E-knjige

Krunoslav Pranjić: Izabrani stilistički spisi

Vaništini orisi devetorice...

... devetorice u slučajnosnoj družbi mrtvih pjesnika, redom starìnē po rođenju: Antuna-Gustava Matoša, Janka Polića Kamova, Augustina-Tina Ujevića, Miroslava Krleže, Antuna Branka Šimića, Dobriše Cesarića, Nikole Šopa, Ivana Gorana Kovačića, Ota Šolca...

... i desetoga, na radost nam, portretista s autoportretom – Josipa Vanište.

Orisi? Posrijedi su crtežni portreti. A crtež i portret već su uvriježeni žanrovski termini u likovnim umjetnostima. Oris to nije. No, zavirimo u Vladimira Anića: Rječnik hrvatskoga jezika, Novi Liber, Zagreb, 1991., nota bene: od iskona naòvamo prvi prvcati jednojezičan te već i samo po tome jedinstven rječnik takva imena i sadržaja, prvi s pojedinačnim definicijama, s frazeologizmima, s uporabnim primjerima ter oznakama stilske razine... zavirimo u Anića, pa ćemo se izdašno pomoći pouzdanim definicijama matičnih natuknica, gdje se jedno objašnjenje, kružno, dopunjuje drugim (kao što i treba da bude u uzornim/uzorkovitim leksikološkim i leksikografskim obradama). Pa ćemo tako tu naći:

  • oris = obris, kontura
  • obris = vanjski rubovi tijela ili površine, nejasno ograničen lik onako kako se vidi u polutami, magli ili izmaglici; kontura, silueta
  • kontura = obris nekog predmeta ili čega drugog što se nejasno vidi; osjenak
  • silueta = jednobojno plošno prikazan lik čovjeka ili predmeta
  • osjenak = laganije izražena sjena
  • crtež = 1. rad umjetnika crtača; 2. osnovna tehnika prikazivanja objekta ili ideje rukom, olovkom, perom itd.
  • portret = 1. u likovnim umjetnostima prikazivanje individualnog izgleda osobe; 2. u književnosti i publicistici prikazivanje karaktera i lika osobe.

Inače, ideal rječníkā s definicijama, dosegnut je kad se kakav pojam (natuknica) definira leksikom odreda već definiranom u istome rječniku; u navedenu mikroprimjeru tomu je u potpunosti udovoljeno.

Segnimo, komparativno, za homolognim izdanjima u civilizacijama i kulturama kruga zvanog zapadni: što su anglofonim Webster i Collins npr., što su germanofonim Wahrig i Duden, što frankofonim Robert i Larousse, što hispanofonim »Vox«-izdanja, Talijanima što su Zingarelli i Garzanti, a Rusima npr. Ožegov – redom standardni rječnici respektivnih jezika – to je nama Anić svojim rječničkim prvijencima. Tako je za našega kolegu reći: Vladimir Anić jeziku nam je, prvènački: sačinio spomenik trajniji od bronce.

U sedmorim ovim definicijama po zrnce je »tehničke«, izvedbene, »vanjske« istine o žanru u kojem su, u Vanište, ocrtana pobrojena devetorica, pa i istine o slikaru samome s autoportretom mu; no, »unutarnju«, umjetničku vrijednost ovoga tipa crtežnoga portretiranja svjedočit će, biranih, devetoro likovnih znalaca (sve zajmljeno iz monografije Vaništa – crteži 1949/1999, Novi Liber, Zagreb, 2000.):

Josip Vaništa

(1924.)

Autoportret, 1954.

Čovjek ne zna da je sjena, da je zapravo ništa [Buddha!]. Kad bi to znao, ostavio bi više prostora bližnjemu, ne bi se krvoločno borio za vlast, za uspjeh, ne bi se ponašao kao bolesna zvijer.

(Iz Vaništinih neobjavljenih Zapisa, 23. 05. 1981.)

1. Dihotomijom linije i bjeline on nastoji ispoljiti jedan specifični val odnosa bića i nebića, imaginarnog i realnog, sabirući ih u crtežu koji ne priznaje postojeće i nepostojeće kao suprotnosti. Posebnim vidom materijalizacije prostora i dematerijalizacije mase umjetnik postiže sav napon svojeg djela u koherenciji difuznog, koja je prisutna u svim crtežima ne kao antiteza već kao jedinstvena cjelovitost.

(Ljerka Mifka)

2. U djelu toga portretista idealno se razjašnjava nužnost pounutarnjenja: on nije evokator, ni interpret, ni kritik nekog društvenog sloja ili sredine. [...] tako nije ni slikar anonimnog reljefa: zanima ga ličnost, a ne lice. [...] U cijelom tom opusu vidljiva je tendencija »bratstva materije i prostora«. [...] On slika i marginom, svjetlom bez predmeta.

(Igor Zidić)

3. Po Vaništi, na crtežu je da [...] mehanički zaustavljenoj i oplošnjenoj stvarnosti [na fotografiji] udahne dušu. Sam se ograničio na askezu crtanja olovkom [...]: volumen, svjetlo, sjena, refleks [...] njegov je crtež malo evoluirao: on se, takav kakav je, savršen, rodio. I metoda je klasična: crtanje je umjetnost ispuštanja, sažimanja.

(Marcel Bačić)

4. – Psihološka težina Vaništinih portreta: ide se prema dubinama i zasvođenim poljima karaktera suprotstavljene mu ličnosti, traži se ona čarolija [...] »malenkosti koja nas o bitnome čaru uči«. Vaništa je portretist esencijalnoga i egzistencijalnoga [...] pod-svjesnoga koje toliko toga determinira.

(Branislav Glumac)

5. Svojim pomno odnjegovanim i odabranim ukusom [...] Josip Vaništa usred današnjeg obezglavljenog međunarodnog likovnog meteža predstavlja solidan kontinuitet hrvatskog figurativnog slikarstva, od prvog decenija ovog stoljeća sve do danas.

(Miroslav Krleža)

6. Vaniština umjetnost je sva sazdana na plemenitu prahu puta prijeđena u tišini. To je hod bez bata, boso hodanje koje ima bolnu pomnju za svjedoka svrsi i okusu puta. [...] Pa ipak, znamo [...] da je taj suptilni šaptač prešao mnoge pute, uzduž i poprijeko, na vrijeme mudro vraćajući se odatamo kamo su se bezbrojni izgubili u strci za ciljevima, prije vremena sasušenim.

(Tonči Petrasov Marović)

7. Vaništa istražuje oblik na onom tihom i suzdržanom graničnom području, gdje jedna moć prestaje (zbilja stvari), a druga još ne vlada (likovni svijet). Slikar se kreće na najuzbudljivijem rubu kreacije: između postojanja i nepostojanja. Čini nam se da plošni oblici tanji ne mogu biti, niti da boje mogu biti svjetlije, jer bi u tome trenutku sve nestalo, iščezlo. Vratilo se u umjetnikovu maštu. [...]

8. Prostor kao crno-bijela činjenica [...] to je zagonetka pred kojom stoji čovjek i za odgonetavanje koje hrabrosti imaju samo oni koji crtaju. Oni [...] sudjeluju u jednoj velikoj pustolovini kojom se svekolika raznolikost svijeta svodi na dva tona. A napose ta hrabrost dolazi do izražaja onda kad se sa ta dva tona ne daju samo dimenzije, nego i njihov duhovni, spiritualni sadržaj.

(Vlado Gotovac)

9. Ne zanemarujem neke upadljive razlike, od kojih je teško zamisliti veće: s jedne strane Krležina fulminantna erupcija koja svoj izraz traži u bujici snažne, barokno prebogate rečenice [...] nasuprot tome slikareva tišina, introvertiranost, diskrecija, redukcija kojom se nastoji sugerirati više slutnjama nego prisustvom. [...] Vaništin je 50-godišnji slikarski opus polet koji opet uranja u tugu. Pogled koji se s naporom krležijanski probija kroz zavjese magle; na kraju je ipak melankolija.

(Slavko Goldstein)

(P. S. U ovim navodima, masno je otisnuto sve što rado ističem kao značenjski sržno, kao maksimum obavjesnosti i asocijativnosti; jednako tako bit će i u navođenju pjesničkih izvora: kao bezrječna interpretacija vizualnim (ili sugeriranim auditivnim) iktusnim, tj. dodatnim, logičnonaglasnim isticanjem, uza svjestan riziko da se tako oštećuje autentičnost pjesničkog autografa, ali se naknađuje nakanom izravne interpretacije in situ. K. P.)

