E-biblioteka

Nikola košćak: Šrajbenzi spiku?

Žargonizmi, kolokvijalizmi i hibridizacije

Mnogi fenomeni prisutni u kolokvijalnom diskursu mogu se zapaziti i u žargonu. Primjerice Chafe i Danielewicz primjećuju da se tijekom nepripremljenog govorenja leksički odabiri čine vrlo brzo, dok pisanje karakterizira više vremena za odmjeravanje, pa i revidiranje leksičkoga izbora (1987: 7). Proizvodeći jezik na licu mjesta, govornici – za razliku od onih koji pišu – nemaju vremena za prosijavanje svih mogućih leksičkih odabira, stoga će počesto odabrati prve riječi koje im padnu na pamet. Rezultat je toga da je vokabular spontanog govorenog jezika ograničeniji u raznolikosti. Prema spomenutim autorima mjera je te razlike između pisanoga i govorenoga jezika omjer leksičkih jedinica podijeljen s ukupnim brojem riječi u uzorku (type/token words), pričem pisani jezik pokazuje viši omjer u korist različitosti riječi u odnosu na govoreni jezik. Povezana su s time i česta redundantna leksička ponavljanja u susjednim klauzama u kolokvijalnom jeziku, pa i u žargonu (posve neuobičajena za uzuse formalnih pisanih žanrova). Međutim interesantno je da i u proznim tekstovima koji su izrazito kolokvijalizirani ili žargonizirani mnogim drugim postupcima takva ponavljanja redovito izostaju, slično već uočenom „diskriminacijskom“ selektiranju tipičnih obilježja kolokvijalnoga jezika i žargona u fikcijskim stilizacijama na sintaktičkoj razini. I jedno i drugo tako pokazuje da su književne konvencije reprezentiranja kolokvijalnoga i žargonskoga diskursa relativno autonomne spram obilježja njihovih zbiljskih pandana.

Gore spomenutim specifičnostima leksika kolokvijalnoga jezika obično se pridodaju još i antropocentrizam i konkretnost (Katnić-Bakaršić 2007: 98), što je u vezi i s dominacijom konkretnih imenica (isto: 232), viša frekventnost glagola naspram imenica u odnosu na formalnije tipove diskursa (isto: 232), visoka zastupljenost emocionalno-ekspresivnoga leksika (isto: 101), pa i hipokoristika, deminutiva i augmentativa (isto: 234), dominacija riječi manje duljine (Flowerdew 76) itd. Kao što i ovaj popis obilježja podsjeća, kolokvijalni jezik karakterizira i specifičan leksik, čije se jedinice obično naziva kolokvijalizmima. Definicije ili shvaćanja kolokvijalizama prilično su raznoliki. U ovoj knjizi oslonit ćemo se na određenja Danka Šipke, koji među kolokvijalizme uključuje sav tipično slengovski vokabular, potom riječi koje su dijelom standarda, ali su karakterističnije za govoreni nego za pisani stil, kao i riječi iz dijalekata koje se rabe na dovoljno širokom prostoru da i „autsajder“ može naići na njih (ne samo u nekoliko sela) (prema Šipka 1999: III). Takvo određenje upozorava na to da se kolokvijalizmi, leksemi karakteristični za (neformalne) govorene žanrove, diferenciraju i socijalno i teritorijalno. (Za svrhe ovoga istraživanja nema potrebe da ulazimo u raspravu o tome kada kakav regionalno ili lokalno specifičan leksem uključiti među kolokvijalizme. Recimo samo da se oni mogu smatrati kolokvijalizmima onda kada su specifični za svakodnevnu neformalnu komunikaciju i da u kolokvijalizme nećemo uključiti one regionalne arhaizme koji su se nekoć rabili isključivo u pisanoj književnosti.) Unatoč Šipkinoj podjeli treba istaknuti i to da čak i mimo žargonizama i dijalektizama postoje kolokvijalizmi koji nemaju jasno određen status u odnosu na standardni jezik. S tim u vezi bit će zanimljiva opservacija Marine Katnić-Bakaršić da pri uporabi psovki i vulgarizama u razgovornom stilu potonji „izlazi izvan norme“ (2007: 226).

Što se tiče žargonizama, već je spomenuto da je specifičan vokabular ponajvažnije obilježje žargonskoga diskursa. Ipak, slično problemima s definiranjem samoga žargona, često nije lako odrediti koja je riječ žargonizam, a koja nije. Osobito je katkad mutna granica između kolokvijalnoga i žargonskoga leksika. Dovoljno je usporediti raznolikost oznaka u različitim rječnicima. Tako će iste riječi (npr. cuga, čaga, džanki) Hrvatski enciklopedijski rječnik i Rječnik hrvatskoga jezika svrstavati različito – jedan među žargonizme, drugi među kolokvijalizme. I dijakronijski je faktor ovdje važan – mnogo je primjera da žargonizmi prelaze u širu uporabu i postaju kolokvijalizmima. Računajući na propusnost spomenute granice, u stilističkoj ćemo analizi suvremene proze obratiti posebnu pozornost na one lekseme koji su izrazito žargonski markirani, ali i na one koji se rabe u neformalnoj konverzaciji najrazličitije profiliranih govornika, koji se mogu nazvati (opće)kolokvijalizmima, a karakteristični su i za žargonske diskurse.

Pri stilističkoj analizi često je korisno obratiti pozornost na vokabulare pripovjedača i likova i razlike među njima. U fikcijskim je tekstovima tip vokabulara koje tekstne instance jedan od ključnih aspekata reprezentacije zbiljskih tipova svjetonazora ili identiteta i često snažno utječe na recipijentove prosudbe. Uporaba isključivo kolokvijalnoga, dijalektnoga ili žargonskoga leksika kod pojedinih likova ili pripovjedača može biti signal njihove neobrazovanosti, smanjene stilističke kompetencije i sličnog, što se katkad može dovesti u vezu i sa stigmatizirajućim tendencijama reprezentacije. Pri analizi leksika može biti koristan i pojam nadleksikalizacije, koji M. A. K. Halliday rabi za označavanje obilja termina za kakav objekt ili koncept, odnosno za postojanje mnogo istoznačnica ili bliskoznačnica. Roger Fowler primjenjuje ga i na književni tekst, kako bi označio proliferaciju termina u nekome semantičkom polju, koje na taj način često biva stavljeno u prednji plan, tj. obilježeno (foregrounded), a može indicirati i neobičnu preokupaciju kakve kulture ili autora s kakvim tipom iskustva (1996: 218-219).

