E-knjige

Krunoslav Pranjić: Izabrani stilistički spisi

Znanstveni diskurs u »Hrvatskoj književnosti« Slavka Ježića

Zagreb ¹1944: ²1993. »Apstrakt« objavljen u »prospektu« – Znanstveni skup o Slavku Ježiću povodom 100. obljetnice rođenja – Zagreb – Dubrava – Zadar, listopad 1995.

Nije heterostratski za knjigu o kojoj je riječ – ponajprije reći čega u njoj (šteta što) nema?!.

Inicijalno, u samome Predgovoru, dvije su autorske (Ježićeve) preambule:

– da je knjiga pisana »u skladu s najnovijim naučnim tekovinama«... i

– da će »tok književnog razvoja biti razumljiviji ako se prikaže u okviru povijesti«...

Kazala imena, tj. glosara personalnoga, u knjizi izdašno i iscrpno imade; to tek djelimice potkrepljuje preambulu prvu:

Kazala – pak – pojmova, tj. glosara terminologijskoga, u tvornu i tvarnu potkrepu učenosti/znanstvenosti – nema.

A finalno, tik pred Kazalom (imenskim) ima u knjizi, i to »petitirana«, svega troretkovna, jedna preambulkula, a završuje: »Ne navode se imena starih klasika ni imena vladara.« Slučajno? Kad bi makar bilo da nije! Jer ova akcidentalija daje slutiti, dopušta izmaštavati: kako je moglo biti da bude e da je naš autor, barem intuitivno, imao makar slutnju o modernijem poimanju historiografije kojoj je (za razliku od tradicionalne) manje do opisa događajne, a više do jedne druge povijesti: mentalitetne!

O tome dvojemu bit će govora u mom referatku.

* * *

Da brzopleto ne zaustim: inkantacije radi, umah ću se popraviti pa reći: intonacije radi dopustit ću si da iščitam (ispišem) 1. dijelak svojega sažetkovnog (»apstraktnog«) sinopsisa, i to dopunjena objasnidbenim nekolikim komentarima. Prvi će komentar biti – autokritičan: da sam književnopovijesnu teksturu Slavka Ježića nazvao diskursom, to je moj – priznajem – tribut modi (da ne kažem: pomodnosti) da se autorski idiolekt nazove diskursom. A mirne duše mogao se autorski vlastit govor imenovati: i kôdom, i registrom... A da sam to, po ovještaloj navadi, nazvao znanstvenim jezikom, ili: stilom, zacijelo bih riskirao e da zazvučim unekoliko čak arhaično, ili blaže: barem kao démodé.

A nova je – koliko i stara – istina da se pod novim imenovanjima znaju – samo prerušeno – oživljavati stari smislovi... Uostalom: babilonska pomutnja u terminologiji, tj. u metajeziku struke – samo je usud posla kojim se bavimo...

K ovomu još: u jubilejskim zgodama (a i naša je tako: autorska rođendanska obljetnica) na horizontu je očekivanja – apologija. Da toj kurtoaznoj navadi iskliznem, smislio sam malen – nije herostratski – izazov: za knjigu o kojoj je riječ – ponajprije reći čega – mislim – u njoj (šteta što) nema?!

»Stichwort« nadao mi se iz samoga Predgovora knjizi, gdje je, inicijalno, autorska (Ježićeva) jedna preambula:

– da je knjiga pisana »u skladu s najnovijim naučnim tekovinama«... (str. 5)

To namah, u knjizi finalno, potkrepljuje izdašno te iscrpno – Kazalo imena, tj. glosar personalni, gdje, uza sve beletrističke, figuriraju i deseci autora: historiografskih, kritičarskih, teorijskih i filologijskih – odreda domaćih, ali i inozemnih, mahom romanskih... (Barac, Barrès, Breton. Croce, d’Annunzio, Haler, Ivšić, Jagić, Klaić, Kombol, Kozarčanin, Kukuljević-Sakcinski, Maraković, Marjanović, Matoš, Prohaska, Sainte-Beuve, Schopenhauer, braća Šimić, Taine, Torbarina, Ujević, Vodnik...)

No Glosar taj spòmēnūtū preâmbulu o pisanju usklađenu »s najnovijim naučnim tekstovima« potvrđuje tek djelomice. Naime, Kazala pojmova, tj. Glosara terminologijskoga alias metajezičnoga, u tvornu i tvarnu potkrepu učenosti/znanstvenosti, šteta, nema.

Akademska pak akribija, znanstveni standardi, u anglofonim sredinama preskribirani, kao »style sheets« – ne daju zamisliti da bi ovakva knjiga bila bez takva suplementa kao vrsti nomenklaturnoga rekapitularija što bi imao svjedočiti o analitičkom, hermeneutičkom, periodizacijskom, tipologijskom pa i aksiologijskom instrumentariju.

