodimo mnogo primjera metaforične uporabe, praćene atributom ili bez njega (poput Mülleri s jedne i nogometni Staljingrad s druge strane), s potvrdama od okamenjenih (poput Juda za izdajnika) preko ustaljenih, klišejiziranih (maksimirski Lucifer za Zdravka Mamića, košarkaški Mozart za Dražena Petrovića, Titanic za neminovnu propast) do svježih, okazionalnih, pojedinačnih (poput naš Magic za Dražena Petrovića, nogometni Tito za Roberta Prosinečkog, rukometni Prosinečki za Ivana Balića, Ronaldo za najboljega u čemugod), evo primjera koje smo u korpusu pronašli:
Među fratrima je navodno bio i „Juda“ koji je Ćirine riječi otkucao Udbi. (TŽ4 23. 10. 1999)
Na ta tri stupa Canjuga je sagradio svoju „Veneciju“ i makar ona polako tone, oni će doživotno ostati u Zagrebu. (TŽ4 18. 12. 1999)
[...] oko kojega se već 18 godina mota „Ostap Bender našeg doba“ (Ćiro Blažević) (TŽ4 31. 12. 1999, 1. i. 2. 1. 2000)
[...] samo zdravi milijuni od Lige prvaka mogu zacijeliti „krvava koljena“ od klečanja pred Rizvanbegovićima, Felakima i ostalim dobročiniteljima (TŽ4 5. 2. 2000)
Iako mu je bijeg Canjuga oštro zamjerio, nije vjerovao da će njegov najvjerniji direktor prvi pobjeći s „Titanica“. (TŽ4 25. 3. 2000)
Međutim, u novi napad se sprema i „Don Kihot“. Zdravko Mamić se vraća sa skijanja [...] I dok se jedan Cezar polako približava izlaznim vratima, novi Cezar Mamić sve je utjecajniji (TŽ4 25. 3. 2000)
Kad bi se raščistilo smetlište pred maksimirskim vratima, vjerojatno bi se i Vito Sever vratio u klub. I još puno „Severa“ koji ne žele tamo dok u klubu sjede Canjuga i Novosel. (TŽ4 25. 3. 2000)
Da se tom poslu sasvim predao, ušao bi u legendu kao hrvatski „Alf Ramsey“. (TŽ4 3. 6. 2000)
Naš Zidane [tj. Robert Prosinečki] tako doživljava sudbinu Paula Gascoignea i Roberta Baggija, (TŽ4 17. 6. 2000)
Samuel Beckett [...] oko svetog kluba sve vrvi od njegovih likova, Estragona i Vladimira i svi čekaju „Plavog Godota“. (TŽ4 16. 3. 2002)
Taj klub nema snage isfabricirati vlastitog „Sacchija“, kao što je to učinio AC Milan, (TŽ4 27. 4. 2002)
U njihovom laboratoriju je „izumljen“ Mirko Jozić, a nakon japanskog debakla, ti naši nogometni „Baltazari“ izmislili su i Barića, (TŽ4 29. 3. 2003)
On je [tj. Niko Kranjčar] trenutno Dinamov „Beckham“, zbog njega se kupuju ulaznice (TŽ4 20. 9. 2003)
Istina, ni Štef Lamza ne pazi baš na kolesterol, on je možda Dinamov George Best, ali njegovo ime je na prvo stranici Dinamove biografije. (TŽ4 3. 1. 2004)
Bijeg s Titanica (TŽ11 7. 5. 2005)
Susret Zdravka Mamića i Borisa Mikšića, maksimirskog „Lucifera“ i „dečka s Trešnjevke“ koji želi biti bilo što, [...] Tu će čak i najbrži jezik šesnaestog meridijana i Ronaldo pristojnosti zakočiti, (TŽ11 7. 5. 2005)
Jer, nogomet nisu samo Kranjčari, Srne ili Eduardo, (TŽ11 13. 10. 2007)
A ta dvojica bi trebali biti najbolji, Sammir i Papadopoulos. Od prvog se očekivalo da bude novi Luka Modrić (na žalost, samo je jedan Luka), a drugi bi napokon trebao zabiti i neki gol. (TŽ11 19. 9. 2009)
Zagreb ima svoje sportske ikone. [...] Ima i svog Waynea Gretzkog u liku Borisa Renauda, [...] naš Gretzky je bio virtuoz čijim se piruetama divio zagrebački sportski puk. (TŽ11, 31. 10. 2009)
Ali Engleska, kolijevka nogometa, [...] ima najjaču ligu na svijetu, u Wayneu Rooneyju bijelog Pelea, (TŽ11 3. 7. 2010)
Dinamo je triput imao prilike izrasti u malu Barcelonu. (TŽ11 17. 7. 2010)
Nekoliko sati prije i Maksimir se rastao od svog Kaisera [tj. Franza Beckenbauera, a zagrebački Beckenbauer jest Velimir Zajec] (TŽ11 21. 8. 2010)
