E-biblioteka

Petar Guberina: Stilistika. Prvi dio: teoretski dio

VII. Onomatopeja kao lingvistički i umjetnički problem

Ovo poglavlje treba da ilustrira kako i ona jezična sredstva, koja se općenito shvaćaju kao a priori umjetnička, nemaju nikakve direktne veze sa umjetnošću.

Mislim, da problem onomatopeje, u lingvističkom i umjetničkom smislu, postoji zbog ova tri razloga:1. Onomatopejski lik lako navodi na zaključak, da je onomatopeja »fotografija« prirodnog pojavljivanja na jezičnom planu. 2. Čini nam se, da je onomatopeja u današnjem svojem stanju ostatak prvotnog jezičnog oblikovanja i postojanja. 3. Nije jasna ljudska kreativna onomatopeja, a najmanje je jasna umjetnička ekspresivna onomatopeja.

Taj problem u cjelini i u motivima svojeg postojanja još uvijek je vrlo živ, i to zato što onomatopeja uzima previše mehanički, te se poistovjetuje kvalitet primitivne onomatopeje (koja je postojala prije etape artikuliranog govora) s kvalitetom kasnije i današnje onomatopeje (u etapama artikuliranog govora). Tako se miješa refleksni izraz, naturalni izraz pod pritiskom prirodne nužde (pitanje je za sebe, da li se takav izraz može uopće shvatiti kao jezik) s izrazom, koji je nastao kao rezultat pobjeda čovjeka nad prirodom. Poistovjetuje se tako i onomatopeja, koja u najprvotnijem stanju emitiranja glasa nije još bila akcija i znak za akciju, ‒ s onomatopejom u sklopu vrlo napredne jezične strukture, koja omogućava čovjeku da preko riječi-znakova ostvaruje svoje akcije i svoj progres brže nego kad se služi predmetima.

Problem onomatopeje, nadalje, vrlo je živ i zato, što lingvisti i ostali teoretičari ne povezuju onomatopeju, kao izraz, u jedinstvenu cjelinu s ostalim jezičnim elementima, pa onomatopeja visi kao neki iznimni izražajni element i gramatički privjesak. U zastarjelim stilistikama onomatopeja ima funkciju »živosti« i dekora, a u novijim stilistikama je opisana kao element koji oponaša prirodni zvuk i pokret i omogućava sintetičkiji izraz. Pridaje joj se koji put i umjetnička vrijednost, ali se ne uzima u obzir umjetnikova kreativna mogućnost da od svakog glasa može stvoriti onomatopeju.

Iz ovog izlazi da treba problematiku onomatopeje 1. zahvatiti historijski, 2. treba je povezati u etapi artikulirane riječi u linije neumjetničkog i umjetničkog oblikovanja.

Razvitak onomatopeje, u najširem smislu, prešao je, bez sumnje, razne stadije i kvalitete, naoko kontradiktorne. Taj put predstavlja razvoj paralelan (i povezan) s razvitkom društva, čovječjih sredstava za proizvodnju, čovječje misli i izraza.

Braneći se od prirode, čovjek je najprije u svom radu i svom izrazu, kao sredstvu rada i borbe, upotrebio samo prirodna oruđa i elemente uvjetovane nuždom prirode. Tako stadiju prirodne nužde u čovječjem društveno-materijalnom životu odgovara (i uvjetovan je) takav onomatopejski izraz koji je bio samo imitiranje zvuka i pokreta po nuždi prirodnog zvuka i pokreta. Akcija, slijepo imitiranje akcije, bili su izraz života toga čovjeka.