Antun Gustav Matoš

(1873. – 1914.)

Grički dijalog

Čuju, gospon, zakaj nečeju
Naši ludi bit za bana zdigani,
Zakaj naši novci drugom tečeju?
– Čkomi, Bara, nismo dost prefrìgani!

Dragi gospon, naj mi rečeju,
Zakaj naši ludi jesu cigani,
Zakaj v Peštu našu zemlu vlečeju?
– Čkomi, Bara, čkomi, mi smo frigani!

A po nebu čudnim slovima
Oblacima jesen govori.
Teče veče tihim snovima.

Prestaše već stari dobri govori
U susjednoj kući, samo viri kapica
Gdje već spava Bara i japica.

Za Života Matoš nije uspio sastaviti knjigu pjesama iako ih je napisao do stotinjak, poglavito »korzetnih« soneta. A napisao je još jedan pjesmuljak, »čist« kajkavski, svega osam stihova, Hrastovački nokturno, kojim inače započinje kajkavski idiom kao avangardno osporavanje kanonizirane štokavštine u hrvatskoj poilirskoj književnosti. U seriji svojih književnostandardnih soneta znao je Matoš biti »larpurlartistički« lirik; i dan-danas u antologijama i čitankama budu kadikad poznati sonetni naslovi: Jesenje veče, Maćuhica, Djevojčici umjesto igračke, Utjeha kose, Srodnost... no ni u njima Matoš ne zatajuje svojega domoljublja, niti se njime busa: 1909., Gnijezdo bez sokola, gdje ima završni ekstatični stih:

Ta žuhka suza, slatka kao kaj.

U Staroj pjesmi, također sonetu, i socijalno kritičkom, i domoljubnom, spominje uske ljude... šuplje glave, glupu perspektivu, a prvi i treći stih druge tercine glase:

Domovino moja, tvoje sunce pada
[...]
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.

A u cijelosti na početku citiran sonet, Grički dijalog, sve strijepim da se sȃm rekontekstualizirava/reaktualizirava u zori trećeg milenija autentično parafraziranim pitanjem: A kam to naši nofci tečeju? I: Kud nam to našu zemlu vlečeju?

U Postumi V. knjige Sabranih djela u XX omašnih svezaka izdanjā JAZU/Liber/Mladost 1973., u pjesmi naslova Revija I. iluminacijska je citatnost sa Šenoom rimovana jedinom kajkavskom riječju u dvostihu:

Glasna, jasna od pameti,
Mogli bi me još zapreti.

A u završnom šestotihu te Revije kao da se Matoš-vates »višćunski« ispod brka šeretski smijulji:

Izbori su prošli,
Novi ljudi su nam došli,
Ja sam već posijedio,
A Hrvatu, siromaku,
Još je veći mrak u mraku
Otkad je pobijedio.

* * *

Podsjetimo se kako je isti Matoš (Lirika lizanja i poezija pljuckanja, 1907.) na pasja kola ispreskakao i na rezance nasjeckao mladića Kamova kad su mu izašle one dvije zbirke pjesama. No jedna Kamovljeva dopisnica iz Punta s Krka, te jedno pismo Matošu iz Bologne svjedoče da među njima nije ostalo »pizme«, već prijateljskog dopisivanja, pa i neke suradnje: tako u dopisnici javlja Matošu Kamov kako ne osjeća »još dovoljno spreme« za neki predložen posao; a u pismu doslovce ovo:

Na Rijeci sam tek dočuo da si pisao nešto o meni u podlistku »H. Slobode« pa ako hoćeš pošlji mi, molim te. [...] Zanima me kao sve što ti pišeš, a kakve si ti ćudi, možda si me onako opet zdravo izmlatio...

Srdačno te pozdravlja
tvoj Janko

Janko Polić Kamov

(1886. – 1910.)

P. S.

Ne pjevah oči djevojačke
kad mlad je momak sretne:
Ja nisam pjesnik ljubavi
ni mirisne ni cvjetne.

Ne pjevah prošlost naroda,
ni kraljeve ni bane:
Ja nisam pseto biblijsko,
što liže Jobu rane.

Ne pjevah sreću djetinju
i rasplođe filistra:
Ja nisam tamjan presvijetlih
božanstva i ministra.

Ne pjevah suzu sućuti
rad pijanstva starog Noja:
Ja nisam truba tuposti
i kršćanskih heroja.

[...]

Ovo je svega pó pjesme akronimskoga, neodgonetnuto čijeg ili kojeg imena ili naslova, ali je, izvjesno, pjesma i pō po autopoetičkoj i svjetonazorskoj izjavi tek dvadesetogodišnjega pjesnika iz zbirke svojstvena naslova: Ištipana hartija (1907.). Masno/debelo (njem. fett) otisnute izjave... gromko iskazuju što to pjesnik podnipošto neće da je(st).

I, u toj cigloj póli P-e e-S pjesme mladahan se, herostrat, nesmiljeno obrušio na dvojicu predajnih (legendarnih) simbola judeo-kršćanske starozavjetne tradicije: prvo na Nou, onoga jedinog »pravednika« s obitelju pošteđena od božanske potopne kazne za iskvaren ondašnji vas ljudski rod, bez »sućuti« prozvavši ga »rad pijanstva«, a starim jer mu legenda pripisuje i nagradno popòtopnih tristaipedeset godina, ukupno fantastičkih devetstotinaipedeset! Drugo se obrušio na Joba, ugledna i bogata gospodara: i stada ovaca, deva, magaradi – na tisuće, sretna oca: sedam sinova i tri kćeri, neobično umna i čestita čovjeka nadasve tvrde vjere, Jahvi posvemašnje odana. I kad je Eloah/Elohîm (drugo hebrejsko ime za Jahvu, samo što je gramatički lik Elohîm množinski vukući tako na davnašnje mnogoboštvo, a od kojeg Eloaha potječe i arapsko Al-Ilah, i tursko Allah), kad je dakle Svevišnji dopustio Satani (hebr. Šatanȃh) da iskuša Jobovu bogobojaznost raznijevši mu blago, ubiv mu djecu, a njega ogubavivši od tjemena do pete, i kad mu žena predložila da prokune Boga (što većina prijevoda Biblije falsifikatno-profilaktički možda? – prevodi sa: Boga blagoslovi), i kad ni onda strpljivi Job nije zabogohulio premda je s Bogom »polemizirao« o Njegovoj pravdi i svojoj ne-krivdi – sve se to svelo na happy-end: Elohim mu dvojinom vratio blaga, dao mu novih sedam sinova i tri prekrasne kćeri (nije rečeno da l’ s istom družicom), pa još poživio do stoičetrdeset godišta, sit života do smrti doživjevši unuke četiriju pokoljenja...

Pa tomu nezasluženu paćeniku iz poetski i mudrosno remek-djela sakralne literature – još mlađahniji, tek osamnaestogodišnji JPK u pjesmi Job (zbirka, opet, izazovna naslova: Psovka, za objavu spremljena 1905.!) upućuje ove hule:

Gubavi starče, nakazo čovječja, pergameno nebeskog krvnika;

pa:

truli sveče, dostojni proroče tiranskog boga;

pa o njegovim, bogovim, vjernicima:

vjera je njihova brutalna ko udo bika!

Nije ostao pošteđen ni odista povijesni (od prije oko tritisućeitrista godina, ravno 13 stoljeća prije Krista) patrijaršni judeo-kršćanski heroj Mojsije, zbiljski osloboditelj židovskoga naroda iz ropstva egipatskoga i »bilježnik« epohalnoga Dekaloga. Pjesma iz iste Psovke, a naslova Mojsije ovoga daruje ovako nesmiljeno:

  • ruka je tvoja crna ko inkvizicija;
  • misao apsurdna ko dogma:
  • lažne su boje tvoje ko svetost kraljeva.

Matoš mu je, Kamovu, još živu (1910.) spočitnuo ovakve »maksime i refleksije«:

  • Bogato se pita krmak i tečno je meso njegovo.
  • slava svakom, ko se bludom blati.
  • Život je bludilište. Itd.

No teže je razumjeti, još teže prihvatiti, kad mu je, Matoš Kamovu, prigovorio na ovu misao:

Naše društvo pomaže mediokritete [sic!], a ubija talente.

