E-biblioteka

Ivan Marković: O britkosti

V. Zaključne napomene

Antun Branko Šimić, koji bi prema većini hrvatskih književnih povjesničara nedvojbeno ušao u prvu momčad hrvatskoga pjesništva, kao dvadesetogodišnjak piše članak »E«, u kojemu zdušno brani prijelaz na ekavštinu (1918 [1998: 114]):

Po odluci naših najboljih pisaca i po broju naroda koji njime govori (kajkavci i Slovenci pripadaju ovamo takođe) i po tome što je ijekavski dijalekt jedna nemogućnost da bude zajedničkim jezikom, jasno je da je ekavski dijalekt jezik Jugoslavije.

K tomu se obrušio na hrvatske filologe koji su se drznuli pisati protiv toga (primjerice Marijan Stojković). Anić o tom periodu u pogovoru svojemu Rječniku kaže (1991: 876):

U dvadesetim godinama viđeni hrvatski pisci kao Tin Ujević, Antun Branko Šimić, Miroslav Krleža i drugi pišu ekavski. Katedarska filologija tada je obilježena u prvom redu djelovanjem Tome Maretića pa potom Stjepana Ivšića. Ona čuva već izgrađenu ijekavsku tradiciju u takvom odnosu stvari. Ozbiljna analitička historiografija te će činjenice morati promisliti i o njima nešto reći, na sve ono, povoljno i nepovoljno, što nam kao odgovor na tu temu ionako duguje.

Doduše, Maretić je tako »čuvao ijekavsku tradiciju« da je »Pristup«, tj. predgovor svojemu Savjetniku napisao na ekavštini (1924: V–XXXI), premda je savjetnički dio, kako mu naslov kaže – (i)jekavski. Sve su to bili posredni odjeci ankete Jovana Skerlića (1913–1914) o hrvatsko-srpskom književnojezičnom ujedinjenju u ekavici i latinici.62 Doista, Maretićev je odgovor na anketu isprva bio oprezan (1914 [2001: 217]):

Tko danas o tome radi, da se Srbi i Hrvati sjedine u pisanju toga glasa [tj. jata], on bi najprije morao nastojati oko toga, da se sjedine svi Srbi. […] mogu Hrvati odgovoriti: Dobro, mi ćemo pristati na istočni govor, ali prije treba, da svi Srbi taj govor prime!

Kako god, spisateljsko se streljivo – iz sljedećega Šimićeva (1918 [1998]) navoda bit će jasno da bojna metaforika nije pretjerana – do danas, stotinu godina poslije, nije promijenilo:

Ko pita naše filologe za njihova »mišljenja«? Šta je briga sve nas za mišljenja filologa kakvih? Jugoslavijo, zar tebi i filolozi imaju nešto da kažu! […] Ti filolozi takozvani uvek su kasali za kulturom i vremenom; ne znajući da se na njih niko i ne obazire i da niko ne sluša šuma njihovih koraka.

[…] na užas i na uprepaštenje filolozima koji jezik drže za stvar iz muzeja, kao nešto što stoji, a ne što se stvara i postaje. Moj jezik nije jezik kakva filologa. Jezik je život nerazumljiv filolozima.

[…] Za filologe imamo samo jedan pucanj u njihove filološke mozgove, i

Idemo dalje.

Uglavnom, sve isto kao 2017. Pojedini pisci jako su nezadovoljni filolozima bo filolozi ništa o jeziku ne razumiju, ne daju mu da živi, sputali ga normom, kaskaju za vremenom, ako štogod i pokušaju, ne valja, samo upropaste ili izrode jezično redarstvo. I vječito se nešto plete o ekavštini, kako 1918. tako 2017. Zanimljivo, veoma često ti isti pisci izlaz vide u »zajedničkome jeziku«, koji bi sve probleme riješio i do kojega bi sasvim sigurno došlo – kažu – da nije filologâ. (To konstatiramo kao fakat bez ikakva vrijednosnog suda.) A. B. Šimiću 1918. dodijalo je pozivanje na V. St. Karadžića i Đ. Daničića (koji su, usput, bili pisali ijekavski, pa je tako u točki 2.e zajednički dogovoreno i u Beču 28. III. 1850, jedan od potpisnika te »bečke deklaracije« bio je i naš I. Kukuljević, tek eto srpski standard nikad nije postao ijekavski, al dobro sad),63 pa kad već nije prošlo s ijekavštinom, Šimić se zalaže za zajedničku jugoslavensku ekavštinu, problem su samo filolozi koji jašu na ijekavštini.