Razumljivo, kada je riječ o kojoj specifičnoj varijanti kolokvijalnoga jezika, vokabulari koje pripovjedač i likovi rabe najsnažniji su signali njihove karakterizacije u smislu pripadnosti kojoj društvenoj skupini – klasi, supkulturi, regionalnom identitetu, generaciji i dr. U vezi s takvim tekstovima može se pokazati korisnim istraživanje odnosa između psihološke karakterizacije tekstnih subjekata i raznih stereotipova o govornicima jezika kojime govori koji od tih subjekata. Kod takvih, „reprezentativnih“, slučajeva može biti riječ o autorskim strategijama kojima se spram neke socijalne skupine ili njihova (navodno) specifičnoga svjetonazora tendira pobuditi empatijski odnos ili se oni nastoje ironizirati, izložiti satiri, stigmatizirati i sl. Naravno, poznato je da se u kolokvijalnom jeziku, a posebno u slengu, akumulira velik broj leksema i drugih izraza koji se odnose na semantička polja povezana sa seksualnošću, nasiljem, kriminalom i sl. Tome sukladno, u tekstovima kao što su Dobrodošli u plavi pakao, Kavice Andreja Puplina, Jeleni na kiši i Metastaze – koje povezuje reprezentacija zagrebačkoga žargona mladih – nadleksikalizacija u pojedinim semantičkim poljima snažno oprimjeruje seksizam, političku nekorektnost, a katkad i agresivnost njihovih protagonista. Specifične su situacije kada se kolokvijalni i žargonski leksik u diskursu pojedinih tekstnih instanci miješa s drugim tipovima vokabulara, pa može biti riječ o hibridnim stilovima i/ili o snažnije individualiziranim, odnosno manje (društveno ili lokalno) reprezentativnim diskursima. Kao što ćemo ilustrirati u nastavku rada, tipični protagonisti žargonizirane proze B. Radakovića, E. Popovića, R. Perišića i V. Bulića, za razliku od protagonista prethodno istaknutih tekstova, rabe i kolokvijalno-žargonski vokabular (samo mnogo „blaži“ od gore spomenutih likova, a katkad i specifično supkulturalan i nadleksikaliziran u određenim semantičkim poljima, kao Bulićev Dena koji rabi obilje riječi u vezi s narkoticima i sl.), ali i leksik drugih tipova diskursa, pa tako on ilustrira širinu njihove komunikacijske kompetencije, svjetonazora, iskustva i dr.

Sam broj i vrsta upotrijebljenih žargonskih riječi u nekom tekstu, dakako, ne moraju mnogo govoriti o njegovu stilu (baš kao što za reprezentaciju nekog tipa subjekta može biti važnije ono što lik govori nego kojim jezikom to govori). Tako u povećem dijelu odabranog korpusa, prvenstveno u onome za koji su karakteristični razni tipovi hibridizacija, broj jedinica ekskluzivno žargonskog leksika, ponajvažnijeg segmenta žargona uopće, i nije impozantan. Pri opisima hibridnih konstrukcija u tekstovima Radakovića, Popovića, Mraovića i Perišića koji slijede zamijetit će se da se u diskursu njihovih likova leksik koji je generacijski, dobno ili supkulturno obilježen katkad i manje ističe od onog koji je obilježen kao sastavni dio urbanoga izraza, često specifično zagrebačkog, pa i onog koji je manje ili više karakterističan i za općekolokvijalni jezik. Unatoč tome valja držati na umu, kako podsjeća Roger Fowler, da je govornikov pogled na svijet, to kako je strukturiran i podijeljen u sustave odijelitih stvari i procesa, ponajviše nošen vokabularom te da je u svakome dijalektu i sociolektu utjelovljeno specifično znanje, karakteristično za pojedinu regiju ili društvenu grupu (1996: 31-32). S obzirom na to, ne iznenađuje da su protagonisti žargonizirane proze koju obilježavaju hibridne konstrukcije svjetonazorski kompleksniji, liberalniji, tolerantniji i otvoreniji od onih koji rabe „čišći“ žargon, kao što su Radakovićev Božo, Šimpragin Žendra, Kulenovićevi likovi ili Balenovićev Krpa. Spomenimo i to da se u suvremenoj hrvatskoj prozi po povišenom broju žargonizama ističu Šimpragine Kavice (primjerice nadleksikalizacija u semantičkom polju koje se odnosi na žene i seksualnost), Bulićev roman (kojime se po prvi put u hrvatskoj književnosti uvodi ovolika količina narkoslengizama: trava, dim, džoja, srolati, duvati, bombon, botun, bombonski fleš, spid, bijelo, normići, pucati se, čvaknuti, spuštati se, nabomboniran, transirati) i Ivančićev Robi K. (npr. neologizmi koji se mogu dovesti u vezu sa slengom).

Što se tiče usporedbe s prozom u trapericama na planu leksika i frazeologije, generalno gledajući, diskurs likova i pripovjedača u suvremenoj žargonskoj i žargoniziranoj prozi mnogo je agresivniji, pa i vulgarniji. Treba samo usporediti žestinu diskursa Bože, Žendre, Krpe ili Denisa s opreznom eliptičnošću i eufemističnošću u tekstovima jeans-proze, primjerice u Majdakovu romanu Kužiš, stari moj: „balavice... koje misle... da, ako imaju ono kaj imaju“ (2001: 23), „ali njemu se živo za sve osim za lovu“ (25), „pa mi ga nitko ne može zatjerati, ako ja to neću“ (30), „ti već dugo ništa nisi“ (31) itd. Veći broj vulgarizama u suvremenoj prozi svakako svjedoči o manjem broju estetskih zabrana u novije doba, no to ne znači da neki drugi načini uporabe žargonskog i kolokvijalnog leksika i frazeologije još uvijek ne posjeduju stanovite defamilijarizacijske, subverzivne i srodne potencijale. Iz te su perspektive spomenuti hibridni diskursi, sa svojim žargoniziranim hibridizacijama, osobito zanimljivi.

