E-knjige

Krunoslav Pranjić: Izabrani stilistički spisi

Tipologizacija stilskih postupaka

(Iz Matoševe stilematike)

Pod stilematikom razumijevam ukupnost stilema kao jedinica pojačanja izražajnosti na svim planovima jezičnog izraza: od fonološkoga do sintaktičkoga i semantičkog.

Izolirat ću ovdje iz korpusa Matoševe pripovjedačke proze1 tê rečene stileme na dvjema razinama: morfonološkoj i semantičkoj, pod morfonološkom razumijevajući, opet, sustav oblika i njihovih varijacija, opozicijskih kombinacija i još ponajviše njihove sufiksalne tvorbe te paradigmatskih mijena, a pod semantičkom prateći značenja riječi i pogotovu značenje vezâ među riječima te njihove mutacije.

Nakon ovoga minimalnoga a nužnog terminološkoga ekskursa, samo od sebe proizlazi još i ovo usitnjeno razlikovanje terminološko: bit će detektirani te lingvističkoj i stilističkoj analizi podvrgavani, te tipološki svrstavani tek dvoji stilemi: morfonološki (glagolski) i semantički.

Izolirat ću, dakle, serije morfonostilema pa semantostilema dajući im potreban lingvistički komentar, kada taj komentar svojom ponajprije lingvističkom formom, a onda tekstovnom pozicijom i kontekstualnom funkcijom budu poticali.

Morfonostilemi (glagolski)

Izolirano promatrati glagolske oblike, izolirano od njihove funkcije i značenja u kontekstu, i stilistički ih etiketirati kao morfonostileme – znači oprijeti se na formalni kriterij u kategorizaciji (oblik), ne na funkcionalni ili značenjski (po čemu bi onda sve glagolske oblike trebalo razrediti u sintaktostileme pa i semantostileme). Dilemu ovu s teorijski vrlo zamršenim implikacijama načelno razrešujem time što uvedene stilističke kategorije ne apsolutiziram, što se s pouzdanjem opirem o zamišljenu važnosnu hijerarhiju pri svakom analitičkom presezanju u književni tekst: pojave je preče valjano uočavati i tumačiti negoli ih silom bezizuzetno i jednakoznačno klasificirati.

1. Infinitiv

Infinitivnim glagolskim konstrukcijama (rečeničnim) u suvremenome književnom jeziku čestota je sve to manja. I samo stoga vrijedi izdvojiti te proanalizirati Matoševe primjere, pogotovu kad se čovjek uvjeri da je u tim (u infinitivnim) konstrukcijama velika moć ekonomizacije jezičnom ekspresijom jer često efikasno zamjenjuju razlivenu hipotaksu, npr. eksplikativnu:

U vijeku vrlo mučne i komplikovane borbe za život, gdje se cijele klase često uzalud bore za povoljnije pogodbe života, gdje često vidimo propadati2 ljude spremne, bistre, darovite ili bogate, u tom vijeku pokazuje Barnum, čovjek bez škole, bez zanata, bez položaja ili protekcija, kako se može nekoliko puta, ni sa čim, doći do uspjeha. Barnumova tajna je smjelost i reklama, to jest vještina naći što više kupaca za što goru, jeftiniju robu.

Barnum, D IX, 120

Umjesto: ... vidimo da propadaju ljudi ... vještina da se nađe ... Drugi je primjer još instruktivniji i višerednim analizama podatniji:

Još nikada mu ne čuh srca luđe kucati.

Jesenska idila, SD I, 337

Ne samo da je stilogen, jer je ekspresivno pregnantniji, infinitiv kucati umjesto eksplikativne hipotakse: Još nikada ne čuh da mu srce luđe kuca – nego je i melodijsko-ritmički onda to posve druga i neizražajnija inačica iste rečenice kad nije kako izvorno jest. U infinitivnoj verziji konstrukcije melodijski je to cjelina koja ima svoj relativno viši početak, akcent isticanja na riječi nikad i normalnu intonacijsku silaznu kadencu do rečeničkog kraja; i ritmička je to i melodijska cjelina, jedan fonetski blok, bez stanke, gdje su četiri identična iktusa na četiri posljednje naglasne cjeline što mogu, »onomatopoetski« nasljedovati srčanim otkucajima: ...nèčuh – sȑca – lȕđē – kȕcati. I približna grafička predodžba melodijskog kontinuiteta i iktusa:

Još – nikadamu-nečuh- srca-luđe-kucati.

U inačici s eksplikativnom hipotaksom slika je posve druga: diskontinuirana, melodijska linija se prekida razmeđena u dva bloka pauzom između čuh i da, ima dva intonacijska vrška, pred pauzom i nakon nje, a i potencijalno oponašanje srčanih otkucaja – iktusima – prikraćeno je za punu jednu naglasnu cjelinu nakon pauze. I opet: u grafičkoj aproksimaciji predodžbe melodijskog diskontinuiteta i iktusa:

Još-nikada nečuh – damusrce luđe kuca.

Zna infinitiv u Matoševoj rečenici stajati i umjesto imenske perifraze te osim što je ekonomičniji, stilističniji je već i po tome što kao infinitivna konstrukcija ima manju frekvenciju u jeziku:

Sav uzgojni naš sistem išao je i ide za tim, da stvori činovnike, službenike, dakle da fabrikuje duše, podobne samo slušati, da fabrikuje ljudski materijal to bolji, što je gori, to jest: što ima manje samopouzdanja i energije.

Oko Križevca, D VIII, 103

Nije: ... podobne samo za slušanje (ili: za posluh), kao što ni u idućem primjeru neće biti pisanje, makar i došlo do reduplikacije glagolske forme, nego:

Pisati je – dosađivati sebi, da ne bude dosadno drugima.

Od Firence do Zagreba, D VII, 152

Stilistički je postupak i tzv. prevareno očekivanje. (S obzirom na to da će biti infinitivno, uvrštavam ga ovdje):

Putovanje mu se – veli – dosele činjaše kao bježati od samoga sebe [...]

Ogledi, Cologny, decembre 1898, SD III, 22

Prevareno je očekivanje u očekivanome paralelizmu istovrsnog gramatičkog oblika: putovanje (glagolska imenica) – bježanje (također).

Ista je »prijevara« stilogena i u primjeru:

Sa neopisivim osjećajem gledah na prozore sprata, nekadašnjeg đačkog mog stana u nadi ugledati svoju gazdaricu [...]

Veza: u nadi + da + futur već je frazeologizirana, klišeizirana. Matoš se klišeu izmakao, stavio sâm infinitiv, očekivanje prevario; izražajnost je tako pojačana.

2. Participi

Odreda: bit će to sve participske konstrukcije (četvorovrsne), sa stajališta suvremenoga književnog jezika (čak i za Matoša sa stajališta prosjeka njihove pojave u njegovim tekstovima) – konstrukcije male frekvencije. Već i po tome, po toj relativno malenoj čestoti, potencijalno su stilističkije od konstrukcija koje zamjenjuju, izražajnije ih zamjenjuju. Tê, u konciznim participskim konstrukcijama sadržane konstrukcije, obično su hipotakse (koje se svojom perifrastičnošću opiru načelu ekonomije u izrazu).

a) particip prezenta

[...] padoh sa police, dok je u kuhinji moja čuvarica zobala zabranjeno voće sa soldatom. Zbog te ljubavi sam danas ja gurava. Gurava.

Gurava seoska učiteljica, ljubeći djecu, cvijeće, knjige i mladost.