Stotinjak godina poslije Šimića filozof i prevodilac B. Buden u intervjuu 19. IX. 2016. kaže da se »umirući hrvatski« spasiti dade »jedino radikalnom integracijom u širi južnoslavenski jezični prostor. Ali to se politički sprečava. Zato tvrdim da je ta jezična politika ustaška, jer u svojoj logici uništava pretpostavke jezične reprodukcije« (Buden 2016). Potom 2017. potpisuje »Deklaraciju o zajedničkome jeziku«.64 Buden (2016) inače prenosi doista fascinantne podatke o prevođenim jezicima u svijetu (od svega što se prevede – kaže – 60% je englesko, 10% njemačko, 10% francusko, sve ostalo manje je od 3%, primjerice rusko, španjolsko, manje od 1% kinesko) te upozorava na ponovnu vernakularizaciju njemačkoga i njegovu sve veću marginaliziranost, u Njemačkoj ga potiskuje engleski. Jedino nam iz intervjua nije jasno što je to »širi južnoslavenski jezični prostor« – je li to od Soče do Varne ili je to od Sutle do Vranja? I kako se to spas hrvatskomu – barem privremeni – nalazi u »južnoslavenskome jezičnom prostoru« (brat bratu 15 milijuna govornika »BCS-a«) ako ni njemačkomu spasa nema (Njemačka, Austrija, Švicarska… blizu 100 milijuna izvornih govornika)? Zašto ne u Kukuljevićevu (1848d; 1848f) općemu slavjanskom savezu, bilo u okviru Austrijskoga Carstva, gdje onda ima mjesta i za Slovaka Šuleka, bilo od Soče do Vladivostoka, ili barem Kukuljevićevoj (1866) slici jugoslavenskih zemalja, sa Slovencima i Bugarima? – Odgovor na to pitanje često ostane nedorečen. Što je u svemu tome najbolje, postojala je jednoć, prije 180 godina, ilirska ideja ujedinjenja, postojala je jednoć, prije 150 godina, štrosmajerovska jugoslavenska ideja, postojala je jednoć, prije 100 godina, prvojugoslavenska jugoslavenska ideja, postojala je jednoć, prije 70 godina, drugojugoslavenska jugoslavenska ideja. I – sve su se izjalovile. Za drugospomenutu velikomu je Tomi Maretiću to bilo jasno još 1926, prije 90 godina. Nije Maretić od te »veličanstvene ideje« odustao, ali shvatio je da taj put nije uspjelo. Koliko pokušaja i pogrešaka još treba, koliko je više dosta? Treba li nam nakon četiriju pobačaja na 200. godišnjicu prvoga, tamo negdje 2030, još jedna, peta »radikalna integracija«? I je li svaka dvojba u vezi s tim odmah »ustaška jezična politika«, kako joj Buden tepa (2016)?