U književnim tekstovima kolokvijalizmi i žargonizmi se katkad pojavljuju tek sporadično u diskursu koji se inače ostvaruje u skladu s normom standardnoga jezika. U stilistici se takve iznimke često percipira kao markirane segmente teksta, odnosno kao semanto- ili leksikostileme. U skladu s takvim shvaćanjem – tj. koncepcijom stila koja se naziva atomističkom ili diskontinuističkom, utemeljenoj na dihotomiji norma/otklon – kao leksikostilem u inače standardnom diskursu pripovjedača percipirala bi se riječ škvadra u sljedećem ulomku Popovićeva romana Oči:

Rat se još nije pošteno zahuktao, a običaj da konobari, pekari, vozači i slična škvadra preko noći postanu generali, ministri i biznismeni još nije bio dobro uhodan, pa je Burić mogao Daničiću ponuditi samo mjesto glavnog urednika novoosnovanog provladinog tjednika Hrvatski dom. (2007: 64)

Obilježen u standardnojezičnome ko(n)tekstu, leksem škvadra mogao bi se interpretirati kao pripovjedačevo autsajdersko ironiziranje suvremene društvene elite označavanjem potonje riječju vlastitoga jezika, kojom se ta elita vjerojatno nikad ne bi samooznačila.

Kolokvijalizmi i žargonizmi mogu imati razne tipove funkcija, tj konotacija kada se pojavljuju kao iznimke u inače standardnojezičnom ko(n)tekstu. Jedna od njih je funkcija lokalizacije ili postizanja lokalnoga kolorita, gdje se uključivanjem kakvih regionalizama ili lokalizama u standardnojezičan iskaz pripovjedača evocira kakav prostor o kojemu se govori, njegovi stanovnici i njihov jezik. Takav tip uporabe regionalnoga leksika karakterističan je za roman U registraturi Ante Kovačića i prozu Slavka Kolara, gdje se kajkavizmi pojavljuju u diskursu pripovjedača u vezi s prikazivanjem, dakako, kajkavskih prostora (v. Težakove interpretacije Kolarove proze i Kovač 2002: 146). Primjerice u Kolarovoj noveli Svoga tijela gospodar takvi se postupci uočavaju u vezi s uporabom riječi lojtra i štacija:

Kad pandur u dvorište, a ono sa sjenika po nekakvoj klimavoj lojtri spuštala se baš Roža, snaha Jakobova i zakonita žena istog ovog Ive od koga je zacijelo to pismo. (1970: 47, kurziv S.K.) 35

Skočili oni, zastali i zablenuli se. Kao da još nikad na toj stanici nisu bili, a to im bijaše oduvijek prva i najbliža štacija. (62)

Takvih „lokalnokoloritnih“ leksikostilema nalazimo podosta i u Vodiču po otoku Senka Karuze, gdje se pri prikazivanju viške svakodnevice svako malo iskoriste poneka lokalno ili regionalno specifična riječ za hranu, piće, ljude, međuljudske odnose, poneki mornarski ili kućanski izraz, naziv životinja, riječ za različite predmete i dr.:

Dolazimo u taj naš novootkriveni raj, ni najradikalniji furešti još nisu otkrili ono što valja, otvaramo vrata kamene kućice koja se sastoji od jedne prostorije i šufita na kojem je nekada davno spavalo tko zna koliko ljudi – i to je bio život. (2005: 27, bold. N. K.)

Pri slučajevima poput gore prikazanih umjesto o leksikostilemima koji se pojavljuju u standardnojezičnom kontekstu u našem ćemo istraživanju radije govoriti o hibridnim konstrukcijama ili hibridizacijama, tj. razmatrat ćemo takve stilske pojave kao miješanja elemenata ili obilježja dvaju jezika, odnosno tipova diskursa u jednome iskazu. Time se distanciramo od dihotomije otklon/norma, tj. razmatramo taj tip stilskih fenomena uzimajući u obzir razliku u pripadnosti pojedinih elemenata iskaza dvama različitim jezicima, ali tako da se nijedan od njih ne smatra neutralnim.

U biologiji hibrid označava životinju ili biljku dobivenu križanjem jedinki koje pripadaju različitim vrstama, a u lingvistici se rabi kao termin za riječ tvorenu od tvorbenih sastavnica koje pripadaju različitim jezicima (npr. mikroračunalo) (usp. Anić et al. 2002). Termini hibridizacija i hibridna konstrukcija pak posuđeni su iz teorije romana Mihaila Bahtina te su u bliskoj vezi s njegovim konceptima dijaloga i heteroglosije. Često ih rabi i Pascale Gaitet u knjizi Political Stylistics, a srodni su i konceptu heteroglosnoga teksta kod Rogera Fowlera. Bahtin o hibridizaciji i hibridnim konstrukcijama pretežno piše kao o sinonimima ili vrlo bliskim pojmovima. Prema njemu hibridne konstrukcije specifične su po prisutnosti obilježja dvaju različitih jezika unutar iskaza jednoga govornika, tj. kada govornik – obično s polemičkom, ironijskom ili parodijskom – intencijom uklapa obilježja njemu tuđega jezika u vlastiti iskaz:

Hibridnom konstrukcijom nazivamo iskaz koji po svojim gramatičkim (sintaksičkim) i kompozicijskim obeležjima pripada jednom govorniku, ali u kojem su stvarno pomešana dva iskaza, dva govorna manira, dva stila, dva „jezika“, dva smisaona i dva vrednosna vidokruga. Među tim iskazima, stilovima, jezicima, vidokruzima (...) nema nikakve formalne – kompozicione i sintaksičke – granice; glasovi i jezici razdvajaju se u okvirima jedne sintaksičke celine, često – u granicama proste rečenice, često čak ista reč pripada istovremeno dvama jezicima, dvama vidokruzima, koji se ukrštaju u hibridnoj konstrukciji i, prema tome, ima dva protivurečna smisla, dva akcenta. (1989: 63)

Bahtin razne varijacije hibridnih konstrukcija oprimjeruje ulomcima iz romana Mala Dorrit Charlesa Dickensa. Te su konstrukcije prema njemu spoj autorova diskursa („direktne autorske riječi“) i različitih tipova diskursa (npr. arhaičnoga jezika licemjernih službeno-svečanih retoričkih žanrova, svakodnevnoga jezika udvorničkog mondenog brbljanja, visokoga epskoga i biblijskoga stila) koji se pritom parodiraju i ironiziraju.

Kao sinonim za pojam hibridne konstrukcije odnosno kao oznaku za ono što se zbiva kod hibridne konstrukcije Bahtin rabi termin hibridizacija: „To je mešanje dva društvena jezika u granicama jednog iskaza, u areni tog iskaza susret dve različite jezičke svesti, razdvojene epohom ili društvenom diferencijacijom (ili i jednim i drugim). Takvo mešanje dva jezika jeste sračunati umetnički postupak (tačnije sistem postupaka).“ (1989: 121) Prema Bahtinovoj definiciji hibridnih konstrukcija, odnosno hibridizacija, u njih bi se mogla ubrojiti i slobodna neupravna prenošenja tuđega govora, zone junaka o kojima govori na drugim stranicama svojega opusa i sl.