Zato što je prva etapa čovjeka bila etapa vrlo primitivnih sredstava za proizvodnju (pa se ni ljudsko mišljenje nije moglo razviti), čovjek je mogao jedino po prirodnom zvuku, i pokretu imitirati, predstaviti i donekle zamijeniti pojedine materijalne stvarnosti. Refleksni izraz boli, čuđenja i sl, izražavali su se na način uvjetovan samom formom organa, i to onih koji su mogli proizvesti zvuk i pokret. Mogli bismo reći, da tada još nije postojala određena granica između materijalne stvarnosti i onomatopeje, kao izraza. U toj etapi ruka (kao ljudski rad), mozgovna aktivnost i izraz pravili su takvo jedinstvo, da su rad (materijalna stvarnost) i izraz bili povezani u tadašnjoj svijesti oblicima, formom (izrazom) koja je naličila na direktnu jeku stvarnosti. Izraz je u obliku onomatopeje kao direktnog oponašanja prirodnog zvuka i pokreta predstavljao materijalnu stvarnost. Ta prvotna faza onomatopeje, koja je bila i prvotni čovječji izraz činila je jedinstvo sa stvarnošću, bila je ne samo odraz stvarnosti nego, jeka-odraz.

Ali prvi krik, prvi pokret, koji je slijepo imitirao prirodni zvuk i pokret, već predstavlja u stanovitom smislu suprotnost između naturalnog i čovječjeg zvuka i pokreta, jer je namjena bila drugačija. Čovjek je svojim krikom i pokretom (onomatopejom) pozivao individue na suradnju, na zajedničku borbu protiv prirode. U tom vrlo primitivnom stadiju, u tom prvotnom stanju onomatopeje, njezin glas, ma da predstavlja slijepo imitiranje prirode, bio je ipak glas čovječje akcije.

Onomatopeja u obliku veće skupine glasova, predstavlja svakako progres onomatopeje i čovječjeg prvotnog izraza te je odraz razvijenije društveno-materijalne i mozgovne situacije čovjeka. Zato je i došlo do tog novog razvojnog stadija. Bio je to nužni prijelaz od pojedinog onomatopejskog zvuka, glasa-jeke u riječ-jeke.

Ta prva etapa ljudskog rada i izraza – onomatopeja kao slijepa imitacija prirode, kao jeka prirode – ma da je prelazila razne kvalitete, trajala je vrlo dugo.

U kasnijoj, vrlo razvijenoj etapi ljudskog rada i ljudskog mozga, kada je čovjek već sam kombinirao i izradio velik niz pojedinih predmeta; kad je misao već bila »pukla« nakon mučnih etapa rada i kombiniranja, u čemu se ta misao i rađala; kad je čovjek mogao opaziti razne dijelove i cjeline u međusobnoj povezanosti; kad je već mogao povezivati pojave u prirodi i kad je uočio kauzalni odnos; ‒ tada je čovjek stekao mogućnost da se služi i tada se počeo služiti t.zv. artikuliranim govorom, riječima, kao simbolima, a ne kao nužnom jekom stvari.

Tada je čovjek stekao mogućnost da stvara onomatopeje na osnovi glasova jezičnog sistema koji je bio u upotrebi u određenoj društvenoj zajednici. Ta onomatopeja nije više nužna jeka prirodnih pojava, već je stvorena na društvenoj ljestvici čovjeka koji se već istrgnuo iz slijepog pokoravanja prirodi.

U toj etapi čovječjeg progresa, onomatopeja ulazi u opću strukturu jezičnog izraza na osnovi artikuliranih glasova i ne može više biti slijepi odraz zvuka i pokreta u prirodi. Mi zapravo poznajemo, na dokumentaran način, samo takav tip onomatopeje i samo takav tip onomatopeje nalazimo u bilo kojem jeziku koji nam je poznat na osnovi usmene ili pismene potvrde.

Ipak, mišljenje da riječi, glasovi riječi i u etapi artikuliranog govora odgovaraju stvarima, dugo je bilo ukorijenjeno u stanovištima mnogih filozofa. U Platonovu Kratylosu kreće se čitava rasprava oko toga problema. Sokrat je bio sklon misli, da glas i može podesno izraziti ono, što je nježno i prodorno (Kratylos), c. XXXVII, 426 c - 427 d).