[...] već sam vidio Vahida Halilhodžića kako hvata jutarnji let za Pariz i bježi s Titanica! (TŽ11 28. 8. 2010)
Sve su to pitanja za brojne „bakariće“, koji su bili zadovoljni kada je Dinamo bio sedmi, (TŽ18 8. 10. 2010)
Nogometni Tito je u petak u praskozorje sjeo u automobil i krenuo u Zagreb. [...] Robi Prosinečki nije želio propustiti predstavljanje predsjedničkog kandidata i svog favorita Vlatka Markovića. (TŽ11 11. 12. 2010)
Poznaju ga svi nogometni Abramoviči, svi agenti za njega kažu: „Ima dobru robu, ali je skup!“ (TŽ11, 28. 5. 2011)
Mister bijeli šal, trener svih trenera s licem Delona i dušom demona, najveći ekshibicionist, artist u tehniciranju riječima, „Ronaldo“ pogrešnih odluka. (TŽ18 22. 6. 2012)
Trebao je biti hrvatski Beckham, imao je sve predispozicije, [posrijedi je Niko Kranjčar] (TŽ18 22. 6. 2012)
Prvi put je Dinamo u svojim redovima imao Xavija i Iniestu [tj. Z. Bobana i R. Prosinečkog], a da toga nije bio svjestan. (TŽ18 22. 6. 2012)
Dražen Petrović, naš Magic [tj. Earvin „Magic“ Johnson]. [...] Košarkaški „Mozart“, profesionalac par excellence, (TŽ18 22. 6. 2012)
Naš nogometni „domobran Jambrek“, jer stalno nešto gunđa [posrijedi je Stjepan Lamza] (TŽ18 6. 2. 2016)
Koliko je medalja osvojio taj „autoritet“, koji se usudio reći da Janica ne pozna sport? Tko su ti „Fuliri“? (TŽ18 3. 5. 2016)
Zorislav Srebrić! Nesuđeni bek Dinama, nesuđeni trener Dinama, autor „malog Ajaxa“, kroz koji su prošli Kranjčar, Zajec, Mlinarić i mnogi veliki Dinamovi igrači. (TŽ18 3. 5. 2016)
[...] zakazala je i „lažna devetka“ Thomas Müller. Ni u „Müllere“ se više ne možete pouzdati. I sad šuplje zvuči Guardiolina najava – ako ovo izgubim, možete me ubiti! Naletio je na „nogometni Staljingrad“, Pep Guardiola nikada neće postati „von“, (TŽ 6. 5. 2016)
Ivano Balić, [...] bio je rukometni Prosinečki. (TŽ18 5. 2. 2017)
Tko će postati idući „Kramarić i Andrijašević“ na kojem će Mišković zgrnuti milijune? (TŽ 22. 2. 2017)
Jesu li česti navodnici svjestan autorski signal metaforičnoga čitanja ili lektorsko-redaktorski zahvat, ne znamo. Naći ćemo gdješto i ustaljenu omnipersonalnu uporabu (npr. Janezi za Slovence, TŽ4 17. 6. 2000), a s obzirom na vječitu žalopojku za prošlim vremenima ne čudi da ćemo u Židaka naći i partitivnu uporabu imena, osobito naravno Dinama:
S Kužeom odlazi pravi Dinamo, simbol Zagreba (TŽ18 17. 6. 2013)
S Josipom Kužeom odlazi jedan Dinamo, Dinamo iz razdoblja zagrebačkog nogometnog romantizma, (TŽ18 17. 6. 2013)
Najzad ima tu i nešto posve emancipiranih eponima svojstvenih nogometnomu žargonu (primjerice dribling prebacivanjem lopte preko glave oksford, uparen sa sombrerom, drugim sličnim driblingom, koji doduše nije eponimski) ili razgovornomu jeziku, slengu starijega naraštaja (šimecki za izbacivanje, davanje nogom, tj. cipelom u stražnjicu):
Još su mi pred očima „oksfordi“ i „sombrera“, još se sjećam kako je cijeli Zagreb drhtao kad se [tj. Cico Kranjčar] slupao u „Topolinu“ (TŽ18 6. 6. 2009)
[...] Zajec će sada u zamjenu za Mandžukića dobiti nekog Papak-dopulosa [sic!, igra riječima, stopljenica od papak i Papadopoulos], a ubrzo i – „šimecki“. (TŽ11 17. 7. 2010)
Ali, u Maksimiru bi bleferima proglasili i Mourinha i Hiddinka, ovdje su „šimecki“ u stražnjicu dobili i Branko Zebec, i Ćiro Blažević, i Otto Barić, (TŽ11 28. 5. 2011)
