E-knjige

Krunoslav Pranjić: Izabrani stilistički spisi

Virtualnost dijakronijskih stilema

Naslov mi, metajezički, dakako: nužno ezoteričan; učiniti ga egzoteričnim, tj. dostupnijim i razabirljivijim, znači preambularno ga utočniti; a toga, žudnje/hlepnje za precizacijom, navlastito terminologijskom – u našem poslu nikad dosta; premda je znano da nakana posvemašnje preciznosti znade, počesto »zglajzati« u... gorku precioznost. No tomu unatoč, ili: baš zato, mȁ: »uzinat« – upustit ću se (metodološki imperativ) upustiti u mini-autokomentar svake od triju naslovnih mi sastavnica, i to – hebrejsko/arapskoj grafiji nalik: zdesna ulijevo:

  • pod stilemom razumijevam jedinicu ojačane izražajnosti koja koji segmenat teksta s razine puke obàvjesnosti/izvještajnosti diže do razine izražajne sugestivnosti; vraćeno u metajezik stilografije: stilem iskaz iz razine denotacijske diže k razini konotacijskoj; iz stilističke neutralnosti u stilističku obilježenost; iz izričajne automatiziranosti/pretkažljivosti u deautomatiziranost/nepretkažljivost...;
  • pod dijakronim razumijem povijesni slijed u razvoju jezičnih, alias stilematskih pojava, raznovremenost gdje se pretpostavlja da prošlosna razdoblja imaju svoje sinkronije, svoje istovremenosti za razliku od sinkronije kojoj smo mi sami dionici;
  • a virtualnost dakako: stilematska, razumjevena je kao zaliha, kao potencijal nekošnjih izražajnih obilježenosti koje se mogu, ali i ne moraju aktualizirati u sinkroniji današnjoj.

Ovdje bi, uzimam, bilo primjereno uvesti još jednu precizaciju na razini teoretizantne apstrakcije: spoznaju o dijalektičkoj naravi stilema, a što hoće reći kako su oni, stilemi, pojava procesna, podvrgljiva mijenama te im se može zbiti uprav ovakav hijastički obrat: nekoč stilem – sada nula/sada nula – nekoč stilem, prijetvor iz ekspresivne obilježenosti u nulti stupanj te iste izražajnosti – i obrnuto. (Sve ovo neodoljivo »tenta« da se kaže životna usporedba: usud je stilémā poput sudbe javnih karijera: jučer sve i vsja – danas nitko i ništa...)

Sad, ovdje mi je, u referatu, do toga da u tekstovima franjevačkih spisatelja Bosne Argentine (= Srebrene) XVII. ter XVIII. st. pootkrivam, »prilikama«/»ežemplima« ilustriram, obrazložim pak i provrednujem hipotetske lingvostileme.1 A sud o tome je li ta književnost/pismenost tek utilitarna, kompilatorska, prerađivački gotovo semi-plagijatorska, niže namjene jer usmjerena/namijenjena pučkoj pouci, stilski manirizirana čak2 – sud me se takav može posve ne ticati jer nikoja od ovih niječnih kvalifikacija ne prejudicira toga da se u tim tekstovima ne bi javljali stilemi nekoć aktualizirani, ostavši – virtualiter – stilemima i u sinkroniji dandanašnjoj; makar i po cijenu da zazvuče starinski, arhajski. Pa šta onda?!

Malo je reći: iznenadit... zapanjit će se suvremen čitalac naišavši ljêtā 1990-tih, na ovakav sadržaj obznanjen pred preko tristotinepedeset godišta (1647!):

Zašto kako čovik ne može živiti brez ovie četiriju stvari na ovome svietu, to jest brez zemlje, vode, ajera i ognja, tako ti ne bi mogao durati brez žene. I tako se može reći da jest žena peta stvar čovika svrhu onie četiriju ozgor rečeni. I da žene ne budu, ostarili bi svi ljudi i po ti bi se način smakao sviet.

IV. Posilović, Od ljubavi ženske, 1523

Prionimo uza stilografijska zamjećivanja: 1. aloglotizam leksički, tj. inojezičnica rječnička durati stilem je kako dijakronijski – tako i sinkronijski, kako nekoč – tako i danas; kuriozum je da se leksikografi/leksikolozi/etimolozi spore o tome: turcizam li je to po postanju (>durmak), romanizam li je (>durare)? No bez obzira na etimon mu, kad tomu leksemu pobrojimo sva zabilježena značenja, primarna i figurativno izvedena, izlazi da znači: trpjeti / podnositi / trajati / priučiti (se) naporu i stradanju / okrijepiti / odoljeti / obastati / postojati / uzdržati se; i naprosto: živjeti (ali kako? – tjȁ, dura se nekako, dura...).

Generalizacijski, tj. poopćajno zaključno: aloglotizmi u našijeh (franjevačkih) autora imenovanih stoljeća (XVII., ter XVIII.) mahom su romanizmi (latinski i talijanski) ili su pak orijentalizmi (arabizmi, iranizmi – »uđuture« u nas laički mahom i znani i zvani tek kao turcizmi – to im bio prijenosni jezik–posrednik), no svi toliko tvorbeno (štokavski) prilagođeni da se rabe i paradigmatski ponašaju kao idioglotizmi, tj. kao pravi pravcati rječnički »našjenci«.

Zamjećivanje (stilografovo) 2: imade tu, u ovoj »prilici« (= ilustraciji) i jedan sintaktem, dijakronijski, nultog stupnja stilističke ekspresije, a za našu sinkroniju onaj naviješteni virtualni stilem; irealna kondicionalna rečenica citirana Posilovićeva ulomka:

I da žene ne budu, ostarili bi svi ljudi...

Model je te kondicionalnosti: irealna protaza (rečenica zavisna, sporedna) sa svevremenskim svršenim prezentom i veznikom da (da... ne budu); a apodozi (rečenica nezavisna, glavna) – kondicional I (ostarili bi). Ovima kao jaje jajetu nalik sintaktičkih sklopova i u drugih je spisatelja promatranoga razdoblja, relativno visoko čestotnih, dakle stilistički neutralnih; a »dura« taj sintaktički model, stilistički neutralan i u poznijem izdanku franjevačke tradicije, u fra Ivana Frane Jukića i njegovim postumno izdatim Narodnim pjesmama bosanskim i hercegovačkim, Osijek 1858, »dura« kao vertikalni kontinuitet u primjeru mu:

Da ne bude Zilije djevojke / nikad bi me kuća ne vidila.

No u Mažuranića (Vladimira Frana) ili u Kolara (Slavka), ovakvi sintaktički modeli već su aktualizirani stilistički virtualiteti (stoga što su našoj sinkroniji niske čestote: nepretkažljivi, deautomatizirani):

Za francusku bi se revoluciju jedva i znalo da ne bude guillotine, a ovako se tiranima krv ledi kad na nju pomisle.

Mažuranić, Od zore do mraka, Zagreb 1927.

Domećem: ovdje je ritmotvornim stilemom inverzija među irealnom protazom (da ne bude) i kondicionalnom apodozom (znalo bi se).

Kolarov primjer:

...da ne bude te šljive, propao bi (bio) i motor!

Ili jesmo ili nismo, Zagreb 1933.

Dakle: u Mažuranića i Kolara isti model pogodbenog iskaza kao i u Posilovića tristotinjak godina prije njih: u sporednoj rečenici (protaza) – svršeni prezent: ne bude, u glavnoj (apodoza) kondicionali: znalo bi se, bio bi propao. Samo, u Posilovića to je stilska nula (u Jukića također), u Mažuranića pak i u Kolara to je razina visoke stilske obilježenosti; pretkažljive, automatizirane, čestotno vjerojatnije njihove pretvorbe bile bi bez svršenoga prezenta a sa perfektom: da nije bilo... – iskaz sveden na nulti stupanj izražajnosti, na stilističku nulu.