Istina, kad je već tomu tako da u knjizi o kojoj govorimo Kazala pojmova alias Glosara terminologijskoga – nema, to ipak ne znači da ga nema u teksturnoj izvedbi. Dapače!

Svega jedan ilustracijski citat: Slavko Ježić – Hrvatska književnost, izd. GZH, Zgb 1993, § 170:

Umjetnost 20. stoljeća počela se odvraćati od impresionizma, kao i od naturalizma i uopće od prikazivanja ćutilne realnosti. Umjesto da se iznosi dojam (impresija), kojim vanjski svijet djeluje na našu nutrinu, traži se izraz (ekspresija) unutarnjega duševnoga života, i stvara se »duhovna umjetnost« s apstraktnim izražajnim sredstvima; (str. 370)

I sad slijedi suptilna, nadasve sofisticirana enumeracija komponenata europskog (posebice njemačkoga) ekspresionizma: komponente aktivističke, primitivističke, gotičke i barokne; zatim ekspresionističkih »ogranaka«: kubizma, futurizma, konstruktivizma, dadaizma – sve pojmova redefiniranih u korespondenciji verbalnosti s likovnošću; k tomu još slijedi minuciozan razlikovan zaključak:

Sve ove različite faze i nijanse ekspresionizma, uključivši i prijelazno stanje »nove stvarnosti« (die neue Sachlichkeit), zove novija njemačka književna povijest »Überrealismus« (nadrealizam), što treba lučiti od francuskoga »surréalisme«, koji nadovezuje na Larbaudovu pjesničku generaciju »nesvjesnoga« (l’inconscient) i nastoji izraziti »bilo riječima bilo pismom zbiljsko funkcioniranje misli« (André Breton)... § 170, str. 327.

Pa zar tu nije, očito, na pregršt još jednako aktualnih i relevantnih termina književne historiografije? I ne reći kako je šteta što nisu glosarski inventurno razvrstani?! Pa predlažem: da se novom virtualnom trećem izdanju, dodadne i Kazalo pojmova!

U 2. dijelku svojega sažetkovnog sinopsisa (»apstrakta«) citirnuo sam drugu autorsku (Ježićevu) preambulu, također inicijalno spomenutu u samome Predgovoru knjizi:

– da će »tok književnoga razvoja biti razumljiviji ako se prikazuje u okviru povijesti hrvatskoga naroda« (str. 5)

A finalno, tik pred Kazalom (imenskim) u knjizi ima, i to »petitirana«, tj. petitom složena, svega troretkovna, jedna – da kažem – preambulkula što završuje: »Ne navode se ni imena vladara«?! – Slučajno? – pitam se. – Kad bi makar da nije! – odgovaram si željkovano. Jer, ova – recimo: akcidentalija, daje slutiti, dopušta izmaštavati: kako je moglo biti da bude e da je naš autor, u pretpražju osviještenosti barem, tj. intuitivno, imao ma i slutnju o modernijem poimanju historiografije kojoj je – za razliku od tradicionalne – manje do opisa događajne, a više do jedne druge – a kapitalnije i supstancijalnije povijesti: mentalitetne!

Koncept povijesti kao povijesti mentalitétā etabliran je kasnih dvadesetih godina, točno 1929, pokretanjem pariškoga časopisa Annales, podnaslova Éconimies, Société, Civilisations: »Histoire de mentalités«; njemački su to historičari imenovali kao Mentalitäten-Geschichte, a ona istražuje psihičku stvarnost koja da je temelj čovjekovih predodžbi, mišljenja i stavova prema elementarnim pitanjima njegove egzistencije. Dok tradicionalna historiografija (histoire événementielle = Ereignisgeschichte = događajna povijest) uzima u obzir uglavnom iznimne likove: glavara i vođa, i iznimna zbivanja: ratova, pokreta, prekreta i smjena vlasništva... »mentalitetna povijest« kao povijest duga trajanja (longue durée) bavi se i tzv. običnim, prosječnim čovjekom, anonimusom – regbi – i to ne samo u iznimnim situacijama nego i u njegovu svagdanjem i svugdašnjem životu. Za nju nije odlučno kako se čovjek ponaša naočigled »velikih« političkih čina ili iznimnih događajeva, nego kako on doživljuje, primjerice: djetinjstvo, seksualnost, obitelj i smrt... i kako se prema tomu postavlja. Nadalje, teme su ove historiografije teme donedavna smatrane nedostojnima akademsko-historiografskih salona, poput tema: o siromaštvu, zatvorima, kanalizaciji, otpadu, društvenom ološu prostituciji (burdeljima/kazinima/kuplerajima), donjem vešu, vonjima alias smradovima...