Umjesto šimecki Židak će upotrijebiti i druge zagrebačke razgovorne riječi i fraze – dobil je nogu (TŽ4 7. 2. 2004) ili vritnjak (TŽ11 7. 5. 2005, TŽ11 6. 10. 2007). Koliko je eponimizacija u Židaka česta, osim prema količini potvrda koje smo donijeli vidjet će se i po njezinoj manjoj čestotnosti u Borisa Dežulovića, u kojega ju bilježimo razmjerno rijetko:
Angažirane su vrhunske agencije, dizajneri i copywriteri, na brain storminzima strateški je razrađeno fudbalsko Načertanije, kampanja je rađena po svim pravilima marketinškog zanata, (BD 2. 7. 2010)
Zazivat će tabloidi osvetu za svoje staljingradove, za London, Bristol i Coventry, (BD 6. 7. 2010)
Sesvetski Messi na Mundijalu u Remetincu (BD 13. 7. 2010)
Morali su to biti Škoti, jer osim što su sedamdeset četvrti, bez jedanaest igrača i ijedne šanse za prolaz, oni su i britanski Hrvati, jednako posvećeni domoljubi i nacionalisti – čak i jednako naliveni pivom – kao njihovi maksimirski domaćini, tek s nešto malo slavnijom i veličanstvenijom historijom. (BD 10. 6. 2013)
Ostala, golema većina ne samo da je tada slavila brazilski jogo bonito i sama sebe uvjeravala kako je „europski Brazil“, (BD 14. 7. 2014)
[...] zamislite za koliko takvih malih, neuhranjenih, nedoraslih i metiljavih messija – ili barem skoblara, zambata i bobana – nikad nismo ni saznali (BD 16. 1. 2024)
Ili u Mihovila Topića, u kojega ćemo ju također naći rijetko i u njezinu elementarnu obliku, lišenu autorske domišljatosti:
Arsene Wenger sa svojim The Invincibles Arsenalom, Louis Van Gaal s „onim“ Ajaxom i Barcelonom. Fabio Capello, Vicente del Bosque i Marcello Lippi. Svi su oni bili sama elita, bogovi trenerskog Olimpa. (MT 11. 11. 2016)
Nacionalni stadion, reprezentativni kamp i ostala ulaganja su fina nadogradnja, ali tek onda kad se riješe oni mali modrići, perišići, vide i rebići kojima je danas 10 ili 12 godina i u svojoj županiji nemaju teren na kojem mogu normalno trenirati ako padne kiša. (MT 29. 2. 2020)
Ili u Aljoše Vojnovića, u kojega osim hrvatski Maradona, kako je Vojnovića suigračima u Iranu predstavio trener Miroslav Ćiro Blažević (AV 13. 11. 2020), nahodimo još ovo s Dariom Jertecom:
A što mislite koliko „jerteca“ ili još boljih od njih nije uspjelo nakon što ih se matični klub odrekao, iz opravdanih ili neopravdanih razloga? (AV 16. 7. 2021)
te na dvama mjestima relativizaciju vlastita nadimka Aljo:
Jer – bez obzira na to što ne igram već više od godinu dana, još uvijek se nekako osjećam bliži Alji igraču, nego [A]lji kolumnistu ili Alji komentatoru. (AV 11. 4. 2021)
Te je subote na teren izašao neki novi Aljo. (AV 23. 9. 2022)
U Vojnovića međutim nahodimo primjer eponima u nastanku, potencijalnoga eponima:
Znao bi mi se omaknuti i neki onakav Scholes vs Neville moment, nije bed. (AV 4. 5. 2020)
Posrijedi je poljubac dvojice nogometaša Manchester Uniteda u usta. Na stranu to što su Gary Neville i Paul Scholes 2010. godine na travnjaku radili i zašto, događaj je ovjekovječen fotoaparatom i kolumnist ga zove sintagmom Scholes vs Neville moment. Mogući razvoj tekao bi onda ovako. Ime Neville razvilo bi preneseno značenje inicijatora poljupca dvojice sportaša u usta ili poljupca sama te bi se najzad taj poljubac poopćeno zvao nevil. Tako je u nogometu nastala sasma poopćena panjenka (prema češkomu nogometašu Antonínu Panenki), malo drugačijim putem bosman (prema Bosmanovu pravilu, a ono pak prema Jean-Marcu Bosmanu), tako je u klizanju nastao aks(e)l (Axel Paulsen), u gimnastici cukahara (Mitsuo Tsukahara), u skijaškim skokovima doskok telemark (prema Telemarku u Norveškoj).