I tu bi, sad, stilografski interpretator eventualno i stao. No, kako odoljeti i trećem mogućem zamjećivanju oko pune hermeneutike misaone, neočekivane raskoši u Posilovićevu primjeru te ništa ne reći o spoznajnim dosezima fra Pavlova ulomka? Trebalo bi biti čitalački »farbenblind«, »ćoro« jedan, daltonist ne zamijetivši ovē sofistikacijē: poznavao je, dakle, i očito, naš fra Pavao drevnog Empedokla i njegova svačetiri životna počela: zemlju/vodu/zrak/vatru; veoma je vjerojatno da mu nije bilo promaklo kako je čuveni onaj njemački Švicarac, renesanšanin Theophrastus Bombastus von Hohenheim ili Paracelsus, Philippus Aureolus (1493? – 1541), filozof i doktor-iatrokemičar, za essentiam quintam proglasio duh; a našemu fra Pavlu Posiloviću, ni manje ni više, kvinta esencija jest – počelo žensko?!

Priznajem svoju ignoranciju, pak prema tome i inkompetenciju da bih išta dalje o tome; no kako se ne zapitati: je li Posilovićeva misao o takvoj petoj esenciji života misao izvorna, pak ako nije – odakle mu uzor; no, izvorna ili zajmljena, ova – da kažem – koli ljudska toli, odista (in illo tempore) apartna ideja – samim činom da je rečena, i gdje, i od koga – prava je vijorna intelektualna perjanica (panache) našemu autoru. Slutim tek još: posrijedi je tu i implikacija, bit će, hermeneutski zahtjevnije, uprav: mariološke naravi...

* * *

Iz repertoara stilskih postupaka ostvarenih u respektivnim tekstovima izdvojit ću od ovih jedanaest imenovanja: I. aloglotizacija; II. idioglotizacija; III. ekonomizacija; IV. gerundijizacija; V. imperativizacija; VI. infinitivizacija; VII. intertekstualizacija; VIII. iterativizacija; IX. koordinacija; X. ritmizacija/eufonizacija; XI. supstantivizacija... ter ću se njima, ilustracijski/interpretacijski pozabaviti in extenso.

I. Aloglotizacija, tj. uporaba inojezičnih rječničkih jedinica, rečeno već bje: mahom romanizama ili turcizama; kao ovi što su:

Grieh s rođaci svojiemi i ženiniemi, tja do četvrtoga koljena uklapajući jest prikrvje, što Latin zove inčestum.

III. Matijević, Ispitovanje od šeste zapoviedi Ne sagrešuj bludno, 145.

Blagovati jezbine za uzbuditi se na blud izvan matrimonia, ali ženidbe grieh je smrtni.

Ibidem, 146.

Zašto, nu, promisli svaka koju fali duh sveti i zove ju vrtao, aliti đardin zatvoreni...

VII. Margitić 2, Zaručnico – bunar zatvoreni, 167.

I dok se prikrvje »prevodi« latinizmom incestum (venetskoga izgovora sa »č«), dok se lat. matrimonium poštokavljuje ženidbom, a vrtao pak talijanizira (>giardino) – dotle se turski bunar ne dira. Dalo bi to navoditi na psiholingvistički zaključak da se turcizmi i nisu više ćutjeli aloglotizmimima; potvrdila bi to ova niska:

... udavi paša u Travniku bašu iz Mostara... Komu je odsiko davno baša sarajevski ruku za šakom. I onaki sakat činiti je mogo zlo... I ovi je temimu udrio, i š njega kalpak skidav nosio do smrti... Prid pašinim dvorom... učinjeno turbe... Osta mu žena, po koju dojde iz Carigrada kapidžia...

XII, Lašvanin, 221.

Šest »netaknutih« turskih aloglotizama: paša i baša (premda isto etimona > baš = glava; zapovjednik višeg i nižeg ranga), sakat = kljast, temim = znak na čelu, kalpak = naglavno krzno (kažem li: kapa, opet je turcizam za kakvo pokrivalo glave), turbe = nadgrobni spomenik i minijaturna bogomolja, kapidžia = vratar, ali i: vodič, pratilac – nijedan tumačen, svíhšēst ih posvjedočuje o uklopljenosti u štokavski vokabular, u deklinacijsku paradigmu, u fono-morfološku tvorbenost: jednako kao i obredni romanizmi tipa: kantana (= pjevana) misa, konšekracija (= posvećenje), spesa (= trošak)... no statistički, izvjesno, manje čestotni (što bi vrijedjelo pomnijim sitnozorom ispobrojati).

No jedna poraba jednog romanskog aloglotizma (= inojezičnice) posve je osobita, gotova egzotična:

Oči piju zmije viperice,
Sise sasnu ljute gušterice,
na ušiju otrovni poskoci,
na obrazu jidovni pauci.

VIII. Sitović, 175.

Lat. vipera = zmija otrovnica; kao s(p)retna latinskoštokavska kontaminacija viper-ica tvorbeno je posvemašnje adaptirana, motivirana poetički/versifikacijski a nadasve semantostilistički u svrhu visoko sugestivne ekspresije; u jezičnoj kompetenciji zamjenski virtualna zmija opasnica bit će apsolvirana u narednome stihu s pridjevom ljut uz gušterice (kao stalni epitet u folklornome pjesništvu uza zmiju: ljuta = opasna); otrovnica bit će iskorištena uz poskoke, a jednako derivacijski moguća jidovnica (izvorno čakavski značeći i ljut, i opasan, i otrovan bit će »potrošena« uz pauke; tako je –ne: na koncu konaca, već: na početku početaka – bliskoznačan / istoznačan gradacijski niz descendentne (= nizlazne) pojačanosti kulminirao već »u startu«: vipericom! (pa ljuta, pa otrovan, pa jidovan).

Tanahna izbornost izražajnosti, »k’o iz knjige«!

O poliglotstvu među bosanskim franjevcima izvijestio nas i po svojoj u puku omiljeloj Stjepanuši sam frà Stjepan Margitić:

... I kad u Bosni govorimo, mnoge turske rieči mećemo i miešamo, tako u Dalmaciji i u Dubrovniku mnoge rieči meću italianski.

U nas u Bosni nejma redovnika, aliti uba malo, koji ne umije tri al četiri jezika.4

VII. Margitić 1, Predgovor štiocu, 172.

II. Idioglotizacija, usuprot pređašnjim inojezičnicama (aloglotizmima), kao stilski postupak trebalo bi da predstavi modelne tvorbene pokušajeve da se »svojejezičnicama« (kalk/pakovak prema helenskom: idioglotizmi) inoviraju izrazi za apstraktne apelative; uzorkovit primjer:

Z drugom okolovinom razmišlja se pristojanje ot grieha, kakono vlastitstvo, kakojstvo i kolikojstvo od učinjenja.

III Matijević, 144.

Očito su posrijedi supstantivi sa sufiksalnim morfemom –stvo; i dok bismo o značenjskoj vrijednosti prvoga i mogli dvojiti o tome imenuje li on oznaku vlasništva/pripadnosti (lat. possessio) ili pak jedinstvenosti/posebnosti (lat. singularitas), za druga dva je, nema dvojbe, jasno da su dovitljiva leksemska tvorbena iznašašća za kakvoću alias kàkōjstvo te za »kolikòću«, tj. količinu alias kolìkōjstvo (qualitas : quantitas).

Istoredna su ter istovredna (značenjski i tvorbeno) dva ostvaraja sa sufiksalnim morfemom –oća:

... ovi redovnik... ni oćuti glada, ni žeđa, ni zime, ni vrućine, ni goloće, ni bosoće...

I. Divković 3, 132.

Jedan je, ali vrijedan, primjer priloške novotvorbe, istina o dvočlanoj frazeološkoj vezi (uzeti posilimice = silovati.)

Djelo s ženom ugrabljenom ili uzetom posilimice jest ugrabljenje, i to ima se izrijeti.

III. Matijević, 145.

Formulaičan, frazeologiziran završetak ispòvjednih naputaka posvjedočuje o nastojanju da se umakne stilizacijskom stereotipu, a da se ostvari stilska raznolikost; pa u istog autora nalazimo još:

... ako djelo bilo jest u crkvi, ima se povidjeti.

Ošter grieh jest smrtni kada čovjek probudivši se ima naslađenje bludniem načinom ot takova djela i tada imaju se ispovidjeti okolovine (= okolnosti!)

Također (grieh je smrtni) poljubiti bludniem načinom, ili s misalju za doći na djelo od bluda... potrjeba je skazati.