Ali bez obzira na neispravnost tog mišljenja u principu, ipak svaki jezik može u određenim slučajevima izraziti neku prirodnu, opću ili individualnu pojavu s pomoću zvuka i pokreta, koji su slični zvuku i pokretu u samoj stvarnosti:

... u samom govornom jeziku treba razlikovati leksičke glasovne cjeline i neleksičke glasovne cjeline. Prve su one i onakve, kakve su svrstane u obliku riječi u rječniku... U drugima nisu to više sad ovi, sad oni glasovi, koji bi po volji biti kombinirani... Glasovi imaju u njima sami po sebi neku vrijednost... Tako u francuskom jeziku klik »ttt«, da se netko ušutka, afrikata »pf«, da se izrazi gađenje ili ravnodušnost, grupa »pst«, da se netko dozove (J. Vandryes, Langage oral et langage par gestes, J. psych. 1950, No 1, str. 13).

Kad kažemo »Mijau, mijau«, onda predstavljamo mačku oponašanjem njenog mijaukanja. Riječju »kuku«, »kukavica« prenosimo u jezični izraz prirodni glas kukavice. I to u prvom redu vokalom »u«. Zanimljivo je, da u engleskom jeziku glas »u« u riječi cuckoo (kukavica) nije prešao u »a«, kao u drugim riječima (na pr. cut današnji izgovor cat). To je zato, što glas »u« zvukom predstavlja kukavicu. Jaspersen, dajući ovakvo tumačenje za današnji izgovor riječi »cuckoo«, napominje, da je jedamput čuo neku Škotkinju, da je izgovorila kaku. U razgovoru s njom doznao je, da u njezinu mjestu uopće nema kukavica (Jaspersen, Language, 406).

Kad kažemo »tik-tak, tik-tak«, mi smatramo, da oponašamo udaranje njihaljke na uri.

Jaspersen smatra, da Englezi oponašaju metalni zvuk riječima, »clink, clank, ting« i drugima; da riječima »splash, bubble« oponašaju stanoviti šum vode; materijalni izraz pokreta vidi u riječima »clash«, »peck«... (v. Language, 398,399).

Sve vrste krikova oponašaju djelomičnu stvarnost određenim tonovima i pokretima, a ne glasovno-leksikološkim elementima. Kad kažemo »Ah! Uh! U!«, ili sl. onda ne izražavamo stvarnost značenjima glasovne cjeline »ah«, »uh«, »u«, nego tonovima i pokretima, u koje ulaze ti glasovi.

Ipak, kad već govorimo o onomatopejskim izrazima i uzvicima (usklicima) u epohi artikulirane riječi, jasno je da se ne nalazimo na području onog jezičnog izraza, u kojem su zvuk i pokret predstavljali jeku-odraz stvarnosti.

Onomatopejski izrazi i usklici, koji se upotrebljavaju uz artikulirane riječi ili s njima, nisu mogli ostati kao izolirana cjelina. Oni su s jedne strane morali utjecati na artikulirane riječi, a s druge strane artikulirane su riječi na njih utjecale. Jer i jedan i drugi način izraza u usporednom je razvitku s misaonim mogućnostima čovjeka i njegovim materijalnim životom.

Čovjek otada stvara onomatopeje na osnovi bogatstva zvuka i pokreta koji se nalaze u jezičnom sistemu jezika koji govori, stvara onomatopeju na osnovi muzičkih tonova koji nose riječi kao simboli stvari i misli. Glas takve onomatopeje postaje novi ljudski glas koji zvuči u raznim akordima.