[Sve je ovo, kao informacija i britka, izazovna spoznaja, probrano i napabirčeno iz majstorskog uzorka primjene »mentalitetne« historiografske metodologije iz »druge ruke«, dakle: Jozo Džambo, Povijest mentaliteta – jedan historiografski pristup fenomenu bosanskoga franjevaštva, u: Sedam stoljeća bosanskih franjevaca, Samobor 1994. Tu se npr. plauzibilno navodi i ovo:

Katastrofe kao događaji (»histoire événementielle«) daju se relativno lako opisati, ponekad čak i s jednom velikom statističkom preciznošću. Tako ćemo moći saznati koliko su i kakvih žrtava iz godine u godinu odnosili sa sobom kuga, pošasti, povodnji, požari, vojne i nasilja. Ali to nije sve. Za povijest mentaliteta to je čak i premalo. Ona želi saznati kako su te katastrofe oblikovale čovjeka i kakve su tragove ostavljale u njegovoj svijesti: kako su te katastrofe kao materijalna zbivanja prelazile u psihička stanja, u strah, religioznost, bunt, sudbinsko shvaćanje svijeta i života, u uvjerenje i mentalitet (nav. djelo, str. 238).

I sam autor (Jozo Džambo) kao nosioca najnovije historiografske metodologije (mentalitetne) i spominje i navodi francuskoga historičara Fernanda Braudela, suradnika (već spomenutoga časopisa »Anali« – Annales) koji je imenovanom metodologijom sintetski ekspandirao u monografiji La Méditérranée... = Sredozemlje..., Paris 1949, i koji je (F. B.) razmicao tradicionalne međe historiografske znanosti etnologijom, odnosno etnografijom i folkloristikom:

Ove se discipline nisu pretplatile na »velike« stvari i zbivanja u čovjekovu životu, nego one i u naoko najsitnijim detaljima svakodnevno otkrivaju informacije, višeslojnost, simbolički govor, nosioce značenja i poruka. (J. Dž., nav. djelo, str. 246, gdje upućuje i na dva domaća – »mentalitetnoj« metodologiji komplementarna – naslova: D. Zečević, Književnost na svakom koraku, Osijek 1986. te D. Rihtman-Augušutin, Etnologija naše svakodnevice, Zagreb 1988.)

Eh, sad: Hrvatska književnost Slavka Ježića kao književnopovijesni pregled izrijekom vezan uz »povijesnu« povijest hrvatskoga naroda – dakako – anterioran je Braudelovu »Mediteranu«, no aposterioran je »Analima«... a rasprava o potencijalnoj »mentalitetnoj« metodologiji u njoj nije nikakva zadjevička invektiva već je samo promišljanje, i to tek u naznakama, o jednoj vrloj/hrloj metodologiji kadroj obogatiti naša poimanja i naše spoznaje o predmetu što nas se esencijalno tiče... pa je toj svrsi svaki povod samo dobrodošla prilika ili izlika...]

Historiografi mentaliteta pošli su od toga da u životu pojedinaca ili ljudske zajednice ima fenomena koji se mijenjaju veoma sporo i takvih koji se mijenjaju brže.

Tradicionalna pak historiografija (događajna) bilježila je evidentno i ono što je stršilo iz toka povijesti, dok je previđala njezina spora, ali silna kretanja. Primjerna i ovdje primjerena slikovita je usporedba s morskom vodom (Braudelova): da mi zapažamo ono što se zbiva na površini mora: bure i lahore, maestrale i bonacu, ali ne i ono što se zbiva u tamnim i tromi morskim dubinama; da zapažamo površinsko, prolazno i brzo, ali ne ono dubinsko i sporo.

Budući da se povijest mentaliteta svojim interesom razlikuje od tradicionalne historiografije, to joj je i diskurs nešto drugačiji. Za nju, dakle, nema »velikih« i »malih« tema; za nju postoje psihičke realnosti koje valja istražiti u njihovim svakidašnjim transformacijama; povijest mentaliteta da je sklona opisivanju, time i prikladnija za narativni diskurs; da nije na odmet podsjetiti kako franko- i anglofoni historiografi pišu živahnom i elegantnom, čak i zabavnom prozom koja zna doseći visoke stilizacijske, i to književnosne kvalitete...

