E-biblioteka

Petar Guberina: Stilistika. Prvi dio: teoretski dio

VI. Stilistički i stilografski postupci: naučna i literarna analiza

U ovom poglavlju govorit ću izričito zašto se ne smiju miješati kriteriji i područja koja se odnose na lingvistički, stilski i literarni izraz.

Izraz stilistika upotrebljava se, po mom mišljenju, u dva suprotna značenja: s jedne strane stilistika označava nauku o jezičnim sredstvima, koja izražavaju afektivnost; s druge strane, njome se označava individualna strana izražavanja, to jest stil. Zato što se obično smatra da afektivnost ide u područje estetike, često se miješa objektivna afektivnost, kao psihološki fenomen svojstven svim ljudima, s osjećajno-emocionalnom »afektivnošću« koja predstavlja osnovicu i bitnu karakteristiku književnog djela.

Pokušat ću da definiram ova dva stilistička područja i da ispitam u kakvom su odnosu prema književnoj kritici.

1. Afektivna stilistika

Afektivna stilistika ili samo stilistika, jest, prema Ch. Ballyu, njezinom tvorcu, nauka o afektivnom sadržaju jezičnih sredstava i čisto naučno proučavanje afektivnih osobina jezika. Stilistički postupci bili bi, dakle, izražajna sredstva, koja služe da se izraze afektivni sadržaji. Jezik, koji izražava čovjeka u svoj njegovoj punoći, služi se spontano i normalno izrazima svojstvenim prilikama i licu koje govori. Izraz slijedi tok scene, u koju je postavljen čovjek koji se izražava, pa se prema toj sceni sad povećava, a sad smanjuje afektivni intenzitet u širokom i golemom okviru jezičnih izražajnih mogućnosti. Čini se, da mi neosjetljivo prelazimo iz takozvanog neafektivnog izraza u afektivni i obrnuto: toliko je afektivnost svojstvena našem biću. U iznenađenjima kad upotrebimo u francuskom jeziku manje afektivan izraz(riječ) »Je suis étonné« [Začuđen sam], ili afektivniji izraz »Je suis ébahi« [Zapanjen sam], znak je da je moje biće u oba dva slučaja u afektivnom stanju, ali je ta afektivnost različita stupnja.

Ako, umjesto da kažem »Il est faible« [Slab je] (za čovjeka koji je slaba zdravlja), kažem »Il est fragile« [Krhka je zdravlja], ili ako za nekog mladića, koji trči između kola, kažem »Il est fou« [Lud je] umjesto »Il est imprudent« [Neoprezan je], ostajem uvijek na području svojih izražajnih mogućnosti, koje, mada signaliziraju različite stupnjeve afektivnosti, pripadaju istoj jezičnoj cjelini i ostvaruju se svaki put jednako, ako ih izazovu iste okolnosti. Isto vrijedi i za stilističke afektivne postupke, koji se ostvaruju preko sintaktičkih struktura, kao što je na pr. tip uzročne bezvezničke rečenice »Je ne sors pas, il pleut« [Ne idem van, pada kiša], prema vezničkoj formi »Je ne sore pas parce qu'il pleut« [Ne idem van zato što pada kiša].

Kako se mogu naučno analizirati stilistički afektivni postupci? Prije svega treba znati koji elementi stvaraju afektivni izraz. To su leksička sredstva (riječi i kombinacije riječi) i neleksička sredstva, koja se obično zovu »indirektna i izražajna sredstva«, a koja ja nazivam »vrednote govornoga jezika« – zato što se ta izražajna sredstva najosjetljivije i najdirektnije ostvaruju u govornom jeziku. Vrednote govornoga jezika jesu: intonacija, intenzitet, rečenični tempo, pauza, mimika, gesta i kontekst stvari.

Što se tiče stilističkih riječi (leksičke građe) možemo ih naučno analizirati, prema Ballyu, ako ih prethodno identificiramo (to jest, ako im saznamo globalni smisao) i tada usporedimo izraz, koji nam je služio za identifikaciju značenja – a on mora biti afektivno »neutralan« – s izrazom koji proučavamo u datom slučaju. Tako stilistička vrijednost riječi »ébahi« u izrazu »Je suis ébahi« bit će naučno (stilistički) proučena, ako je usporedimo s »étonné« (»Je suis étonné«).