Stilističarka Pascale Gaitet hibridizacije u kojima se pojavljuju obilježja žargona smatra jednim od glavnih stilskih obilježja kontroverznog romana Putovanje nakraj noći Louisa-Ferdinanda Célinea, a njezini primjeri pretežno se odnose na jukstaponiranje različitih tipova diskursa unutar rečenice. Tekstove u kojima se pojavljuje isti tip supostavljanja Roger Fowler pak naziva heteroglosnim tekstovima (koristeći bahtinovski termin heteroglosije koji označava hibridizaciji srodan pojam jezične raznolikosti u nekom diskursnom polju ili u umjetničkom tekstu). Prema Fowleru heteroglosni su oni tekstovi koji sadržavaju mješavinu registara, dijalekata i sociolekata, a u kojima su ti jezici ekonomično reprezentirani signifikantnim detaljima (tragovima) koji potiču čitatelje da konstruiraju cjelovitiju sliku svakoga od varijeteta u vlastitoj imaginaciji (1996: 197). Heteroglosne tekstove prema njemu karakterizira očigledna i eksplicitna mješavina varijeteta, kao i prepoznatljiva svrha njihova spajanja: pri čitanju teksta u kojemu se jukstaponiraju signali više varijeteta čitatelj se ne odmara u stanju nepomućene sigurnosti, mora se pronaći svrha ove asocijacije različitih svjetonazora. Prema Fowleru heteroglosija je intrinzično povezana s defamilijarizacijom, a kao primjere izdvaja tekstove u kojima je ona strukturalni princip kompozicije (Tristram Shandy, Uliks, Pusta zemlja, 1984).

Smatrajući da nema potrebe, po uzoru na Bahtina, ograničavati postupke hibridizacije na spojeve diskursa autora (odnosno tzv. autorskoga pripovjedača) i „tuđe riječi“, hibridizaciju i hibridne konstrukcije ovdje određujemo nešto šire, priklanjajući se tezama P. Gaitet – kao supostojanje prepoznatljivih elemenata dvaju (ili više) jezika (shvaćenih kao varijeteta, tipova diskursa, pa čak i različitih nacionalnih jezika) unutar iskaza, obično na rečeničnoj razini. U fikcijskim diskursima ti se spojevi često kreiraju uz namjeru stvaranja posebnih („artificijelnih“) tipova iskaza kakvi se u neliterarnim uporabama rijetko susreću. Vrlo se često rabe s namjerom izazivanja komičnog efekta, s ironijskim ili parodijskim predznakom i sl. Kod Zorana Ferića primjerice nije rijetkost da se obilježja niskoga i visokoga stila miješaju u sklopu strategije defamilijarizacije uobičajenih diskursa o seksualnosti i drugim tabuiziranim temama:

U svojoj trinaestoj godini, godini nesretnog broja, a sretnog djetinjstva, kada Bog zadaje najintenzivnija životna obećanja, shvatio sam da imam mali kurac. To saznanje nije došlo odjednom, kao grom ili eksplozija, nego polagano, poput kronične bolesti. U slučajnim prilikama, za vrijeme presvlačenja ili kupanja, vidio sam kod svojih prijatelja iz razreda da su ih njihovi pimpeki prerasli. Kad te pimpek preraste to znači da u napetom stanju ima više centimetara nego ti godina. Po toj dužini, neki od njih bili su već za prvi ili drugi gimnazije, dok sam ja trajno ostao u sedmom osnovne. Tada još nisam znao da je to opasno po život. (2000: 67)

U citiranom pasusu „povišen“ se stil ogleda u upotrebi sentenciozne antiteze u vezi s trinaestom godinom života, hipotaktičnosti, duljini klauza, sintagmi najintenzivnija životna obećanja i dr. U takav kontekst uvrštavaju se međutim kolokvijalizmi kurac i pimpek.

Hibridne konstrukcije u diskursima pripovjedača romana A. Tomića po nekim su obilježjima slične Ferićevima, ali imaju potpuno drukčiju funkciju. Tomićevo je prozno pismo inače prepoznatljivo po zasićenosti komičnim stilizacijama kraćih dijaloga u kojima likovi govore različitim regionalnim ili lokalnim varijantama kolokvijalnoga jezika. U romanu Što je muškarac bez brkova primjerice vrlo važnu funkciju ima hiperboliziranje stereotipnih obilježja svakodnevnoga diskursa „Vlaja“, a u većini njegovih tekstova prisutne su stilizacije raznih tipično kolokvijalnih diskursnih žanrova kao što su ulična zadirkivanja (pred publikom), vojničke anegdote, verbalna koketiranja, (kavanske) prepirke itd. Za razliku od dijaloga likova, diskurs Tomićevih pripovjedača u mnogo je manjoj mjeri kolokvijaliziran, ali kolokvijalizmi u njemu svakako nisu rijetkost. U romanima Što je muškarac bez brkova i Ništa nas ne smije iznenaditi stil pripovjedačeva diskursa mogao bi se okvalificirati kao parodijska stilizacija36 knjiškoga beletrističkog stila, karakterističnog za 19-stoljetnu, kao i za dio 20-stoljetne hrvatske pripovjedne proze. Komični efekti Tomićeve proze često proizlaze iz suprotstavljenosti knjiškoga stila i sadržaja koji se njime prenosi, a koji je najčešće „nizak“ (svakodnevica, seksualnost, kurioziteti; redovito uz prisutnost niskomimetskih likova):

Glupa fora, ali zbog nečega, nekakve prostodušne dokonosti s kojom ju je Ljuba izrekao, u tom je času osjetio čudnu prisnost s tim ljudima koji su u prostoriji iza njegovih leda kartali, drijemali, čitali trivijalno, pretežno pornografsko štivo, ili sa strastvenom znanstvenom znatiželjom otkrivali da metan u prdežu izgara lijepim modrim plamenom. U deset mjeseci koliko je s njima dijelio napor u zajebavanju dnevnih zapovijedi i Pravila službe Oružanih snaga SFRJ, razvila se među njima čvrsta solidarnost, a katkad i istinsko muško bratstvo, gdje je gotovo pitanjem časti shvaćano da kada neki majmun sa širitima i zvjezdicama nešto zatraži od tebe, ti to ili učiniš nesolidno i loše ili ne učiniš nikako. (2003: 4)