Ovima nalik kvalitétā nije lišen ni naš autor (S. Ježić). Stoga još jedna ilustracijska citatnost. Opisuje književni historiograf Ježić prvo svjetsko međuraće i domaću nam mentalitetnu situaciju:

Sada su pogotovu sitne artističke finese izgledale kao besmislene tričarije i sve te predratne borbe kao mlaćenje prazne slame dokonih bel-esprita. U gigantskom rvanju, gdje su se carstva rušila, i borci za najsuprotnije ideale mogli su prolazno biti saveznici, iste su riječi različitim ljudima drugo značile, a mnogi su se i svjesno pritajili, jer nisu znali kako će se stvari razviti, dok je druge opet zanijela struja onamo, kamo nisu ni smjerali poći... Bilo je tu mnogo kolebanja, mnogo susreta raznovrsnih elemenata na istoj liniji, mnogo mimoilaženja i razilaženja, mnogo dima bez vatre, a i mnogo bengalske vatre... Konačno je postalo jasno... da sklopljeni mir i nije bio mir, nego da je cijelo to razdoblje od dva decenija bilo samo stanka za predah, da se opet nastavi teško i krvavo razračunavanje oružjem. (§ 169, str. 370)

Pod stilografijskom lupom ili: pod lupom diskursne analize: –iskazni postupci kao da ovdje vuku na beletriziranu stranu: tu je i repertoar iz folklorne frazeologije (mlaćenje prazne slame), ali odmah i ironizacija urbane snobovštine (dokoni belespriti, tj. duhovni krasnici), pa je paronomazijski uspjela dosjetka (o mimoilaženju i razilaženju), pa slika iz zaliha paremiologijske baštine (dim bez vatre) no odmah i dodatak o vatri bengalskoj kao alegoriji opsjenarstva i čarobnjaštva... i u »finišu« rezignantna moralno-intelektualno skepsa nad ponovnim krvavim razračunom...

Da bi tu moglo u zametku biti posrijedi poimanje barem mentalitetoidno, dalo bi se nagađati; u svakom slučaju ono je sans la lettre, tj. bez svjesna imenovanja: no za ustuk, ima u jednog autorova (Ježićeva) pjesničkog suvremenika, u Tina Ujevića, tekstovnih ulomaka iz kojih bi se dalo deducirati povijesno poimanje posve blisko mentalitetnom, i to avant la lettre tj. prije negoli je ono bilo konstituirano, a potječu iz ranih dvadesetih?! Dva će mi dostajati kao citatna iluminacija rečenoga:

1: ... pokolenja ne ulaze u povijest samo sa svojim junačkim podvizima, no isto tako sa odlučnom moći svoje svijesti i savjesti. Drugim riječima, politika i kultura podjednako kao ekonomija i vojni život važni su za opstanak i razvoj država i njino znamenovanje (g. 1920: Za obnovu srdaca).

2: Historija je... serija zločinstava i skandala koji neprestano traju: varao bi se čovjek da sa te točke ispituje najčovječnije ideologe, on bi u njima našao strahovitu pozadinu prevara i nasilja, uz spletove ličnih interesa i ambicija (g. 1922: Demokratije i imperijalizmi).

Isti je pjesnik, Ujević, istina kasnije, u Ganutljivim opaskama iz Žedna kamena na studencu (1954) izrijekom opjesmio aksiološke dosege o znatnostima neznatnòstī za individualno, anonimno, i »nepovijesno« (u smislu događajnom) no puno, cjelovito življenje – što su odreda poimanja i pozicije povijesti kao povijesti mentalitéta.

I tko da porekne kako pjesništvo nema spoznajne/noetičke/gnoseološke/kognitivne – kako već najvolite reći – dimenzije/potencije/funkcije...

I kako pjesništvo prije shvati te izrazi o životu i povijesti, individualnoj i kolektivnoj, površinskoj i dubinskoj, što historijska nam tradicionalna historiografija nije kadra... a književna nam historiografija, temeljena na svojim poetskim i poetičkim predlošcima, moglo bi biti da kadra jest.

Iz rečenog Ujevićeva pjesmotvora, za traženu ilustraciju/iluminaciju, dostajat će nam četiti svega od ukupno sedam kitica (s mojim – K. P. – nadam se nenagrdnim isticajima):

  1. Naučio sam se ljubiti stvari sitne i nevažne.
    I malenkost me o bitnom čaru uči.
    Ja cijenim čašu vode i pogačice ražne,
    a u dnu vode sna tek me oblak muči.
  2. Ja cijenim na zemlji dobru jednostavnost
    I nejasnoću što je sunce od jasnoće.
    Moja rijeka teče strujom zaboravnost,
    daleko sam od kavge, tuče, zle riječi i sve zloće.
  1. Još ću na kraju voljeti vrline
    i pravi čovjek mene će da divi.
    Jer gade mi se pljuvačke i sline
    I shvaćam kad se prijateljski živi.
  2. Prebolio sam strasti, pa i ljutu pizmu.
    Prekužio sam gnjev na vjerolomstvo.
    Prostosrdno se čudim vandalizmu.
    Ja bivam mlađi. Svijete, ja sam tvoje potomstvo!

Izvor: Iz-Bo-sne k Europi, 1998. Zagreb: Matica hrvatska