Ta je metoda neophodna pri analizi rečenice, jer nam omogućava da premašimo staru analizu, koja se osniva na veznicima i da unesemo u nove lingvističke metode također semantički kriterij i neestetsku valorizaciju konstrukcije. Tako ako kažemo: Il pleut, je ne sors pas, sastavili smo bezvezničku uzročnu rečenicu, koja se razlikuje od vezničke uzročne rečenice (»Je ne sors pas, parce qu'il pleut«) po različitoj količini (većoj) afektivnosti.

Ali, brzo se možemo uvjeriti da u stilističkim strukturama »indirektna sredstva izražavanja« igraju bitnu ulogu.

Tako izraz »ébahi« (u »Je suis ébahi«) sadrži jači intenzitet nego riječi »étonné«. Ako, upotrebljavajući merci, odbijemo nešto, onda je očito da je afektivnost uvjetovala upotrebu izraza merci. Melodijska forma toga merci odgovara više ili manje melodijskoj liniji non i razlikuje se od one melodije, koja je ostvarena kad kažemo merci u pravom smislu i koja nije uvjetovana specijalnim afektivnim stanjem. Riječ »cochon« u rečenici »C'est un cochon« [To je svinja], kao i ostale riječi, imat će dvije različite melodijske linije i proizlaze od vrijednosti, koju dajemo riječi »cochon«: prema tome, da li se njome služimo da označimo životinju ili neuljudna čovjeka, odnosno nešto slično. Vidi se dakle da je svaka takozvana »neutralna« riječ sposobna da postane stilistička, ako se unesu vrednote govornoga jezika.

Ako ispitamo vrednote govornog jezika u stilističkim strukturama složenih rečenica. doći ćemo do sličnih opažanja. Tako »Il pleut, je ne sors pas« [Pada kiša, ne idem van] u usporedbi sa »Je ne sors pas parce qu'il pleut« [Ne idem van zato što pada kiša] imat će na kraju prvoga dijela višu notu i osjetljiviju pauzu. Rečenica »Il a travaillé deux mois et il a réussi«* imat će različite melodijske linije, prema tome da li će označavati posljedicu ili »dopuštenje«.

Vrednote govornoga jezika, koje stvaraju stilističku strukturu, mogu se ispitati s pomoću samoga uha, ali mnogo je bolje u tu svrhu poslužiti se metodama eksperimentalne fonetike. Vrednote govornog jezika imaju objektivne karakteristike i one imaju determinantnu funkciju u stilističkim strukturama. Na oscilogramima i spektrogramima vide se razne karakteristike vrednota govornog jezika i one zavise o stilističkoj upotrebi izraza.

Zato što je izraz afektivnih stanja isto tako normalan kao i izraz manje afektivnih stanja ili relativno neafektivnih, proučavanja i klasiranja svih izražajnih (pa i afektivnih, stilističkih) činjenica ulazi u gramatiku (u širem smislu, podrazumijevajući tu i riječ), a ne u umjetnost. Stilističke činjenice su stvari gramatikalizirane, te idu u područje onoga, što se zove »langua« – jezik. Navodim nekoliko takvih primjera iz francuskoga jezika:

  1. Mjesto naglaska isticanja i uopće afektivnog naglašavanja točno je određeno.
  2. Red riječi u normalnoj afektivnoj rečenici unaprijed je određen: »Moi, des tanches«* (G. Gougenheim, Système grammatical de la langue française p. 115). U uskličnoj nominalnoj rečenici pridjev kao atribut stavlja se ispred subjektivne nominalne grupe: »Bien heureux les pauvres d'esprit« [Blago siromašnima duhom].
  3. Neodređeni član može služiti za isticanje: »Ça c'est un homme« [To je muškarac]: – »Je n'attendais pas moins de la bonté d'un père« [Od očinske dobrote nisam očekivala manje] (Corneille Pol., v. Gougenheim o. o. p. 140).

Knjiga G. Gougenheima »Système grammatical de la langue française«, napisana 1938. pruža nam mnogo takvih primjera. Ja sam od godine 1934. do 1939. proučavao složene rečenice u francuskom i hrvatsko-srpskom jeziju prema gledištu izloženom u ovom članku, kako se vidi iz knjige Valeur logique et valeur stylistique des propositions complexes (Zagreb 1939. god. II. izd. 1954.).