III. Matijević, 145/6.

Do četiri frazeologizirana izričaja: ima se izrijeti, ima se povidjeti, imaju se ispovidjeti, potrjeba je skazati – možda su, a sva je prilika da pod izvjesno jesu – rezultat podvrgavanja »zaptu« (= stega) izvornika (ta Matijevićev Ispovjedaonik i nije do puki prijevod s talijanskoga); no, da je razbijena moguća monotonija istovetnih završetaka, i to biranim (stil je izbor!) stilizacijskim varijacijama – nije da nije! A to baš i nije zanemariva akvizicija – »dobiće«; vrednota je!

III. Ekonomizacija – u stilografiji (= stiloopisu) jednako kao i stilotvorju (= stilističkim ostvarajima, dosezima) – ima značenje kakvo taj naziv »pokriva« u neterminološkoj uporabi u običnosti svakidašnjice: poman raspored prihoda i rashoda u kućanstvu, poslu, zajednici, upravi; izbjegavanje raspikućstva brižljivom trošnjom; baš kao što mu kaže helenski etimon > oikonomos = upravljanjem kućom; kao stilski postupak ekonomizacija znači: najzbojitiji izraz s najmanje sredstava!

A za namjernu stilsku vrednotu ekonomizacije izrazom na pregršti je primjera što nam dan-danas mogu biti uzorom dostojnim »naslidovanja« uprav u Hrestomatiji koja nam je predložak ilustracijama; sastavljačica respektivne Hrestomatije veli uvodno o Bandulavićevim Pištolama5 (iz kojih nam prvi uzorkovit primjer stilske ekonomizacije): – Kao djelo namijenjeno crkvi u užem smislu riječi, čiji je sadržaj, uglavnom, biblijski tekst, »Pištole« su zapravo značajnije po jeziku nego kao književno djelo, s obzirom da je to pokušaj djelomičnog štokaviziranja jednog čakavskog teksta i u tom smislu nastojanje u pravcu stvaranja jednog općijeg književnog jezika. (138)

A priča je O Solomunovom sudu, tj. o dvjema bludnicama, što se sporahu oko majčinstva jednome živu djetetu, pa je premudri vladar imao presuditi o djetetovoj pripadnosti.6 Pa bez obzira na Bandulavićev predložak, sad se, u dramskoj napetosti do uprav eksplozivnoga klimaksa što se stilizacijske zbojitosti tiče, redaju ekonomizantni biser-izrazi, Bandulavićevi, štedri a puninom nabrekli:

Tada reče kralj: »Ova govori – sin moj žive, a sin tvoj umro jest, a ona odgovara – nije nego sin tvoj mrtav jest, a moj žive«. Reče, dakle, kralj: »Razdilite« – reče – »ditića živoga na dva dila i dajte polovicu jednoj, a polovicu drugoj«.

I reče žena koje sin živ biše kralju, ježe se smuti utroba nje svrhu sina svoga: »Molim te, gospodine, dajte ditića živoga njoj i nemojte ubijati njega«. A ona protiva govoraše: »Ni meni ni tebi, nego da se razdili«.

Odgovori kralj i reče: »Dajte ovoj ditića živoga i ne ubijajte njega, ova bo jest mati njegova«.

II. Bandulović, 140/1.

Istu puninu – haj’dmo reć’ oksimoronski: puninu škrte raskoši u stilistički ekonomizantnim sekvencama (s klimaksima užarene zbitosti) imadu segmenti Ljetopisa Nikole Lašvanina; i: sada je više nego izvjesno da nikakva tu dûga nema kakvu uzoru pa bio on i inojezični, Ljetopis »bo« jest autentična štokavska izražajnost, pa bili iz njeg kao ogledni remek-primjeri navođeni i oni što su tu uklopljeni iz ranijega, isto rukopisna, Margitićeva Ljetopisa; sve su to sunčano-snježni, blještavi visovi jezika i stila u spisatelja bosanskih franjevaca minulih stoljeća, kao ovi što su:

1689... Djeneral karlovački robi i uzima gradove po Lici i Krbavi, s karlovačkom i senjskom krajinom. Bilaj teško uze, budući na oštrom brigu u polju, jaka stara građa i u njemu turci junaci. Uzerše također Udvinu, u kojoj bijahu najvridniji za oružje Turci, s velikom trudom. I veći dio od Turaka tu se iskrsti.

Pod Udvinom jest jedan greb u komu ima svet tilo, Turci vele da je njihovo, a naše. (216)

1690... Kud god bi se mako ležahu mrtci, nit se kopahu, nit imadiaše tko. (217)

... Kuga projde, a ja odo u Fojnicu, ali posla po me Arslanbeg Kovčić, a kad dojdo, reče: ... (219).

1749. marča na 10. udavi paša u Travniku bašu iz Mostara, zlog i opakog, komu je odsiko davno baša sarajevski ruku sa akom. I onaki sakat činit je mogo zlo, nitko tako. (221)

1741... pokojni naredio... svršiv uvečer s pukom gospine letanije i ostale molitve, biležeći štapom misto i govoreći: Ovde mi prid otarom ukopajte kad vrime bude moga pošastja s ovoga svijeta.

Začudjen, kapelan govorio mu je: »Otče milostivi poštovani, bog s vama, što to govorite?!«

Komu on: »Tako je odredilo proviđenje božje i tako valja da bude«. (224)

IV: Gerundijizacija, postupak je uporabe obaju glagolskih priloga, tj. participa (prošlog i sadašnjeg);7 naš je interes izdvojiti gerundije uneobičajene funkcionalizacije, i to neobičajne sa stajališta kako »naše«, tako i sinkronije autorske; dakle, hoće se gerundijskih stilema; odmah:

Posla anđela Gabrijela poklisara da joj navisti i ona tomu bivši pristala i rekla: evo službenica gospodinova (...)

Majstori od svieta meću u temelj kamenje neotesano, a ovi stavi isti bog svemogući na nje začetju neotcvrnjenomu bivši ju stvorio čistu i plemenitu, kano dragi kamen...

VII. Margitić 2, 168.

Značenjski su oba gerundija kontekstualno dvojaka, tj. ambigvitetna; na njihovu mjestu uvrstljiva je vremenska, ali i uzročna rečenica: i pošto/kako ona tomu8 (bila) pristala (= vremenska); i ona bo / i jer ona/ i budući ona tomu (bila) pristala... (= uzročna).

Stilemska je i jedinična poraba prošlosnoga gerundija pomoćnoga glagola biti, kao u narednim dvama primjerima što će biti:

1. Piše Plinio da jedna divojka biaše odranila orla, pak pustila, i ona živina koji bi god lov ufatila od svakoga bi onoj divojci dio donosila poznajući od koga je dobra primila, kako zafaljujući. A čovik, pa bivši živina razložita, ne poznaje boga od koga je dobra neizmirna primio.

VII. Margitić 2, 170.

2. Brojeći Turci jaspre, najdoše više jedan dinar i vratiše mu ga. Obeseli se Marko i uze za njega somunčić kruha i poče misliti što će učiniti, bivši oni dinar općeni.

XII. Lašvanin, 219.

Drugi je bivši nedvojbeno uzročan (kauzalan), pa je stoga na njegovo mjesto uvrstljiva takva zavisna rečenica (hipotaksa): jer je/budući da je oni dinar bio općeni.

Prvi bivši »ni u snu« ne bi mogao biti uzročan, on je eminentno dopustan (koncesivan), stoga ovako zamjenljiv: Iako/premda/makar da je čovik živina razložita...

Da li je gerundij bivši dekodirljiv kao uzročnost ili pak dopusnost, o tome ne odlučuje arbitrarnost, niti kakva puka slučajnost već šira kontekstualnost, a u našem 1. primjeru bogme i autorstvo; naime, mehaničkom analogijom prema drugom primjeru zaključiti da je i prvi kauzalan, moglo bi se tek uz blasfemičnu i irealnu pretpostavku da je fra Nikola, Lašvanin – ateist!

Za kontrastaciju – evo na pregršti gerundija za prošlost koji su stilističke nule:

U provinci Teutonije... jedan vitez velik kurvar, koji se bješe dao u ropstvo svem naleđen’jem od oćućen’ja. I ustavši jednu noć iz postelje od svoje žene otiđe k drugoj mužatoj, š njom zlo činiti... vrativiši se on doma... so obrazom grubiem i... strašinijem, kako da bi istinom djavao bio... skrušivši se i pokajavši od svoga grieha pođe... da bi se ispovidio.

