Biblioteka

Petar Guberina: Zvuk i pokret u jeziku

Vrednote govornog jezika na području rječnika, morfologije i sintakse

(Kako se može definirati stilistika sa stanovišta jedinstva jezičnog izraza?)

U trećem poglavlju prelazim na opće leksikološko, morfološko i sintaktičko područje i govorim o važnosti vrednota govornog jezika za razumijevanje riječi (u najširem smislu). Kontekst ne uključujem u termin »vrednote govornog jezika«, iako nema osnovne razlike između konteksta riječi i stvarnog konteksta. Smatram, da jasnoća analize u ovom poglavlju zahtijeva, da istaknem napose termin kontekst tamo, gdje kontekst igra veliku ulogu.

U ovom poglavlju govorim također o zajedničkoj ulozi riječi i vrednota govornog jezika, te ovaj dio predstavlja u stanovitom smislu primjenu općih principa iz prvog poglavlja.

Kao poentu iznosim svoje mišljenje, da stilistički izraz predstavlja kvalitet, a ne kvantitet. Baziram taj zaključak na činjenici da vrednote govornog jezika uključuju, izražavaju posebne vrijednosti u ljudskom izrazu.

Ovakvim rasporedom građe u trećem poglavlju pokušavam odrediti odnos između vrednota govornog jezika i riječi na području stilistike. Zato ovom poglavlju dajem podnaslov »Kako se može definirati stilistika sa stanovišta jedinstva jezičnog izraza?«

U jezičnom izrazu nalazimo između ostalih i ove dvije karakteristike 1. isti skup glasova izražava različite misli; 2. različiti skupovi glasova mogu da izraze iste misli.16 Ova je činjenica naročito poučna, ako je tražimo u svim vrstama jezičnog izraza, uzimajući u obzir sve elemente, koji poništavaju odvojenost u izrazu i stvaraju jedinstvo misaonog i misaono-emocionalnog sadržaja.

1. Iste skupine glasova – različite misli

Proučavanje jezičnog izraza s jednog stanovišta, na pr. samo sa stanovišta glasovne skupine, ne može nam dati jasnu sliku ni jedne riječi u jeziku. Mi svagdje moramo primjenjivati princip jedinstva svih elemenata jezičnog izraza, koji poništavaju, premašuju, odvojenost i omogućuju upotrebu jezičnog izraza na raznim linijama misaono-emocionalnog sadržaja. Tako na pr. fr. riječ voler u smislu l'oiseau vole – »ptica leti« ne uključuje pojam krasti. La grève – »pješčana obala«, ne znači nužno, unaprijed »radnički štrajk«. Mi možemo doduše protumačiti različit smisao ovih riječi polazeći s historijskog stanovišta, ali ovaj posteriorni posao učenjaka samo je jedan dokaz više, da su različite misli mogle ući u istu glasovnu skupinu. Za nas je međutim ovdje važnije da shvatimo jezični izraz kao cjelinu. Cjelina je data u prvom redu rečeničnom cjelinom, a onda kontekstom, koji sa svoje strane opet omogućuje ispravno tumačenje rečenične cjeline. Tako da ne možemo na koncu reći, što je važnije, jer je oboje nužno i stvarno.

Mi opažamo mnogostrukost misli u istom skupu glasova, kad promatramo t. zv. prvotni i preneseni smisao riječi. Tako fr. riječ poire – »kruška«, može u stanovitim slučajevima značiti »budalastu osobu«. Franc. riječ panier percé ne mora uvijek značiti »probušenu košaru«. Taj izraz može značiti »rasipan čovjek«. Naša riječ lud, ako se odnosi na nerazborita čovjeka, uključuje smisao »nerazborit čovjek«.

U ovim slučajevima vidimo, da kontekst i vrednote govornog jezika tumače značenje riječi. S pomoću vrednota govornog jezika stvara se jedinstvo među odvojenim riječima; s pomoću vrednota govornog jezika realizira se stilistička vrijednost izraza, kad je riječ uzeta u t. zv. prenesenom smislu.