I dalje smo na Židakovoj metafori i na Židakovoj da je on samo nogometni novinar (TŽ11 18. 8. [12!] 2010). Kad u kolumnama i piše o nogometnoj igri – a to zapravo nije često – Židak piše ili frazno, ustaljenim konstrukcijama koje zna svaki kibic, ili u metaforama, manje ili više znanima. Među konstrukcijama koje govore manje no što se čini imamo obično nešto ovakvo:
Dinamo igra dobro, moderno i atraktivno i – gubi. [...] Iako se to povremeno osjeća kod bočnih igrača, Čale i Etto ne udovoljavaju najvišim europskim kriterijima. (TŽ11 1. 12. 2007)
Što je to dobro i moderno, nikad od Židaka ne doznamo; a da igrači ne udovoljavaju najvišim europskim kriterijima, jasno je po sebi, jer da udovoljavaju, Dinamo bi u Europi bio ozbiljan takmac i ne bi Židakova knjiga nosila naslov nedosanjana sna – Proljeće u Europi. Takve ovlašne ocjene nogometne igre i njezinih aktera u Židakovim kolumnama prevladavaju:
I dok je Blažević rijetko odstupao od sustava 3-5-2, Mirko Jozić je sve do ove utakmice forsirao 4-4-2, način igre koji otvara veći prostor u ofenzivi. (TŽ4 1. 9. 2001)
[...] međutim Mandžukić je nogometni egoist koji još nije usvojio sva pravila nogometne logike. (TŽ11 22. 12. 2007)
Brza i jednostavna igra Ajaxa, s puno brzih pasova i jednim genijalnim Suarezom, (TŽ11 24. 10. 2009)
Jedinu pravu šansu imao je Branko Ivanković, [...] ali on je samo trener-štreber, (TŽ11 17. 7. 2010)
Tomislav Ivić. Nogometni inovator, poput Rinusa Michelsa, koji je osmislio totalni nogomet, izumitelj presinga na loptu. (TŽ18 22. 6. 2012)
Gdje je griješio? Nije smio mijenjati Luku Modrića, ma što o tome mislio Rafa Benítez. Luka Modrić smije izaći s terena samo ako ga iznesu. (TŽ18 6. 9. 2015)
Iz tih godina datira i čuvena fotografija s Johanom Cruyffom, nogometašem čija filozofija i danas vlada svijetom: jedan dodir, top pas, kolektivni vrtlog. (TŽ18 12. 2. 2016)
Tko imalo prati nogomet, zna da su sve to opća mjesta i nogometnih komentatora i laičkih razgovora, ni po čemu svojstvena nekomu tko desetljećima nogomet prati i studira izbliza. Onaj tko takvu retoriku desetljećima manje-više pasivno sluša desetljećima se može pitati kako sustav igre 4-4-2 otvara veći prostor u ofenzivi i što to uopće znači, koja su to sva pravila nogometne logike i što je to zapravo totalni nogomet po kojemu su Ajax i Tomislav Ivić poznati jer nikad mu to nitko od nogometnih novinara koji se tim sintagmama desetljećima služe zapravo nije objasnio. Metaforički opisi nogometne igre još su u Židaka češći:
A taj Tomas uistinu nije kriv što od njega nogometni alkemičari žele istesati i centarfora i „fantazista“, (TŽ4 14. 9. 2002)
Bilo bi ružno i žalosno u ovom času napasti Ćiru Blaževića, [...] On je samo „šivao iz donesenog materijala“. (TŽ4 2. 11. 2002)
Velike su šupljine i na lijevom boku jer je teško od starog dobrog Mujčina istesati beka. (TŽ4 9. 8. 2003)
[...] od te nadarenosti definitivno se mogu istesati veliki igrači. (TŽ4 30. 8. 2003)
Jedino nije uspio zakrpati rupu na lijevom boku (Čale), (TŽ11 6. 10. 2007)
No, ostao je sirovi talent, treneri mu nisu izbrusili niti jednu fintu, (TŽ11 10. 5. 2008)
