Studij stilistike

Interpretacija pjesme »Samoća« Tomislava Bogdana

Seminarski rad za kolegij Stilističko čitanje pjesme, 2021.

Samoća

Ne sjećam se više
niti jedne ulice.
Ne pamtim ni ljude.
Samo kretanje, trk,
veliku maglicu koja klizi.
Tvoje tijelo:
hodala si,
jedini emisar tome danu,
mrkva za magarčinu.
Tvoje riječi:
kao ljuštenje kukuruznih klipova,
kao poljoprivredni radovi,
više puta u godini,
i tada lagane i neizbježne
poput kose dok pada
za šišanja.
Ti si bila osobito lijepa,
kao dosadna metaforika
otpadanja i uvenuća.
Ti si bila elegantna i jedra
kao debeli polumjesec
na noktima palčeva.
Ti si bila,
sad si mrtva,
umrlasinemate
nema.

Pjesma "Samoća" objavljena je u zbirci Pristajanje Tomislava Bogdana. Ta je zbirka primjer fluidnosti i raznolikosti poezije, svijeta koji se sa svakom interpretacijom iznova otvara, otkrivajući nam nove slojeve. Ipak, usprkos raznolikosti, tematsku okosnicu zbirke čine misaone i emocionalne preokupacije lirskog subjekta. Svakodnevne su situacije tek polazišta za introspekciju, govor o emocijama subjekta i njegovu odnosu prema svijetu. U pjesmama se uspostavlja zanimljiv odnos između unutarnjeg svijeta lirskog subjekta i materijalne stvarnosti, čime se poetika zbirke naslanja na liriku stvari i predmeta. Kada je riječ o stilsko-poetičkim osobitostima zbirke, važno je spomenuti intertekstualne reference, poigravanja poetskom tradicijom i samim jezikom kao i metatekstualne elemente.