Afektivni, stilistički postupci ne mogu se dakle asimilirati s umjetnošću; oni pripadaju gramatici, koja će, obogaćena njima i primijenivši njihove teorijske i eksperimentalne metode, potpuno promijeniti svoj lik. Takva gramatika, koja se za stanovito vrijeme mogla nazvati stilistička gramatika, poslužit će, nadalje, pri stilskim analizama kao putokaz da se dođe do identifikacije smisla i vrijednosti jezičnog izraza izvan umjetničke kategorije. Ona će one, koji će proučavati stil pisca čuvati od pogrešaka, koje su neizbježne, čim se netko bilo u čemu osloni na formalističku gramatiku, koja ne vodi računa o stilističkim metodama.

2. Stilski postupci – stilografski postupci

Navodeći stilističke izraze mi smo vidjeli da oni ne proizvode a priori estetske efekte. Sada ćemo, pristupajući analizi stilskih postupaka, najprije citirati dva Baudelaireova stiha, u kojima je estetska vrijednost stvorena neafektivnim riječima:

Et jamais je ne pleure, et jamais je ne ris (Beauté)1

J'ai plus de souvenirs que si j'avais mille ans (Spleen)2

Ti su stihovi estetski vrlo emotivni, ali oni sadrže samo t.zv. »neutralne« riječi sa stanovišta stilistike. Riječi su jednostavne, ali je poetska emocija na najvišem stupnju.

Vrlo je velik broj linearnih izraza sastavljen od neafektivnih (nestilističkih) riječi. Umjetnost, uopće, ne sačinjavaju veliki pokreti ni velike riječi, ni veliki intenziteti. Umjetnički je kip baš svojom nepokretnošću pun pokreta; umjetnički stih, rečenica, jaki su baš zato, što se sastoje od jednostavnih riječi, ali su strukturirani na poseban način; muzika često postiže vrhunac ljepote baš pomoću pianissima. Umjetnost je u stvari negacija obične psihološke aktivnosti, a umjetnik, i kad polazi od neke afektivne činjenice, pretvara je u estetsku emociju, koja ima svoj vlastiti put – suprotan putu obične afektivnosti.

Iz toga slijedi da se stilski postupci uzimaju isto toliko iz neafektivnog dijela jezika kao i iz afektivnog. Potrebno je dakle stvoriti posebnu nauku, koja bi proučila stilske postupke, opisujući ih i valorizirajući, bar relativno. Predlažem da se toj nauci dade ime stilografija.

Stilografija bi, dakle, proučavala stilske postupke, afektivne kao i neafektivivne izraze kojima se čovjek, ili točnije pisac, služi u svojoj upotrebi jezika. Riječi i vrednote govornog jezika ponovno su materijal kojim će se služiti umjetnik, ali su ovog puta ti elementi podvrgnuti cjelini umjetničkog djela i predstavljaju samo potencijalno stanje, koje se može ostvariti i transformirati u estetske vrijednosti.

Stilografija će obuhvatiti sva leksička (riječi) i neleksička (vrednote govornog jezika) izražajna sredstva. Osim toga stilografija će proučavati specijalne oblike stilskih postupaka, kao na pr.: ritam, simetrija i desimetrija, različite slojeve (tipove) jezika; direktni i indirektni govor, i indirektni slobodni govor, sve to u službi stila; oblikovanje slika. U stihu, one će naročito ispitivati impresivnu fonetiku i zakoračenje.

Stilografski kriterij analize i zaključaka premašuje gramatički i stilistički kriterij.

Stilografija uzima tekst kao svoju polaznu i završnu točku analize.

Bilo bi sada zanimljivo da dademo jedan pregled stilografskih činjenica s područja fonetike (naročito impresivne fonetike), morfologije i sintakse, ilustrirajući ih primjerima. Zbog tehničkih razloga ograničit ćemo se na nekoliko stilografskih činjenica.

Najprije ritam. Budući da vrednote govornog jezika smatramo osnovicom izraza, ritam će se sastojati, po mojem mišljenju, od specifičnih struktura vrednota govornog jezika, gdje riječ participira svojom dvostrukom zvučnošću: zvučnošću koju nosi njezin smisao, i zvukom glasova od kojih se ta riječ sastoji. Vidi se, dakle, da će ritam sebi podrediti sva ostala izražajna sredstva i da njega možemo eksperimentalno proučavati.