Nije zar AGM-u bilo krivo što tu igličastu kritiku nije sȃm izrekao? Ta to je njegova škola...

Ali, dao mu je, kao za naknadu, simpatičan opis fizičkoga lika:

Bijaše ovisok, mršav, pognuta hoda i malo uleknutih prsiju; pravi proletarac. Glava čistog, primorskog i latinskog crnomanjastog tipa maslinaste tamne puti imala je nešto glumačko i talijansko.

Pa slijedi psihoanalitička pretpostavka, indiskretna, ali vjerojatna:

Na posljednji odlazak najviše ga ponukala nesrećna ljubav, udaja njegovog ideala za drugoga...

Ujević iznio je još drastičniju pretpostavku:

U Zagrebu i u Dalmaciji bila je među boemima velika žalost i kuknjava kada se, u ljeto 1910. ili 1911. [?!] čulo da je Polić [...] izdahnuo u bolnici Santa Cruz u Barceloni, pošto je britvom prerezao škrofulozno grlo i iskočio sa prozora svojega hotela. Polić je, doduše, bio nemiran, nesređen duh, kao mošt u previranju, ali je njegova snaga najbolje predskazivala za budućnost, ako jednoga dana ostvari svoj red i sklad i dostigne svoju klasičnu periodu. Toga, nažalost, nismo dočekali.

(U feljtonu Agonija Skadarlije, 1929.)

A još je nesmiljenija ispovjedno psihoanalitička autodijagnoza samoga Kamova (iz jednoga pisma bratu Vladimiru):

I možda bi mi ideja samoubjstva pala opet na pamet, da nisam ušao u fazu »farsa« i da mi sve to – čitavi moj život, ambijenat i prilike ne pružaju svaki dan novog gradiva za lakrdiju i novi dokaz, da je lakrdijaštvo sinteza naših ideala, pregnuća, domovine i intelekata. I samo me to napunja voljom i zanosom: raditi dalje i blamirati se dulje; živjeti još i uvjeravati se, da je život tragikomedija.

(Torino, 1908.)

U jednome ranijem pismu istomu bratu, brat Janko objašnjuje odakle mu nadimak:

Kad se je sijedi Noe bio napio i razotkrio golotinju, došao je njegov sin Kam i gledao u pijanoga i gologa oca. Onda su došli drugi sinovi Sem i Jafet i – pokrili golotinju. Pa kad se je Noe otrijeznio i doznao za ponašanje djece, rekao je: Blagosloven bio Sem i Jafet – i da je proklet Kam.

(Ovo je prepričano iz I. knjige Mojsijeve »koja se zove postanje«, 9, 21 – 26.)

Malo zaludna komentara Kamovljevu »za dušu«: Izvorno je ime srednjemu Noinu sinu – Ham; svejedno; no onu rečenu golotinju i naši pretprošlostoljetni (XIX.) i prošlostoljetni (XX.) jednako tako imenuju; golotinja je redom i u angloameričkim prijevodima (nakedness), čak i u Authorised King James Version (1611.) kao i u suvremenim, i u M. Luthera (1524.: Blösse) i u nordijskim (naken), i u ruskome (nagotá), i u rumunjskome (goliciune!), talijanskom (nudo), španjolskom (desnudez)... ali Jeronimova Vulgata već je bliža izvorniku (virilia = muški spolni organi), dok je u hebrejskom, semitski naturalistično i necenzurirano: ervá = spolovilo; no francuski odskorašnji jedan prijevod izvorniku je baš jednakòvredan: le sexe (prevodilac, znalac hebrejskoga, Grk porijeklom, a majstor i u francuskome A. Chouraqui, 1985.); rječnik Larousse ima definiciju: organe de la génération et du plaisir [sic!] = organ za rasplođe te za užitak!

Namjerno je u prijevod definicije uneseno ono Kamovljevo rasplođe kao njegovo (rječnički nezabilježena novotvorina). Dakako: još od antičkih vremena baštinimo spoznaju da što je naravno nije i prijekorno.

Naposljetku, uz JPK-a: ako (a)vangardnost ne uzimamo ni kao književnoperiodizacijski, ni književnoteorijski termin, već kao apelativ, lakše se i Kamov imenuje kao (a)vangardan pisac; tako bi onda avangarda bila definirana kao vodeća skupina ma u kojem području, posebice u likovnoj, književnoj ili glazbenoj umjetnosti, a djela da su joj poglavito obilježena neortodoksnim i eksperimentalnim metodama, dok bi avangardan pjesnik bio tražilac novih putova u svojoj umjetnosti, ponajčešće oprečan svojoj tradiciji. Tako nam je i Kamov izrazit avangardist, prvak u nalaženju šokantne »estetike ružnoga«. A, avangardan je onda, npr. i davnašnji W. Shakespeare kad je, kao jučer, 1606., u tragediji Macbeth pustio da već u 1. sceni I. čina tri vještice (witches) uglas zakriješte:

Fair is foul, and foul is fair!

(= Lijepo je ružno, a ružno je lijepo!)

Tin Ujević

(1891. – 1955.)

U svom Autoportretu, pjesmi koju ni sam nije uvrštavao ni u koju si od šest za života objavljenih zbiraka, Ujević se požalio kako Portreta ja nemam – a, evo ga, ima; pa rekao: slikar koji bi ga imao izraditi / morao bi nadići sama sebe / i sa mnom se skladiti – a slikar Vaništa, istinàbōg, nije sebe nadilazio jer dovoljno da bje sebi nalik podariv Ujeviću portret i u njem crte ustaljene i škrte kao i stav za vječnost, no bez, isto tako, poželjene poze za vrijeme... (sve odreda návodi iz rečene pjesme).

A za pjesničku mu, Ujevićevu, reprezentaciju odabrah:

Oproštaj

Oudi usrid luche nasa mlada plafca
Usduigla je iidra voglna, smina i noua
I hotechia poiti putom sfoieg ploua
Gre pres chog uoiuode al sachonodafca.

Budi da smo uirni chriuouirna prafca,
Nistar magnie chtîmo (chocho i semglia oua)
– Chi ua uersih libar mnos haruacchi schoua –
Marulichia Marca, splitschog sachiagniafca.

V lipom iasichu, gdi »chia« slaie sfoni,
Mi dobrochiasimo garb slouuchieg greba
I tocoi ti napis diacchi i stari.

Sbogom, o Marule! Poiti chemo, poni
Saiu imimo uelu sunchenoga neba:
Chorugfa nam chiuhta; gremo, mi puntari!

Oproštaj

(u današnjoj transkripciji)

Ovdi usred luke naša mlada plavca
Uzdvigla je jidra voljna, smirna i nova.
I hoteća pojti putom svojeg plova
Gre prez kog vojvode al zakonodavca.

Budi da smo virni krivovirna pravca,
Ništar manje čtîmo (koko i zemlja ova)
– Ki va versih libar množ harvacki skova –
Marulića Marka, splitskog začinjavca.

U lipom jaziku, gdi »ča« slaje zvoni,
Mi dobročasimo garb slovućeg greba
I tokoj ti napis dijački i stari.

Zbogom, o Marule! Pojti ćemo, poni
Žaju imimo velu sunčenoga neba:
Korugva nam ćuhta; gremo, mi puntari!

Prozna verzija

Ovdje je usred luke naša mlada ladja uzdignula jedra slobodna, smjela i nova i htijući otploviti svojim putem odlazi bez ikakva vodje ili zapovjednika.

Ali premda smo vjernici heretičke struje, ipak štujemo kao i ova zemlja splitskoga pjesnika Marka Marulića, koji je napisao hrvatskih mnogo knjiga u stihovima.

U lijepom jeziku, gdje sladje zvuči »ča«, pozdravljamo grb slavnoga groba i, takodjer, taj natpis latinski i stari.

Zbogom, o Marule! Poći ćemo, jer silno žedjamo za sunčanim nebom: naš stijeg leprša;
odlazimo, o mi, buntovnici!

(Za transkript i prijevod: Š. Vučetić, urednik 87. knjige PSHK, Zagreb, 1970.)