Mnogostrukost misli u jednom istom skupu glasova ne nalazi se samo u riječima kao dijelovima cjeline. Nalazimo to isto na području rečenice. Tako riječ papuče, koja na pr. u izlozima dućana znači jednu vrstu obuće, može za osobu, koja dignuvši se ujutro viče: papuče, značiti: Donesi mi papuče ili: gdje su moje papuče? u prvom slučaju riječ papuče izolirana je riječ i dobiva svoju cjelinu u sklopu elemenata uzroka, efekta i drugih elemenata, koji prave jedinstvo rečenice; u drugom slučaju papuče predstavljaju rečenicu, koja je formirana s pomoću vrednota govornog jezika (u prvom redu stvarni kontekst); one su uglavnom poništile izoliranost riječi papuče i izrazile akt stvarnosti objekta i stvarnosti misli.

Što smo rekli principijelno u vezi riječi kao dijelova rečenice ili rečenične cjeline, nalazimo također u jezičnim elementima, koji se obično klasiraju pod »morfološke« vrijednosti. Uzet ćemo kao primjer glagolske oblike. Tako na pr. prezentski glagolski oblik može da označava trajanje u momentu, dok govorimo (na pr.: što radiš, kako se osjećaš – čitam, dobro mi je); nadalje, može značiti svršenost, svršeni proces (na pr. u pričanju: on zakuca i uđe – il frappe et entre), a može također da označi proces, koji još nije dovršen (na pr.: dovršavam za pet minuta – je finis dans cinq minutes). Franc. oblik passé composéa u prigodbenim rečenicama tipa: Si vous n'êtes pas venu jusqu'à demain, je partirai, ima istu misaonu vrijednost kao i glagolski futurski oblik u »glavnoj« rečenici. Imperfekt u rečenici: Il naissait le cinq mai – ne izražava trajanje, nego svršenost. U rečenici S'il le disait, c'était notre mort à tous trois, imperfekt c'était ima značenje kondicionala. Ove upotrebe istih glagolskih oblika za više različitih misaonih i misaono-emocionalnih vrijednosti uvjetovane su s jedne strane različitom afektivnošću, a s druge strane u jeziku – uz jedinstvo rečenične cjeline – kontekst i vrednote govornog jezika izražavaju i tumače slučajeve, kad se radi o emocionalnom sadržaju, o stilističkoj vrijednosti navedenih glagolskih oblika. (Na pr. prezentski oblik: il frappe et entre i je finis dans cinq minutes – on zakuca i uđei dovršavam za pet minuta; nadalje oblik passé composéau »zavisnom« dijelu francuske pogodbene rečenice; fr. imperfekt, koji ne znači dovršenost, i fr. imperfekt u »glavnom« dijelu kondicionalne rečenice: s'il le disait, c'était notre mort à tous trois.)

Tako zvane proste i složene rečenice također nose u sebi u istim oblicima mnogostrukost značenja. Na pr. talijanska rečenica: io lavoro – može imati razna značenja: 1. »Ja radim«; 2. »ja radim«, u suprotnosti s nekim, koji ne radi; 3. »što, zar ja radim?« = »ja ne radim«. Kako se vidi iz prijevoda ovih talijanskih oblika, iste vrijednosti postoje i u našem jeziku. Uzmimo sada negativnu formu: ion non lavoro (»ja ne radim«). Ona može značiti: 1. »ja ne radim«; 2. »što, zar ja ne radim« = »ja radim«.