O, čovjek je komedija, počinjući u šali, živući u smiješnosti i umirući u lakrdiji.

O tebi i o meni, SD III, 276

Bogat je izbor, četiriju, participa gdje prvi (ljubeći) zamjenjuje relativnu, a druga tri (počinjući, živući, umirući) kauzalnu hipotaksu.

Još je vrednija participska konstrukcija, vrednija jer ekonomičnija, kad sobom implicira kompleksnu zamjenu. Kao u primjeru:

Ti ne znaš što je sloboda. Ej, ja sam uvijek čeznuo za morem, za slobodnim zrakom i suncem, za avanturama. Blago tebi, gledajući s Etne azurno more, zimujući na svetom kedru libanonskom [...]

Jesenska idila, SD I, 322

Može ono gledajući (particip) i zimujući (također) biti zamijenjeno:

  • relativnom hipotaksom (koja gledaš, zimuješ);
  • kauzalnom hipotaksom (jer, kad ti gledaš, zimuješ);
  • eventualno i temporalnom (dok gledaš, zimuješ).

Sve to participska konstrukcija implicira, znači simultano, mnogoznačajnija je, dakle, pak prema tome i izražajnija je.

Njegove su knjige, [Nietzscheove] prije svega, izvrsno napisane i on je moderan, jer je sjajan pisac, prefinjen stilist, đak klasika i Francuza, pišući kao Fontenelle, Biblija i njegov prethodnik Schopenhauer.

Život Fridrika Nietzschea, D VII, 63

Kauzalno pišući dobro dođe i kao prilika za izbjegavanje paralelizma formalnoga: jer je sjajan pisac / jer piše kao Fontenelle. Premda značenjski, sadržajni paralelizam ostaje. No u stilistici ne mora smetati paralelizam onoga što je rečeno, ali može paralelizam onoga kako je rečeno. Participska konstrukcija, eto, ovdje pomaže da tomu ne bude tako.

Može participska konstrukcija zamijeniti (uključujući je, dakako) i eksplikativnu (modalnu) hipotaksu:

Overbeck nađe u Torinu filozofa pod stražom ukućana, udarajući laktovima po glasoviru i pjevajući svoju dionizijsku slavu.

Nav. djelo, D VII, 78

Udarajući i pjevajući umjesto: kako (gdje) udara i pjeva.

Ovim primjerima valjalo bi suprotstaviti tek jedan, primjer gdje particip prezenta ima svoju »normalnu« gramatičku funkciju označivanja dviju simultanih glagolskih radnji, primjer stilistički neutralan:

[...] on je srdačno mrzio gotovo sve pjesnike i umjetnike, žigošući ih većinom kao ljude pokvarene i crkle za novcem.

Osveta ogledala, SD I, 357

b) particip perfekta

U prva dva primjera što ću ih navesti – prema svojoj normalnoj, gramatičkoj, sintaktičkoj funkciji – particip perfekta indicira kontinuitet dviju prošlih radnji:

Došavši zorom u svoju sobu, bijaše Novaković gotovo zlovoljan. Boli ga glava [...]

Iglasto čeljade, SD I, 265

Otvorivši Marjanović oči iza burnog sna, osjeti na grudima teret olovne mòre. Ništa, ništa ne osjećaše.

Vidje tek crnu, grobnu, mrtvu tišinu.

Put u ništa, SD I, 373

Stilističkom ikakvom komentaru teško da bi tu bilo povoda dok se promatra sam participski oblik. No dvije ilustracije suprotstavljene su da istaknu razliku. Ovu: položaj subjekata, identičnih za po svaku protazu kao i za po svaku apodozu. No red je riječi, kad mu je već u hrvatskosrpskom funkcija stilistička a ne gramatička, pojava sintaktostilematska. To je onda kontaminacija analiza i komentara koji idu drugamo jer ovdje smo na planu morfonostilematskom. Povod je ipak prvotno morfonološki: konstatira se particip (perfekta), a tek onda se prati namještaj subjekta uza nj (u protazi – Marjanović) ili dalje od njega (u apodozi: Novaković). Odatle pravdanje komentara ovdje.

Gramatički red riječi ima prvi primjer (Došavši... Novaković bijaše...); stilistički – drugi (Otvorivši Marjanović...).

I ritmički (melodijski) i izražajno (stilistički dakle) drugi bi primjer bio posve druga, stilogeno neutralna rečenica, poput prve, u inačici: Otvorivši oči iza burnog sna, Marjanović osjeti... Ovakav poredak, uostalom, u jeziku je (suvremenom, standardnom) u statističkoj većini.

Idući primjer stilogen je već na prvi pogled:

Župnik je naslikan kao Judaš Iškariot [...] a stari Weiser, imavši srca oženiti se i postati otac u sedamdesetoj godini, figuriše kao profet.

Zagrebačka kronika, D VIII, 120

Cijela konstrukcija s participom perfekta: imavši srca oženiti se i postati otac u sedamdesetoj godini, od zareza do zareza dakle (što je grafička i ortografska oznaka za odnos koji) jeste interpolacija. I pitanje je sad: pripada li taj participski interpolirani segment subjektu ili predikatu rečenice u koju je interpoliran: ... stari Weiser ... figuriše kao profet? Pitanja ne bi bilo kad bi interpolirani segment, kad bi participska konstrukcija bila zamijenjena dvjema jednoznačnim mogućnostima njoj inherentnima:

prvom: kad bi umjesto participa stajala realtivna hipotaksa: ... stari Weiser koji je imao srca... znali bismo da tada interpolirani segment pripada subjektu, atributivno, te s njime čineći sintagmu subjekatsku;

drugom: kad bi, opet umjesto participa, stajala kauzalna hipotaksa: ... stari Weiser, jer je (budući da je) imao srca... znali bismo da tada interpolirani segment pripada predikatu, s njime čineći razvijenu sintagmu predikatsku.

Draž ambigviteta, njegova stilističnost upravo je u participskoj konstrukciji, istina, draž iskorištena u ne baš kakvom kreativnom kontekstu, i ne baš osobito funkcionalno motivirano kao ambigvitet. No važno je bilo ovdje uočiti jednu formalnu stilističku mogućnost u jeziku, jedan stilem koji će u literariziranijem kontekstu ekspandirati svom svojom izražajnom moći.

Ovim primjerima stilističkog potencijala participa perfekta, tek punije ilustracije radi, radi opozicije, valja dodati još primjer stilistički neutralne njegove upotrebe (gdje se manifestira već spomenuta njegova temeljna, »kolektivna«, funkcija indikatora i manifestansa kontinuiteta dviju prošlih radnji):

Vrativši se u Basel, svi ga đaci ostave [...]

Život Fridrika Nietzschea, D VII, 63

c) particip perfekta aktivni

Poput svih participa, i ovaj, particip perfekta aktivni, zna se u Matoševim tekstovima naći ne u sastavu glagolskog vremena (gdje mu je pretežna funkcija) već u atributskoj službi (gdje se već susreće rjeđe), ali službi gdje afirmira načelo ekonomije u jezičnom izrazu. I tu mu je stilistička vrijednost.

Gakanje, graktanje, hukanje – i pregršt ždralova, vrana, divljih pataka – šta li, mrvi se crnim mrvicama u ljubičasti trag zašlog sunca, iščezava u ljubičastom poljupcu, kojim slavi veseli i bijeli dan sumornu, baršunastu noć.