V. Papić, 156/7.

Nulti su stupanj stilističnosti svačetiri: i ustavši, i vrativši se, i skrušivši se, i pokajavši, ne značeći ni drama više od vremenske referencijalnosti.

Pa ipak, imade jedan (pa vrijedan!) primjer stilističke obilježenosti glagolskoga priloga prošlog sve kad i ne znači drugo do tu istu vremenskost, ali mu stilističnost s drugog osnova:

Biaše u Prozoru jedan Turčin pribolio kugu, ovi izajde uvečer obaći volove, al’ mu prid kućom sidi jedna ranjava divojčetima, koja ga ufativ uzjaši.

XII. Lašvanin, 218.

Stilističnost je s obličke kratkoće, prosto naprosto: ufativ (a ne ufativši) kao efektna, »fleš«-poenta u pripovijedanju.

Analogna je nijansna vrednota u pripovjednom klimaksu dosegnuta i u ovom primjeru:

Štio sam u niki knjiga da jedan čovik biaše ufatio malakna drakuna i odranio, pak pusti ga u planinu. Jedan put idući priko iste planine navališe na njega razbojnici i on vičući, pozna ga oni drakun po glasu i brzo dopanuv pokla lupeže i oslobodi ga...

VII. Margitić 2, Od zahvalnosti, 170/1.

Promotrimo prvo gerundije na –v iz obaju pređašnjih navoda: posrijedi je prozodijska nijansa klasične štokavštine: u punom liku oba isticana gerundija: – ùfatīvši/dòpanūvši (= stigavši, došavši) imala bi, izgovorno/ozvučena, imati onu pozicijsku kvantitetu na penultimi –īvši/–ūvši, što je uvjetovana konzonantskim skupom (––) i »pod uvjetom« da jedan od suglasnika bude sonant (ovdje je to onaj –v–); dulji oblici samim bi sobom, k tomu još i onom obvezatnom duljinom – samo remetili pripovjednu poentu – situacijski i mimetički – zahtijevajući kratkoću, pa je ona tako i realizirana: i kraćim likom, i kraćinom vokala: ùfativ/dòpanǔv. Rezultat: sofistikacija usklađenosti među izrazom kao stilistički (i artistički) efekat!

No u posljednjem navodu nalaze se i gerundiji na –ći: idući, vičući. Maretić nas upozorava:

Ima pisaca koji misle da ne valja upotrebljavati gerundije uz riječ koja je različna od subjekta u glavnoj rečenici, ako se gerundij razveže u rečenici kojoj po smislu odgovara.9

A tomu je upravo tako s našim gerundijima i subjektima uz njih u »razvezanoj« i subjektima različnim u zavisnoj rečenici. Maretićeva je potpora korektnosti ovakvih konstrukcija iz 1. dalmatinskih, 2. slavonskih pisaca XVIII st:

1. Irud hotijući ubiti Isusa, Marija i Josip pobjegoše u Eđipat.

2. Čuvši Josip ove riči i motreći Benjamina, uzavri u njemu od dragosti srce.

Pa »naš« bosanski, Margitićev primjer gerundijizacije – biva tako posve istovjetan s Maretićevim dalmatinskim i slavonskim iz istog (XVIII) stoljeća, identičan kao sintaktička konstrukcija (i kao stilistički postupak). Potvrda horizontalnog kontinuiteta među trima regijama istog književnog izraza, iste stilizacije!

A uz rečenu gerundijizaciju vezana je jedna znatna pojava stilističke relevantnosti: ritmička:

Bojeći se dobra krstjanka onoga stupa paklenoga... oskropi se i dite vodom blagoslovljenom...

VI. Aničić, O znamenju križa, 165.

Tada tresući se majka jednim velicim strahom... reče: ...

IX. Lekušić, 181.

I znajući subaša... da je jedna krstjanka sakrila muža... poče je zaklinjati.

XII. Lašvanin, 219.

Gerundiji bojeći se, tresući se, znajući stilistički su neutralni budući u svoj legitimnoj sintaktičkoj funkciji iskazivanja simultanosti dviju glagolskih radnji: bojeći se... okropi; tresući se... reče; znajući... poče.

No stilističnost je ovdje sekundarna, u redu je riječi gdje su subjekti redom pridruženi gerundiju, ne glagolskom predikatu: krstjanka poskropi; majka reče; subaša poče. Posljedica je toga prozodijska realizacija iskaza: u izvornoj verziji niti je gerundij pod iktusom, tj. tonskim udarom, niti je pod iktusom ijedan od subjekata; a tako se dobiva produljeni fonetski blok; u verziji teksta gdje bi subjekt bio pridružen predikatu – iktus bi imao i gerundij, i subjekt, a fonetski blok i melodija mu, bili bi prekinuti izrazitom stankom među sintagmom gerundijskom i sintagmom subjekta i predikata.

U još jednom je navratu pojavnost gerundija stilistički neobilježena:

... tko je lud grieh i zlo čineći, bit će mudar muke trpeći...

I. Divković 3, Vuk je živina prevarljiva, 134.

Gerundiji (čineći/trpeći) ovdje su tek »dopanuvši« u kontekst gdje se ostvaruje stilski postupak paremiologizacije, tj. stilizacije na način poslovica.

V. Imperativizacija stilistički je postupak tek onda kad se zapovjedni način nađe uneobičajen. Dopustimo si, ovaj put, za svrhu oprimjeravanja imperativizacije, navod ponešto redundantan, no instruktivan za jezičke okolnosti i njihovo razumijevanje od nosilaca im:

I kada mi u Bosni govorimo, mnoge turske rieči mećemo i miešamo, tako u Dalmaciji i u Dubrovniku mnoge rieči meću italianski... Tako u našoj Bosni i u našemu jeziku svaki grad ima svoje rieči i izgovaranje osobito. I zato rečemo: ono je Šokac, ono je Ercegovac, ono je Boduo, i tako se poznajemo tko je otdaklen...

Dakle, ne možemo nikako pravo jezikom bosanskih knjiga iztomačiti da svak reče: ovo je liepo. Zato nemoj se nitko čuditi ni rieti: ovo nije liepo iztomačeno, ja onako izgovaram kako u nas u Jajcu govore, a ondi su najvećma s turskim jezikom pomiešali. A svak izgovaraj na svoj način... A što najdeš da nije naprav uštampano i manjkaju slova, nemoj se čuditi... I velim ne čudi se...

VII. Margitić 1. Predgovor štiocu, 172/3.

Posljednja dva niječna imperativa (nemoj se čuditi i ne čudi se) normalni su oblici zapovijedi za 2. lice jednine; no, imperativ nemoj se čuditi, nemoj rieti i izgovaraj s pripadnim im kontekstima: Zato nemoj se nitko čuditi ni rieti / A svak izgovaraj na svoj način – imperativi su zamijenjenih lica gdje oblik 2. lica znači 3. lice: neka se nitko ne čudi! neka nitko ne reče! neka svako izgovara! Zamijenjenost lica ovdje znači stilističnost.

O kontinuitetu, vertikalnome – dakako, svjedoči i R. Katičić10 obiljem primjera (od kojih evo jednoga-dvaju) i s ovim komentarom:

Posebna je stilska vrijednost kad se upotrijebi stari oblik za 3. lice singulara imperativa (ili u »starinskim formulama«): Ostani nam manje, nego što je malo, budi dosta nam gore, nego što je zlo (J. Kosor, Izabrane pripovijesti, Zgb 1950, str. 126);

Pomozi Bog, kumovi (Ib., str. 158); Bog očuvaj

(Nehajev, Vuci, Zgb 1928, str. 327).

I da to nije virtualnost dijakronijskih stilema?