Lako je opaziti, da smo u svim slučajevima, osim u prvome (afirmativne i negativne forme), imali stilističku, emocionalnu vrijednost, koja je bila ostvarena vrednotama govornog jezika, to jest vrednote govornog jezika rješavale su, premašivale su pojedinačnu vrijednost gore navedenih t. zv. prostih rečenica. Prijelaz iz proste u t. zv. složenu rečenicu može opet biti izvršen samo zbog emocionalnosti, a s pomoću vrednota govornog jezika. Takav slučaj imamo na pr. u franc. obliku je travaille prema: c'est moi qui travaille. Talijansku i našu rečenicu »io non lavoro« – »ja ne radim« možemo isto tako zbog afektivnosti, a s pomoću vrednota govornog jezika, da pretvorimo u složenu rečenicu: Chi dice che io non lavori?! – »Tko kaže, da ja ne radim?!«

Iste glasovne skupine na području složenih rečenica mogu također da uključuju dva značenja. Na pr. složena rečenica: Učio je dva mjeseca i uspio je, može imati značenje posljedične rečenice, ako se na pr. radi o nekom studentu, koji je trebao da položi neki manji ispit. Ali ta ista glasovna skupina može da znači »koncesivnu« misao, ako se radi o nekom studentu, koji je položio diplomski ispit, iako je radio samo dva mjeseca. Ipak i u tom slučaju možemo kazati: Učio je dva mjeseca i uspio je.

Kontekst i vrednote govornog jezika i u ovom slučaju stvaraju jedinstvo izraza i realiziraju stilističku emocionalnu vrijednost, naročito u značenju koncesivnom. Kazao sam (v. V. L. V. S., p. 309–318), da jedan isti veznik može uz drugi kontekst i druge vrednote govornog jezika izraziti različite tipove složenih rečenica. Mi sjedimo i učimo, jest usporedna rečenica, ali: Dođi (u smislu dođeš li) sutra k meni i dat ću ti knjigu – jest pogodbena rečenica. Ako sutra bude lijepo vrijeme, izići ću van, – jest pogodbena rečenica; ali slijedeći ako uvodi dopusnu rečenicu: Ako sam ti žena, nisam ti ropkinja.

Cjelina uzroka i posljedice i akt stvarnosti kao akt jedne cjeline razbija u osnovi različite odvojenosti, što ih pojedine riječi navlače. U gore navedenim slučajevima jezični izraz može to postići zahvaljujući drugim elementima, t. j. vrednotama govornog jezika i kontekstu, koji uspješno tumače dijelove rečenične cjeline u njihovim odnosima i u njihovom emocionalnom sadržaju.

Vidimo dakle, da su svi elementi jezičnog izraza spojeni; da se društvena stvarnost, stvarnost predmeta i stvarnost misli izražavaju u svom misaono-emocionalnom sadržaju i svojoj cjelini uopće, s pomoću svih onih elemenata, koji tvore, realiziraju jedinstvo u mnoštvu formalne odvojenosti, jezičnog izraza. Jezični izraz, tako gledan, omogućava nam da shvatimo, kako jezik premašuje izolirano i pojedinačno značenje neke riječi, oblika ili veznika, i kako može da od njih napravi sredstvo izražaja raznih misli i raznih emocionalnih stanja.