Samotna noć, SD I, 268

Ljepotu, umjetnine smatraše tek utoliko opravdanima, ukoliko služe napretku, to jest izjednačivanju svih ljudi. A pošto je vrlo malo umjetnika ovakvih načela, on je srdačno mrzio gotovo sve pjesnike i umjetnike, žigošući ih većinom kao ljude pokvarene i crkle za novcem.

Osveta ogledala, SD I, 357

I ono zašlog i ovo crkle participi su perfekta aktivni u atributivnoj službi zamjenjujući moguće perifraze i reduplikacije: ...u ljubičasti trag sunca koje je već zašlo; žigošući ih većinom kao ljude pokvarene i (kao) ljude koji crkavaju (koji bi crkli) za novcem – da derivatima ostanemo u etimološkom krugu perifrastičnih zamjena ne angažiravši se u potragu za mogućim zamjenama u semantičkom krugu. Jer tada bismo ih pronašli na desetke (gramzljiv, pohlepan za novcem, srebroljubac itd.). Matoševa opcija je jedna i nezamjenljiva. Jer je sintetična. Zato stilistički od važnosti.

d) particip pasivni

Može također biti izražajno sintetičan, ekonomičan; stajati umjesto i opet kakve hipotakse:

Orijentalka može biti lijepa učakširena, jer gotovo i ne hoda (u haremu) ili jer privlači tek kao bajadera [...]

Dimije, D VIII, 109

Napredak treba što prije stvoriti u Zagrebu, Osijeku, Spljetu i ostalim našim gradocima podružnice sa ciljem, da naši kalfe i šegrti istisnu iz cijeloga područja hrvatskih zemalja nehrvatsku doklaćenu čeljad ne samo iz zanata, nego i iz trgovina, koje već usred Zagreba na sramotu našu služe kao konzulati protivničke i sa nama nepomirljive misli.

Iz Sarajeva, D VIII, 39

Pasivni participi kontekstualno nose sve morfosintaktičke značajke adjektiva: paradigma, funkcija atributivna (kao u primjeru doklaćenu čeljad, tj. koja se doklatila) ili funkcija segmenta u sintagmi imenskog predikata (može biti lijepa učakširena, tj. i kad je, premda je, makar i učakširena).

Dok je normalna i gramatički legitimna tvorba participa pasivnog od glagola učakširiti (Matoševa leksička, aspektalna, tvorbena inovacija) – jer glagol je prijelazan (učakširiti koga, tj. staviti koga u čakšire; – ili: učakširiti se, tj. obući čakšire;) – dotle je tvorba participa pasivnog od glagola doklatiti se antigramatem budući glagol neprijelazan. No kako je ova devijacija od načela norme kontekstualno (beletristički) funkcionalna – »može podnijeti«. Naravno da jē, devijaciju, nikako nije potrebno standardizirati, učiniti – pošto je opisana (deskribirana) da bude i propisana (preskribirana). Takva devijacija, kad je stvaralačka – dakako, dugo će još, vjerojatno, ostati potencijalni stilem. Generaliziranjem, kolektiviziranjem, normiranjem upotrebe (particip pasivni i od neprijelaznih glagola), statističkim majoriziranjem ta bi prilika samu sebe dokinula kao stilističku mogućnost.

3. Imperativ

Prímjerā neće biti obilato. Primjera gdje takva jedna modalna glagolska kategorija (kakav imperativ jest) ima funkciju glagolskoga vremena. Rekao bih čak: dobro je što ih neće, jer ne može, biti u izobilju, niti ih istraživani tekstovi potvrđuju. Naime: vremenska funkcija imperativa, naravno sa stilističkom vrijednošću, značajka je stila usmene predaje. Matoš je rastao nasljedujući taj stil. No vrijedi slijediti načine kako se on kanonima stila usmene predaje podvrgava, kako u njih uranja, ali još je vrednije pratiti kako se od njih oslobađa. Jer on je prvi u hrvatskoj književnosti koji je svojim stilom afirmirao moderni jezični senzibilitet. A tome senzibilitetu, kao refleksu nove povijesne i civilizacijske situacije, ne pogoduje u svemu (po sebi vrijedna) tradicija folklornog izraza kao refleks opet druge povijesne i civilizacijske situacije.

Pretenciozni zaključci, uz malene ilustracije – reklo bi se. No ovaj će uvedeni, antagonistički paralelizam: stil Matošev naprama stilu usmene predaje, taj će bipolarizam biti i nadalje praćen i komentiran. Primjeri s imperativom samo su mu prvi dobrodošao povod.

Kuku lele! Pomozi, Krste! – zaplače sirotan Joso, trgne se i prhne kao prepelica, kroz prozor u dvorište, a odanle bjež’ susjedu trgovcu.

Iverje, Skice i sličice – 1899. Moć savjesti, SD I, 125

U društvu se stalo govoriti o nekom propalom plemiću, koji se najmio u New Yorku za kočijaša. Poharala ga neka glumica, oklade na trkalištima, karte, a ponajviše upravitelj njegovih dobara. I svi udri po vlasteoskom činovništvu.

Iverje, Skice i sličice – 1899. »Nezahvalnost?«, SD I, 133

U naznaci porijekla citirane ilustracije namjerno sam istakao i godinu izdanja (1899). To je prva Matoševa novelistička zbirka. »Moć savjesti« čak je prva mu štampana novela. Pa je logično da je mladi Matoš (rođen 1873) u prvim svojim novelama izražajno u prirodnoj tradiciji, tradiciji stila usmene predaje kojom je bio impregniran odgojem, školovanjem, obrazovanjem i književnim, vjerojatno, uglédānjem.

U konkretnoj analizi: bjež’ i udri kao imperativi po formi, prošlo koje vrijeme po funkciji, u značenju s jakim emocionalnim obilježjem, stalna su izražajna značajka stila usmene predaje, toliko stalna i česta, tipizirana, toliko opće mjesto folklornog izraza da su i u okviru samoga stila kojemu pripadaju mogli gubiti vrijednost izražajnog pojačavanja budući klišeizirani. Takve ih je, klišeizirane, prihvatio i Matoš, i ti su mu imperativi, svejedno što u funkciji pojačanja izražajnosti, u kontekstu u kom se nalaze više kao opće mjesto, opća formula »živosti u pripovijedanju« negoli su kreativna individualna aplikacija (kad već nije adaptacija) tradicionalne formule. Toga npr., imperativa u vremenskoj funkciji – nema da se i jedan jedini put pojavljuje u kasnijim novelama impresionističko-simbolističke inspiracije, nema toga u »Umornim pričama« npr., štampanim 1909!

4. Aorist

Analizirajući Matošev prozni izraz i hoteći nešto analogijski izvesti, pokojni Antun Barac citirao je odlomak (Vukova) prijevoda Sv. Pisma te o glagolskim vremenima tamo raspoređenim – zaključio:

Svi ovi aoristi i imperfekti dali bi se zamijeniti perfektom, i smisao bi ostao isti. Ali bi cio stilski dojam bio drugačiji. U rečenicama s aoristom osjeća se neka čvrstoća, težnja za kratkoćom. Oblici pak imperfekta unose u stil nešto svečano, upravo kao stvoreno za pripovijedanje prošlih, važnih događaja. Perfekt se naprotiv doima kao prilično bezbojno vrijeme stvoreno za jednostavno izvješćivanje o događajima, ali bez stilske izražajnosti.