Stoga opažamo zanimljivu činjenicu: onomatopejski izrazi ne sastoje se samo od glasa, koji bi trebao da oponaša stvarnost, nego uz taj glas postoji i drugi kompleks glasova, koji onomatopejsku riječ svrstava u opći izraz artikuliranog govora. Grammont, na pr. točno opaža, da kukavica ne emitira u pjevanju glasove-zvukove kuku, nego »u, u«, (v. Grammont,Tr.Phonétique, 378). Nadalje, svi narodi ne izražavaju prirodni zvuk istim glasovima. Tako na pr. Francuzi kažu »coucou«, a mi »kukavica«, iako obje riječi predstavljaju jednako onomatopejsko postojanje. Francuzi ne osjećaju u običnoj upotrebi riječi »coucou« jaču onomatopejsku crtu, nego što mi osjećamo, iako se čini, da je »coucou« bliže glasu kukavice.

Evo kako, na primjer, razni narodi oponašaju glasove koje daje patka. Danci kažu: »rap rap«, Francuzi: »kwen, kwen«, Nijemci: »gak gak« ili »gik gak«, ili ovako: »pak pak« odnosno »kvak kvak«, Rumunji: »mak mak«, Talijani: »kwa kwa«, Rusi: »krjak krjak«, Englezi: »kwek kwek«, Mađari: »hap hap«, Hrvati i Srbi: »pa pa«, ili »ga ga«.

Opažamo da pojedini narodi upotrebljavaju u svojim onomatopejama samo one glasove koje poznaje njihov jezik. Tako Francuz ima u svojoj onomatopeji za glasove patke nazal, jer su nazali sastavni dio francuskog glasovnog sistema. U Danskoj onomatopeji nema nazalnog glasa, jer u danskom nema nazala. S druge strane u francuskoj onomatopeji nema glasa »h«, koji se nalazi na pr. u mađarskoj onomatopeji za glasove patke, zato, što francuski jezik, ne poznaje glasa »h«, dok je u mađarskom konsonant »h« dio njegova glasovnog sistema. Stoga je razumljivo da Francuzi ni u onomatopeji za roktanje praseta namaju glas »h«, dok na pr. finska onomatopeja za iste glasove sadržava konsonant »h« (oh oh). To je zato što finski jezik poznaje taj glas. Naprotiv finska onomatopeja u svojoj glasovnoj strukturi nema glas »f«, kao što ga ima danska onomatopeja. To je opet zato, što finski jezik ne poznaje glasa »f«, dok ga danski poznaje.

Iz ovog izlazi, da onomatopejska forma u današnjem svom obliku nije forma prirodne nužde već ulazi u sklop općeg čovječjeg progresa. To će pokazati i daljnja analiza.

Onomatopejski izrazi »mijau mijau«, »bum«, »tik tak«, »tik tak« i ostali, koji se na prvi mah čine kao gola imitacija prirode, kao priroda prebačena u jezik sa svojim materijalnim sadržajem, nisu stvarno jednostavana kopija prirodnog zvuka i pokreta. Njihova je upotreba spojena čovječjom voljom, i nisu posljedica nužde. Oni su više-manje uvijek na liniji emotivnoj, ekspresivnoj: onaj, koji govori, ima želju ili interes da baš njima izrazi svoj osjećaj ili točnije, svoju misao-osjećaj. Ma koliko onomatopeja bila spontana, ona uvijek predstavlja samo jednu mogućnost izraza, koje svaki individuum posjeduje da izrazi datu situaciju.

Prema tome, onomatopejski izrazi također su rezultat subjektivnoga sudioništva čovjeka; t.j. njihovo ostvarivanje stoji u vezi s razvijenijim mislima i osjećajima čovjeka, kao i s novim kvalitetom tona i intenziteta u jeziku.

Zanimljiv je jedan primjer M. Grammonta, koji se odnosi na onomatopeje, na onomatopejski izraz kamena u dodiru s kamenolomcima:

Kamenolomci u Fontainebleauu imaju tri onomatopejska izraza, da označe različita svojstva kamena: oni nazivaju »pif« onaj kamen, koji je vrlo otporan, »paf« kamen, koji je dobre kvalitete, a »puf« onaj kamen koji se i pod najmanjim udarcem smrvi u pijesak. Ti različiti vokali imaju dakle za nas specijalne vrijednosti. (Grammont, Traité de Phonétique, 383.)