2. Različite skupine glasova – ista misao

Francuske riječi: frêle, fragile, débile, chétif, ili naše riječi: nježan (u smislu »zdravlja«), krhak, slabašan, sadrže različite skupine glasova. Radi se o više riječi u leksikološkom smislu. Sa stanovišta misli, t. j. za njihovo misaono razumijevanje, sve ove riječi mogu da se svedu pod pojam »slabosti«. Franc. izraz: petite maison, odgovara riječi maisonette – »mala kuća«, »kućica«. Spoj pridjeva i imenice uključuje u sebi istu misao, koja je izražena imenicom i sufiksom. Ako analiziramo razne glagolske oblike, opazit ćemo, da različite forme mogu uključivati isti stupanj procesa. Na pr. oblik: Je finirai dans cinq minutes – »svršit ću za pet minuta«, odgovara obliku: Je finis dans cinq minutes– »dovršavam za pet minuta«. U franc. jeziku mogli bismo gornje izraze proširiti i oblicima: J'aurai fini dans cinq minutes, J'ai fini dans cinq minutes. A i kod nas bi se mogla ta ista misao izraziti još oblikom: Eto dovršio sam već, ili slično. Isto tako slijedeći izrazi odgovaraju istoj misaonoj vrijednosti. Pouvez-vous me dire, pourrez-vous me dire, pourriez-vous me dire, kao i kod nas: Možete i mi reći, biste li mi mogli reći. U franc. jeziku na pr. kondicional i imperfekt izražavaju isti stupanj procesa u ova dva primjera: Quelqu'un viendrait ici avec votre livret, il risquerait d'être arrêté – Si quelqu'un venait ici avec votre livret il risquerait d'être arrêté. Rečenica: Je partais ce soir, si je l'avais trouvé – izražava isti smisao kao: Je serais parti ce soir si je l'avais trouvé.

Analiza glagolskih oblika u ovom odlomku pokazuje, da u jezičnom izrazu određena skupina glasova nema neko izolirano značenje.

Na području rečenica nalazimo istu pojavu. Franc. upitna rečenica: Est-ce-que tu viens avec nous? može se izraziti formama: Viens-tu avec nous? Tu viens avec nous? I u našem jeziku možemo slično kazati: Da li ideš s nama? Ideš li s nama? Ti ideš s nama? Mjesto: Je pars, možemo kazati u određenim slučajevima: C'est moi qui pars.

Varijacije jezičnog izraza na području složenih rečenica pokazuju nam također, da različit leksikološki materijal (u širem smislu) može izraziti isti smisao. Uzmimo dvije misli u međusobnom odnosu uzroka i posljedice otvoren prozor i let (odlijetanje) ptice. U sistemu složenih rečenica to možemo izraziti na razne načine: 1. Kad sam otvorio prozor, ptica je odletjela; 2. Čim sam otvorio prozor, ptica je odletjela; 3. Netom sam otvorio prozor, ptica je odletjela; 4. Nisam ni otvorio prozor, a već je ptica odletjela; 5. Otvorio sam prozor i ptica je odletjela; 6. Otvorio sam prozor, ptica je odletjela. Ili u francuskom: 1. Quand j'ai ouvert la fenêtre, l'oiseau s'est envolé; 2. Dès que j'ai ouvert la fenêtre, l'oiseau s'est envolé; 3. J'avais à peine ouvert la fenêtre que l'oiseau s'était envolé; 4. Je n'eus pas ouvert la fenêtre que l'oiseau s'envola; 5. J'ai ouvert la fenêtre et l'oiseau s'est envolé; 6. J'ai ouvert la fenêtre, l'oiseau s'est envolé.

Uzmimo još jednu seriju izraza s istim smislom: 1. Radio je, prema tome je uspio; 2. Radio je, tako da je uspio; 3. Tako je radio, da je uspio; 4. Radio je i uspio je; 5. Radio je, dakle je morao i uspjeti; 6. (Sjajno) je uspio, toliko je radio; 7. Radio je, kako neće da uspije; 8. Radio je, uspio je. Ili na pr. u francuskom: 1. Il a travaillé, par conséquent il a réussi; 2. Il a travaillé de sorte qu'il a réussi; 3. Il a tant travaillé qu'il a réussi; 4. Il a travaillé et il a réussi; 5. Il a travaillé, donc il a dû réussi; 6. Il a (brillamment) réussi, tant il a travaillé; 7. Il a travaillé, comment veux-tu qu'il ne réussisse pas?; 8. Il a travaillé, il a dû réussi.

U svim ovim konstrukcijama izražena je međusobna ovisnost uzroka i posljedice u smislu: rad i uspjeh. Izrazi su mnogostruki, a mogu se svi shvatiti, »identificirati« na sličan način.