[...] dok opet budemo gledali čipku s Wembleyja, sitni vez Modrića, Kranjčara i Eduarda, (TŽ11 24. 11. 2007)
Ajax je očitao lekciju Dinamu iz modernog nogometa. Modri su bili stara pisaća mašina, čija slova škripe i koja se natječe s najmodernijim kompjutorom. (TŽ11 24. 10. 2009)
Otišao je Vaha Halilhodžić, [...] Njegov nogomet je bio suh i tvrd, njegove ruke isklesale su samo jedno novo lice, Fatosa Beqiraja. [...] Ali, Vahid Halilhodžić je, kao svojedobno Osvaldo Ardiles, donio u Maksimir miris velikog nogometa. (TŽ11 28. 5. 2011)
Njihov nogomet je pisanje nevidljivom tintom, tek dvaput su ozbiljnije zaprijetili Hajdukovom golu. (TŽ18 15. 9. 2013)
Primjećujemo da se spisateljskoj (poetskoj i proznoj) često pridružuje manualna metafora šivanja, krpanja, brušenja, vezenja, klesanja. Sad, moglo bi se reći da je to jezik kolumne. Ali ništa uvjerljivijih analiza ne nahodimo ni u Židakovim komentarima aktualnih utakmica. Primjerice nakon utakmice Hrvatske i Češke na Europskome prvenstvu 2016. godine Židak je pobrojio šest grijeha izbornika Ante Čačića (TŽ 19. 6. 2016). Šest grijeha svodi se na zamjenu Modrića Kovačićem, oklijevanje sa zamjenom povrijeđenoga Ćorluke, eksperimentiranje s Brozovićem na boku, umjesto da igra „ono što igra u Interu“, zašto neki igrači nisu igrali na svojoj „prirodnoj poziciji“ i zašto je izbornik „zakazao u psihološkoj pripremi“. Sve to proviđeno je nizom metafora: Modrić je alfa i omega reprezentacije, ratnik, Čačić je loš šahist koji vuče loše poteze, Badelj je izigrao izbornikovu simpatiju, Brozović je Rakitiću servirao loptu, utakmica u slijepoj ulici. Šahovsku metaforiku – usp. lošeg šahista Čačića – Židak je i inače dosta rabio: rušenje figura, jaka figura (TŽ4 14. 4. 1999), žrtvovati sve figure osim kralja (TŽ4 8. 5. 1999), držati u šahu (TŽ4 25. 9. 1999), čovjek koji je vukao poteze poput Kasparova (TŽ4 23. 10. 1999). Sve to – i pobrojene izbornikove grijehe i relativno poznatu metaforiku – ne tumačimo kao Židakov individualan stil, nego kao tipičan ostvaraj vrlo proširena, upravo dominantna načina hrvatskoga dnevnoga pisanja o nogometu, kojega je Židak istaknuti predstavnik. Velike analitike tu nema, posrijedi su površne konstatacije koje nogometnu igru svode na prirodne pozicije i nejasnu psihološku pripremu, pitke, ali posve maglovite, nikad objašnjene kategorije kojima pasivno vlada i malo obavješteniji gledatelj. Ako bi mu tko prigovorio, Židak bi zauzeo samoosviješten, makar i sarkastičan stav (sarkastičan stoga što su nogometnim novinarima značajke bravara i gerilaca koje spominje pripisali drugi):
Ja nisam Gary Lineker (BBC), Zvonimir Boban (Sky sport), Igor Štimac, Velimir Zajec (HRT), Mats Wilander (Eurosport) ili Zoran Čutura (Sport plus), niti imam pretenzije biti stručan kao oni. Oni vide nešto što mi, priučeni novinari, regrutirani iz bravarskih i gerilskih redova, vjerojatno ne vidimo. No, zato su oni i bolje plaćeni, jer su – edukatori. (TŽ11 30. 1. 2010)