Sam pak Ujević post festum je (1929.) u jednom eseju posredno opisao motivaciju za čakavsku opciju jezičnog izraza Oproštaja, prvotiskom objavljena već u Hrvatskoj mladoj lirici (1914.):

Nije nezgodno da se onako uzgred spomene kako ovaj štokavski govor pruža u izobilju željeza i čelika teškog za savijanje u prevođenju i očitovanju nježnih, apstraktnih i eteričnih predskazivanja, slutnja i nagoviještanja, te kako ga u tome nadmašuje sentimentalni i bljedoliki kajkavski govor, a donekle i ozbiljni, škuri, ali ne sasvim kakofonijski čakavski idiom. To je moglo dati povoda, uz druge razloge, javljanju regionalnih lirika, osobenih i po svojemu narječju, koje su donijele sa sobom mogućnosti novih modaliteta, izraza i orkestracije pjesničke i ljudske senzibilnosti, i to tako daleko da su pojedini od ovih regionalnih ili dijalektalnih pjesnika u pojedinostima ispovijesti prestigli sebe kao umjetnike štokavskoga jezika i govora koji je često patio od neke hrapavosti i od nedostatka virtuozne izbrušenosti glasova, a pogotovo zazirao od svega što bi bilo delikatno i porcelanski krto i intimno. (Oroz pred Endimionom)

Miroslav Krleža

(1893. – 1981.)

Uza samo spomen barda, Miroslava Krleže, na horizontu je očekivanja izražajna vehementnost à tutta forza, socijalna i historijska angažiranost – a kad tamo, tj. ovdje: sordinantna lirska erotika izražajno sofisticirana, koja onaj pretpostavljivi horizonat sretno iznevjeruje. Od jedanaest samostalno objavljenih zbirki (sve između 1919. i 1937.) izbor je stao odmah na prvoj: Lirika, Zagreb, 1919.; pa ju, sotto voce, proštijmo, gdje zatreba i »na ekspresionističku« – sforzando:

Noć u lipnju

Tijelo je žene bijelo, kô mramor antičkih kipova,
i krijesnice fosforne padaju, kô zelene rakete,
žuti koluti tamjana puše se, pletu i lete,
i noć miriše mjesečna i grana cvate lipova,
a tijelo je žene bijelo kô mramor antičkih kipova.

Čovjek stoji blijed i žalostan,
i miso mu se samotna i jadna
u bolesnom kvrči grču,
i po brazdama mu teče kipući znoj.
U krv mu natače netko ognjene otrovne sokove,
a bijela ga sablast pije,
i krila mu dariva topla i žrtvuje mramorne bokove,
a lipe mirišu i noć je zelena i vedra,
i crvena zvijezda sijeva,
a čovjek cjeluje mirisna bedra
i pjeva:
»Uvijek ono isto. Razdiranje vela.
A Žena je sveta, Žena je bijela,
i tajna njena za nas je Sve.
Je Sve.
Sad blistavi kentauri njište mojom dušom,
i kopitom me metalnim o tvrdo biju čelo.
Nek rani mojoj povez bude, Ženo, tvoje velo!«

Dojmljive figure glasovne simbolike lako su prepoznatljive u onome grču što kvrči, kao i u onim kentaurima što kopitom me metalnim o tvrdo biju čelo; one su u od antike navadnoj funkciji »mimeze«. No, ovdje preče je prepoznati funkciju »semioze«, kad se težište izražavanja prenosi s »označenoga« na »označitelja«, kad se avangardno dokidaju granice među kategorijama riječi klasične gramatike, te kad i podređena, nesamostalna, vezivna riječca, atonička enklitika, pogotovu kad je u neočekivanu položaju proklitičkom, k tomu još i naglašenom – preuzimlje punu značenjskost. Kao što je s glagolskom enklitikom je, u vezi zànāsje u svojoj legitimnoj predikatnoj funkciji; no malo zatim započinje njome novi stih: Je Sve (s još simbolski majuskulnim, totalizantnim S u zamjenici Sve). A ono Je jeste artikulacijski ter interpretacijski izazov da izazovniji teško da bi bio: može se ozvučiti ekspiracijom, eksplozijom, izdahom kao uzdah, ali kontekstu još primjerenije: ozvučiti inspiracijom, implozijom, udahom koji time biva još izraženiji/izražajniji uzdah, semioza neimenovane, a sugerirane tjelesne ljubavi. Gdje tjelesnost, kao i u cijeloj pjesmi – oduhovljena jest, a duhovnost – tjelesna. I: kud ćeš rafiniranije sofistikacije u apartnoj tematici, a univerzalna zaključka: karnalnost je spiritualna – i: vice versa!

* * *

Povlašten posjetilac, mjesec dana pred Pjesnikovu smrt, slikar je zabilježio ovaj Krležin solilokvij:

Krajem mjeseca studenog 1981.

Bio sam, može se reći, političar jednog malog naroda... U takvoj sam sredini s bijednom književnošću iskočio, kao clown, više bukom nego nekim drugim kvalitetama. Pokušao sam nešto reći o narodu, njegovoj povijesnoj i geografskoj uslovljenosti, njegovoj stoljetnoj potištenosti. Pisao sam o slikarstvu, o vjerskom raskolu, o Rimu, patarenima [...] kao artist, svoje ratne novele, drame, romane, eseje...

Da li će štogod ostati od svega toga; da li će se to zaboraviti, netko izbrisati? Tko će prosuđivati i u kojim okolnostima, u vakuumu oko nas, u pomanjkanju klime, u potpunoj praznini...?

Moj duhovni život nije nikad bio jači, ni moja osjetljivost veća. Vodim u sebi konstantno razgovore s masom ljudi, o prilikama, mislim na svoje propuste, grizem se i, [= bezrječje, nula fonacije, tišina...]. (Iz Vaništinih neobjavljivanih Zapisa)

Antun Branko Šimić

(1898. – 1925.)

Moja preobraženja

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i pogledima plivam preko polja livada i voda

Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem

O Bože daj me umorna od mijena
preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenljivu i vječnu zvijezdu
što s dalèkog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika

In medias res, tj. s neba pa u rebra – bez iole uvodničarskog okolišanja, popostat ću ovdje nad četirima mikrostrukturnim stilemima, tj. ojačanjima izražajnih nijanasa što rese Šimićevu klasičnu, a moderno filtriranu štokavštinu.

1. Kad Šimić veli da pjeva sebe, ogrešuje se o jezičnu konvenciju: ne može glagol pjevati ostvarivati svoju prijelaznost vezujući se uz bilo koji akuzativ, već samo uz akuzativ imenica koje jesu u značenjskom polju čega pjevna: melodije, arije, napjeva, svatovca npr., tj. svatovske pjesme (iliti epitalamija)...

No, pjesnik može da »pjeva sebe«, da pjeva i drugoga koga, i događaj kakav da pjeva – samo kad time zgušnjuje ili širi svoj izraz, a to ne treba da postane svojstvo svakidašnje komunikacije.

2. Kako složen priloški izraz bezbroj puta znači silnu učestalost, to bi i glagol uza nj trebalo da se kongruira, tj. posloži u učestalom vidu, pa da budne preoblikovano u: umirem na dan bezbroj puta; jednako tako da: i bezbroj puta uskrsavam; no ovim niveliranjem u glagolsku radnju jednakòtrajnu s učestalošću izraženom u priloškom izrazu biva dotučen pjesnički voljni, izvorno kontrastan iskaz...

3. Da ono dàlekō nebo nije iz genitiva određenoga pridjeva (dàlekōg), već da je neodređeno – bilo bi u genitivu: s dalèka (neba); ponovimo pravilo: određeni pridjev ima sklonidbenu paradigmu zamjeničku: dàlekōg (kao: tvog, svog), neodređeni pak paradigmu imeničku: dalèka (kao: lelek, lelek-a); no u tradiciji klasične štokavštine (a ona je i Šimićeva) moguće je načiniti egzotičnu kombinaciju oblika određenoga, a naglaska što pripada neodređenu obliku, pa da bude: s dalèkōg će neba... što kontaminira, što određenost obličku stapa s neodređenošću naglasnom, time – bogme – dobrano bogateći stilističku, uključivo, ritmičku ekspresivnost.

4.Da će ona vječna zvijezda... sjati u crne muke, dakle da će sjati u akuzativ, a ne u lokativu – u crnim mukama, to je i opet pjesnikova invencija visoke stilogenosti privrijedivši nam sugestiju prodora u dubinsku prostornost, a ne samo u jednodimenzionalnu lokacijsku usmjerenost onoga sjati!