Poput Budena »Deklaraciju o zajedničkome jeziku« potpisuje i B. Dežulović, koji 2017. jamra da su pravopisci najstrože zabranili jezičnu igru i likuje nad time što je I. Kukuljević Sakcinski 1843. i 1847. u Hrvatskome saboru govorio ekavštinom. Objavljivao nije sigurno, a kako je govorio, možemo samo pretpostavljati na temelju autografskih govora, koji su miješani ekavski i jekavski, barem u grafiji, što valja tumačiti s oprezom, ali to Dežulović nije znao, tj. ako je znao, nije u svojem članku objasnio. M. Jergović 2017. prigovara pak netalentiranim jezikoslovcima avaj jezikotvorcima da još od B. Šuleka nastoje na uzrazlikovanju od srpskoga i zaziva preporod hrvatskoga što iz autentičnog narodnog genija kulja kao lava iz vulkana avaj vulkanizera. »Veliki Hrvati mrze hrvatski jezik jer se tako malo razlikuje od srpskog« – kaže Jergović mrtvo hladno (2017). Koji su to, nije rekao, bit će – podrazumijeva se. Odnarođeni jezikoslovci – opet, bit će – od narodnoga su genija operirani, ili su prirodno za nj zakinuti ili im se pri upisu fakulteta odstranjuje. Ako se ipak nekako provuku, imamo za njih Šimićev pucanj u mozak iz 1918. s rikošetom od 100 godina. Doduše, Šimić je već 1924. jako otupio svoju oštricu iz 1918. i 1919. – kad je pisao da filologe i kritičare treba pobiti (v. Šimić 1918 [1998]; 1919 [1998]) – pa povodom Maretićeva Savjetnika (1924), onog s ekavskim predgovorom, napisao pohvalu filolozima što su napisali rječnike (Iveković), gramatike (Maretić) i što po časopisima objavljuju poučne filološke članke (Broz, Maretić, Živanović) (v. Šimić 1924 [1998]).

Što će koji pisac misliti o hrvatskome jeziku, ili o tom nekom nedosanjanom zajedničkome jeziku, ili o jezikoslovcima – poštujemo i ne dovodimo u pitanje kao način mišljenja. Sve što smo željeli reći jest to da u obrazlaganju svojega mišljenja navedeni pisci – imenom i prezimenom, ne uopćeno pisci – nerijetko proturječe sami sebi, nepodnošljivo generaliziraju, demonstriraju tanašnu lingvističku i filološku upućenost, istodobno rado upoprijeko prosuđujući tuđe jezično znanje i tuđi jezikoslovni rad strogim atributima, najzad služe se neprihvatljivim neprovjerenim vrelima. A sve to iz uzvišene pozicije kolumnista ili pisca jer iz nekog razloga pisci o jeziku imaju što reći. I to se onda čita, citira, smatra relevantnim, to onda formira javno mnijenje. Jer ipak su oni pisci, jer i Borges je pisac. Kao što i nogometaši imaju što reći o nogometu, a redovito su nam simpatičniji i draži dok ga samo igraju.

Prigovorit će tkogod – da, ali zašto su stavovi o jeziku književnika I. Kukuljevića Sakcinskoga i kolumnista B. Šuleka onda relevantni? – Prvo, nastojali smo se susprezati od sudova o važnosti njihovih stavova o jeziku. Poštujemo ih kao činjenicu. Naprotiv isticali smo to da je Kukuljević govorio i pisao jednim jezikom, samo to. Drugo, Kukuljević nije bio jezikoslovac, već književnik, povjesničar i političar, Šulekov jezikoslovni prinos izvan impresivne leksikografije i rječogradbe zapravo je malen, kako god to paradoksalno zvučalo. Obojica su bili književnici u devetnaestostoljetnome, nerazlučenome smislu, kad je književnik znanstvenik, čovjek od knjige, pa se znanstveni časopis Matice ilirske zove Književnik (1864–1866, preteča Radu JAZU) i objavljuje radove jezikoslovne, povijesne, prirodoslovne, zemljopisne, matematičke. Znanosti su otad ipak napredovale u metodama i spoznajama, ponajprije razlučile su se. Kroatistika Šuleka danas promatra ponajprije kao leksikografa, a pisao je o gospodarstvu, ratarstvu, modernizaciji, političkom i društvenom uređenju, školstvu, prosvjećivanju, botanici, šumarstvu, domobranstvu, novim izumima, kemiji, fizici, antropologiji, Ch. Darwinu, R. Boškoviću, uostalom biran je u JAZU u razred matematičko-prirodoslovni. Da, Šulek je »amater prirodoslovac« (Jergović 2017), i kao takav je postao akademik, a Kukuljević je amater historiograf, osnovnom vokacijom zapravo vojničina, gardist, pa ipak je začetnik suvremene hrvatske historiografije i arhivistike. Treće, Kukuljević je kao nejezikoslovac potpisao bečki dogovor (1850), od petorice hrvatskih potpisnika samo je V. Pacel zapravo i bio jezikoslovac, a i to tek poslije.65 O dometima dogovorâ i deklaracijâ ionako nemamo bogzna kakvo mišljenje – bilo u Beču (1850), bilo u Skerlića (1913–1914), bilo u Novome Sadu (1954), bilo u Zagrebu (1967), bilo u Sarajevu (2017) – njihova se važnost, mislimo, precjenjuje. Jedan pravi jednojezični rječnik ili jedna prava gramatika učinit će više od svih deklaracija zajedno.66 Ali vidimo da ih hrvatski književnici redovito rado potpisuju, privatno ili ovlašteno. U pozadini svih tih dogovora i deklaracija obično je politički čin i netko od jezikoslovaca tko ga podupire. I uvijek se nađe pisaca koji će stvar podebljati.