A na Matoša je odmah zatim protegao analizu zaključka:

Nije čudo, da je upravo Matoš aorist i imperfekt često upotrebljavao. Upotrebom tih vremena znao je djelomično [istakao K.P.] i postizavati u svome stilu dojam kratkoće i određenosti s jedne strane, i dojam svečanosti, uzvišenosti i patetičnosti s druge strane.3

Citat uzimam kao motto odjeljku, ovome, gdje ću ilustrirati izražajne aoriste. Sve u citatu što je opis stilogenosti ovih dvaju, u standardnom jeziku već toliko rijetkih, za suvremeni ma i književno-umjetnički jezični senzbilitet već arhaičnih glagolskih oblika – sve u citatu preuzimam bezrezervno, pogotovu zbog dragocjene, i moram upravo reći: zbog dijalektičke spoznaje – da je Matoš »upotrebom tih vremena znao djelomično i postizavati u svome stilu dojam...«. To djelomičnō potvrđuje kapitalnu misao da se opisana vrijednost aorista i imperfekta ne može apsolutizirati, da su i oni kao stilsko sredstvo (pojačanja) više-manje ravnopravni sa svim drugim jezičnim postupcima koji u vještoj, i još bolje: u nadarenoj ruci, u glavi, u istančanu senzibilitetu mogu postizati ovakve ili onakve (pojačane) dojmove. Znači: niti je svaki aorist tako »čvrst«, niti svaki imperfekt tako isključivo »svečan«. Oni takvi mogu biti.

Evo takvih, stilističkih aorista:

Verglaš turio na ulici ono hladno gvožđe usred mojih pluća, pa okreće – okreće, vrti – vrti. Krv, moja crvena krv se cijedi i škropi moje cipele, cipele. Stadoh bježati od Cvijete, od vergla, od cipela. Zavučem, sakrijem se u prvu gostionicu, u pobočnu sobu, i obuze me tako kajanje, kao da uništih, ubih... I gledam, ovdje pred sobom, najmlađega i najmilijega brata svoga, kojega jedared nehotimice ranih iz puške.

Balkon, SD I, 320

Pet je ovdje (istaknutih) aorista (stadoh, obuze, uništih, ubih, ranih). No nisu svi, kontekstualno, jednako izražajno vrijedni. Dok bi se stadoh, obuze i ranih bez veće štete po doživljajni dojam čitanoga teksta i mogli još zamijeniti perfektima ili prezentima (stao sam, stanem bježati, obuzme me, kojega sam... ranio) – bez velike se štete po taj isti doživljajni dojam ne bi mogla zamijeniti ona preostala i najizražajnija dva (kao da sam ubio, uništio... umjesto autentičnih: kao da uništih, ubih...). Čime bi ovaj kategoričan sud mogla afirmirati jezična mikroanaliza, jèzičnā i analiza po tome što bi dojam potvrdila razmatranjem: kako se diskutirani i izoliran jezični podatak ponaša u lingvističkom sustavu i redu kojemu je član?

Uništiti i ubiti tranzitivni su glagoli; prema tome nužna im je rekcija (objekatska). I baš tom svojom tranzitivnošću, svojom prijeko potrebno objekatskom rekcijom oni se konkretiziraju. Ta se konkretnost (zbog tranzitivnosti i obavezne rekcije) jače očituje u perfektu (pomaže tomu i pomoćni glagol, konjugacija perifrastična) jače negoli u aoristu (gdje toga nema). Stoga, baš zbog oblika (jedinstvenog) uništih, ubih apstraktnije je, znači, u kontekstu u kom se nalaze: uništiti, ubiti uopće; dok je uništio, ubio sam već konkretnije. Kontekst je zahtijevao značenjsku nijansu uništiti, ubiti uopće, apstraktno, neznano što i koga – i to izraziti prije omogućuje aorist negoli perfekt. Zbog razloga navedenih u analizi koja jest isključivo lingvistička.

Malopređašnje objašnjenje, uz to što se okrznulo o bitna pitanja koja teorijsko mišljenje neumitno vode ka filozofiji jezika, filozofiji čak gramatičkih kategorija, afirmira dva temeljna uporišta lingvostilističke analize: prvo je – analiza jezičnog podatka u lingvističkom sustavu i redu kojemu je član; i drugo – analiza funkcije toga podatka u datome kontekstu.

Idući primjer slučajno i sretno sadrži dva aorista s kontraindikacijom:

Beograd – jedva jedared! Kao iz ogromne tamnice dođoh u grad, gdje sam slobodan [...]

Pa ipak, pogiboh za gradom, gdje najljepše na svijetu zvuči slatki kaj!

Od Zagreba do Beograda, D VIII, 21

Dva su aorista (dođoh, pogiboh), oba gramatički, oba morfološki ista, ali ipak nisu ista: stilistički. Dok dođoh bitno izražava svoju gramatičku kategoriju prošlog vremena, pogiboh je u tzv. modalnoj upotrebi s jakim emocionalnim sadržajem: ginem, umirem, nestajem (od želje) za gradom, gdje... A oblik je prošlog vremena. (Semifilozofski: formalno, tj. glagolskim oblikom, tj. vremenom – izrijekom je anticipirana aposteriorna realna konzekvencija kao da je obistinjena virtualna, sadržana u semantičkoj, ali konotativnoj vrijednosti glagola poginuti.)

Ima i takvih Matoševih aorista koji su kao forma (tradicionalna, povijesna, arhaična čak) motivirani etimologijom glagola:

U pobočnoj sobi igraju jedni tarok. Drugi se raspilaviše po gvozdenom engleskom krevetu [...]

Nezahvalnost?, SD I, 1

Raspilaviše se derivacijski dolazi od pilav (= vrsta istočnjačkog jela, krepko začinjenog kao što su sva ta jela). Glagol je, dakako, u svom konotativnom značenju. Asocira na specifičan oblik »sieste«, istočnjački letargične, trome, melankolične kao stanje duha; poluerotički voluptiozne, žderačke, preživačke, bakanalijske kao poluanimalno stanje tjelesno. Takvu sadržaju, takvu mogućem sadržaju izražajnije priliči onda i jezična forma koja već u sebi i po sebi sadrži značajku povijesnosti (arhaičnosti neke minule povijesne i civilizacijske situacije). Sve je to mogao izraziti samo stilistički aorist (ne npr. neutralni, bezbojni perfekt).

Nije takva, unutrašnja motivacija upotrebe aorista, komplementarna kontekstu u primjeru:

»Ja se nisam ni sa čime iluzionirao: ja vidjeh u vama taj sveti egoizam, koji nas nagoni na službu onome, što je najviše u nama. Ne znam pomoću koje čarolije ga zamijeniste njegovom suprotnošću, egoizmom mačke, koja hoće samo život...«

»Zbogom, draga Lou, ja vas ne vidjeh više...«

Život Fridrika Nietzschea, D VII, 75

Dok su prva dva aorista (vidjeh i zamijeniste) u sintaktičkom indikativu i »normalno« (u ovom segmentu Matoševa prijevoda filozofova pisma neiskrenoj jednoj snobovskoj zavodnici koju nije uspio intelektualno zarobiti, ali zbog koje je patio voleći je) – dotle je treći aorist (ne vidjeh) u modalnoj upotrebi, kao izražajna specifika klasičnoga hrvatsko-srpskoga, kolokvijalnoga i narodnog posve kontekstualno (ne kontekstom lingvističkim već realnim) nemotiviran i inkompatibilan kao jezični izraz s filozofom Nietzscheom.