Jasno je da kamenolomci Fontainebleaua nisu nuždom stvari stvorili te onomatopeje, već svojim gledanjem na osobne stvari i osobine vokala, glasa vokala, koji se već nalazio na novom kvalitetu artikulirane riječi i novom kvalitetu tona i intenziteta. Onomatopeje kamenolomaca stvarno su za njih usko spojene s kvalitetama kamena, sa stvarnošću, ali putem kreativne snage samih kamenolomaca.

Ako i pretpostavimo – što bi bilo ispravno – da razne vrste kamena svojom materijom odražavaju kamenolomcima razne zvukove, da su kamenolomci »nuždom« vrste kamena »odrazili« njihova imena, i tada je istina, da su imena »pif«, »paf«, »puf« nužno onomatopeje samo na liniji kamenolomaca iz Fontainebleaua, koji govore francuskim jezikom. Kad bi se ti kamenolomci obratili nekom strancu (i Francuzima, koji ne rade s njima), za ove: »pif«, »paf«, »puf« ne bi nužno, onomatopejski, pa ni u kontaktu s kamenom, odražavali navedene vrste kamena.

To su onomatopeje, u kojima stanovita sredina čuje materijalni zvuk predmeta, ali taj se zvuk čuje u mozgu onih, koji su puni ljudskih tonova iz ljudskih govora i ljudske muzike. Ljudski je um tu vrlo aktivan i kao spoznajni faktor, jer kamenolomci iz Fontainebleaua, ma da u primitivnom obliku, nazivima raznih vrsta kamena stvaraju u neku ruku elementarne formule. Zato je Grammontov zaključak nepotpun.

Prema tome zvukovi onomatopejskih glasova nisu kopija prirodnih zvukova i pokreta, već su oni, usporedno s napretkom čovjeka – kojemu su napretku ti elementi mnogo pridonijeli – postali arhitekti novih stvarnosti. Preko njih je čovjek dublje upoznavao zvuk i pokret prirode. Zvuk glasa, zvuk i pokret jezičnog izraza stalno su u vezi s prirodnim zvukom i pokretom, ali ne s onim, što ga je čuo i vidio primitivan čovjek, koji je bio slijepo oruđe prirode, nego s onim prirodnim zvukom i pokretom, koji čovjek otkriva s pomoću svojeg razvijenog materijalnog života i svojega uma. Tako su zvukovi riječi u etapi artikulirane riječi postali novi kvaliteti sa svojim specijalnim osobinama. Njihov zvuk, njihov pokretni izraz postali su preko čovjeka jedna cjelina, koja je u okviru svojih dijelova i svojih cjelina rekreirala nove onomatopeje, nove zvukove, otkrivajući tako sposobnošću čovječjeg uma i osjećaja, zvukove i pokrete u prirodi, koji se čovjeku ne pojavljuju u pojedinačnom pojavnom obliku.

Zbog toga smo mogli ustanovili, da je današnja onomatopeja rezultat jezičnih sistema kojima se služe pojedini narodi. Odatle upravo i izlazi činjenica da isti prirodni fenomen može biti izražen različitim glasovima u raznim jezicima koji pojedincima, koji se služe različitim jezicima, uvijek stvaraju utisak da vrlo vjerno oponašaju zvuk i pokret u prirodi.

Čovjek umjetnik, u prvom redu pjesnik, kombinirajući glasove, zvuk pojedinih glasova riječi (koji nisu slijepo oponašanje prirode) uspio je preko svojih kombinacija da oponaša prirodu. Da je dublje prikaže. Da te glasove riječi pomiješa s glasovima prirode, kako ih čuje razvijen čovjek, t.j. da stvori onomatopeju kao svoju ličnu kompoziciju na temu objektivnog pojavljivanja prirode.