Još jutros osjećao je stanovit, možda ne prevelik, ali ipak strah od ovoga nevoljnika, no onda se u samo nekoliko sati odnos moći medu njima stubokom promijenio. Držao ga je za jaja, doslovce i u prenesenom značenju, a onda mu je još nabio rogove. (2003: 26)

Kao što pokazuju citirani ulomci (a u zagradama navodimo i primjere iz drugih dijelova Tomićeva opusa), knjiška se ili arhaična obilježja pripovjedačeva govora ostvaruju na razini leksika (povelik, službovati) i frazeologije (sladostrasno zgrožen, vranom kosom, kartaški sraz), uporabom aoristnih oblika (dreknu, nasmijaše) i glagolskih priloga (mljacnuvši, protežući), gomilanjem epiteta ili pridjeva (crna kvrgava sjena na mjesečini, jezovito čudovište, prostodušna dokonost, čudna prisnost, strastvena znanstvena znatiželja, čvrsta solidarnost, istinsko muško bratstvo, stanovit strah), kompleksnom hipotaktičkom sintaksom s ekspliciranim veznicima i dr. Ipak, u takvom diskursu prisutan je i kolokvijalni leksik i frazeologija (glupa fora, zajebavanje, majmun, držati za jaja). Kao što je vidljivo i iz već citiranih ulomaka, ta dva tipa diskursa, kolokvijalni i knjiški, često dolaze u hibridne sinergije na planu rečenice. Primjerice u izrazu „shvaćajući da je tu nekakva zajebancija posrijedi“ nailazimo na sintaktičku kombinaciju kolokvijalizma zajebancija te knjiških oblika – glagolskoga priloga shvaćajući i frazema biti posrijedi. Isti tip miješanja prisutan je u suponiranju pridjeva strahotno i kolokvijalizma tip u „dovoljno strahotno već i to da su tipa uhvatili s ljubavnicom“, u sintagmi „umne pjesničke tikve“ itd.37

U sljedećem odlomku iz Što je muškarac bez brkova – u kojemu pripovjedač pribjegava tobože opreznom i sramežljivom cenzuriranju niskih sadržaja, svojevrsnom ironičnom eufemiziranju – prve četiri rečenice predstavljaju karakterističan primjer Tomićeve sinergije parodijske stilizacije knjiškoga stila i prikaza prozaičnih motiva, pričem je jasno da riječi i sintagme kojima pripovjedač prikazuje „ozbiljne polemike“ (kalorične vrijednosti, intenzitet plamena) nisu transpozicija verbalnoga reportoara likova. U toj rečenici pojavljuje se kolokvijalizam tikva, koji se, kao i kolokvijalni pridjev zajebano u sljedećoj rečenici, može pripisati pripovjedačevu govoru. S prilično velikom sigurnošću može se pretpostaviti međutim da kolokvijalni frazem još od sise nije slučajno stavljen u kurziv – on ovdje signalizira interpoliranje tuđega jezika, diskursa Smiljevčana, i tako na razini pisma signalizira razliku o kojoj je riječ u ulomku – razliku između njihova vrijednosnoga sustava (u kojemu vrlo visoko kotira vještina pečenja janjaca) i vrijednosnoga sustava pripovjedača (koji je srodan onome ciljanoga čitatelja i koji opsjednutost janjcima ironizira):

A njihovi su očevi za to vrijeme pokraj ražnjeva, gutajući slinu, vodili ozbiljne polemike o idealnim uvjetima pečenja janjaca: o brzini okretaja, kaloričnim vrijednostima različitih vrsta drva, o intenzitetu plamena i udaljenosti mesa od vatre. Svatko to ovdje bolje zna od drugoga, jer je dobro ispeći janje jedna od malobrojnih vještina koje Smiljevčani doista cijene. Takvi su to ljudi. Pitanja života i smrti, smisla i besmisla, njih ne zanimaju. Neki bi vas od njih možda i ošamarili ili vam čak pljunuli u lice da im kažete da su neke od zvijezda što trepere nad njihovim tikvama već tisućama godina ugasle. Granice svemira, gibanje svjetlosti, Ahil i kornjača, šum što ga proizvodi pad mjerice prosa... nitko se ne gnjavi tim glupostima. Ali ispeći janje, molit ću lijepo, to je već druga pjesma. Ništa na ovome svijetu nije tako zajebano i pipavo kao valjano ispeći mlado, domaće, još od sise, desetak kila teško janje. Različiti stavovi, različite škole i učenja, malne cijeli svjetonazori oštro se suprotstavljaju u dimu koji draži oči. (2006: 31/32, bold N.K.)

Kolokvijalizmi koje rabi Tomićev pripovjedač obično nisu regionalno obilježeni. Tako u romanu Što je muškarac bez brkova narator – osim u rijetkim slučajevima slobodnoga neupravnog prenošenja govora likova, odnosno u tzv. zonama junaka – pretežno ipak neće rabiti dijalektizme ili dijalektalne oblike koje rabe i smiljevački likovi, što indicira razliku između jezika pripovjedača i likova, udaljenost njihovih svjetonazora, odnosno distanciranje pripovjedača, pa i implicitnog autora, spram njihova jezika i vrijednosnoga sustava. No s druge strane velika količina vokabulara iz semantičkog polja seksualnosti38 među naratorovim kolokvijalizmima može indicirati da pripovjedaču/autoru grubost jezika i pogleda na svijet koja se ističe u prikazu Smiljevčana, odnosno „tipičnih“ stanovnika Dalmatinske Zagore i nije toliko strana. Moglo bi se kazati da ova „razotkrivajuća“ funkcija unekoliko i ublažava Tomićevu satiru, što bi mogao biti jedan od argumenata onima koji ističu da Tomić „Vlaje“ prikazuje ne samo satirički nego i empatijski. Kolokvijalnost ima važnu funkciju u Tomićevim romanima, i to ne samo zbog brojnosti stilizacija kolokvijalnih dijaloga nego i zbog toga što raznorazni kolokvijalizmi koji se mjestimice pojavljuju u pripovjedačevu diskursu igraju važnu ulogu u ironiziranju tzv. knjiškoga literarnog jezika, što je funkcija koju dijele s „nalijeganjem“ knjiškoga stila na niske sadržaje. Pa ipak ovaj tip hibridizacije nije toliko usmjeren na negiranje tradicije koliko je u funkciji izazivanja smijeha, tj. komično-ludička funkcija ovoga postupka izraženija je nego ona osporavajuća (spram literarnih konvencija).