Ovo mnoštvo izraza za isti smisao, koje smo naveli u ovom poglavlju, ostavilo bi dojam nekog pleonazma i stanovitog kaosa u jezičnom izrazu, kad ne bismo i u ove jezične pojave ulazili preko principa povezanosti i jedinstva jezičnog izraza. Jezična pojava, na koju smo naišli u ovom dijelu, stvarno izražava činjenicu jedne cjeline stvarnosti, emocionalne stvarnosti, koja u svojim raznim stupnjevima traži svoj najadekvatniji izraz. Tražeći druge elemente, koji ovdje povezuju šarenilo jezičnog izraza, doći ćemo do vrednota govornog jezika, koje u ovim slučajevima omogućuju, da se svaki put izrazi određeni emocionalni stupanj. One dakle na ovom području pokazuju baš onaj novi kvalitet, u kojemu vrednote govornog jezika ne predstavljaju neku jeku, kopiju stvarnosti objekata, već su izražajna sredstva, preko kojih se ostvaruje afektivnost, afektivna reakcija čovjeka na svijet oko njega i u njemu (v. I. pogl. t. 3. pas.).

To znači, da različit skup glasova za isti smisao ne znači, da ovi različiti skupovi imaju identičnu vrijednost kao jezični izraz odnosno kao sadržaj toga izraza. Naprotiv, radi se uvijek o različitom afektivnom, misaono-afektivnom sadržaju, dakle u osnovi radi se o drugom misaonom sadržaju (u širem značenju), t. j. misaono-afektivnom sadržaju).

3. Kvantitet i kvalitet u stilistici

Na činjenici da više riječi može uključivati istu misaonu identifikaciju, ali različitu afektivnost (koja, po mom mišljenju, pretpostavlja i posebni misaoni fakat, v. gore), švicarski lingvist Charles Bally osnovao je posebnu nauku, koju je nazvao stilistikom. Charles Bally shvaća stilistiku kao nauku o proučavanju afektivnog sadržaja izraza. On je istakao, da treba pri stilističkoj analizi izraza najprije »identificirati« izraz, t. j. razumjeti njegov smisao. Prema tome on je pretpostavio, da treba uvijek imati mogućnosti barem dvaju izraza, da bi se moglo govoriti o stilističkoj vrijednosti. Drugim riječima, stilistika pretpostavlja izbor izraza. To je uistinu točno, iako treba precizno shvatiti, da se pri izražavanju ne radi o nekom svijesnom, već o podsvijesnom izboru.

Ali se postavlja drugo važno pitanje. Da li riječi i složeni izrazi, koji posjeduju različite stilističke vrijednosti s istom »identifikacijom« smisla, predstavljaju samo različit kvantitativni stupanj afektivnosti, ili nam one daju svaki put nešto novo, t. j. da li svaki izraz sa stilističkom vrijednošću nosi u sebi jedno puno (u smislu pojedinačno dato) značenje? Drugim riječima, radi li se o razlikama kvantiteta – kao što je to mislio Bally – ili kvaliteta?