Upravo zbog te činjenice umjetnici jezičnim izrazom mogu u jednom istom jeziku stvarati različite strukture onomatopeja koje predstavljaju, materijaliziraju iste prirodne fenomene. Ljudska umjetnička onomatopeja mogla je tako stvoriti posebnu muziku glasova, mogla je stvoriti posebnu liniju pokreta koji u cjelini izražavaju najdublju problematiku društva, individualne umjetničke misli i suprotnosti u ljudskom društvu. Za Mallarméa:

f ... znači samo po sebi jak i čvrst stisak ... želja, koja je zadovoljena, izražava se s pomoću likvida l i ta likvida izriče radost, svijetlo, i t.d..., a od pojma jedva osjetnog ulaženja prelazi se također na pojam rastezanja s pomoću vegetalnog poriva ili na bilo koji drugi način.

Verlaine je istakao, da je muzika osnovica pjesničke kompozicije.

Valéry kaže slično:

Namjera da se muzika uskladi s poezijom, čini mi se točna u svom principu i u suglasnosti je s postankom i sa biti naše umjetnosti (Morceaux choisis, 183).

Glasovi riječi, ma da uokvireni u riječi, oslobađaju se fiksnog značenja riječi, jer su riječi preko specifične funkcije tona i intenziteta u jeziku dobile svoju vlastitu muziku, stekle svoj vlastiti izražaj. I preko zvuka i pokreta uokvirenih riječi, preko zvuka i pokreta novog kvaliteta tona i intenziteta čuje se zvuk i pokret prirode dublje i snažnije nego što ga je priroda pokazivala primitivnom čovjeku, koji je kopirao u shvaćanju i izrazu glas i pokret prirode.

Čujmo na pr. zvuk vjetra u glasovima riječi, tonu i intenzitetu, kako ih Goethe kreira:

Ein sanfter Wind vom blauen Himel weht...1

(Mignon)

Zmije ovako psiču kod Racinea;

Pour qui sont ces serpents qui sifflent sur vos têtes?2

(Andromaque)

A kod G. Krkleca:

Nad njom mrki oblaci kruže,
nad njom gromki gromovi gore,
nad njom siktave zmije sikču,
lomi se crni svod.

(Šuma pred smrt)

Nazor komponira govor i pjesmu cvrčka glasovima »c« (ts) i »č«, (tš), koji se nalaze već u riječi (ljudskoj kreaciji) cvrčak. U toj riječi mi već osjećamo (u ljudskoj koncepciji) objektivnu onomatopeju. Ali se umjetnički efekt postiže istom pjesnikovim postavljanjem glasova »c« (ts) – »s« (ts), »č« (tš) u riječi, koje odgovaraju čitavoj zamisli pjesme:

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
Svoj trohej zagušljivi, svoj zvučni teški jamb...
Podne je. – Kao voda tišinom razlijeva se
Sunčani ditiramb...
(Cvrčak)

Ljetna žega data je glasovima »s«, »š«, koji se već nalaze kao dijelovi u glasovima »c« (ts) i »č« (tš), pa ta ouvertura navješćuje i snažno obuhvaća pjesmu cvrčka, koji je ispio »sunce plameno«.

Kranjčević, u pjesmi »Iza spuštenih trepavica« unosi glasove »c«, »č«, iz riječi cvrči u drugačiju kompoziciju:

Nikad ljepše, neg kad ovako
Naklonim glavu lagodno, meko,
A negdje šuška granata lipa
I veselo cvrči vrapčije jato
U mladom lišću...

Opći štimung prvog dijela pjesme jest ugodna atmosfera mir i sanjarenje zatvorenih očiju. U toj atmosferi Kranjčević s pomoću glasova c,č, (š,l,r) komponira šuštanje lišća.

Značenje riječi omogućavaju mu originalnu kreaciju s pomoću glasovnog materijala, iz kojeg se sastoji riječ »cvrči«.