A sad jedno gonetanje: nije isključeno da su franjevački spisatelji znali stilizaciju Molitve Gospodinove (= Očenaša) objavljenu knjigom: Dictionarium quinque nobilissimarum Europae lingvarum, Venetiis 1595 (F. Vrančića?) te da su ga (Očenaš) jednako molili kao što je u tom Rječniku bio zapisan s impresivnim trima realizacijama »posebne stilske vrijednosti starih oblika za 3. lice singulara imperativa« (nota bene: u latinskoj verziji svatriput s konjuktivom prezenta za 3. lice sg): 1. Szveti se (Sanctificetur) ime tvoje; 2. Pridi (Adveniat) Kralyevstvo tvoye; 3. Budi (Fiat) volya tvoya; s kontrastnim, stilski neutralnim jer morfološki i sintaktički standardnim – četirima imperativima za 2. lice singulara: 1. Kruh nas svagdanyni day (da) nam; 2. I odpusti (dimitte) nam duge naše; 3. I ne naas uvedi (inducas) u napast; 4. da oslobodi (libera) naas od – asla.

I grjehota bi bilo ne uočiti krasan eufonizam molitvenoga kraja: od-asla = odà zla!

VI. Infinitivizacija jest preoblikovanje koje zavisne rečenice u infinitiv. »Mjesto infinitiva može se upotrijeviti izrična ili namjerna rečenica jer predstavlja prvi korak u preoblici infinitivizacije. U njegovanu i dotjeranu stilu hrvatskoga književnog jezika obično je, ako posebni stilski razlozi ne traže drugo, da se preoblika infinitivizacije provede do kraja i da se zavisna rečenica, ako su ispunjeni uvjeti za to, zamijeni infinitivom«.11

»Naših«, tj. fratàrskih pet primjera:

1. Šti se u knjiga koje govore od Aleksandra Velikoga kada on umrie, ovi njegovi dvorani postaviše ga u jednu skrinju od zlati i tako ga noseći ukopati...

IV. Posilović, Prilika od žalosti, 149.

Odmah preinaka infinitiva u odgovarajuću zavisnu, namjernu rečenicu: noseći ga da ga ukopaju; i: nulti stupanj stiličnosti.

2. Štije se u Ižopu da biaše jedan gavran koji imaše jedan sir u kljunu, a lisica mišl’jaše za imati oni sir. I tako ga poče faliti i reče da jest on prilika tice i da bi ona imala veliko naslađ’en’je čuti ga pivati.

Isto, Prilika od zloć’e hudobštine, 152.

U navodu su četiri isticana infinitiva: 1. za imati nije primjeren sintetičkoj štokavštini; bit će da je to frazeološki kalk (prijedlog + infinitiv) iz romanskih analitičkih jezika (npr. tal. per avere); 2. poče faliti gramatički je korektan infinitiv kao dopuna drugom glagolu (poče), no stilistički neobilježen; 3. i 4. primjer modelni su primjeri infinitivizacije, dvostruke već uvrštenosti: naslađenje da ga čuje kako piva, uvrštenosti objasnidbene (da) i uvrštenosti načinske (kako) zavisnosti.

3. Korinje iz koji raste dužnost povratiti tuđe.

U ovaj Laštrićev podnaslov uvrstljiva je, pretkažljivije, objasnidbena zavisna rečenica: dužnost da se povrati...

4. Način kalemiti voće.

XII. Lašvanin, 224.

Kao i u pređašnji Laštrićev, tako i u ovaj Lašvaninov podnaslov uvrstljiva je, također, pretkažljiva načinska zavisna rečenica: način kako se kalemi...

5. Vidje bo jedan dan unići k sebi u tavnicu jednu ženu porušenu...

XI. Laštrić 1, Toma Moro koliko procinjivaše dušu, 196.

I ovdje je preoblika nalik prethodnima, preoblikama: Vidje... kako / da »uniđe« k njemu jedna žena...

A svepetori primjeri infinitivizacije primjeri su »stilski njegovanih – dotjeranih« iskaza; oni su i dijakronijski ali i virtualni stilemi vrijedni »naslidovanja« u sinkroniji kojoj smo dionici.

VII. Intertekstualizacija stilski je postupak suodnosa jednih iskaza/tekstova prema drugim iskazima/tekstovima; teoretici intertekstualnosti ustvrđuju da nema toga teksta koji bi bio »slobodan« od drugoga kojeg teksta, da je i žanr jednako kao i stihovni oblik npr. isto tako intertekstualan, a da se i ne spomene zaimanje u pjesničkoj dikciji...

U Abramovim veršima tako čitamo:

Abram Šari govori:
Pomuči nebore, malo se ostavi,
Ino bit ne more, brzo nas opravi.
Nemoj nas uzdržat, velju t’ istino
Prišlo je putovat, ne može bit ino.

I. Divković 2, 125.

A u Marulićevoj Juditi:

Sam ov do istine, pripun rogobore,
ležeć na perine, usnuti ne more.
Ojme moj nebore! gospodstvo ča t’ prudi?
ne bdi sad nitkore; tebe misal trudi.

Pak i u Marulićeva suvremenika Marina Krstičevića, kad mu u pjesmi moj brajo, kolikokrat kle mi se »trubaduri« – gle! – gospoja kao lirski subjekt:

Hod’brže, moj džilju, da vidiš, oh, tugu,
neboga gdi cvilju jak zmija u krugu,
kupida kunući, sve strijele da skrši,
u kami tukući, ako te on drži;

Intertekstualnost je u istosti stihovnog oblika: u dvostruko rimovanom dvanaestercu; u pojavi elizije začete još u anonimnom folklornom pjesništvu prenesenom u renesansno... a zbog »korzeta« slogovne istosti: pa u zajedništvu uporabe profilaktičkog eufemizma (u Marulića i Divkovića: nebore = jadniče) da bi se izbjegla tabuizacija (svetog ili kletog, u Krističevića: neboga = jadnica). Elementi su to horizontalnog kontinuiteta u pjesničkoj dikciji među Marulićem i Krističevićem, a vertikalnog (kontinuiteta) među prvom dvojicom te Divkovićem.

VIII. Iterativizacija stilski je postupak autorske svjesne opcije za intenzivnijim glagolskim izrazom upravo toga aspekta (iterativnog) sve kad su mu pri ruci obavijesno jednakòznačni (ili barem: bliskòznačni) ali ne i jednako izražajni durativi, kao:

I tako po dva načina sagrešuju, jedno što se krivo kunu, drugo što lažu...

I.ivković 3, 136.

Toma Moro koliko procinjivaše dušu.

XI. Laštrić 1, 196.

Dakle, intencionalno: sagrešivati = grišiti, procinjivati = ciniti.

Jezične stilske kompetencije kao zalihe i jezične stilske performancije kao ostvaraji vrve od možnòstī izraznog nijansiranja:

... ako gdi kojugodi besjedu... inako nego sam žudio i nego se hotjelo nađeš, molim te razumom i dobrotom tvojom poispravi i ponačini...

III. Matijević, 145.

Malo popostaja tužna, pak padne mrtva... budući joj ispribijana... sva uda i sve kosti...

V. Papić, 161.

Dvostruka prefigacija glagola, ili: prefigacija već prefigirana – »čuda čini« od značenjskih nijanasa: poispraviti i ponačiniti iz Matijevića od perfektiva: ispraviti i načiniti dodatnim prefiksom po- postadoše iterativi, i to »I stepena«;12 primjeri iz Papića dobiše ove značenjske nijanse: popostojati = stajati dulje negoli je mjera stajanja u postajati; a ispribijati od imperfektiva pribijati dodatnom prefigacijom iz- dobi značenjsku nijansu da je »posao« pribijanja obavljen do kraja.

Još imena izprominjivana: u Dalmaci zovu mlivo muka, u Dubrovniku zidove miri, u Ercegovini zovu oganj živaljem...

VII. Margitić 2. 173.

... izprodava siromaš kuće...

XII. Lašvanin, 218.

Izprominjivana: temeljni glagol minjati prefiksalno/infiksalno pro-minj-iva-ti postade iterativ »II stepena«, ali još jednom prefigacijom: iz- dobi nijansu da je minjanje išlo do »konca kraja«.

IX. Koordinacija, ovdje će to biti veznička, i to u zavisnim, ali i nezavisno složenim rečenicama; kao stilski postupak visoka intenziteta javlja se gotovo isključivo u dijakroniji, i to u neočekivanim kontrastnim kombinacijama, u nama suvremenoj sinkroniji nenalažljivima:

Platon govori: Nemoj se virovati u čovika koji tebe odveće fali od onoga što nije, zašo tako prvo se tobom ruga od onogar što jesi, zašto škorpion prem laže ti s obrazom, a bode te repom.