Pitanje je samo kako nakon desetljeća provedenih na nogometu i uz nogomet novinar uspije ostati nestručan needukator. Da je riječ samo o Tomislavu Židaku, to ne bi bio problem, jer Židak svojim umijećem pisanja ne samo da je imao svoju specifičnu nišu nego je vjerojatno bio i najčitaniji nogometni novinar. Problem je što je površno razumijevanje nogometne igre dominanta hrvatskoga nogometnoga novinarstva, koja se iscrpljuje u frazama prema kojima momčad nije pokazala jednu volju, jednu želju, jedno htijenje, što je piscu ovog ogleda omiljen refren pozajmljen od poznatoga hrvatskoga trenera Branka Ivankovića, a upozorili smo na sličan u prethodnome poglavlju (v. § 2), dakle još je 1987. godine potvrđeno bio u optjecaju. Židak sa simpatijama citira ispovjednu Kužeovu rečenicu iz 2005. godine: „Kada sam prvi put bio trener Dinama, ništa nisam znao o nogometu...“ (TŽ18 17. 6. 2013). Niti je jasno kako je moguće da trener Dinama ne zna ništa o nogometu niti je jasno kako nogometni novinari s višedesetljetnim stažem ne žele ništa o nogometu naučiti. Stoga ćemo zaključiti s rečenicama Mihovila Topića, kojemu ćemo se poslije vratiti (v. § 5), koji 2019. godine piše ovako:
Ljudi koji cijeli život rade u nogometu – a pisati ili govoriti o nogometu i primati plaću od toga znači raditi u nogometu – pokazuju nultu stopu volje da nauče nešto novo. Imate novinare koji nemaju blage veze o taktici i trendovima, novinare koji ne znaju niti osnove kondicijske pripreme, novinare koji psihologiju izjednačuju s željom, novinare koji rade statističke analize na uzorku od 150 minuta i novinare koji se hvale da više od 20 godina nisu pročitali knjigu. Njima savršeno odgovara banalizacija jer tako mogu sakriti vlastito neznanje i manjak ikakve želje da napreduju. [...] Publika koja gleda ili čita nešto automatski želi znati više o tome. Sasvim je razumljivo da netko tko o nogometu razmišlja dva ili tri sata tjedno nema razinu na kojoj može odmah apsorbirati informacije koje mu se nude u analizi, ali ako ga educirate i u kontinuitetu izlažete takvom podražaju, onda će usvojiti ono što mu se objasni i bit će spreman za stepenicu više. [...] Publiku treba odgajati, obrazovati ih i objašnjavati joj, jer ako stvari banalizirate, onda imate debile jer debile i odgajate. (MT 12. 11. 2019)
Komu je takva ocjena pregruba (imate debile jer debile i odgajate), neka pročita kako samokritično o sebi kao vrataru govori bivši vratar Dinama i hrvatske reprezentacije Tomislav Butina (TB 18. 10. 2020); ako želiš poučiti druge, a Butina želi, moraš se i sam educirati. Jasno, ne mislimo da svako novinarstvo mora biti prosvjetiteljsko, uostalom publicistika je uvijek rascijepljena između podilaženja publici i prosvjetiteljstva (usp. Kovačević i Badurina 2001: 103). Mislimo na to da publicistika ima kakvu-takvu moć javne riječi, pa onda i odgovornost. Nije pritom nevažno ni to da je većina kolumna kojima se bavimo objavljena u komercijalnim medijima, bilo da je riječ o nekadašnjem Sprintu ili poslije dnevnim novinama, koje je konzument morao kupiti, bilo da je riječ o mrežnim portalima s pretplatom. Tko je nekad kupovao Sprint i tko se danas pretplati na specijaliziran portal, nije to činio slučajno.