Treba naučiti analizirati ritam prema ovim trima funkcijama:

  1. Kao količinu vremena, u koju ulazi i pauza kao aktivno vrijeme.
  2. Kao razvoj perioda
  3. Kao funkcija prikazivanja tema.

Ovakva trojna analiza potrebna je da se iz nje izvuku stilografski zaključci ritma, gdje nam prva pomaže da razgraničimo i identificiramo ritmičke dijelove, druga, da vidimo odnose vrednota govornog jezika, a treća nam služi da uočimo jedinstvo koje postoji između literarne teme i njezine ritmičke forme. Taj treći dio u stvari je sinteza svih analiza ritma. Studirajući na taj način ritam došao sam, na primjer, do zaključka, da se u djelu Vittorinija Uomini e no mogu razlikovati tri tipa ritma: prvi predstavlja opisni ritam scene; drugi uzima upitno-uskličnu formu, a treći se opisni ritam scene; drugi uzima upitno-uskličnu formu, a treći se ostvaruje pod uskličnom formom koja ne silazi. – U djelu A. Gida Si le grain ne meurt, osnovica ritma leži u simetriji jačina i dužina. Varijacija visina neprestano su aktualne, ali nikad ne prelaze srednji opći nivo. Odatle se vidi dosta lako da se ritam djela Si le grain ne meurt osniva na izvorima Biblije. Ova ritmička forma dopušta Gidu da lako prelazi iz ritma proze u ritam stiha.

U Kristoforu Kolumbu, dramskoj kompoziciji Miroslava Krleže vidimo kako se ritmičke strukture raznih osoba miješaju čim se stavovi tih osoba približavaju. Kad jedna osoba promijeni stav i uzima suprotno gledište, ona uzima u tom slučaju ritam osobe, koja je ranije predstavljala taj stav. Naročito je zanimljivo da lice usvaja katkada s ritmom i riječi, kojima se služilo lice koje je ranije predstavljalo taj stav.

Smatram da treba ovdje podvući koliko bi eksperimentalna fonetika, proučavajući između ostalog visine glasova, mogla pomoći u takvoj analizi ritma.

Stilografija će također ispitivati stilski postupak, koji se sastoji u izražavanju smisla riječi s pomoću specifičnih intonacija. Tako će stilografija ustanoviti obilnu upotrebu vrednota govornog jezika u Cyrano de Bergerac Edmonda Rostanda, gdje Cyrano upotrebljava osam puta »Ah!«, ali svaki put mijenja intonaciju i intenzitet da bi izrazio i sakrio svoje bolne reakcije pred Roxanom, koja mu saopćava da voli drugoga.

Stilografija, ispitujući strukture rečenica, služeći se uvijek rezultatima stilističke gramatike, postupat će i po svojim vlastitim metodama. Tako u slučaju V. Hugoa koji u nekim slučajevima (da bi se konciznije izrazio), upotrebljava bezvezničke rečenice, stilografska će analiza podvući da tako konstruirane rečenice predstavljaju element konciznog stila. Pri toj analizi trebat će dakle povesti računa o obilju vrednota govornog jezika koje karektiriziraju, uopće, bezvezničke rečenice.

Stilografija će proučavati razne slojeve (tipove) jezika: familijarni govor, tehničke govore i argot, naravno, u slučaju gdje ovi tipovi izražavanja služe za karakteriziranje sredine i lica.

Stilografija će se baviti vrlo detaljno oblikovanjem slika i funkcijom klišeja.

Stilografija, dakle, koju ovdje iznosimo, sastoji se od elemenata koji karakteriziraju stil i odgovara u više točaka onome šta drugi nazivaju »stilski postupci«. Gg. Marouzeau, Ch. Bruneau, Cressot Devoto s jedne strane, gg. Soitzer, Hatzfeld, Kauser, Sayce s druge, kao i mnogi drugi učenjaci, iznijeli su i valorizirali već različite stilske postupke. Sa svoje strane izložio sam iz toga područja teoretske poglede, dokumentirajući ih primjerima iz evropskih književnih djela u knjizi Zvuk i pokret u jeziku (Zagreb, g. 1952.)

3. Književna kritika

Potrebno je iz dva razloga da u svom izlaganju govorim o književnoj kritici.

  1. Zato što se često stilistika i stilografski postupci asimiliraju s književnom kritikom.
  2. Zato što stilografija direktno ulazi u književnu kritiku.