* * *

Svjedočanstvo o svom tanahnom osjećanju jezika ostavio nam Šimić u apologiji jednoga ličkog, štokavskog, »provincijalizma«: uzelo ga u vojnike navevši kako (jezični) čistunci jesu protiv, pa obrazlaže:

U ovom izostavljanju subjekta koji je njemu [Ličaninu ili Hercegovcu] taman ili nepoznat, kojega zapravo uopće nema, očituje se pjesnik i, gotovo bih rekao, mislilac.

(Književnik, 1924.)

Koje li apologije i za regionalnu štokavštinu!

Dobriša Cesarić

(1902. – 1980.)

Poludjela ptica

Kakvi tô glasi čuju se u mraku,
Nad noćnim poljem, visoko u zraku?
Ko li to pjeva? Ah, ništa, sitnica:
Jedna u letu poludjela ptica.

Nadlijeće sebe i oblake trome,
S vjetrom se igra i pjeva o tome.
Svu svoju vjeru u krilima noseći,
Kuda to leti, što bi htjela doseći?

Nije li vrijeme da gnijèzdo vije?
Kad bude hladno da se u njem grije.
Ko li te posla pjevati u tminu?
Sleti u nižu, u bolju sudbinu.

Ne mari za to poludjela ptica.
Pjeva o vjetru što ju svu golica.
A kad je umor jednom bude srvo,
Neće za odmor nać nijedno drvo.

Bez imalo hermeneutskog rizika – ne libim se ustvrditi e da ciglih ovih šesnaest, kanonski besprijekornih jedanaesteraca, s cezurom vazda nakon peterca, plus po polustihovni šestoslog (silujemo li versifikacijski nemotiviranu onu izvornu infinitivnu rimu noseći : doseći u motiviranu supinsku noseć : doseć, kad se već i sȃm Cesarić u zadnjem stihu utekao supinu nać poradi versifikacijskog izosilabizma, tj. stihovne istosti u slogovima), ustvrditi e da ta pomalo zazorno naslovljena pjesan i bez trunka filozofijskoga nepronična (ezoterična) metajezika egzoterično (protočno) svima i svakome (urbi et orbi) lahko dostupno i razumljivo razglašuje odgovor na antropofilozofijski, uprav fromovski izazov: je l’ važnije, u životu, imati ili biti? Kad već zazvah Ericha Fromma (1900. – 1980.), nedogmatskoga marksističkoga filozofa, nesmiljena kritičara kapitalizma i autoritarnih društava ter njima inherentna (pripadna/svojstvena) čovjekova samootuđenja (Selbstentfremdung/Selfalienation), psihologa i sociologa što je emigriravši kao »prebjegar« od zavičajnog nacizma (već 1934.) postao prvo optant angloamerički (u Sjedinjenim Državama predajući na nekolikim sveučilištima), potom optant hispanoamerički (Meksiko od 1951.)... onda da ponovim rečeni izazov iz jedne i u nas prevedene, istoimene, knjige:

  • »To Have or to Be?« (izvorno izdanje: New York, 1976.)
  • Haben oder sein? (u jeziku koji je autoru prvotan, a i materinji mu je)
  • Haber o estar? (u jeziku njegove druge opcije, tj. hispanoameričkom iz Meksika)
  • Imati ili biti? (u izdanju »Naprijeda« i pomna prijevoda G. Flege, 1984.).

Odgonetka ove znanstveničke, i pjesničke i pjesničke, slike slojevitih značenja, rekao bih, začinje se ključnim stihom o ptici o ludoj (a to je svatko od vas, pardon: od nas), stihom:

Sleti u nižu, u bolju sudbinu!

Ključna, iktusna fonetska riječ u tome ključnom stihu jest ono – u bȍljū..., a takvo pravòzbōrnō ozvučenje jest umah i tumačenje: važnije jest imati! Jer, upućuje pjesma: tko se ne skrbi oko svoje egzistencije - tȅško njemu:

Kad ga umor jednom bude srvo,
Neće za odmor nać nijedno drvo.

Završna neumitna tragika!

No, nu! pjesma ima i suprotivan odgonetljaj; taj veli kako niža nije bolja sudbina, jerbo: što se zemnih stvari tiče, nimalo

Ne mari za to poludjela ptica
Pjeva o vjetru što je svu golicaaa...

istrajavajući u pobudama svojega generičkoga, stvaračkog, (pjevnog/pjesničkog) bića, pa bi nižu sudbinu valjalo tonski, timbarski, intenzitetno i registrom ozvučiti kao BÒLJŪ; uzlazno pak ravno (semikadentno), tj. tobož ljū, da bolju?! sudbu... otkle sljeduje kako je važnije

  • biti negoli imati
  • sein als haben
  • to be than to have
  • estar que haber!

A »pjesmin« pak point of view, stajalište/gledište njezino je i – i: i imati, i biti, a može i: ni – ni: ni samo imati, ni samo biti već – ajme! – udrobljeno?! Jer: samo imati = ne biti, a samo biti = »nejmati«!

Ma pjesan je tȃ, značenjski, alegorezno i porukònosno – otvorene strukture, na dispoziciju za opciju koju nam, štiocima, drago: a ta može varirati i od naše trenutne indispozicije i dis-pozicije, mentalne kako i fizičke, pa da budne jednoč ʼvako, drugoč ʼnako... U toj otvorenosti i nekategoričnosti i jest njezin, i Dobrišin, i Ptičin, i po-lu-dje-li (ʼajʼmo rijet): šarm!

Nikola Šop

(1904. – 1982.)

Neizbježne opomene

Sve mora biti u bdijenju dugom
gdje odsutnog slutiš
jače od prisutnog.

Slućeni uvijek će šapnuti, znati
da ti oda glas,
zbog kojeg će ti se uzburkat san.

Zaboravio ipak nisi
na naš nijemi sastanak,
s visina kad učenje

šapatom ti sipi u sluh

i pripravan si da opet bdiš
sluteći otkrovenja.

Unavoidable Warnings

It must be a long vigil indeed
Whenever you are profoundly aware of an absent
Than a present, one.

The one you are aware of will whisper,
Give voice, and
Trouble your dreams.

Nevertheless, you have not forgotten
To come to speechless meetings,
Where knowledge, whispered from heights,

Keeps drifting into your ears

Making you ready to stay awake again
And anticipate revelations.1

Otkle prijevod u engleski?

Jedini od devetorice, a još za života, bio je prevođen u inozemstvu, i to u Engleskoj, upravo Nikola Šop: londonski časopis Encounter (u prijevodu: Sraz?!), objavio je u do tri navrata – u svibnju 1965. Space Visits (Svemirske pohode), u studenome 1969. Cottages in Space (Kućice u svemiru), u lipnju 1971. Space Scene with the Rooster (Svemirski prizor s pijetlom), dok je Honeymoon in Heaven (Svadbeno putovanje nebeskim svodom) priređeno za tisak – ostalo neobjavljeno. Prevodioci bjehu: prof. Branko S. Brusar, lektor engleskoga pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i – nitko drugi do čuven, a vrstan engleski pjesnik iz Sjedinjenih Država (?!) – Wystan Hugh Auden (1907. – 1973.) imajući povjerenja pa ovjerena uvjerenja u »ocjenu brojnih Šopovih zemljaka da je taj rođeni Jajčanin, iz Bosne, najbolji živući hrvatski pjesnik«; te da je – uz manje prepravke – dao svoj ugledni imprimatur na englesku verziju Šopovih pjesama. Engleski izdavač Melvin Lasky najavio je i zasebnu knjigu izjaviv: »Nastojat ćemo popularizirati Šopa na isti način kako smo to učinili s Borgesom.«

Knjigu naslova Auden’s Šop (Audenov Šop) objavilo je DHK u svom časopisu Most/The Bridge kao prvu knjigu »Klasičnih i suvremenih hrvatskih pisaca« (Classical and Contemporary Croatian Writers) u Zagrebu 1997.

U istom izdanju objavljen je, na engleskom, i intervju B. S. Brusara s Nikolom Šopom s 27 pitanja i odgovora, a bio je namijenjen neostvarenu knjižnom izdanju (zbog nenadane smrti W. H. Audena); izvoran na hrvatskom, rukopisno zagubljen, ovdje se tek djelimice (po šest pitanja i odgovora) objavljuje u prevedenoj (K. P.) verziji, a s razloga što primjereno vjerno svjedoči o Šopovoj autopoetici i svjetonazoru.

Da li Vas je štogod posebnog odvelo na pjesničke pute?