Nije pozicija toga modalnog aorista (ne vidjeh) identična s pozicijom, pa onda i istinski motiviranim modalnim značenjem iz primjera:

[...] mi propadamo, i ne desi li se čudo, mi propadosmo! – govoraše mi starac suznih očiju [...]

Župnik Pinterović, SD III, 354

gdje je modalno aoristno propadosmo i kontekstualno jezično i kontekstualno realno – motivirano kao stil usmene tradicije i kao autentičan govor starca župnika.

No u drugome se jednom tekstu, u drugom (i lingvistički i realno drugom) kontekstu afirmira Matoševa vrlina jezičnog stvaraoca da uz »moderan« i intelektualiziran sadržaj vezuje povijesnu, tradicionalnu izražajnu formu – aorist:

Kao najmoćniji renesanšani, današnji pravi Florentinac zna biti intelektualac, umjetnik i istodobno vrlo praktičan. Preko puta od moje sobe vidim u prvom katu mladog čovjeka i od 8 sati jutrom do 8 sati večerom gledam ga prikovanog za pisaći stol. Ta radinost i ta praktičnost, utjelovljena u škodljivom i opreznom geniju Cavoura, stvori slobodnu Italiju [...]

Pod florentinskim šeširom, D VII, 134

Isto u primjeru:

Ruskin opet sasvim negira Renesansu u zanosu za Srednji vijek i prerefaelite, kori je što napusti boju u graditeljstvu [...]

Nav. djelo, D VII, 148

Isto i u idućem:

Smisao za ljepotu je danas tek talenat, literaran i kritičan. Utilitarizam i industrializam ubi lijepe umjetnosti, a današnje izložbe su bazarska poduzeća.

Nav. djelo, D VII, 153

Sva tri posljednja aorista (stvȍri, nȁpusti, ȕbi) vrlo su izražajna, emfatička upravo zbog svoje kratkoće, jezgrine, čvrstine. Pa je i ono stvaranje slobodne Italije veličanstvenije i dojmljivije, impresionantnije; pa je i ono Ruskinovo korenje renesanse što »nȁpusti« graditeljski kolorizam – prijekor pojačan; pa je, napokon, i ono ubijanje lijepih umjetnosti industrijalizmom i utilitarizmom to ubistvenije – sve: i prvo i drugo i treće zbog znalački i stvaralački ukomponirana aorista!

Problemsko je gramatički, ortofonijski prije no stilistički, drugo nešto u vezi s aoristnim oblicima. Problem je realizacije onih aoristnih oblika koji su oblički neutralizirani, koji su glagolske istoglasnice (homonimi) s trenutnim prezentom istoga glagola budući istopisnice (homografi) premda nisu istozvučnice (homofoni).

Dohvativši se prazne bolesničke sobe, obuče se, psujući nješto krupno kapidžiji, papuče strpa u džepove, kapu nabi na glavu, skoči na prozor, odande zakorači na metar udaljen gvozdeni konopac od gromovoda pa se stade spuštati dolje.

Pereci, friški pereci..., SD I, 149

Problemi: u relativno veoma kratkom segmentu novele – formalno morfološki čak šest aorista (obuče se, strpa, nabi, skoči, zakorači, stade)! I dok je za dva obličko dešifriranje, dekodiranje bez teškoća (nabi, stade) jer nikakve tu neutralizacije obličke, nikakve ni homografije ni homofonije, riječju: homonimije nema (trenutni prezent tih glagola: nabije, stane) – dotle su oblici (obuče se, strpa, skoči, zakorači) homografi s identičnim prezentskim oblicima trenutnih glagola od kojih su derivirani. Svejedno što homofoni nisu (pa tako ni »pravi« homonimi, koji su »pravi« tek kada je neki oblik i homograf i homofon). Očitani kao prezenti: obúčē se, stṙpā, skȍčī, zakòrāčī; očitani kao aoristi: ȍbūče se, stȑpa, skȍči, zȁkorāči! I kako sad postupiti u realizaciji: u tih šest glagolskih oblika, jer dva su pouzdano aoristna, generalizirati, vremenskim paralelizmom pravdati da su i ostala četiri aoristi? Ili varirati realizaciju prema kontekstu intepretirajući ga i čitalački i sadržajno? Opcija je opravdanija kad odabere drugu soluciju, opisivanoj situaciji primjereniju te interpretativno adekvatniju, ovako: obúčē se, stȑpā, skȍčī, zakòrāčī (četiri prezenta). Ostala dva su ionako ortofonijski neproblemska budući već oblički distinktivni kao aoristi.

Semantostilemi

1) Metaforičnost (slikovitost) Matoševa stila

Već samim naslovom potpoglavlja, parentezom sam deklarirao kako metaforu neću promatrati tek kao retoričku, poetičku tradicionalnu stilsku figuru. Termin ću upotrebljavati u širokom njegovom smislu svodeći pod taj pojam svako alegorično, slikovito izražavanje.

Kao i frazeologiju, jedne je metafore Matoš, pogotovu u svojoj prvoj stilskoj fazi, jednostavno preuzimao kao opća mjesta i književnoga i općejezičnoga nasljeđa, pa su te

a) metafore – tradicionalni poredbeni standardi:

[...] a Grbosi kao bršljan obvija trepetljivoga pisara.

Moć savjesti, SD I, 126

Lice, preko kojega je sada pao refleks jasnozelene svile sa štita od sunca, nježno se osmijkuje, zubi se bijele kao alabastar, a usne se rumene kao turčinak[...]

Pereci, friški pereci..., SD I, 161

Kola stanu pred ogromnim vratima gvožđem okovanim kao u kake tvrđave, a na vratima grdan zvekir, alka – šta li je! Ulaz zaškripi kao deset žrvnjeva [...]

Nekad bilo – sad se spominjalo, SD I, 193

Neke su metafore strogo situacijski, društveno-historijski, pa i razinom tehničke civilizacije – uvjetovane. Izbor jezičnih sredstava u opisivanju, u oslikavanju kakve situacije reflektira i psihologiju doba, raspon mogućih asocijacija što ih eventualni autor ili potencijalni čitalac može angažirati na određeni poticaj. Stoljeća, i sve do Matoša, moglo se na signal: škripa, buka – asocirati na žrvnjeve mlina. Suvremen čitalac, pa i Matošu suvremen, ima posve drugi izbor mogućnosti metaforizacije, ima druge asocijativne ramifikacije.

Jednako su tako povijesno, situacijski i socio-psihološki uvjetovana ovakva poređenja:

Peradi kao naroda na proštenju: šarenilo, graja.

Nav. djelo, 199

Vrijeme kao hrt.

Nav. djelo, 210

No i u okviru tog tradicionalnog jezičnog senzibiliteta, znao je Matoš i uspijevao stvoriti na

b) tradicionalan način – nove slike:

[...] ugasi svijeću, prekrsti se, zatvori oči, okrene se k zidu, smota se kao perec i usne.

Moć savjesti, SD I, 124

Joso osjeti, kako mu sve življe kuca srce i kako mu koljena podrhtavaju kao struna, kad je dirneš.

Nav. djelo, 125

Izrazite, tamnozelene su oči bistre i mirne kao u sebičnjaka, a sjajne i upale kao u sanjalice. Tek oko usana zapluži skrb života dvije tanane, ali duboke brazde.

Miš, SD I, 173

Na čelu, na ćelavosti velikog gospodina nabreknuše žile, izbuljene sive oči sijevnuše, crni solufi zatitraše, obrazi otekoše preko ovratnika kao uskipjelo mlijeko preko lonca[...]