IV. Posilović. 151.

Posrijedi je koordinacija dopusnog veznika (»starinskoga«) prem i suprotnoga a; preinačena u suvremen izričaj, ova bi dopusna rečenica glasila: Premda ti laže s obrazom, škorpion te (ipak) bode repom. Suvremeni priložni izrazi suprotstavljanja (opet, ipak ali, ali opet, no, pa opet, pa ipak) uklanjaju se i njihovo se značenje tada prenosi na dopusni veznik premda.13 No, kontrastacija koncesivnosti (dopusnosti) s adverzacijom (suprotstavljanjem), stilski se najsnažnije obilježuje napuštenom a virtualnom porabom onoga a!?

Istog je ranga po intenzitetu izražajnosti, ali istog usuda po napuštenosti, i kontrastacija – premda: ali; primjer rijedak i u dijakroniji:

Budući se kuga ukazala u lašvanskoj župi... sutra ću poć u Lašvu... I premda ga mlogi ustavljaše, al’ ne bi moguće.

XII. Lašvanin, 223.

Slično je i s vezničkom koordinacijom u nezavisno složenoj, jednoj, adverzativnoj (suprotnoj) rečenici:

Ilija imade slavu... U Bosni Turci na njegovu svetkovinu ne smiju ni za kakav posao prionuti, bojeći se ognja s nebesa... Dakle, ne samo da mu je poštenje od boga... i puka krstjanskoga, ali još od nevirnika...

VII. Margitić 2, 169.

U koordinaciji s ne samo (da) danas se više ne dešava ali, nego: nego i, već i, no i, premda je pojačanje onoga ne samo (da) u koordinaciji sa ali semantički jače, dakle: »stilističkije« (stilotvornije, ostilovljenije).

X. Ritmizacija/eufonizacija stilski je postupak istraživanja navlastito prozodijskih elemenata (svega što se tiče zvukovnosti) i njihovih preraznih nijansi u kombinatorici, u izmjeničnosti; a tu stilsku sofisticiranost (tanahnu tvoračku umješnost), bogme, naši franjevački spisatelji rečenih stoljeća (XVII/XVIII) dobrano, do u tančine čak, poznavahu te primjenjivahu. Kao:

Urešivati se ili krasiti se s misaljom za prignuti na grieh bludni – grieh jest smrtni...

... činiti pjesne ili štiti stvari od ljubavi za prignuti sebe ili inijeh na blud – grieh je smrtni. Tancati, tamburati, popievati i nositi miris cjeća bluda grieh je smrtni...

Blagovati jezbine za uzbuditi se na blud izvan matrimonia, ali ženidbe grieh jest smrtni.

III. Matijević, 146.

Bez navijačkoga pretjerivanja, ovaj tekstovni ulomak prava je mala orkestralna (musica da camera!) partitura s dinamikom kojom ravna dirigentski prutić pomna autora (frà Stjepana); ulomak je komponiran (doslovno tako: komponiran) u četiri dionice sa po tri poddionice; da se to predoči, idemo ga, ulomak, brojčano rascijepiti na gramatičke sastavnice: sintagmu subjekatsku (1), s dodacima (2), te sintagmu predikatsku (3). Ovako:

1.1. Urešivati se ili krasiti se
1.2. s misaljom za prignuti na grieh bludni –
1.3. grieh jest smrtni.

2.1. činiti pjesne ili štiti stvari od ljubavi
2.2. za prignuti sebe ili inijeh na blud –
2.3. grieh je smrtni.

3.1. Tancati, tamburati, popijevati i nositi miris
3.2. cjeća [= zbog, u svrhu] bluda
3.3. grieh je smrtni.

4.1. Blagovati jezbine
4.2. za uzbuditi se na blud izvan matrimonia, ali ženidbe,
4.3. grieh jest smrtni.

Šahovski rečeno: u svakoj dionici (partiji) – poddionica:

1. otvaranje – subjekatska sintagma
2. središnjica – s dodacima toj istoj sintagmi
3. završnica – predikatska sintagma.

Promotrimo:

– jest da je algebarski izbrojčano, al’ nije mehanički monotonizirano; dapače, naprotiv...

– jest da su »otvaranja« istovetna, ali prvo je tu udvojen infinitiv: urešivati/krasiti (1.1); pa, istina opet, udvojen infinitiv: činiti/štiti (2.1) no odvojen akuzativima: pjesne/stvari...; zatim infinitivi, sad učetverostručeni: tancati/tamburati/popievati/nositi (3.1) sa svega jednim akuzativnim dodatkom: miris; u četvrtom navratu infinitiv je cigli jedan: blagovati (4.1) s jednim akuzativnim dodatkom (množinskim!): jezbine...

– jest da su »središnjice«, hajd’mo reć’ – »nuklearno« istovjetne, no opet su dodaci, premda »formulaični«, ipak s varijacijama:

... za prignuti na grieh bludni (1.2.)
za prignuti... na blud (2.2.)
cjeća bluda (3.2.)
za uzbuditi se na blud... (4.2.);

– jest da su »završnice« gotovo »na vlas« istovetne, pa ipak tek gotovo, ne i posve: grieh jest smrtni (1.3.) i (4.3.)

grieh je smrtni (2.3.) i (3.3.)!

Posvemašnju istost ovih završnica narušuje ritmički silno znatna prozodijska nijansa: sintagma (predikatska) grieh je smrtni naglasno je dvočlana melodijska cjelina, dok je ista ta sintagma u izvedbenoj inačici grieh jȅst smrtni inačica naglasno tročlana; razlika je u enklitičkom obliku pomoćnoga glagola biti za 3. l. sg. u nenaglašenome je i u naglašenom jȅst. Pa ako time nije ravnala odškolana jezična spoznaja – znanje, jest stilotvorna intuicija. Rezultat je ionako tu: ritmičke mijene ne samo naglašenosti/obeznaglašenosti, ali i koordiniranosti raznočlano komponiranih pod- i dionica stilotvorne »partiture«. Ritmotvoran je, dakle stilotvoran, smještaj enklitike i u tekstu posve pragmatične namjene – Način kalemiti voćke – ne da djeluje na duše (propovjednički, pjesnički, ispovjednički), već da upućuje na djelovanje rukama, voćarsko:

Ašlame kaleme se na pisak kad su zrile...

Na zalistak kalemi se pȑvo i posli svetoga Jakova na misec danah... i na lipu vrimenu.

XII. Lašvanin, 225.

Nenaglašena, zamjenička, enklitika se neobičajeno smještena za drugom naglašenom riječju iskaza ima za posljedicu ritamsku znatnu stanku nakon prve naglašene riječi koja je time istaknutija: Ašlame // kalemese; na zalistak // kalemise...

Običajeno smještena nakon prve naglašene riječi iskaza enklitika bi tu stanku i tu istaknutost potrla: ašlamese kaleme...; na zalistakse kalemi...

Izmjenu jest/je kao isticanje i isticanja potiranje u bliskom kontekstu na jednom je mjestu izveo sam autor (ter interpretu smanjuje potrebu za utjecanjem stilografskoj metodi preinake teksta, svođenja stilski obilježenog mjesta na neobilježeno):

Zove se jedno mjesto Tumba, u komu mjestu jest sagrađena crkva... koje mjesto opasuje, aliti obujima more. I oko crkve je put strahovit...

I. Divković 1. 129.

Usputna je napomena da je izvorni štokavac, Divković, onu proklitičko-enklitičku poziciju izgovarao na »klasičan« način prijenosa naglsa na inače nenaglašenu proklitiku: okòcṝkvēje, zajedno s pripadnim im duljinama, prvom – »kompenzacijskom« cȓkva, pa prijenosnom naglasa slog – cṝ – ostaje dug), drugom - »tipskom« jer svaka imenica ž. r. na –a ima tu duljinu u genitivu sg. kao razlikovni znak (cȓkvē) prema nominativu pl. (cȓkve) gdje ta minimalna opreka osigurava razlikost padežne paradigme: a ne bih o svemu ovome raspredao kad i to ne bi bilo: ritmòtvorno!