– Ljepota mojega rodnoga kraja: čudesan kraj prošaran klisurama i klancima. Volio sam šetati rubovima klisura i što se dublje spuštati u njih. To lebđenje nad ponorima sada se zbiva u mojem svemirskom pjesništvu. Premda je moje kretanje ograničeno, ja se umišljajno krećem kudagod poželim, a kad to zaželim, onda je to slobodnije negoli u astronauta kojima je putanja unaprijed zadana...

Biste li nam opisali svoj rodni grad, Jajce?

– Moj rodni grad neobično je mjestašce, čudesne ljepote, doduše ovit poput olova teretnim mukom, zapasan tamnosivim zidinama, a tik do njih ubava pitomina prožeta kršćanskom i bogumilskom prošlošću. Ponad nje savila se starodrevna hrvatska tvrđa, pružena jajoliko, odatle i ime gradiću: latinski ovum (= jaje) ili ovulum (= jajašce/jajce)... Začudnost mojega zavičaja trajno me opčinjavala: tišina i šum zavičajnih vódā vrhunili su me ushitom i kad bih usnuo i dok bih što radio... Pa kako da me takav zavičaj ne nadahne? Bez prvoga zračka što ga udahnusmo ne može se ama baš ništa...

Da li je fakat što ste prikovani za svoj osobni prostor utisnuo na Vaše tvoraštvo kakav naročit žig?

– Dakako, upravo to me katapultiralo u svemir, nagnalo me da otkrijem nove realnosti. Tu se zbilo dvoje: urinuće u sebe sama ter urinuće u svemir, al’ urinuće u svemir kroza sebe sama, ili putovanje kroz vlastite pustoline. Svatko prti svoju unutarnjost, no svatko će je čuti osobitom, vlastitom čujnošću: odzvanjajući prazninom ili puninom. Svaki je čovjek vas svemir. A zašto da ne ako to može biti i kap? Danas, stojeći pred dverima svoje nutarnjosti, ljudi se boje da ih otvore; ako, ipak, smognu petlje te ih otvore, prestravi ih prazan prostor. Samo se odabrani ukrcaju u putovanje kroza sebe same da bi otkrili i dokučivo i nedokučivo, u mome vlastitom slučaju, svemirske predstraže pjesnika koji se, iako sapet u prostoru svoje sobe, probio u svemir. Zar nisam razmrvio svoj prostor? A u svemu tome, gotovo usudno, pomagala mi moja životna družica Antonija zdušno se upinjući da me zaštiti od obične svakodnevice te mi omogući da neprestance svemirom brodim kao pjesnik.

O pjesništvu sadašnjem...

– ... U svom čuvenom eseju [O kršćanstvu i umjetnosti] W. H. Auden bijaše prvi koji se suprotstavio modernoj tehnologiji požudnoj da podjarmi pjesništvo, da ga unizi navodeći ga e da proslavlja njezina otkrića. Kad bude objelodanjena i posljednja stvar što se još mogne otkriti, tehnologija će prouzročiti zasićenje kakvo osjeća dijete odbacujući svoju lutku...Ja pak mislim: pjesništvu ništa ne može postati strano. Sve klija i raste iz jednoga sjemena... uronuće u svemir i uronuće u još neistražene tajne tijela. Odavna već živimo gledajući kako je mnogi od naših snova već ostvaren, pa stoga osjećamo zamor od svagdašnjice. Da ne bi odumro, čovjek se zapućuje za novim otkrićima. A šta onda otkrije li tek ponavljanja?

– ... i o pjesništvu budućem?

– Poteško pitanje. Sadašnjost, a budućnost još i više, pjesnika potiče na stalan oprez: sadašnjost ga razočarava, samo slutnja jest pjesništvo. Stoga ne želite ostvariti ono što slutite: ostvaraj je kraj pjesništva. A iščeznuća će biti to više što bude više ostvarenog. To je razlog da me povrat astronauta s Mjeseca baca u očaj. Jer smanjenje nedosežnoga biva užasno, dokinuće distanci, porast otkrića tajni, a pošto sve doznamo, dolazi spoznanje o najzačudnijoj priprostosti svemira. Sve su to teme mojega pjesništva, sadašnjeg i budućeg.

Vi svemir proničete pjesnički. Što bi tehnički prodor mogao značiti za čovječanstvo?

– Jules Verne dospio je u svemir svim zemnim tehničkim postignućima i životnim navikama. Što se pak mene tiče, ja živim drugim zbiljnostima: pjevam o preobrazbama što su ih stvorili novi odnosi težinskih i bestežinskih stanja; što dublji pjesnički uvid, to krhkija su mu zemna sredstva – riječi.

* * *

Diplomiran komparatist i latinist, N. Šop radi kao gimnazijski profesor u Beogradu; za njemačkog bombardovanja 1941. zadobija tešku povredu kralješnice, od čega ostaje trajno nepokretan; 1943. seli u Zagreb, gdje do 1945. pjesme i lirske proze objavljuje u novinama i časopisima – zbog čega 1946. biva suđen na »neformalnu«, ali efikasnu zabranu objavljivanja autorskih tekstova na deset godina. A do hljeba nasušnog/inosušnog – kako? Deus ex machina: druželjub/čovjekoljub javlja se Miroslav Krleža, »lobbyira« i »antišambrira«, tj. traži zagovornike u društvenopolitičkih moćnika, čak i moljaka, pa nakon mjesta lektora u izdavačkom poduzeću »Zora« 1947., 1949. postaje Šop znanstveni suradnik JAZU na prijevodima hrvatskih latinista; tako se već 1950. pojaviše prepjevi Katula, Propercija i Tibula, a 1951. Pjesme i epigrami Ivana Česmičkoga, alias Ianni Pannoni itd...

Za ilustraciju – evo jednog šestostiha:

Pars fuit Illyrici, quam nunc vocat incola Bosnam,
Dura, ser argenti munere dives humus.
Non illic virides spacioso margine campi,
Nec sata qui multo foenore reddat ager.
Sed rigidi montes, sed saxa minantia coelo,
Castella et summis imposita alta iugis.

Ianni Pannoni (1434. – 1472.), Elegiarum Liber (VI), rukopis iz 2. pol. XV. st.

Bijaše dio Ilirije, koji sad Bosna se zove,
Divlja zemlja, ali bogata srebrnom rudom.
Tu se dugom brazdom nisu prostrana pružala polja,
Ni njive, koje bi obilnom rađale žetvom,
Nego surove gore, nego sure, nebotične stijene
I visoke kule na vrletnom stršeći bilu.

Ivan Česmički, Pjesme i epigrami, JAZU, Zagreb, 1951. (Prijevod: Nikola Šop)

Nek se sve to navrhuni znakovitom porukom zvanom

Učiteljev muk

Kako je blijedo i ništavno
što ti do ovoga dana otkrivah,
u
čemu te naučavah,

zaboravi, uništi sve,

zbriši sve nauke moje, sve tajne
u koje te puštati počeh
krivo ti rekoh
buncalo bijah ti smiješno.

O, vrati se ništavnosti dnevnoj.
Ne pitaj.
Nemam ti više što reći.

The Teacher’s Silence

How pale, how futile,
These discoveries of mine are to you,
This teaching!

Forget, destroy just everything,

Erase every single one of my doctrines
Every secret I have entrusted to you.
I, a funny dotard
Have mistaught you.

Oh, return to daily futility,
Do not ask,
I have nothing more to tell you.

Ivan Goran Kovačić

(1913. – 1943.)

Moj grob

U planini mrkoj nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka, crnih grana šum,

Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,
Mȗku moje rake nedostupan bijeg.

Visoko nek stoji, ko oblak i tron,
Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,

Da ne dopre do njeg pokajnički glas,
Strah obraćenika, molitve za spas.

Neka šikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm.

Nitko da ne dođe, do prijatelj drag –
I kada se vrati,
nek poravna trag.

Motiv groba kao tema smrti – za pjesnika ništa neočekivano! Ivan je Goran svoj grob najavio u Hrvatskoj reviji već 1937.; a bile su mu tek dvadesetičetiri, dok je već s trideset skončao, kao Titov partizan, od četničkog noža, bez grobišnoga humka...