U pjesmi A. B. Šimića »Vampir« osjećamo brutalnu snagu vampira preko glasa »p«, koji se pojavljuje najprije kao glasovni elemenat izraza za vampirovu akciju (pije):

On grli moje tijelo
i pije pije moje usne
i pleše pada pijan moje krvi

Krklec čuje i komponira otkucaj sata s pomoću nota suglasnika i samoglasnika, koji se nalaze u sklopu onomatopejskog izraza tika-taka:

Kucaj mi: tika-taka,
tiho pjevaj il plači.
Perca su tvoja laka
sitni sjajni kotači.
Trenuci iz tebe jure
u strogom redu, ko mravi.
Koliko reda i bure
u takoj sitnoj spravi.
Kao tekuća traka
časove kuca i nosi,
i brzim »tika-taka«
snopove dana kosi.

(Sat)

Juri Kaštelanu podesno su došle u pjesmi »Jadikovka kamena« note glasova »m«, »r«, od kojih se glas »m« nalazi u riječi »kamen«, a glas mu »r« već u prvom stihu.

Vratite me u gromade, u klisure, u spletove gorja

izražajno ostvaruje želju kamena da se vrati u svoje prirodno stanje. Naročito se ističe izražajnost glasova »m« i »r« u ovim stihovima:

U mramorna mora, u sne i magle vratite me
Vladari zemlje, mir i san mi dajte.

U navedenim stihovima glas »m«, svojim zatvorom na dijelu usana i u usnoj šupljini izražava permanentni ritoernello-uzdah kamena, da se zatvori u svoju prvotnu materiju; glas »r« svojim karakterom »ruliranja« i »likvidnosti« materijalno ostvaruje traženje kamena, da ga što brže dokotrljaju (kao što brzo »teče« glas »r« u usnoj šupljini) u gromade, u klisure, u spletove gorja, u mramorna mora.

Vidimo dakle, da umjetnik može stvoriti onomatopeju od svakog glasa, od svake riječi. Ta onomatopeja nije slijepa kopija prirodnog zvuka, kao što je morala biti ona onomatopeja kojim se nužno služio u svom izrazu primitivan čovjek, čovjek u prvom stadiju svoga čovječnog lika.

Čovjek umjetnik naročito se poslužio svojim kreativnim mogućnostima da kombinira i prerađuje zvukove i pokrete jezičnog izraza. U mozgu umjetnika postoji njegov zvuk i pokret, koji je prevalio put svih generacija ljudi, postoji zvuk i pokret koji mu omogućava da stvara svoje vlastite onomatopeje koje su društveno-individualna karaktera.

Iz svega toga izlazi da današnja onomatopeja, to jest onomatopeja koja postoji uz artikulirane riječi, koje su znakovi za značenje, ne predstavlja jeku, imitaciju prirodnog zvuka i pokreta, već čovječjim iskustvom i umom prerađeni zvuk i pokret, koji su tako na visini razvijene materijalne i duhovne stvarnosti čovjeka, oslobođenog od prirodne nužde; čovjeka stvaraoca, čovjeka s kompleksnim društvenim i individualnim životom, čovjeka radnika s naprednim oruđima rada i čovjeka umjetnika. Takva onomatopeja nalazi se na sasvim drugom kvalitativnom stupnju od one prvotne primitivne onomatopeje, kad čovjek nije posjedovao riječi kao znakove za značenja. Današnja onomatopeja na svom višem kvalitativnom stupnju – vezana u svojoj osnovi sa zvukom i pokretom u prirodi – mogla je postati izraz dubljeg poznavanja prirodnog zvuka i pokreta od strane čovjeka, pružajući time individualnim progresima i osjećajima građu za izraz novih misli i novih osjećaja.

Današnja onomatopeja postala je, dakle, jedinstvo zvuka i pokreta, gdje riječ, muzika i slika prave jedinstvo ljudskog zvuka i pokreta, ‒ a sve na izvorima prirode.

Bilješke

1 Blagi povjetaac s plavog neba piri...

2 Za koga su zmije što sikću vam za vrat?