Dosad se već moglo naslutiti da se književne hibridizacije razlikuju od fenomena zanimljivih dijakronijskoj lingvistici i sociolingvistici kao što su jezik ozaljskoga kruga i vernakulari Splita i Zagreba, u kojima se miješaju obilježja dijalekata i standardnoga jezika. Hibridizaciju i hibridne konstrukcije razlikujemo dakle od zbiljskih hibridnih jezika kojima se njihovi govornici služe mahom neosvješteno i automatski, imajući pritom ipak na umu da je „nenamerna, nesvesna hibridizacija jedan (...) od najsnažnijih modusa istorijskog života i nastajanja jezika“ (Bahtin 1989: 121). Pojedini tekstovi suvremene proze reprezentiraju, dakako, i takve tipove jezika. Što se tiče žargona i žargonske/žargonizirane proze, najčešće se reprezentira zagrebačka „spika“, kao mješavina kajkavštine, štokavštine i žargonskoga leksika: u Šimpraginim Kavicama, nekim Perišićevim pričama, Radakovićevoj „skaznoj“ uklopljenoj noveli Dobrodošli u plavi pakao u Sjaju epohe, Kulenovićevu romanu Jeleni na kiši i Balenovićevim Metastazama – upravo onim tekstovima u čijim se kritikama nerijetko pojavljuju i ocjene o autentičnosti njihova jezika/stila.

U smislu reprezentacije miješanja jezičnih obilježja kod hrvatskih govornika zanimljiv je i roman Putovanje u srce hrvatskoga sna Vlade Bulića, osobito oni ulomci u kojima je jezik glavnoga lika i pripovjedača Denisa Lalića ispunjeniji dijalektnim obilježjima. Za njegov diskurs tijekom romana karakteristično je naime variranje u omjeru obilježja slenga i njegova zavičajnoga jezika. Pritom je indikativno da taj govor biva zasićeniji dijalektnim obilježjima u onim segmentima romana u kojima dolazi do provale agresivnosti, što upućuje na povezivanje patrijarhalnoga odgoja i dijalekta. Učestali postupci „prebacivanja“ na dijalekt indiciraju da bi Denisovu agresivnost trebalo povezati prvenstveno s patrijarhalnim konzervativnim odgojem i odrastanjem u socijalnome okruženju koje odmalena potiče agresivnost, a taj odgoj i to socijalno okruženje obilježeno je Denisovim zavičajnim jezikom. Potonja se teza može potkrijepiti i mnogim primjerima dijalektnih, uglavnom prepoznatljivih formulaičnih iskaza koji sabiru svjetonazor Denine zavičajne sredine, a koje on uklapa u pripovijedanje o vlastitome odrastanju, i to u govor likova koji su u njemu igrali važnu ulogu: lokalnoga svećenika, rođaka Marina i (najčešće) njegova „dide“.

Takva „prebacivanja“ s jezika na jezik u Bulićevu romanu međutim ne bismo nazvali hibridizacijskim, već heteroglosnim fenomenom, jer tu se ne radi o miješanjima jezika na razini iskaza, nego u razlikama između jezika čitavih blokova teksta. S druge strane „prave“ hibridizacije, u kojima miješanja obilježja slenga i kolokvijalnoga jezika s drugim jezicima ili tipovima diskursa ne nastoje biti društveno reprezentativnima, nalazimo u obilju u prozi E. Popovića, romanima Sjaj epohe B. Radakovića i Konstantin Bogobojazni S. Mraovića te u mnogim Perišićevim tekstovima. Dok se prethodno spomenut reprezentacije „živih hibridnih jezika“, poput hrvatskih slengova, pokazuju srodnima Majdakovoj prozi u trapericama (npr. u romanu Kužiš, stari moj), artificijelnost hibridizacija u tekstovima potonjih autora evocira slične postupke u romanu Čangi A. Majetića. U suvremenoj se prozi žargoniziranim hibridizacijama, odnosno miješanjem obilježja inače vrlo različitih jezika često kreiraju specifični „artificijelni“ stilovi (Popović, Radaković, Mraović), parodiraju visoki stil i neki drugi tipovi diskursa nespojivi sa svjetonazorom lika/govornika žargona (Perišić, Mraović), a ponegdje su one karakteristične i za osobite žargonizirane esejističke ekskurse (naročito kod Perišića). Razmotrit ćemo potanje tipove tih postupaka u suvremenoj žargonskoj/žargoniziranoj prozi, koji su ujedno i egzemplarni za pojedine opuse ili tekstove.

Hibridne konstrukcije osobito su važno obilježje stila Radakovićeva romana Sjaj epohe i Popovićevih romana. U diskursu tih tekstova kolokvijalizmi i žargonizmi neprestano se prepleću s obilježjima učenog i poetskog stila. Ipak, „unatoč“ manje ili više izraženoj prisutnosti urbanoga žargona, a i sudeći prema izostanku snažnijih parodijskih signala spram konvencionalnih obilježja poetskoga stila, Sjaj epohe (kao i neke Radakovićeve priče) i Popovićev opus signaliziraju i vrlo snažan afirmativan odnos spram ideja o originalnosti jezika literarnog teksta. Začudne sinergije knjiškoga i poetskoga s jedne i žargonskoga i kolokvijalnoga s druge strane ovdje ne podrazumijevaju potkopavanje knjiškoga i poetskoga (kao primjerice kod Tomića). Njima se zapravo afirmativno dijalogizira s predodožbama o literarnosti karakterističnima za avangardne poetike, kao i s idejom Mukařovskog o tzv. nenormiranom estetskom, koje se može ostvarivati i prodiranjem stranih riječi, dijalektizama, uzajamnim miješanjem pojedinih funkcionalnih jezika i sličnim, a koje djeluje efektom iznenađivanja čitatelja (1986: 15). Tako ovi stilovi tendiraju djelovati protiv automatizacije čina govora, u smjeru njegove individualizacije, uvođenju u život sve novijih imenovanja i za stvari koje su već imenovane, obnavljanju napetosti između jezika i stvarnosti i sl. (v. Mukařovsky 1986: 39/40)

Nasuprot Popovićevim i Radakovićevim tekstovima u mnogo je većoj mjeri ironijsko prekodiranje konvencionalnih znakova književnosti prisutno u Mraovićevu romanu Konstantin Bogobojazni. To osobito dolazi do izražaja u hibridnim sinergijama knjiškosti i kolokvijalnosti u prikazima tzv. niskih sadržaja, primjerice u vrlo čestim prikazima erotskih situacija. Ilustrirat ćemo to ulomkom u kojem nalazimo s jedne strane poetsku metaforu jesti i piti jedno drugo, uzvišene motive anđela i đavola, imperfektni oblik bijaše, knjiški leksem ridati i konstrukciju od miline te inverziju (I ridala je malo.), a s druge strane kolokvijalni i žargonski leksik (jebati, komadi, cmuliti, pojebati):