Prije nego odgovorimo na to pitanje, želim ponovo istaći, da jezični izraz predstavlja uvijek jednu cjelinu, t. j. jedan akt stvarnosti čovječje društvene prirode, stvarnosti objekata ili misaone stvarnosti. Tu cjelinu možemo zbog analize – a koja je potrebna i važna – momentano dijeliti, da bismo s pomoću dijelova, koji sačinjavaju cjelinu, mogli bolje razjasnili cjelinu i njezine karakteristike. Imajući to u vidu, mislim, da mnoštvo stilističkih izraza, da izbor među njima odgovara samo pri analizi, dakle pri umjetnom odvajanju cjeline, kvantitativnim razlikama na liniji različitih kvantitativnih stupnjeva afektivnosti; ali svaki stilistički izraz kao takav, kao izraz jedne misaono-emocionalne stvarnosti, ili gotovo isključivo kao izraz jedne afektivne stvarnosti, predstavlja u svojoj cjelini jedno realno postojanje, jedan kvalitet. Poslužimo se primjerima: lud – u smislu nerazborit – može biti izražen još i drugim jezičnim izrazima sa stilističkom vrijednošću. Takvi su izrazi: površan, malo ozbiljan, i slično. Ali, služeći se u raznim prilikama različitim izrazima, koji odgovaraju pojmu nerazborit (nerazborit, površan, malo ozbiljan, lud) mi osjećamo, da oni svaki put daju rečeničnoj cjelini poseban timbar, »samostalan« kvalitativan timbar, i da izbor nije izvršen na liniji kvantiteta. Analizom vidimo doduše, da teoretski postoji izbor, ali odabrani izraz jest istovremena forma određenog misaono-emocionalnog stanja; prema tome izbor – ako hoćemo da upotrebimo ovaj izraz –, ali svaki put bi se radilo o jednom kvalitativnom postojanju. Istina je, bez izbora nema stilistike, nema ni stilističke vrijednosti, ali se izbor vrši na liniji kvalitativnih vrijednosti, a ne kvantitativnih, ili da se još jasnije izrazimo: stanovit stupanj emotivnosti, afektivnosti, koji bi se eventualno mogao kvantitativno izmijeniti i odrediti u tom svom kvantitetu, posjeduje određeni kvalitet, koji se onda očituje kao kvalitativna vrijednost u izrazu-misli, u stilističkom izrazu. Misao, koja je »obojena« različitim afektivnim stupnjevima (čime se i bavi stilistika), nije odijeljena od afektivnosti. Ona čini s njom jedinstvo. Prema tome, ako različiti stupnjevi afektivnosti odlučuju upotrebom izraza: nerazborit, površan, malo ozbiljan, lud, ti različiti stupnjevi daju baš svaki put posebnu karakteristiku misli; oni joj daju njezinu pojedinačnost, njezinu realnost, njezin vlastiti kvalitet. Taj određeni afektivni stupanj ne pridružuje se misli u svojstvu nečega posebnog, što se udružuje s »čistom« mišlju, već oni zajedno ostvaruju pravu bit kvaliteta određene misli. Dakle poseban afektivni stupanj daje misli – kao i izrazu – osjetljivu, kvalitativnu karakteristiku, i po njoj se ta misao-izraz razlikuje od drugih misli-izraza s drugim afektivnim stupnjevima. Gledane u svojoj stvarnoj realizaciji, rečenice: On je nerazborit, on je površan, on je malo ozbiljan, on je lud – izražavaju četiri različite vrijednosti. Izražajne misli, cjeline, jedinstva, svaki put su različite po kvalitetu. Mi imamo svaki put nešto novo, jer raspoloženje onoga, koji govori, i kontekst uključuju svaki put nešto posebno. Ali – i to je zanimljivo – mi se moramo uvijek vraćati širem, jedinstvenom smislu, identifikaciji, dakle stilistici kao nauci: jer, da bismo pokazali, da svaki put imamo različit kvanitet, mi moramo da shvatimo smisao, da razumijemo smisao – rekli bismo – na globalan način, da bismo došli do pravog kvaliteta misli, do »nijanse« misli (a baš je ta nijansa bitna, da shvatimo izraz-misao), koja pravi svaki put novo jedinstvo. Da ilustriramo bolje ovu misao, poslužit ćemo se jednim primjerom. Oni, koji se bave prevođenjem, bilo teoretski bilo praktički – naročito na području stiha – znadu, kako je na pr. dovoljno izmijeniti red stihova, pa da pjesma dobije drugu vrijednost, i to ne u kvantitativnom, nego u kvalitativnom smislu. Isto tako pjesma se potpuno mijenja, ako jednu sliku originalnog teksta u prijevodu parafraziramo. Iako u oba slučaja ostaje isti smisao, a možda baš navedene izmjene u prijevodu olakšavaju razumijevanje smisla, kvalitet je pjesme promijenjen. Svaka »nijansa« izraza bitna je za jedinstvo izraza: ako se dio mijenja, mijenja se i cjelina.