Da glazbeno uho pisca briži brigu i za eufonijske nijanse umicanja obezvučenju suglasnika, jednako kao što ne poseže za istim sredstvom (fakultativnim –a) kad zvučnost nije »ugrožena«, posvjedočuje fra Filip:

Uzdam se, reko, da ovdi ne ima rečeni vukova u ovčioj koži, al’ nije uzdanje moje breza straha, bojim bo se da ne manjka (onih koji) iđu... k misi... oči naparati, nadgledati se... s onim s kojimno ne mogu brez uvriđen’ja božijega.

XI. Laštrić 2. 202-3

Imao je pouzdan model srodne eufonizacije (koja istina onim eufonijskim a umiče neufonijskoj tvrdoći triju suglasnika (ljupko ih i umilno razdvajajući) u Očenašu što ga je izvjesno, dnevice molio. Kako je bilo zapisano u Fausta Vrančića: I ne uvedi nas u napast, da oslobodi nas od – asla (= odàzla)!

XI. Supstantivizacija stilski je postupak »poimeničavanja«, ovdje će to biti samo pojava pridjeva u funkciji imenice; i, reći je: postupak ne odveć visoka ranga stilske obilježenosti, no ipak obilježenosti, nikako neutralnosti.

... u Bosni Turci (Iliju) drže za golema svéta.

VII. Margitić 2. 169.

Pridjev svet toliko je i sintaktički poimeničen da čak dobi i pridjevski atribut: golema; poticajna i za suvremenost mogla bi biti (stilematski je virtualna, dakle) činjenica da su oba lika, i pridjev u funkciji atributskoj, i poimeničeni pridjev – oba u nominalnoj (imeničkoj) paradigmi, pak su i prozodijski, tj. naglasno samosvojni, morfološki neodređeni: golèma svéta! Analogan je no ne i posve identičan i primjer:

... ima jedna statua od kamena, ali stučena je, ne zna se koga je svêtōga...

XII. Lašvanin, 221.

Sveca je i ovdje imenovalo pridjevski: svetoga, samo ovaj put u paradigmi pronominalnoj (zamjeničkoj), morfološki određeno, pa je i náglas drugačiji; izmaštati je pretpostavku da je tu i najuži kontekst bio kriterij akustički, jer je ostvarena rima u proznom tekstu: kôga svêtōga (a čega ne bi bilo u varijanti nekontrahirane zamjenice: kojega, a nikako u varijanti čijega).

... što god si uzeo u trgovini s privarom, kada ili prodaš zlo pod dobro nevištu, ili uzmeš od nevišta štogod po manju cienu, kad ti znaš, a on ne zna.

XI. Laštrić 1... dužnost povratiti tuđe, 193.

Kad bismo sad »sjedi pa smišljaj« koja bi najprimjerenija suznačnica bila umjesto nevišta (samo da je supstantiv: naivac? nevinašce? nespretnjaković? budala? lakovjernik? maloumnik? »pametnjaković«?...) teško da bismo nevištu našli jednakòvrednē zamjenē po punini i asocijativnoj otvorenosti semantičkog mu polja.

U Sarajevskom polju... bila crkva... Stupovi su bili od prilipoga mramora... I more se virovati zašto nije moguće s mora onlike sile dobaviti ni po suhu ni po moru.

Isto, 220.

Dakako da je i ovdje posrijedi poimeničenje neodređenog oblika pridjeva; a bit će da je izbor između kopna i suha mogao biti motiviran súhu preferabilno i istotom naglasa: súhu/móru, melodioznošću dakle; no, kako bilo da bilo – naklonost ka supstantivizaciji/poimenačenju adjektiva stilska je živahna konstanta ovih proza.

Asimptotski vertikalni kontinuitet

Nepretrgnuta navada u franjevačkih spisatelja Bosne Argentine, navada skrajnje pomnje oko njegovana jezičnog izraza – da kažem – »dura« do u naše dane.

Posvema je odskorašnji, krunski dokaz da je tomu tako – djelce fra Ignacija Gavrana, Varešaka, iz 1990: Suputnici bosanske povijesti (podnaslov: Sedam stoljeća djelovanja franjevaca, izd. »Svjetlo riječi«).

Stilograf ne može a da iz onih suputnika u naslovu suznačenjski ne iščita (ili: u njih ne učita – svejedno) vrhunsku krepost poniznosti svojstvene Redu kojemu i naš autor »djelca« usrdno pripada.

Da suputnici?! Franjevci su, izvjesno, i bili i jesu, akobogda: i bit će – fermenat, samozatajan a pouzdan katalizator toj povijesti.

Dok sam netom navadu stilskoga cizeljerstva oponašateljski imenovao nepretrgnutom, to zaustivši rijet’ – znadoh e da ću počiniti vrst prijestupa od akademskog plagijata; nesmiljenije: grijeh krađe i prekrađe tuđe ideje o biranu izrazu. Naime, u fra Ignacija ima dodatak gdje se ljetopisno nabraja slijed najvažnijih događaja za povijest bosanskih franjevaca; pa tamo taksonomski šturo stoji:

1291. Papa Nikola IV. šalje dvojicu franjevaca Stjepanu Dragutinu, vladaru Mačve i sjeveroistočnog dijela Bosne... (i sad će se oteti, fra Ignaciju, draguljan izrazni obrat)... Time počinje nepretrgnuta prisutnost franjevaca na tlu Bosne (str. 147.).

I opet će stilografski interpret (jezikovni učo) istiještiti svu silu virtualnih sinonimskih surogata za izvorni onaj izrijek nepretrgnute prisutnosti preoblikovavši je u pretkažljivo, u automatsko, u stilski nulto: te u neprekidnu (kontinuiranu), te u stalnu (permanentnu), te neprekinutu etc. prisutnost. Činjenica ove izrazne nepretrgnutosti posvjedočuje da se jezični izraz, u darovita i marna stilizatora, može kristalizirati u stilistički alem/almas sve kad je ton u tekstu skroznaskroz referencijalno običan.

Dalje u istoj knjižici-djelcu: u statistici o Školstvu Bosne Srebrene (str. 128) stoji podatak o obrazovnoj novosti iz 1928. koja da je – novost – u nastavnomme 1939/40. godištu zabilježila petstotinatridesetišest (slovima, pa brojem: 536) đaka Franjevačke gimnazije u Visokome:

156 sjemeništaraca
167 (građanskih) konviktoraca
213 (dvijestostrinaest!) tzv. vanjskih đaka raznih vjera (sic!) »s gotovo cijelog jugoslavenskog područja«.

Da što drugo reći – već: aferim! za taj prošlosni pothvat/doseg.

Oikouménē na djelu avant la lettre,14 i to helenskom etimonu značeći: opći, univerzalni, »vaseljenski«; u visočkom »slučaju« značilo je to: naukovni suživot i zajednica među đacima bez regionalnog ili konfesionalnoga ili etničkoga ili nacionalnoga razmeđivanja; u razredima su, pod pomnom egidom franjevačkih Učitelja »susjedjeli« učenici svečetverih davninom bosanskih vjeroispovijesti: katoličke, pravoslavne, muhamedanske, židovske...

Pa predlažem:

– Dajte, ujaci (tako Vas je puk bosanski odvajkada oslovljavao), dajte, kumim Vas, uza školovanje za svrhe pastoralne – nije li sad zgoda da uznastojite oko obnove i školstva svjetovnoga, nastavljajući tako onu valjanu tradiciju otpočetu 1928 (pa s vanjskih okolnosti svima znanih – tradiciju pretrgnutu). Mnogo biste dobra učinili da nastavite tu pretrgnutu tradiciju!

A mogu pretpostavkom izmaštati kolike bi to navalilo brige: tvarne, novčane, intelektualne, emocionalne, fizičke... Čak i bez izvjesnoti na uspjeh. Možda baš zato...15

»Analogizacija«16

...enti zemlju koja Bosne nema!
...enti Bosnu koja zemlje nejmaaa!!