Opet, jedno drugo smo jeli i pili. Anđelima i đavlu bijaše krivo što nisu i oni malo ljudi. Da su se oni tako jebali, postali bi smrtni od miline. Ali Ines mi je tiho govorila – ommmmm – a kad je pri trećem vrhuncu dobila grč, počela je plakati, prvo tiho a onda još tiše. I ridala je malo. Sve me to zbunilo, iako su mi i otac i djed pričali da neki komadi cmule kad ih pojebeš. (2007: 31/32)

Sličan spoj nalazimo i u sljedećem ulomku:

Možda je baš Božja poslanica, mislio sam grozničavo i tražio neki znak, možda je u službi đavolovoj, možda je u pitanju neko više biće iz susjednog svijeta, ili je Barbara jedna od šumskih, gorskih ili riječnih vila. Svejedno, više mi se nije dizao. Trijezan jebem kao simplon, ali pijan sam za kurac, tj. nisam. (60)

Kolokvijalizmi i žargonizmi koji se pojavljuju u takvim spojevima pretežno imaju funkciju humoriziranja pripovijedane situacije, pa se tako primjerice, kao u gore navedenim slučajevima, pojavljuju uslijed autoironičnoga komentiranja zbunjenosti lika ili amplituda u njegovoj potenciji: idealizirani predmet požude odjednom postaje komad, partneričino cmuljenje pojavljuje se kao kontrast dotadašnjim motivima anđela i đavla, a lik zbog izostanka potencije postaje za kurac. Konstantinov hibridni diskurs snažno je individualiziran i sadrži mnoge igre riječima (za kurac, tj. nisam), odlikuju ga verbalna inovativnost i spretnost koje sasvim priliče tom donžuanskom liku, pa bi se čak moglo kazati da je on prikazan više kao pripadnik „donžuanske“ nego etničke manjine.

U Mraovićevu romanu nailazimo i na nekoliko primjera parodiranja klišeja jugoslavenskoga propagandnoga socijalističkog diskursa u kojima su prisutni i kolokvijalizmi i žargonizmi. Takva parodiranja karakteristična su i za domaću prozu u trapericama (Flaker 1983: 80, 176) te evociraju slična mjesta u romanu Čangi A. Majetića i u romanu Kužiš, stari moj Zvonimira Majdaka, u kojemu su još češća. Tako se u Majdakovu romanu parole, frazeologija i slične formulaični izrazi toga diskursa na par mjesta uvode u kontekst govora o seksualnosti i pritom sudaraju sa žargonskim i kolokvijalnim leksikom (kurziv i bold N. K.):

Kako može jedna slobodna ptičica kao ja biti proleter? Proleteri se ujedinjuju a ja se ne želim ujediniti ni s kakvom ženskom, da je u pitanju i sama engleska kraljica, osim pardon, koliko to priroda traži, a ona je dabome jača od mene. (2001: 35-36)

Jedno je plaćanje u naturi, a drugo s desetak somova. Nismo u kamenom dobu?! Zašto smo se borili? Zašto smo gladovali, crkavali i fasovali na točkice? Da nam sad tu neke fukse daju lekcije iz lijepog ponašanja i kako se poslovi vode. To su pravi neprijatelji države i socijalizma a ne nogometni kibiceri. (44-45)

Glavna rulja diže revolucije u džunglama, Izrael i Arapi škrguću kljovama, studoši traže svoja prava, rudari kopaju ko ludi, iako nemaju pojma ko će im kupiti ugljen, svi skupa se borimo protiv unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja, a ti na to prduckaš i busaš se u prsa kako ne vjeruješ u boga! (51)

Slični primjeri prisutni su i u Mraovićevu romanu, primjerice u kratkoj biografiji pripovjedačeva oca, u kojoj se srodni diskursni klišeji, pa i frazeologija visokoga stila, spajaju s kolokvijalnim i žargonskim izrazima (kresnuti, ići u kurac, spičiti /odlikovanje/, dati nogu, pizditi), a parodija se pojačava postupnim akumuliranjem motiva očevih erotskih podviga (v. 2007: 22-25).

Ipak, uvjetovano promjenama društveno-političkih okolnosti, hibridizacije žargona i diskursa jugoslavenskoga socijalizma kojima se potonjemu oponira, karakteristične za prozu u trapericama, u suvremenoj su prozi kuriozitet, a ne pravilo. Češće je u njoj međutim, za jeans-prozu također karakteristično, oponiranje diskursu koji zagovara tradicionalne vrijednosti i jeziku ruralnih krajeva, a u novome političkom i povijesnom kontekstu na važnosti, dakako, dobiva oponiranje nacionalističkom diskursu (koje svakako nije opće mjesto proze u trapericama). Ta se oponiranja mogu oprimjeriti raznoraznim hibridnim konstrukcijama i srodnim tipovima postupaka u Ivančićevom Robiju K. i u romanima Konstantin Bogobojazni, Putovanje u srce hrvatskoga sna i Naš čovjek na terenu. Tako se u Mraovićevu romanu u istim rečenicama posvećena frazeologija dviju sukobljenih nacionalnih ideologija (hrvatska kultura, hrvatska krv / srpsko junaštvo, srpska krv, srpsko tlo) kontaminira izrazima kao što su paliti se ('uzbuđivati se') (26), uz evidentnu intenciju ismijavanja spomenutih svjetonazora. Supostavljanje mladog subjekta, govornika slenga, nacionalističkoj retorici i patrijarhalnom diskursu prisutno je i u Bulićevu romanu Putovanje u srce hrvatskoga sna, no ono se ne očituje toliko u formi hibridnih konstrukcija koliko na razini već opisanih miješanja obilježja raznih jezika u diskursu glavnoga lika i u citatnim igrama. Tako se narativna elaboracija središnjeg poglavlja Bulićeva romana temelji na polemičkom citatnom poigravanju tekstom pjesme Moj Ivane Marka Perkovića Thompsona i intertekstualnim relacijama s kultnim filmom Strah i prezir u Las Vegasu. Struktura tog poglavlja sazdana je na sinergiji obilježja struktura pričâ iz spomenutoga romana/filma i pjesme, a sadrži i elemente strukture bajke i junačkoga epskoga pjesništva, koji su prisutni i u stihovima Thompsonove pjesme, i koji se, dakako, parodiraju. I u Perišićevom romanu Naš čovjek na terenu prisutno je parodiranje usmene književnosti i njoj srodnih diskursa koji se povezuju s patrijarhalnim vrijednostima u hibridnim konstrukcijama koje sadrže urbani kolokvijalni jezik i sleng.