U Mojemu grobu već su razaznatljive njegove sklonosti k izražajnim imponderabilijama (nemjerljivostima) i infinitezimalijama (beskrajno sićušnim nijansnim veličinama). Tako će – bacite li oko na ovih, do šest, besprijekornih jednakosložnih rima(h) – radije se utèći čestotno rjeđem, književnosnom ≠ knjiškom, izrazu besput pridajući mu dijelak apstraktna sadržaja, negoli da, automatski, segne za čestotnijim, i očekivanijim, bespućem; a šest spomenutih glasovno i naglasno istovetnih rima jednosložno je uhu premda ne i oku kad rimuje pâr: snijeg/bijeg; kako je posrijedi zadan i dosljedno ispoštovan versifikacijski korzet, brojčani steznik od po 6 + 5 slogova, a peti slogovi u svih dvanaest stihova jednosložni su zvučni ostvaraji, tomu je tako i s drugim slìkom: sn’jêg/ b’jêg. Posrijedi je očita diskrepancija među »ruralnim« ortografijskim uzusom i urbanim prozodijskim standardom – reklo bi se sociolingvistički; ovaj se strukovni metajezik dade i laičko-pučki pojednostavniti: posrijedi je raskorak pravòpisom i pravòzborom, razrokost između pravilna pisanja te pravilna izgovora. Poput stršljenasta izazova ovo nas salijeće kad nam valja iščitati divotnu pjesan istog Ivana Gorana Kovačića, poemu Jamu. Zdvojna dvojba o čitánju klasičnom ili »modernom« dâ se sažeto súziti na sedmu kiticu prvoga pjevanja rečene divot-poeme:

A silno svjetlo, ko stotine zvona
Sa zvonika bijelih, u pameti
Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona.
Divna svjetlost, svjetlost koja svijeti!
Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko!
Mjeseče! Svjetlo ko majčino mlijeko!

Popostanimo malo zadržavajući se na sitnjenju objašnjavanja, al’ s unaprijednim zaključkom: lekseme s fonetskom sekvencijom -ije- u etimonskom morfemu valja odčitati disilabički, tj. riječi s glasovnim slijedom -ije- u korijenskom liku – iščitati nam je kao dvoslog; redom: bijèlīh, sȉjevnē, svijètī, svȉjetlā, svȉjetlō, rȉjeko, mlijèko (a ne: b’jélih, s’jêvne, sv’jéti, sv’jêtla, sv’jêtlo, r’jêko, ml’jéko)!

Na ustuk »modernim« pokratama u jednosloge, Jami u cijelosti, ovoj iznimljenoj kitici napose, primjereniji će biti klasični dvosložan izgovor rečeničnih »ije-ova«, a s razloga sadržajnih, kontekstualnih, i s razloga očuvanja pjesničke poticajnosti očitovane u voljnome gomilanju riječi-pojmova što u glasovnome svome kosturu sadrže samoglasnik i visoke frekvencije (glasovna mu optimala, tj. ono frekvencijsko područje gdje su mu akustičke značajke najrazabirljivije – do 6400 Hz); on je, glas i po broju titraja zvučnog vala u sekundi (a to je frekvencija!) – najviši od svih samoglasnika. To je fizička, mjerno provjerljiva činjenica. Druga je činjenica – potvrda što takvu ozvučenju govori u prilog iz sfere psihičke, pa medicinske – neurološke, bogme i psihijatrijske: visoki tonovi na našu svijest djeluju iritantno (= razdražujuće). Uzmimo u obzir i to da je u promatranoj kitici jednako gomilan i suglasnik s, također frekvencijski najviši (uza z) od svih suglasnika (optimala mu do 12800 Hz) – onda nema smetnji zaključku e da je ovakav izbor riječi što u glasovnome sastavu ugusto imade i najviši samoglasnik, i najviši suglasnik – izbor i voljan i valjan: nek bi cio tekst djelovao opresivno, i tjeskobno i zatorno...

A zbog tih je objektivno visokih tonova i još jedan pjesnički efekat: sinestezijski; to znamo da je sinestezija sposobnost jednoga nenadražena osjetila da registrira nadražaj drugoga kojeg osjetila; pojava je to kad zvuk u slušatelja izazivlje osjećaj boje, osjećaj svjetla; posrijedi je, dakle, zamjena senzorne recepcije, osjetnog prijema, odatle i drugačije percepcije/predodžbe. Kako je u Goranovoj Jami riječ o slijepcima, o osljepljenicima, òni – dakle – svjetlost čuju ne videć’ ju, a ònī »naši« tonski ponajviši i-ovi, s-ovi, z-ovi preuzimlju zadaću da u svijest prizivlju izočen vid! Pa kad ih ne ostvarujemo / ne ozvučujemo u njihovoj funkcionalnoj ukupnosti, zadaći se toj iznevjerujemo, Goranov pjesmotvor – obogaljujemo. Pa i pjesnik sâm to još jednoč izrijekom potvrđuje:

Sve mi to zasja u sluhu ko u vidu!!

* * *

Fantastička mimogredna anegdota: grebem se, potpisani, grebem o diku, da sam u nekolikim navratima bio nadaren zgodom i prigodom sudjelovati u javnim tumačenjima pjesničkih (proznih isključivo) tekstova – tandemski s maestrom scenske interpretacije, dramskim prvakom Hrvatskog narodnoga kazališta – Zlatkom Crnkovićem; a u siječnju 1997., pa u ožujku 2000. upravo s temom Jame: u smrzlome siječnju te godine Josip je Vaništa imao svoju izložbu znakovita i dostojno zaslužena naziva Međaši hrvatske kulture; pred Vaništinim portretom Ivana Gorana Kovačića 1. je pjevanje Jame recitirao »Crni«, Zlatko Crnković; od Goranove sugestije i Zlatkova ozvučenja – zaleđeno visoko stakleno pročelje galerije Forum (u Masarykovoj) stalo se otkravljivati...

Tri godišta »potlje« – u predvorju Nacionalne i sveučilišne knjižnice, u pretpramaljećni jedan sunčan dan toga ožujka, uz Vaništinu jubilarnu mapu crteža (1949. – 1999.), uz istog Gorana ter istu Jamu, i: istog »zlatkocrnog« umjetničkog interpretatora – visoko stakleno ziđe i nadsvođe uzelo se ledom skrućivati...

Se non è vera, è ben trovata – »Ako i nije istinita, dobro je smišljena«, anegdota, imenovana palimpsestno prema čuvenu izrijeku Giordana Bruna; ako i nije stvarna jest zbiljska, ili: semifilozofijski – ako i nije realiter anegdota jest virtualiter. Pa tko prema toj zbiljnosti zadrži sumnju il’ nevjericu: bilo mu prosto i »praf mu budi«!

* * *

A Ivanov-Goranov-Kovačićev verbalni portret dao je njegov i učitelj, i mentor, i drug ter prijatelj – profesor mu književnosti na Sveučilištu, Antun Barac:

Imao je lice koje se nije moglo nazvati lijepim u običnom smislu. Čak se na mahove moglo pričinjati grubim. Kozarčanin je u polemici s njime u »Hrvatskom dnevniku« objavio njegovu sliku da čitaoci vide kako je njegov protivnik ružan. No između tih na prvi pogled surovih crta gledale su oči mekane i blage, kao vedrina proljetnog neba, a povrh njih lelujala se plava kosa, kao mlado žito pod ljetnim povjetarcem. I taj pogled govorio je više nego crte lica čineći cijelu njegovu pojavu bliskom i dragom onome tko ju je znao osjetiti. (U tekstu Mrak na svijetlim stazama, napisanu neposredno na vijest o Goranovoj smrti, koja da je na nj djelovala kao »udarac batom po glavi«; objavljeno u Republici, 1/2, 1945.)

U istome tekstu ostavio nam profesor Barac i ova svjedočanstva o Goranu:

  • da je kao književnik bio nadasve savjestan;
  • da je, stoga, pisao teško i polagano jer da je »svaku svoju stvar« htio izraziti do kraja;
  • da je kako u svojim umjetninama (pripovjednim), jednako kao i u kritikama (tekućim) »pazio ne samo na svaku riječ, već i na svaki glas« - kao i u pjesmama;
  • da ga je taj osjećaj za stil priječio u tome da više piše;
  • iskorišćujući riječ, Goran da je Kovačić iz samog njezina zvuka zadobivao i neke idejne efekte;
  • njegovi seljaci, nezadovoljni poretkom u svijetu, da su tako tumačili riječ nebo time što ga nigdar ne bo!