Upravo je "Samoća" pjesma koja, uz niz posebnosti na figurativnom i stilističkom planu, predstavlja svojevrsnu sintezu poetskih i stilskih obilježja zbirke, što otvara prostor za različita čitanja. Pisana je slobodnim stihom, a ritmičnost je ostvarena prebacivanjima, opkoračenjima i interpunkcijama koje, osim ritmu pjesme, doprinose i njezinoj fragmentarnosti koja i na formalnom planu dočarava emocionalno stanje i razlomljenost misli lirskog subjekta, kao i njegovu perspektivu stvarnosti. Subjektova su sjećanja fragmenti, slike koje se rastaču i pretapaju, izgrađene motivima iz dviju gotovo suprotstavljenih sfera: svakodnevice te ljubavno-senzualnih motiva literarnog podrijetla. Podjela tematsko-motivskih sfera očituje se i na formalnom planu. U prvom je dijelu pjesme simbolikom glasova i anaforom naizgled sinonimnih glagola (ne sjećam se i ne pamtim) ocrtano tmurno raspoloženje lirskoga subjekta, opterećenog idejom prolaznosti, ali i hladnoćom i plitkošću svijeta u kojemu su uspomene i individualnost posve beznačajni, osuđeni na zaborav. Plošnost toga svijeta slikovito je prikazana stihovima " Ne sjećam se više/ niti jedne ulice./ Ne pamtim ni ljude". Sinonimni izrazi pamtiti i sjećati se mogu označavati individualno sjećanje, osobni doživljaj svijeta i uspomene, ali i kolektivno pamćenje, sjećanje jedne zajednice ili kulture pa možda i čovječanstva općenito. Stoga bi se takav iskaz mogao čitati kao upozorenje o prolaznosti fragmenata koji čine život, ali i gubitka humanosti ilustriranog stihom "Ne pamtim ni ljude". Lirski se subjekt u svijetu koji opisuje osjeća usamljeno i otuđeno pa bi se i naslov pjesme "Samoća" mogao tumačiti kao izraz emocionalne udaljenosti pojedinca i svijeta. Nasuprot bezobličnoj svakodnevici koju se metaforički oslikava "kao veliku maglicu koja klizi", u drugom se dijelu pjesme izdvaja motiv žene, i to fragmentarno izrazom tvoje tijelo, uklapajući se tako u mozaik trenutaka i uspomena lirskog subjekta te naglašavajući tjelesnost u prikazu ljepote žene. Ona je "jedini emisar tome danu", to jest nešto što ima posebnu misiju, gotovo nadnaravno, nešto što treba upamtiti pa objekt žudnje lirskog subjekta može biti ideal ljepote općenito, njezina literarna tipizirana kreacija, fikcionalni fenomen kojemu se daje tijelo, upisujući na taj način u ideje ljepote i ljubavi tjelesnu i duhovnu dimenziju. Kao kontrast tom estetiziranom motivu javlja se ironijski izraz "mrkva za magarčinu" karakterističan za svakodnevni govor koji može predstavljati autoironijski komentar vlastitog emocionalnog stanja ili pak vjerovanja u ideal ljubavi i ljepote pa se spomenuta ironija može shvatiti i kao autoreferencijalni, metatekstualni postupak, osvrt na vlastito stvaranje i katalog tipiziranih predodžbi žene i ljubavi u literaturi. Tim se kontrastom ostvaruje spajanje fragmenata doživljaja i misli lirskog subjekta, a na jezičnom se planu spajaju literarno i svakodnevno. Ravnodušnost i distanciranost lirskog subjekta prema svijetu dočaravaju i aliteracije glasova m i n koji mogu označavati bol i emocionalnu težinu, ali i prolaznost. Stihovi "Ne sjećam se više/ niti jedne ulice./ Ne pamtim ni ljude", u kojima se ponavljaju negacije i negacijski veznici, signal su distanciranosti lirskoga subjekta, ali i emocionalne tjeskobe zbog gubljenja sjećanja i prolaznosti trenutaka. S druge pak strane, trenuci i uspomene vezani uz objekt žudnje (voljenu ženu) nastoje se sačuvati od zaborava pa su stoga stihovi "Tvoje tijelo" i "Tvoje riječi" i formalno istaknuti, ocrtani usporedbama s motivima svakodnevice, nečeg prirodnog i bliskog svijetu lirskog subjekta "kao ljuštenje kukuruznih klipova,/ kao poljoprivredni radovi". Portretiranje žene motivima tijela i riječi upućuje na dvije dimenzije ljubavi, odnosno, na dvostruko čitanje. S jedne strane u portret voljene žene uključuje se tjelesnost koja se može povezati s njezinom ljepotom, fizičkim izgledom ili pak tjelesnim aspektima ljubavnoga odnosa i doživljaja, s druge pak strane, motiv riječi priziva ideju tekstualnog konstruiranja žene pomoću literarno kanoniziranih predodžbi ljubavi i ljepote, poznatih u ljubavnom pjesništvu još od trubadura i renesanse. Takva je žena dakle tek nedohvatni pjesnički ideal čije fragmente lirski subjekt nastoji sačuvati u riječima, žudeći poput petrarkističkog zaljubljenika za nečim nedohvatnim, označiteljem koji nema referent osim u svijetu književne tradicije i mašte. Fragmentarnost i literarnost ideala dočaravaju polisindeton i epiteti koji opisuju središnji motiv (njezine riječi) "i tada lagane i neizbježne"; gomilanjem veznika cijepa se poetski iskaz, ali i sama predodžba, slika žene, uspomena na nju u unutarnjem kozmosu lirskog subjekta.