Spomenuti tipovi hibridizacija u suvremenoj žargoniziranoj prozi potanje će se analizirati u poglavljima posvećenima pojedinim piscima, odnosno tekstovima, a ovdje ćemo samo još spomenuti stilistički vrlo interesantan leksik u Ivančićevom Robiju K. U njemu se pojavljuju ne samo mnogi žargonizmi, i to počesto oni karakteristično splitski (mnogo je više primjera uporabe zagrebačkog nego splitskog slenga u suvremenoj prozi), nego i mnogi Ivančićevi „žargonoliki“ neologizmi. Oni u odabranom korpusu možda ponajbolje ilustriraju individualno kreativno poigravanje obrascima koji evociraju sleng i kolokvijalni jezik (a vrlo često i dječji diskurs). Nerijetko, doduše, nije lako razdijeliti stvarne slengizme od Ivančićevih neologizama, pa bi se među sljedećim primjerima – u kojima ima i supstitucija i epenteza glasova, parafraziranja, stapanja i sl. – mogla omaknuti i poneka ne-autorska riječ ili fraza: rovoljub (prema rodoljub), kaptolik (prema katolik), bojišlise (u naslovu priče Povratak s bojišlise), raskalašnjikov, hebrangica (uz evokaciju kapa titovki), petakolinaš (prema petokolonaš, ali i prema peta i kolino), Operacija Pljesak, svinjska alka itd. Uz to što upućuju na kreativnost autora, takve igre riječima jedno su od najvažnijih sredstava defamilijarizacije i potkopavanja ključnih znakova i ideologema raznih opresivnih i konzervativnih tipova diskursa, osobito nacionalističkog, što u kontekstu hrvatskih 90-ih, pa i poznatih akcija usmjerenih protiv Ferala u kojemu je Robi K. objavljivan (tužbe za „duševne boli“, mobiliziranje Ivančića), osobito dobiva na težini. Njima, kao i nekim drugim svojim obilježjima, diskurs Robija K. možda u ponajvećoj mjeri u odabranom korpusu oprimjeruje politički subverzivne potencijale uporabe obilježja žargona u književnosti.

Bilješke

35 Primijetimo da je u ovome primjeru riječ lojtra stavljena u kurziv. Ako su ove mjestimične pismovne intervencije, kojima se otprilike polovica u diskurs pripovjedača uklopljenih kajkavskih riječi stavlja u kurziv ili u navodnike, doista piščeve, a ne uredničke ili redaktorske, one bi se mogle sagledavati kao signifikantne u tome smislu da upućuju na empatijsko-ironijsku ambivalentnost Kolarova prikaza ruralnih kajkavskih prostora i njegovih stanovnika. Takva kurziviranja i slični tipovi označavanja „tuđih“ leksema ili izraza mogu indicirati odnos autora spram stanovnika pojedinih regija ili pripadnika određenih društvenih grupa. Dakako, ovaj se način percipiranja ili reprezentiranja drugih i drukčijih tada obično oprimjeruje i na drugim razinama teksta, u prikazu likova, njihovih postupaka itd. Više o običaju kurziviranja – i njemu sličnima – riječi i izraza iz nestandardnih varijeteta rečeno je u poglavlju o grafostilistici suvremene žargonske proze.

36 Pojam parodijske stilizacije preuzet je iz Bahtinove teorije romana, u kojoj se uz stilizaciju određuje kao najvažniji tip unutrašnjedijaloškog uzajamnog osvjetljavanja jezika. Prema Bahtinu kod parodijske stilizacije intencije autora nisu suglasne s „intencijama“, odnosno „duhom“ parodiranoga jezika, one ga nastoje „izložiti“, potkopati ili čak uništiti (Bahtin 1989: 126). Kod Tomića riječ je o blagoj parodiji knjiškoga jezika, njegovo kontrapunktiranje visokoga stila i niskih sadržaja više je u funkciji ironiziranja regionalno specifičnih tipova subjekata koje prikazuje nego podrivanja danas već gotovo posve demistificiranih konvencija „literarnoga pisanja“. No i to je sasvim u skladu s Bahtinovim određenjem parodijske stilizacije: „Drugi glas, koji se infiltrirao u tuđu reč, neprijateljski se ovde sukobljava sa njenim iskonskim domaćinom i primorava je da služi direktno suprotnim ciljevima.“ (Bahtin 1967: 265) U slučaju romana Što je muškarac bez brkova knjiški je diskurs, inače rezerviran za prikazivanje „visokih ili plemenitih sadržaja“ (v. vergilijansko kolo), primoran služiti upravo suprotnome.

37 Zanimljiv je primjer hibridne konstrukcije uporaba glagolskoga priloga zajebavajući u sintagmi „zajebavajući poražene“ jer se ona provodi na razini nižoj od sintagmatske ili sintaktičke – na razini uporabe jednog knjiški obilježenog oblika (glagolskog priloga) dobivenog od kolokvijalnog glagola zajebavati: „Bila je to druga partija trešete. Prvu su dobili Milan i Crni, pa su na briškuli Iko i Brico izjednačili. Ova treća igra trebala je donijeti pobjednike, koji će po završetku kartaškog sraza sa stola ustati nasmijani, zadovoljno protežući svoje udove utrnule od sjedenja i zajebavajući poražene, oslobođeni plaćanja povelikog ceha gostioničaru Markanu.“ (Tomić 2006: 15)

38 Kao ilustracija može poslužiti i primjer kolokvijaliziranoga erotskoga diskursa iz Ništa nas ne smije iznenaditi, koji slijedi nakon jednoga od parodijskoknjiških pasusa: „Ako već nije imao značajnijeg erotskog uspjeha kada ga je Ljuba reklamirao kao ‚ginekologa iz Splita‘, danas popodne, prvi put poslije toliko vremena, zagrlio je golu ženu i ljubio se s njom, zajecala je i zgrabila ga za kosu kada joj je lagano zagrizao bradavicu, trznula je karlicom kada je prstima zaronio u vlagu njezine pičke, jebali su se kratko i pohlepno prvi put, onda dugo i strpljivo malo poslije.“ (Tomić 2003: 25)