Za narod!, D XI, 171-2

Gakanje, graktanje, huktanje – i pregršt ždralova, vrana, divljih pataka – šta li, mrvi se crnim mrvicama u ljubičasti trag zašlog sunca, iščezava u ljubičastom poljupcu, kojim slavi veseli i bijeli dan sumornu, baršunastu noć.

Samotna noć, SD I, 268

Lacković ne vidje još čela, na kojemu bijahu briga i skrb bolji orači.

Ubio! SD I, 361

Mnoge su tako poetske slike u Matoševim pripovjedačkim tekstovima utemeljene na jednoj, rekao bih, strukturnoj crti Matoševe duševnosti, na viđenju svijeta i na izražavanju u jarkim kontrastima:

Baš kao svježi hljebac – reče, i sladak smiješak nakiti krvavo njegovo lice.

Nav. djelo, 127

Bravo! – zabrujimo, kucnemo se i bacimo u usta po čašu hladne vatre.

Nezahvalnost?, SD I, 134

[...] on je srdačno mrzio gotovo sve pjesnike i umjetnike, žigošući ih većinom kao ljude pokvarene i crkle za novcem.

Osveta ogledala, SD I, 357

No koliko god te nove slike, te uspjelije metafore i bile izražajni napredak, one često svojom fakturom reflektiraju klasičnu romantičarsku ili idiličnu (idilizatorsku) osjećajnost (da ne kažem negativnije – sentimentalnost):

[...] i slušamo, kako nad ovim srećnim krovom i našim glavama pomamno gude gusti gromovi.

Nezahvalnost?, SD I, 129

Narednik je međutim uhvatio i zajahao umornog ždrijepca, koji je dotle spokojno pasao [...]

Nav. djelo, 163

Jelica se trgne iz zlaćanog sna [...]

Iglasto čeljado, SD I, 267

Ide kći komešova! – dovikuju si žetelice u ruhu bijelom kao praznik, crvenom i modrom kao pisanica [...]

Ljubav i dubljina, D XI, 278

c) metaforika »moderna«

Kao i sva književna novija, i Matoševa se »moderna« metaforika temelji na kakvu analitičkom posezanju u stvarnost gdje se stvari i pojave to bolje vide što se »iskrivljenije« zapažaju i fiksiraju – da kažem paradoksalno. Da kažem neutralno: »moderniji« izraz metaforizira, u sliku spaja one osobine pojave koje ne bi mogle izdržati formalno-logičku kritiku jer bi se učinile alogičnima, nespojivima. Ovaj tip metaforičnosti, jasno, razvijeniji je u kasnijoj Matoševoj stilskoj fazi.

Prijelazni oblici ka posve novoj metafori jesu poređenja, ovakva:

I zagreboše vilovni konjici, i zajeca svjež snijeg pod dobrim saonicama.

[...] Kroz maglicu rumene se prozorčići kao pospana lica kroz mehanski dim. Na župnoj drevnoj crkvi stalo javljati zvono vtijeme glasom kao promuklim od zime i starosti.

Iglasto čeljade, SD I, 263

Uzaman mu ona zabijaše u oči kao čavle poglede svojih crnih, krupnih, kao sjenom čežnje modro zarubljenih očiju [...]

Klobuk, D XI, 316

U oba pređašnja primjera tek je zakoračaj jezične revolucije da se od izražajno smjela poređenja revolucionira (ili samo: evolucionira) do posve moderne metaforičnosti: ne – glasom kao promuklim od zime, već – glasom promuklim od zime; ne – zabijaše u oči kao čavle poglede, već – zabijaše u oči poglede (ili ...čavle pogleda!).

No taj potrebit prijelaz, tu revoluciju – evoluciju učinio je Matoš na mnogo drugih mjesta (logici logike kao uprkos, ali zato vrlo, pregnantno izražajno):

A labud iščeznuo na vodi kao bijela avetinja. Drhtav se val sanjivog jezera nadimlje kao bijela avetinja. Drhtav se val sanjivog jezera nadimlje kao grudi i miri kao znoj usnule čile djevojke. [Opis neromantičan, neidiličan! K.P.] Oblici popiše mjesečinu pa se ljuljaju među zvijezdama kao srebrne zmijurine između bisernog cvijeća.

Camao, SD I, 241

Čuje se samo ljutito kostrušenje papige [...] Začuše se i pjetlovi, noseći dan u kljunu.

Nav. djelo, 247

Srce mi klepetaše, kada si mi javila, da glođeš sa majkom nevolju.

Božićna priča, SD I, 253

Na poticaj jednoga negativnog aforizma što ga je ukomponirao u esej o Stendhalu (parafrazirajući sadržaj romana »Le Rouge et le Noir«, koji aforizam u kontekstu glasi: Julijan je pun odvažnosti i licemjerstva, instinktivno slijedi maksimu, da su nam dane riječi, kako bismo sakrili misli) – na taj poticaj Matoš kasnije varira modernu metaforu:

Lijepo, lijepo. A čime se upravo bavite, ako smijem pitati?

Lovom. Lovim ljude kao apostol i tražim ih svjetiljkom kao cinik. Pecam ih kao ribar: ćutanjem i strpljivošću. Mene ljudi, kao i vas, vrlo zanimaju, i pošto znam, da lažu, nastojim kroz ljusku riječi uhvatiti jezgro misli. Zato mi je bolest viriti kroz ključanicu jezika i mimike.

Kod kuće, SD III, 143

»Moderne« su jer alogične i dȁljē (metafore):

Ljubim zelenu tvoju mladost kao sijedu pjesmu.

Bura u tišini, SD I, 284

Odsvirajte mi štogod [...] Samo piano, pianissimo, bez pedala. Ruke joj stadoše prebiratipo mojim živcima. Bijahu blijede, bijele, kao da umiru od ljepote. Imale su fizionomiju lica.

Balkon, SD I, 313

Hitajući predveče spram dragog vrta, okrene zlehuda moja slutnja noćno nebo u olovnu lubanju, a vjetar me lupa i lupa od jedne metalne sljepočice u drugu.

Nav. djelo, 318

Tako mu se život neopazice pretvorio u pravi pravcati san, kroz koji se pružaše u neizmjernost ulica izranjena elektrikom, gdje umirahu stare, mrke kućerine u drevnim, preživjelim fasadama [...]

Ubio!, SD I, 359

Blizu svjetiljke stajaše žena, sitna, mršava i nijema, u lakom odijelu, golovrata i gologlava, kose pune mraka, mraza i inja [...]

Nije plakala. Život joj uze i suze. Pravi nesrećnici ne plaču. Lacković ne bijaše buntovnik, naprotiv, ali misao, da u tom prebogatom gradu ne može naći korice i zakloništa slab, čestit i marljiv ljudski stvor, tako ga raspali, da pruži ruke, hvatajući za grlo crnu noć.

Nav. djelo, 360

[...] niz naježene krovove i viti toranj katedrale na brijegu curkom curi grimizno svijetlo, a rujan se jezik pružio uvis preko oblaka kao od grdnog požara.

Nav. djelo, 21

Nedjelja. Popodne. Suho. Jesen, pozna jesen. Godina je bila bolesna, i naskoro će se smrznuti i umrijeti u uzdahu vjetrova, u smrznutim suzama kiše i mrazova. Volim to oblačno, blijedo vrijeme, jer daje svemu određen izraz: bolan, tup, tužan, svečan i tragičan. Filistri se čine manje filistri, konji manje konji, psi manje psi. Kola i tramvaji ne buče kao obično, jer jesenje nedjelje hodaju na prstima.