U opisu žene dakle očituje se literarno tipiziranje ljepote, intertekstualnost i dijalogiziranje s baroknom poetikom, najistaknutije je u usporedbi "Ti si bila osobito lijepa,/ kao dosadna metaforika/ otpadanja i uvenuća". Ideja prolaznosti svega svjetovnog, pa tako i ljubavi i ljepote, kao što je poznato, karakteristična je za barok, a ujedno predstavlja lajtmotiv pjesme i misaonu preokupaciju lirskog subjekta. Utjecaj barokne lirike vidljiv je i u fragmentarnom prikazu ženske ljepote, koji se izvodi ljubavno-senzualnim motivima i epitetima (elegantna i jedra) te usporedbom (kao debeli polumjesec na noktima palčeva), u kojima se može prepoznati i erotski prizvuk. Međutim, spomenuta se usporedba može čitati i u drukčijem ključu. Polumjesec bi pritom bio simbol onostranog, mističnog pa bi se moglo zaključiti da je spomenuta žena tek produkt sanjarenja i fikcije, nešto što se nalazi na granici iluzije i stvarnosti, sna i jave, teksta i intimnog doživljaja. Na tragu takve interpretacije, ali i intertekstualnih referenci i poigravanja poetskom tradicijom i diskursom ljubavne lirike, žena i ljepota tek su fikcija, proizvod riječi, jezika, tipizirana literarna konstrukcija duboko uronjena u pjesničku tradiciju. Zanimljiv odnos prema tradiciji, ali i pjesništvu i književnosti općenito ostvaren je u iskazima kojima subjekt predočava, literarno stvara ženu odnosno svoj doživljaj žene. Započinje motivima tijelo i riječi, kojima pridružuje epitet tvoje čime se na neki način ostvaruje misao da se objekt sâm stvara u jeziku, sâm sebe ispisuje riječima iz literarne riznice, dajući apstraktnom literarnom fenomenu obličje, odnosno tijelo, oživljavajući ga u lirskom svijetu, čineći ga istovremeno, usporedbama sa svakodnevnim situacijama, dijelom stvarnosti. U tom smislu pjesma dijalogizira s teorijom književnosti i učincima jezika u kreaciji stvarnosti i fikcije. Nadalje, opisujući ženu, lirski joj subjekt pridružuje različita svojstva epitetima i usporedbama(lijepa, elegantna i jedra), zaranja sve dublje u tipizirane literarne predodžbe, pokazujući svoju upućenost u književnu tradiciju, poigravajući se njome i resemantizirajući je. Međutim apostofom žene, anaforom "Ti si bila osobito lijepa/ Ti si bila elegantna i jedra", uspostavljena je bliskost lirskog subjekta s objektom, intimizira se njihov odnos, tekstualni model dobiva dubinu, postaje dio njegova emocionalnog svijeta, no istovremeno se izokreće odnos umjetnika i teksta, označitelja i označenog, sada je lirski subjekt taj koji stvara i oživljava ideju idealne žene, vlastitog doživljaja ljepote i ljubavi, pridružujući im svojstva u stihovima.

U završnom se dijelu pjesme iskaz minimalizira, s opisa ljepote žene prelazi se na egzistencijalnu tematiku, ljudska se egzistencija svodi na kontrast "Ti si bila/ sad si mrtva" – u semantičku opoziciju dospijevaju glagoli biti i umrijeti. Na taj se način ističe središnja misao pjesme, prolaznost i kratkoća života, ljepote i ljubavi. Kontrastni iskazi kao i gradacija ostvarena glagolima ti si bila, umrla si, nema te, nema mogu označavati ljubav i ljepotu koja je postojala, ali je nestala, bilo da ju čitamo kao zbiljski referent, voljenu ženu ili pak literarni ideal kreiran u svijetu pjesme. Spoznajom o njezinoj prolaznosti i nestanku stvara se ogromna, jezikom neizreciva praznina, ilustrirana značenjskim nijansiranjem glagola koji označavaju odlazak ili smrt, intenzivirajući ekspresivnost iskaza, a veličina nepremostive praznine dočarava se grafostilemom umrlasinemate.Sužavanje iskaza signal je emocionalne nabijenosti, ali i nemogućnosti jezika da iskaže bol i prazninu, da se njime verbalizira smrt i gubitak. Zadnji bi se stih kao i točka kojom pjesma završava stoga mogli shvatiti kao simbol konačnosti života i ljubavi, ali i jezika i fikcije. Ta konačnost označava nemoć lirskog glasa da govori, suočen s gubitkom ljubavi i idejom prolaznosti ljepote i života, odnosno, sa svim nijansama samoće. Uz to, spomenuta se konačnost može čitati i kao simbol granice jezika i svijeta pjesme koji se tim iskazom simbolički zatvara.

"Samoća" je dakle zanimljiv spoj intertekstualnih referenci, dijaloga i poigravanja s literarnom tradicijom, jezikom i njegovim izražajnim mogućnostima. Fragmenti svakodnevice i zaokupljenost idejama ljubavi, ljepote i prolaznosti otkrivaju unutarnji emocionalni svijet lirskog subjekta, koji je u naslovu okarakteriziran motivom samoće. K tome ističu diskurzivno podrijetlo tih fenomena, njihovu fikcionalnost i nestalnost, propitujući tako stvaralačke mogućnosti i granice jezika i poezije.