A jedno zavještajno mišljenje o jeziku što ga je I. G. K. iznio (u Hrvatskoj reviji, 1939., u eseju Put Novaka Simića), moglo bi nam i danas biti orijentirom:

Jezični čistunci i ispravljači izbacuju iz hrvatskoga jezika nehrvatske riječi. Tome uklanjanju nema granica, pa dovodi do suhoće. Postoji izražajno bogatstvo riječi naše Bosne i Hercegovine koje su mjestimice prihvatili Srbijanci. Neki filolozi odriču se zato toga bogatstva. Ne pitaju književnike i umjetnike u tim slučajevima, a ovi najbolje naslućuju vrijednost riječi i fraze, to više što im jezikoslovac na taj način osiromašuje bujnost tonova. (Trebalo bi korenodupce upozoriti da je u modernom stihu važan čak određeni vokal, koji se često nalazi na pravome mjestu samo u jednoj stanovitoj riječi, a upravo su tu oni, možda, izbacili iz hrvatskoga jezika.

* * *

Dobnom si vrsniku, prijatelju i drugu, Ranku Marinkoviću (rođenu iste, 1913.) u povodu njegovih prvih proza objavljenih u Krležinu Pečatu (1939./1940.) Ivan je Goran Kovačić kritičarski (u Novostima 1940.) navijestio »sjajnu pjesničku budućnost«; prisjetimo se kako se u I. pjevanju Jame spominje »u vrat zabode(n) bodež«, te »bljesak munjevita noža«; a šjor Ranko, Marinković, posredno mu, Goranu, to supjesnički/sutvorački uzvratio u noveli Mrtve duše u zbirci Ruke, u Zagrebu 1953. (gle, o 40. obljetnici Goranova rođenja, a o desetoj njegove pogibije: od noža/bodeža!) isti motiv varirajući u romanu Kiklopu, Beograd, 1965.:

NOŽ. U toj riječi ž je ono najstrašnije. Tu je sadržan akcident određen za klanje. U drugim jezicima to je instrument za šiljenje olovaka, za rezanje jabuke [...] ali nož je klanje, ubojstvo, zločin. Bodež bez ž – šašavi šaljivac [...].

U povodu onog noža Goran ne nasljeduje starozavjetno »oko za oko«, ni folklornu maksimu »pâmti pa vráti«, nego: pâmti e da se nè vrâtī – i da se ne bi zaboravilo. Jama tako ostaje monumenat kao memento ratnih strahobā, ali i kao (gundulićevska?) prigoda da se nakon »sagrješenja« prođe kroz moralnu katarzu »spoznanja« i »skrušenja«, iz dušegupke zlo-činaprijeđe u dušekupku etičkog očišćenja! Tomu I. G. Kovačić exegit (sačinio) monumentum (spomenik) aere (od mjedi) perennius (trajniji)...baš kao što sâm zá se i za svoje popijevke (Carminum libri) reče Quintus Horatius Flaccus (65.-8.): Exegi (sačinio sam)...

Oto Šolc

(1913. – 1994.)

Ako reknem da nas se u pjesnika Ota Šolca najprvo doima kolikojstvo, a onda i kakojstvo njegovih pjesama, ufam se da bi svatko tko bi to čuo ili iščitao razabrao da je posrijedi imenovanje količine, pa kakvoće, tj. kvantitete i kvalitete njegovih stihova, pogotovu kad se kontekst proširi informacijom da je za šezdesetijednu godinu što je pjesnikovao (1933. – 1994.) objavio sedamnaest (17) zbiraka s ukupno do desetka tisuća stihova?! Spomenimo se sada onoga zakona dijalektike koji uči kako »kvantitet« prelazi u »kvalitet« i obratno, i spomenimo još: ako to vrijedi za razvoj u prirodi i u povijesti ljudskoga društva te u razvoju mišljenja – ne znači to da mehaničkom analogijom mora vrijedjeti i za »produkciju« stihovlja.

Usput, a s povodom: ono početno imenovano kolikojstvo i kakojstvo kao nazivlje zajmljeno je iz tradicije pisménā bosanskih franjevaca XVII. i XVIII. stoljeća, i to kao rječnička inventivna novotvorina prijevodno skovana prema klasičnomu, ciceronskom latinskom quantitas i prema srednjovjekovnom latinskom qualitas. Sad, još jedno »usput«: kad bi shodno jednomu nesretnu ideologizantnom trendu u komunikacijskoj javnosti bilo administrativno naređena obvezatna uporaba restauriranih idioglotizama kolikojstvo/kakojstvo, pa se tako »(s)provodilo« jezikoslovno čišćenje (linguistic cleansing) bezočno nalik jednomu drugom čišćenju, po mentalnoj opakosti još gadnijemu, onda sâm »ni za živu glavu« ne bih više rabio onoga nedužna i drága pâra: kolikojstvo/kakojstvo. No kako tomu (još) nije posvema tako, rado ću ponoviti: pošto smo čuli kako to stoji s kolikojstvom Šolcovih stihova i zbiraka pjesama, upitati se: kako stoji s njihovim kakojstvom?

Ako vidiš

Ako vidiš, gledaj:
čovjek, i ne sluteći, neprestance, pokušava
da kaže, da patnju, pronađenu, objavi,
i sâm, ne znajući, kako, sagledava, nekazano,
odgovore traži, neodgonetljive.
A dani, neuhvatljivi, idu, nesmiljeno,
govore prolaznici, što se, nikada, vratit neće,
nikada zov, taj, da progovori,
da jasnim glasom nesagorenu riječ pronađe.
To koraci, uzaludni, davnu pjesmu govore,
o nesmiljenu snu, o ništavnosti glazbe, nekazane.

(Tišine, Zagreb, 1968.)

Jedna tako Šolcova kvaliteta zastupljena je i u netom ponuđenu pjesmovnom predlošku: postojana naklonost ka negiranim prilozima i pridjevima: neprestance i nesmiljeno i drugdje su tematski Šolcovi prilozi svjedočeći o nezaustavljivu, neumitnu i nemilosrdnu odljevu zadana nam vremena. U poemi Requiem (XVII pjevanja) lapidarna motta kao na »bogumilskim mramorovima«: Mrtvima, mojim. Mnogo ih je. Već. – jedna te ista imenica trokratno je različito popraćena, dakako, negiranim pridjevima: odilaženje, neminovno / nesmiljeno odilaženje / odilaženje, neprestano; a ti pridjevi, k tomu još, pomno su ritmički funkcionalizirani: jednoč u antepoziciji, dvaput postponirani – dvaput zarezom odvojeni, jedanput bez, a to opet, u adekvatnu interpretativnom ozvučenju, režira pauzu ili pauze nulu. Nadalje, kad u istoj poemi pjesnik spomene nenazočnu tišinu, onda je ostvario dijalektičko »prožimanje suprotnosti«; naime, tišina se percipira (zapaža, doima i poima) nazočnošću; nenazočno se tek naslućuje, pa kad se to dvoje spojeno supostavi – eto pjesničke, šolcovske sugestije...

... A vrhunjenje je ovakvih postupaka kad se, opet dijalektički, ostvaruje »negacija negacije«, npr. u manjoj poemi Pjevač, gdje se spominje »svjetiljka nikad neugašena« dvostrukom negacijom postajući vazda užgana, analogno matematičkoj logici da pomnožen ili podijeljen minus s minusom daje plus. Još se ta izričajna negacija negacije javlja u posljednjoj objavljenoj Šolcovoj pjesmi (Šapat noći, posvećenoj karlovačkom suzavičajniku, Josipu Vaništi) kad sebe imenuje »nerođen ni za koga«, dakle = rođen za Sve (za sve koji će ga, eventualno, čitati pomno u nezaboravu); a kako je vas pjesnički vijek neprestance i nesmiljeno i kroz privid nejasnoća tragao za jasnošću pjesničkoga si govora, možda se je umio utješno blažiti paradoksalnom Ujevićevom izjavom iz Ganutljivih opazaka kako cijenjaše

i nejasnoću što je sunce od jasnoće!

Izvor: O Krležinu stilu & koje o čem još, 2002, Zagreb: ArTresor naklada

Bilješke

1 Za idealan prijevod kriterij je jednakòvrednost i izraza i sadržaja; Šopov izvornik nadmašuje prijevodnu varijantu: naime, on ima crkvenoslavenski arhaizam otkrovenje otkrivenje, dok engleski prijevod, a i biblijski novozavjetni, tu rabi općejezični, neutralan izraz, jednak, na primjer, otkriću kakve zavjere (revelation of a complot).