Jesu li filolozi, jezikoslovci – pogotovo oni spregnuti s politikom, a takvih je bilo i ima, baš kao i pisaca – piscima i svima ostalima pismenima zadnjih 180 godina davali povoda za iritaciju? – Jesu. Grlović je 1900. napisao da »smo u kratkom razdoblju od 50 godina već promienili više pravopisa i danas došli do podpuna kaosa«. Neki Grlović 2.0 isto je mogao napisati 2000. i nitko ne bi primijetio razliku. (Kulturološko je pitanje je li pravopisni »kaos« neprihvatljivo stanje stvari, a odgovor na nj nije nužno jednoznačan.) Povoda za iritaciju filolozi su davali i drugim filolozima, ako ništa drugo ono već stoga što su tekstove starije od 1900. čak u reprezentativnim edicijama objavljivali prema neshvatljivim, skandaloznim tekstološkim načelima, koja se praksa presporo mijenja, pa opet iznova valja »otkrivati« kako se pisalo prije 170–180 godina, kao da je riječ o rekonstrukciji nepoznata prajezika ili dešifriranju nepoznata pisma. S tim smo se izravno i opetovano suočavali i u ovom ogledu pa pokušali prenijeti pred kakvim se sve preprekama filolog nađe kad treba protumačiti štogod naoko jednostavno i samorazumljivo. Vladimir Anić svojedobno je knjižicu o odnosu filoloških metoda, kulture jezika i metafore Duh Jezika započeo sličnom dvojbom sa »Suncokretima« za koje sugovornik kaže da možda nisu Van Goghovi (1988: 11):

Prenesi na filologiju: koliko se energija utroši, koliko terminološkog vatrometa i koliko breme primjera treba da se dokaže nešto što je bilo jasno i prije dokazivanja. (Neslavno iskustvo »u jezik se svatko razumije« tu je na djelu.) Od podatka do zaključka dug je put, a od lake dedukcije do »činjenice« može biti i duži.

Je li se ovim ogledom iz kučina uspio iskoprcati i prevaliti taj duži put od lake dedukcije do činjenice, ovaj filolog više ni sam nije siguran. Naprotiv svjestan je da je unatoč pomnji vjerojatno i sam gdješto pogriješio u prijepisu izvornika. »Kao knez Miškin, on će razbiti vazu u važnom posjetu, od straha da je ne razbije« (Anić 1998: 82).

Vratimo se na početak. Temu nismo tražili, našla nas je sama pri čitanju B. Dežulovića i M. Jergovića. U kakofoniji logoreje koja vrišti s hrvatskih internetskih portala Dežulović je među rijetkima koje još uvijek pročitamo. No pravo je pitanje ima li se išta napisati i pročitati, pa i ovaj ogled, a da već nije napisano prije barem stotinu godina. I treba li onda ono što je već napisano ponavljati, kao u ovom ogledu. Ako smo se i u šta ovim ogledom uvjerili, to je samo potreba da se ono što je već davno napisano, ali je ostalo skriveno po arhivima i ondje čami, pronađe i iznese na vidjelo. Da smo svi skupa više čitali i manje pisali, ni ovog ogleda ne bi bilo.