Da se ne bi shvatilo, da se to događa samo na području umjetničkog izraza, citirat ćemo jedan prije naveden slučaj, u kojem je više izraza davalo istu »identifikaciju«, isti smisao: 1. Quand j'ai ouvert la fenêtre, l'oiseau s'est envolé; 2. Dès que j'ai ouvert la fenêtre, l'oiseau s'est envolé; 3. J'avais à peine ouvert la fenêtre que l'oiseau s'était envolé; 4. Je n'eus pas ouvert la fenêtre que l'oiseau s'envola; 5. J'ai ouvert la fenêtre et l'oiseau s'est envolé; 6. J'ai ouvert la fenêtre, l'oiseau s'est envolé.

U svim ovim slučajevima jednaka je identifikacija smisla. Ipak, kad i ovako redom čitamo navedene rečenice, bez obzira na različite kontekste, u koje bi one ulazile, opažamo, da svaki izraz ima posebnu notu, naročit kvalitet, iako je svaki put jednak međusobni misaoni odnos kao i slijed izraženih misli. Ali emocionalni, dakle misaono-emocionalni karakter misli svaki put je različit; način izražavanja dijelova ovih misaono-emocionalnih stvarnosti svaki put je različit, i pravi nova jedinstva s posebnim kvalitetom.

Iz izloženog izlazi, da je povezanost artikuliranog jezičnog izraza (u artikuliranim glasovima) s vrednotama govornog jezika i kontekstom uopće, ostvarena u svakom jezičnom izrazu, bilo da se samo neki od tih elemenata pojavljuju, bilo da se pojavljuju svi zajedno. Prisutnost tih elemenata, u prvom redu vrednota govornog jezika i konteksta, omogućuje veliku pomičnost artikuliranim glasovima, koji postaju na taj način podesan izraz raznih emocionalnih stanja. Ali jedinstvo elemenata jezičnog izraza, koje se očituje naročito u stilističkim izrazima, povlači za sobom i drugu posljedicu; to jest, stilistički izraz u jedinstvu elemenata izraza pravi jedinstvo misaono-emocionalno, i formira time svaki put jedan novi kvalitet.

Na osnovi izloženog mislim, da bismo mogli ovako definirati stilistku:

Stilistika je nauka, koja proučava vrijednosne odnose među misaono-osjećajnim kvalitetima sadržanim u jezičnom obliku kao elementu širih i jedinstvenih izražajnih cjelina.

Stilistika, prema tome, ostaje objektivna znanost, i u svom materijalu ona stalno nailazi na kvalitete. Ti kvaliteti u cjelini, stilistički izrazi, kao forma-sadržaj različitih intenzitetsko-emocionalnih stanja onoga koji govori, predstavljaju mnogostrukost kvaliteta ljudskog raspoloženja, reakcija, subjektivnih stavova uopće: svaki stilistički izraz iskače spontano kao nosilac svoga kvalitativnog sadržaja.

Na liniji jezičnog izraza (jezika) stilistički izrazi dakle predstavljaju čovjeka s razvijenim kvalitetima, »nijansiranim« mislima-osjećajima. Ti kvaliteti misli-osjećaja očituju se u društvu preko stilističkih izraza, koji opet uključuju u sebi jedinstvo svih elemenata jezičnog izraza. Ovo jedinstvo ne samo da ne razbija pojedine kvalitete stilističkog izraza, nego je ono glavna okosnica njihova postojanja.

Bilješke

16 Isti znak za dvije vrijednosti ili više znakova za jednu vrijednost možemo opaziti i na morfološkom i morfološko-sintaktičkom području.