Ogledi, Pariz, u jesen 1902, SD III, 47

Sunce je zapalilo mirijadu crvenih, žutih, modrih, zelenih suza. Sa tankih okana prelijeva se duga od eterskog bolovanja i nadanja. Ogromne ruže od stakla i od kamena ogromne su, beskrajne nebeske oči [...] I svijeće plaču, a suze im se smrzavaju, bijele, jadne i gažene na tvrdom kamenu.

Nav. djelo, SD III, 55

Svezan sam. Prikovan sam. Za direk. Za stup. Za gvozden stup. [...] pa visim i visim o grdnom, crnom, željeznom stupu. Noge će mi otpasti od teretnih bukagija. Rebra se svijaju, lome, pucaju, prokapaše krvlju i džigericom.

Vergl, SD III, 71

Kiša, čini vam se, curi odozgo na more i pljušti iz mora u nebo.

Refuli, D VIII, 132

Istom »alogičnošću« rođena je i ova metafora:

Ali kad je svijeća nemirno zapalucala [...] kad su sjene zaplesale po zidu i po knjigama, u onoj kobnoj tišini, svjetloj i ponoćnoj, jasno se čulo, kako odnekud iz dubljine ispod zemlje, kapaju akordi.

(Miroslav Krleža, Novele, Veliki meštar sviju hulja, izd. Zora, Zagreb 1955, str. 49)

Graktanje po vrsima divljeg kestenja radovalo ga kao misao na bitku i on izađe i zadjene sunce za svoj zaljubljeni klobuk.

Solo-varijacije, D XI, 200

Umjesto krvavog planeta dosadna neman, a vječna novembarska kiša moči dosadu proljetnih krovova, pločnika, tankih kaputa i još trošnijih, prozeblih duša.

Paradiso, D XI, 303

Astamsko disanje. Udaranje sata pomiješano divljim, glasnim lupanjem srdaca. Valentina je dobila staklene oči i gleda mladića kao lokomotivu, kojoj se ne možeš više ugnuti [...]

Valentini se povrate iz stakla oči, polagacko, kao budeći diže se i stade na noge, pođe prema Petru i reče [...]

Susjeda, D XI, 309-10

2) Matoševa stilska nasljedovanja

a) neadaptirana (nestilizirana) nasljedovanja stila usmene predaje

[...] pa opatrne dugačkim kamišem grlatije pseto, koje ciknu kao guja [...]

Nekad bilo – sad se spominjalo, SD I, 193

Suđenu ne uteče, istinu kažu.

U čudnim gostima, SD I, 226

Prebijajući se od nemila do nedraga pune dvije godine, snivah o njemu, o balkonu, gotovo svake druge noći.

Balkon, SD I, 317

Lubanja da prsne, krvave tamne oči da prsnu kao dvije kapi žive krvi kroz mučni i ledeni mrak.

Vergl, SD III, 71

Tek šturci, šuškavi metulji i netopiri oživješe, a zrak da piješ kao pomuzeno mlijeko.

Kod kuće, SD III, 149

Nema sumnje, ja više ne spavam, jer eno sunca tek za koplje nad goricom [...]

Cvijet sa raskršća, SD I, 377

Sunce već pripeklo, žmirci zaigraše poljem, a mi u Annecy. Lijepo, veliko mjesto.

Ogledi, Ženeva, 16. rujna 1896, D III, 13

A ja od ključanice niz stube i sastanem crkvenjaka Šimuna.

Nekad bilo – sad se spominjalo, SD I, 206

Odozgo, sa galerije, vidjeh joj tačno tek gola, junonska leđa, tako sočna, krvava i zdrava, da od krvi dođoše čisto ljubičasta, kao da je na njima zaspao refleks kardinalskog plašta.

Ogledi, Pariz, u proljeće 1903, SD III, 67

Držah Pariz krunom i čudom zemlje. Sada mi i taj velegrad dolazi kraj sve sličnosti pored Firence kao neizbrušen, golem dragulj pored briljanta u kristalu izbrušenosti.

Od Firence do Zagreba, D VII, 152

Dok se nebu pod oblake penjaše taj hram [...]

Od Zagreba do Beograda, D VIII, 18

[...] kako mi Kozarac reče [...] dvoreći me u svojoj vinkovačkoj avliji kolačima i nezaboravnim »šiljercem«. (Još sad mi je jezik mokar!)

Nav. djelo, 19

Ubila, ubila sam dragoga! – zastenje sedam puta, lomeći rukama [...]

Ljubav i dubljina, D XI, 280

Ja još u riječi, kad al opazim poznatu pojavu [...]

S bojišta, D XI, 291

b) ista nasljedovanja – samo adaptirana (stilizirana)

A hat se je vijao između zelenih večernjih polja kao zvijezda preko neba tamna.

Pereci, friški pereci..., SD I, 157

Učini mi se, da za sobom čujem viku. Okrenem se: dva mi žandara domahuju rukama. Dadoh nogama krila.

U čudnim gostima, SD I, 226

Mlad je dabome: kao zora, kao rosa, kao proljeće.

Ogledi, Pariz, u jesen 1902, SD III, 49

[...] pa će eterom pute putovati kao ovi čudni, tihi, vječni putnici oblaci [...]

Vodom i kopnom, D VIII, 184

U ovim adaptacijama (stilizacijama) već je zametak emancipiranja od rečenoga stila, već je potraga za izražajnošću izvan tradicije, ali gradeći na njoj, u nju uranjajući, na nju se nadovezujući i nje se oslobađajući. Vidljivo je to i u karakterističnim glagolskim počecima pripovijedanja, kao u ovome primjeru:

Sjednem u čamac, a bradati i mišičasti lađar otisne od obale.

Samotna noć, SD I, 268

Stil je usmene predaje, narodnog, pučkog kazivanja – tô glagolsko počinjanje na samome početku pripovijedanja. I to nasljedovanje jest tipološko za Matoševu prozu. Ali u datome primjeru je emancipiranje od uzora, neznatna, istina, Matoševa preinaka u standardu, no ipak oslobađanje od nasljedovanoga uzora. U narodnoj predaji, u pučkome kolokvijalnome – glagolski je oblik redovito popraćen subjektom, zamjenicom,4 te bi dosljedno tome i Matošev taj početak bio: Sjednem ja... Glagolski početak, dakle, jest Matoševo nasljedovanje uzora (stil usmene predaje), ali je ona eliminacija subjekta (zamjenice) ujedno ta emancipacija.

(Mogućnost tâ, izostavljanje zamjenice uz glagolski oblik, potječe iz strukturnih osobina hrvatskosrpskoga kao jezika sintetičkoga, gdje je lice signalizirano u samome sufiksu glagola, koje lice opet, npr. jezici analitički – zbog morfološke neutralizacije – moraju markirati pomoćnom riječju, izvan glagola, zamjenicom, pa se u njima ta eliminacija ne bi u prijevodu mogla realizirati, niti tako Matošev stilem sačuvati.)

Mogao je i Matoš da napiše gramatički korektno a izražajno neutralno: Ja sjednem u čamac... Mogao je i vjerno kopirati stil usmene predaje: Sjednem ja u čamac... No tada ne bi bilo onoga izravnijeg, stilističkog jer je izražajniji, izraza besubjektnog, bezamjeničkog: sjednem u čamac...