... tko se naodio u vojsci i živ bio u vrime od vojske, ja ne znam tko ju može pofáliti. i što se zgodilo u vrime naše, tko se spomene, ne može suza održati. zašto se sve veselje digne kada se promisli kolika su dobra odnesena i ognjem popaljena, koliki bogati ostali ubogi, toliki srični ostali nesrični. poštene kuće i obitili od vojske udunute: kojim biaše ovi sviet od zlata u gvozdje se okrenu. kolikim imena zlatna i slavna u pogrdi poginuše, kolike bolesti i pomori vojske slidiše, koliki su gradovi opaljeni i opustili, koliki zakoni boži pod noge udareni. koliki umrše ne imajući rasgovora ni božanstvenoga ni ljudskoga. koliko crkva i otara bi razoreni i opaljeni, koliki redovnici biše umoreni i pogiboše? koliki starci u sužanstvo odvedeni, koliki izgiboše mladići, kolike odcrvnjene17 divice, koliki plač od udovica.

i svi narodi koju su nevoju vidili neka promisle po koliko se načine uvriđuje bog svemogući. nestaje svetinje, a umnažaju se opačine. tko može fáliti vojsku, ali vojnike?!

VII. Margitić 2, 168-9: na svetoga Jurja mučenika, zaštititelja i pomoćnika od svega kraljevstva bosanskoga

1690...

... pomr mlogi narod od glada, a bižanija bižaše od save prid vojskom cesarovom. kudgod bi se mako ležahu mrtci. niti se kopahu, niti imadiaše tko. jiđaju resu lipovu, z drvja koru, vinovu lozu, pse, mačke, u sarajevu izidoše dica mater mrtvu. u banjoj luci koga bi obisili obnoć bi ga gladni ljudi svega izili. u to vrime paša siciaše i višaše i uskoke i raju, koga god bi doveli... i davali bismo jist ubogim, ali kako bi se najilo, ta bi i umrlo. stvar koja se mogaše prvo toga za deset groša prodat za jedan se prodavaše, izprodava siromaš kuće, pokuće, zemlje, sudje, haljine itd.

... iste godine na 1. aprila pade po svoj bosni po planina krvav snig i biahu crljene kakono da su skerletom pokrivene...

XII. Lašvanin, 217-8.

* * *

....enti zemlju...
...enti Bosnu...

I: pomoz’ Bog nek bi se preuspostavile Franjine vrednote (onog Franje, alias Giovanija Francesca Bernardonea iz Assisija, 1181-1226), što prvo svega cijenjaše

mir pa dobro,

suosjećajnost prema svemu što diše i bitiše: od vlati trava – do mrava, od hajvana do insana...

A završetak »na hebrejsku«:18

amen

P.s. Uščitano, u natuknicama, u Nedžarićima, Franjevačkoj teologiji; u Sarajevu, 19. 04. ’91.

Dopisano: u Amsterdamu: u siječnju/veljači ’93.

Izvori

Kao tekstovni predložak poslužilo mi izdanje: Herta Kuna Hrestomatija starije bosanske književnosti, I, »Svjetlost«, Sarajevo 1974. te odatle kronološkim redom pisci:

I. Divković, Matija:
1. Nauk krstjanski s mnoziemi stvari duhovniemi, Mleci 1611 (dodatak: Sto čudesa)
2. Isto, Mleci 1616. (dodatak: Abramovi verši)
3. Beside, Mleci 1616.

II. Bandulavić, Ivan: Pištole i evanđelja priko svega godišta, Mleci 1613.

III. Matijević, Stjepan: Ispovjedaonik, Rim 1630.

IV. Posilović, Pavao: Cvit od kriposti, Mleci 1647.

V. Papić, Pavao: Sedam trublji za probuditi grešnika na pokoru (rukopis bosanicom iz 1649)

VI. Ančić, Ivan: Vrata nebeska i život vičnji, Ancona 1678.

VII. Margitić, Stjepan:
1. Izpovied krstjanska, Mleci 1703.
2. Fala od sveti, Mleci 1708.

VIII. Sitović, Lovro: Pisna od pakla, Mleci 1730.

IX. Lekušić, Marijan: Bogoljubna razmišljanja, Mleci 1730.

X. Filipović, Jerolim: Pripovijedanje nauka krstjanskoga, Mleci 1750.

XI. Laštrić, Filip:
1. Nediljni dvostruk
2. Svetnjak, Mleci 1776.

XII. Lašvanin, Nikola: Ljetopis (rukopis bosanicom)

Izvor: Iz-Bo-sne k Europi, 1998. Zagreb: Matica hrvatska

Bilješke

1 V. izvore na kraju članka.

2 V. predgovor navedenoj Hrestomatiji.

3 Navodi se autoriziraju skraćeno, s pozivom na pun naslov iz bilj. 8, s dodatkom stranice u Hrestomatiji, sva isticanja u navodima moja su: K. P:

4 Ona tri jezika što ih poznavahu franjevci u Bosni »Arđentini« zacijelo su : latinski, turski i talijanski; četvrti bi – nagađati je – mogao biti madžarski (ev. njemački).

5 I za sastavljačicu i za Bandulavića v. bilj. 8.!

6 Podsjetiti se da je i Bertolt Brecht uzorno ekonomično, u Kavkaskom krugu kredom, dramaturški stilizirao isti motiv.

7 Gerundij je Maretićev termin rasterećujući naziv particip (prezenta i perfekta, aktivni i pasivni).

8 Primijetiti je i »zaboravljenu« glagolsku valenciju, dativsku: pristati čemu; i to je virtualan stilem kontrastivno prema aktualnoj valenciji toga glagola prijedložnoakuzativnoj: pristati na što; još zamjedba: uz ovakve gerundije nema glagolske enklitike! A mogao bi se prošlosni gerundij pomoćnoga glagola (bivši), povezan ma s kojim participom aktivnim (ali: samo i tek s njegovim svršenim vidom: bivši pristala, ne i: bivši pristajala; bivši stvorio; ne i: bivši stvarao) smatrati da je pretprošlo vrijeme (pluskvamperfekt) tog istog glagola.

9 IV Gramatika, t. 628 a) i 628 b)!

10 Sintaksa hrvatskoga književnog jezika, izd. JAZU – Globus, Zagreb 1986, t. 166.

11 Katičić, Isto, t. 1020. Isticanja u navodu – moja: K. P.

12 Tako to zove Maretić u Nav. djelu, t. 479. b) napominjući kako je posrijedi radnja u manjoj mjeri ponavljana.

13 V. Katičić, Nav. djelo u bilj. 10, t. 707.

14 Francuski = doslovno: prije slova; figurativno: prije no što je ideja pragmatički zaživjela, prije no što je i imenovana; tj. ekumenizam kao program sjedinjavanja svih kršćana reinaugurirao je papa Ivan XXIII, alias Giovanni ventitresimo, Angelo-Giuseppe Roncalli, enciklikom Pacem in terris na II. vatikanskom koncilu 1962-65; a franjevci su u obrazovnoj praksi u Bosni to načelo iz sfere kasnije idealne projekcije već od ranije bili digli do multikonfesionalne i multinacionalne universitas studiorum.

15 Tako sam to izgovorio na Simpoziju Sedam stoljeća bosankih franjevaca: 1291-1991, s proljeća 1991 u Sarajevu/Nedžarićima; pak ne bi ostalo zapisano kako je rečeno; možda ipak, jednog lijepog dana...

16 Pod »Analogizacijama« ne mislim nikakav stilski postupak za ilustriranje i hermeneutsko vještačenje; niti bih nad dvama stećkovno lapidarnim tekstovnim odlomcima što usljeđuju obojim iz prve polovice XVIII. st., »vršio« ikoju školničku anatomiju. Bila bi to nekrolatrija. I blasfemija. Sacrilegium. A riječ je o posljedicama »bečkog rata« 1683-99. između Turske i Austrije kad u Bosni ostade manje od 30.000 katolika s 30 »ujaka«-fratara.

A »analogičar« nek budne svak tko ih, te tekstove u izvornosti (i cjelòsti), pročita. I jer će skamenjeno stati: čita li on to, ili sluša, sutrašnja medijska izvješća iz zavičaja... iz Bosne nam 1992/93!?

17 Tj. oskrvnjene, obeščašćene; silovane; »uzete posilimice« – kako to naziva fra Stjepan, Matijević, III, 145.

18 Doista je amen hebrejski; izvorno znači: odano, nedvojbeno; budi tako!