Treba odmah podvući da književna kritika ide u područje umjetnosti i da njezino područje premašuje ne samo stilističke činjenice nego i stilografske. Književna kritika ispituje među ostalim: kompoziciju djela, sredine, psihološki razvoj radnje predstavljene preko lica, sociološku stranu, a naročito estetsku vrijednost djela.

Nas ovdje interesira kakve veze postoje između a) jezičnih činjenica (neafektivni postupci i stilističko-afektivni postupci) i stilografskih postupaka s jedne strane te b) književne kritike s druge strane.

Književna kritika se interesira za jezične činjenice (nestilističke i stilističke, t.j. neafektivne i afektivne) kao za elemente koji omogućavaju razumijevanje teksta. Stilografski postupci više su vezani za književnu kritiku nego stilistički postupci, jer bi književna kritika bila gola apstrakcija i verbalistička šablona kad ne bi vodila računa o stilskim (stilografskim) postupcima pisca.

Ali treba ipak naglasiti činjenicu da književna kritika unosi i svoj vlastiti kriterij pri korištenju stilografske analize; ona promatra činjenicu stila u funkciji jedinstva tema kao i funkciji estetskog efekta, i tako radeći, književna kritika – na sreću književnika – premašuje okvire u kojima se kreću jezične analize koje su, nužno, podređene ne samo različitim lingvističkim školama, nego i školama koje govore u tehnici i funkciji stila.

Iznijet ću ovdje jedan primjer, koji će, nadam se, dovoljno ilustrirati područja a) jezično-stilističko, b) područje stilografije i c) područje književne kritike.

U prvom činu Tartuffa, scena 4, u dijalogu između Orgona i Dorine imamo, između ostalog, izraze »Et Tartuffe« i »Le pauvre homme« [Jadni čovjek, jadnik], od kojih se svaki ponavlja četiri puta. S jezičnog gledišta (a), izrazi Et Tartuffe i Le Pauvre homme afektivni su po tome što predstavljaju kratke, nominalne rečenice u kojima vrednote govornog jezika igraju odlučujuću ulogu. Drugi izraz lako se prepoznaje kao afektivan po položaju i smislu pridjeva »pauvre« kao i po funkciji člana (ali iz ovog svega ne izlazi estetska vrijednost). Sa stilografskog gledišta

(b) ova dva izraza predstavljaju postupak ponavljanja, koji nužno traži, u književnom djelu, estetske varijacije vrednota govornog jezika. S druge strane član u »le pauvre homme« predstavlja sintetički stilografski postupak koji se suprotstavlja formalnim ponavljanjima istog člana svaki put kad Orgon kaže »le pauvre homme«. Književna kritika

(c) prethodno će resumirati jezične (u ovom slučaju stilističke) osobine i osobine stila, ali će zatim reći da su ponavljanja ovih izraza u času kad Dorina obavještava Orgona o bolesti njegove žene, inkarnacija žarke i slijepe ljubavi, koju Orgon gaji prema Tartuffu. A baš ovakva vrsta ljubavi, koju inkarniraju gore citirani izrazi, vodi radnju čitavog komada. Iz ovog se vidi u kojem je smislu kriterij književne kritike, što se tiče izraza, vezan za rezultate analize jezika i stila, a u čemu književna kritika prelazi okvire jezične (-stilističke ili nestilističke) i stilografske analize.

Jasno je samo po sebi da nije potrebno, analizirajući izraz, svaki put naglasiti kojem području pripada analiza koju vršimo. Bitno je da se ona pravda u sve tri točke, a naročito da budemo svjesni toga, da ne vršimo stilsku (stilografsku) analizu ili estetsku analizu (književnu kritiku), dok ispitujemo samo afektivnost izraza (stilistiku).

Vidjeli smo da su ta tri područja povezana i da je svako od njih različito efikasno za konačno razumijevanje izraza i njegove estetske vrijednosti. Ako lingvisti uspiju da stvore metode koje mogu zajamčiti naučnu analizu jezičnih činjenica, oni će mnogo unaprediti radove učenjaka drugih disciplina koji imaju, isto kao i lingvisti, konačni cilj: spajanje ljepote i istine.

Bilješke

1 I nikada ne plačem, i nikad se ne smijem

2 Više imam uspomena nego da mi je tisuću godina