(Mada stilska faktura i motivi ponekih Matoševih odlomaka, u »Jesenskoj idili«, u »Putu u ništa«, u »Verglu«, u »Zelenom demonu« npr., upućuju na inspiraciju fantastičnim pričama E. A. Poea – ne mogu to ovdje tek ovlaš registrirati ne ulazeći u analizu izvora i ne načinjući cijelu jednu novu oblast – ni teorijski još konstituiranu – komparativnu stilistiku. Zbog te nemoći ostavljam problem po strani. A zavrijedio bi, zacijelo, posebnu i ekspertičnu obradu.5

c) nasljedovanja stila biblijskoga

Nisu to preuzimanja izravna i doslovna već prenošenja biblijskih struktura (sintaktičkih, melodijskih), ali adaptiranih: leksički promijenjenih i kontekstualno primjerenih (obično u majestetičnu opisu):

a) Kroacijo, jedina, posljednja boginjo mog buntovničkog bogomračja! Pruži mi kraljevsku, prosjačku ruku, a ti ćeš disati i bitisati donle, dok bude biti i disati posljednje tvoje dijete. Diži se, Hrvatsko! Jer iako smo sami i slabi, u početku bijaše hrvatska riječ i riječ Hrvatska će biti djelo.

Imaginarno putovanje, SD III, 7

U početku bijaše riječ, i riječ bješe u Boga, i Bog bješe riječ.

Evanđelje po Ivanu, 1

b) [...] vedri i veliki naš Šenoo! [...] Jer ti si svijest ovog gričkog brijega, unutrašnje njegovo svijetlo, sjajući jasnije od varoških fenjera. – Nek bude Zagreb! – reče, i Zagreb bi. Jer gradovi bez svojih pjesnika nijesu gradovi.

Kod kuće, SD III, 151

I reče Bog: neka bude svjetlost.I bi svjetlost.

Prva knjiga Mojsijeva koja se zove postanje, 1.3

c) [...] pa kad seljak zabrinuto koraca, vidiš, kako ga zemlja, mučiteljica i hraniteljica, majka i kraljica, privlači, pribija i zabija o svoje tvrdo tle. Taj zakon privlačivosti je više no fizički. Prah si bio i u prah ćeš se okrenuti [...] Jer Hrvatska si bio i u Hrvatsku se moraš obratiti, neharni sine hrvatski!

Oko Lobora, SD III, 203

Sa znojem lica svojega ješćeš hljeb, dokle se ne vratiš u zemlju od koje si uzet; jer si prah i u prah ćeš se vratiti.6

Ibid. 3.19

Varira Matoš taj biblijski, starozavjetni (i liturgijsko-ritualni, funebralni) motiv i u drugim kontekstima tako da se više i ne prepoznaje sadržaj izvora, samo struktura (sintaktička i melodijska) ostaje ista:

U noći si nikla i u tami iščezavaš, zagonetna jeko davnine [...]

Nav. djelo, 204

Jednom (u pređašnjim primjerima) tu biblijsku motiviku varira Matoš zanosno, drugi put i sarkastično i bolno!

Samo kamen, sinji kamen, mrtav od iskona, ne da se opustošiti, pa rat, sijući naokolo smrt i pustošeći šume, polja i livade, pretvara sve naokolo u carstvo sivog, sinjeg, hladnog kamena. Iz kamena, iz kamenite dobe rat je izašao i u kamen se pretvara.

S bojišta, D XI, 287

A treći put, isti onaj prvotni starozavjetni motiv, varira Matoš na treći način, ironijski s groteskom:

Već nekoliko dana su ga puna sva usta i sve novine [...] I dođe jedva očekivani, veliki, historijski dan: dan njegovog pogreba. Iz cijele domovine slegao se grdan svijet: kaputaš i seljak, bogat i ubog, staro i mlado [...] a i nijeme životinje, naročito konji javni i privatni obuzeti su tolikom tugom, tolikim čemerom, da od jada ne mogu ni govoriti, zaboravivši kasati drukčije no juče i zureći turobno očima s rječitom nevidljivošću suza u zemlju, u prah. Jer i kljuse je prah i u prah će se pretvoriti.

Uskrsnuće bez uskrsa, D XI, 20

* * *

Konstatirane su, tipološki svrstavane, lingvistički komentirane i stilistički ocjenjivane raznolike jezične činjenice iz korpusa Matoševe pripovjedne proze. No kako konstatirati pojavnu jezičnu činjenicu ne znači i valorizirati je, valorizirati estetski (tako da se sud poopćuje na ukupnost djela, na cijelog autora), to hoću da istaknem zaključak: podvrgavajući se lingvističkoj a stilističkoj analizi Matoševih proznih tekstova, i to djelomičnoj jer tek morfono- i semantostilematskoj, svjestan sam da se vrednovanje teksta, unatoč svakome egzaktno angažiranome analitičkom instrumentariju, svakome pojmovnom aparatu kao uprkos, ipak mora ostaviti intuiciji i ukusu koji, sva je prilika, u tome, u vrednovanju, ostaju jedini mogući i krajnji presuditelji.

Pa tu zaključnu ispovijest dopunjujem još, i završujem, ovlašnim doticanjem jednoga književnoteorijski relevantnog i otvorena pitanja: kad stilistički analitičar, pogotovu ako je lingvistički, preže od estetske valorizacije analiziranoga teksta kao cjeline – kako se on postavlja prema kome tko vrednovati hoće, prema književnom kritičaru i književnom historičaru, na primjer?

– Komplementarno, rekao bih.

Sáma tako ne vrednujući, lingvostilistička analiza može i književnoj kritici i književnoj povijesti privrijediti dragocjenih podataka i tumačenja na temelju kojih će one kudikamo pouzdanije, suverenije i objektivnije zasnivati svoje sudove. Bez okolišanja, domišljanja, bez metaforiziranja dojmova; što striktnije to uvjerljivije jer je izravnije i dokumentiranije. I nepobitnije.

Izvor: Jezik i književno djelo, 1973. Zagreb: Školska knjiga

Bilješke

1 Primjeri citirani za tipološku ilustraciju iz Matoševe stilematike prenošeni su i uz naslove tekstova pokratama označivani prema dva izdanja:

– Antun Gustav Matoš, Sabrana djela, izd. JAZU, sv. 1 (SD I) i sv. 3 (SD III) Zagreb 1955;

Djela A. G. Matoša, izd. Binoza, Zagreb, 1935–40 (D VII, VIII, IX i XI).

Broj stranice uobičajeno sam označavao arapskom brojkom.

2 Ovdje i drugdje, sva su isticanja u citatima uvijek moja, K. P.

3 Antun Barac, Veličina malenih, Uz Matoševu prozu, izd. NZH, Zagreb 1947, str. 150–151.

4 Primjer početka narodne pripovijetke »Vo pase pod zemljom«:

– Bio jedan gospodar pa imao slugana [...] al će nju zapitat taj gospodar:

– Zašto ti plačeš?

Ona njemu odgovori:

– Ja imadem jedinicu ćer.

Narodne pripovijetke, izd. Pet stoljeća hrvatske književnosti, Zagreb 1963, str. 283.

5 Iscrpno je informirala o odjecima E. A. Poea u Matoševim esejima (a samo pokušala detektirati pokoji stilski i motivski identitet u prozi) Sonja Bašić u disertaciji: E. A. Poe u hrvatskoj i srpskoj književnosti, Zagreb 1965.

6 Biblija ili Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, preveo Stari zavjet Đura Daničić, Novi zavjet preveo Vuk Stef. Karadžić, izd. Britansko i inostrano biblijsko društvo, Beograd 1939.