Studij stilistike

Interpretacija pjesme »Sat« Miroslava Krleže

Seminarski rad za kolegij Stilističko čitanje pjesme, 2021.

Miroslav Krleža, Sat

Što je život čovjeka spram kucanja sata?
Krhko i lomno savitljiva vlat.
Odlaze ljudi, zatvaraju za sobom vrata,
u samoći sobe ostavljeno, mudro kuca sat.

Zamire posljednji uzdah na usni od voska.
Sklapaju se ruke, svijeća svjetluca.
A ura kuca, mirno kuca i kuca,
tišina je u sobi kao noć seoska.

Zvone čaše. Gozba. Stolnjaci i vino.
Viču ljudi. Radost. Ure idu.
A sat kuca, govori na zidu

staru pjesmu o protjecanju pijeska
što iz ruke smrti teče, iskri se i ljeska.

Možda i nema boljega načina za započinjanje interpretacije lirske pjesme Sat Miroslava Krleže – jednoga od najznačajnijih hrvatskih književnika dvadesetoga stoljeća – od navođenja njegovih vlastitih riječi, vezanih upravo uz problematiku njezine definicije. Lirska pjesma, kako on to tvrdi, "nije anorganska pojava, sastavljena po nekim formulama od atoma i molekula apstraktne i dosadne poetike, jer ona uz doživljeno i izraženo valja istodobno na svome dnu mase mutnih podsvjesnih poriva".1 U ovome će se radu interpretirati površinska i dubinska obilježja Sata – ne bi li se na kraju, iz svega navedenoga, izveo zaključak o njegovoj vrijednosti i značaju za Krležin pjesnički opus.

Najprije bi valjalo reći kako je ova pjesma prvi put objavljena u Hrvatskoj reviji (1931), zatim, kao dio ciklusa O vremenu i o smrti, u knjizi Pjesme u tmini (1937) i konačno u knjizi Poezija (1969).2 Analizirajući njezina površinska obilježja, uočava se kako je sastavljena od dvaju katrena, jednoga terceta i jednoga dvostiha. U prvome su katrenu stihovi međusobno povezani unakrsnim (abab), a u drugome obgrljenim tipom rime (cddc). U tercetu je, s iznimkom prvoga stiha, prisutna parna rima (eff), baš kao i u dvostihu (gg). Pjesma bi se mogla podijeliti na tri dijela: prvi dio obuhvaća prvi katren, drugi dio obuhvaća drugi katren i prva dva stiha terceta, a treći dio obuhvaća posljednji stih terceta i dvostih.

Već prvi stih prvoga dijela pjesme, baca rukavicu izazova u čitateljevo lice, retorički ga pitajući: "Što je život čovjeka spram kucanja sata?" Jasno je kako to pitanje ne podnosi odgovora, no drugi će ga stih, umjesto čitatelja, ipak pokušati iznaći – govoreći: "Krhko i lomno savitljiva vlat." Osobito je zanimljiva, u ovome dijelu pjesme, za Krležin stil pisanja karakteristična inverzija, koja naglašava suprotstavljenost sata čovjeku – njegovu, gotovo oholu i bezobzirnu, nadmoć nad običnim, malenim, nestalnim ljudskim bićem. Kada bi sintagma život čovjeka glasila, primjerice, ljudski život, njezina stilska obilježenost ne bi postojala. Ovako je naglašeno da nije svaki život ništavan spram kucanja sata, već samo život čovjeka – onoga koji je osuđen na to da nestane u vihoru prolaznosti. Stilski je obilježena i sintagma odlaze ljudi. Kada bi ta sintagma glasila ljudi odlaze, odlazak bi se mogao protumačiti kao nešto što ljudi, između ostaloga, čine. Ovako se odlazak tumači kao nešto što čine isključivo ljudi, za razliku od satova. Asindetonskim nabrajanjem: "Odlaze ljudi, zatvaraju za sobom vrata (…)", postiže se dojam repetitivnosti u koju je duboko uronjen ljudski život. Ono nešto što je tako dobro poznato i već toliko mnogo puta viđeno, zahtijeva biti opisanim u što kraćemu iskazu. Budući da bi rečeni iskaz mogli samo produžiti, veznici u njemu postaju suvišnima. Očekivano je da će ljudi na odlasku, žurno, zatvoriti za sobom vrata, a sat – sat će za njima ostati. I nije slučajno rečeno kako će on, u samoći sobe ostavljeno, mudro kucati. Personificiran, sat je svjestan toga da će doći vrijeme u kojemu će njegovo kucanje ispratiti ljude na put s kojega se nikada više neće vratiti. Ovaj prvi dio pjesme završava asonancom, u sintagmi kuca sat. Asonancom je i započeo, u sintagmi kucanja sata. Ta asonanca čitatelju približava ozbiljno i gotovo sumorno ozračje neke opustjele sobe, u kojoj se ne čuje ništa – osim kucanja sata – koji kao da zlokobno najavljuje kraj neminovan svakome čovjeku.

A upravo taj kraj – upravo ta smrt, koja sat ne dotiče, no čovjeka uništava – predstavlja središte drugoga dijela pjesme. Njezin dolazak najavljuje aliteracija – opetovanje glasa s u stihovima: "Zamire posljednji uzdah na usni od voska. / Sklapaju se ruke, svijeća svjetluca", kod čitatelja izaziva osjećaj počitanja pred nečim uzvišenim – u što svojom ljudskom logikom nikako ne može prodrijeti. Umiranje je u tim stihovima opisano kao događaj tih, blag, gotovo svečan i ne u potpunosti mračan, na što upućuje sintagma svijeća svjetluca. Kada bi ta sintagma glasila svijeća gori, nestalo bi svjetlosti, ili barem njezine naznake, sadržane u glagolu svjetlucati. Može se pretpostaviti kako svjetlost umirućemu čovjeku pruža očajnički potrebnu nadu, dok se njegov život topi – poput voska od kojega je svijeća načinjena. Upravo zato posljednji uzdah i ne zamire na običnoj usni, već na usni od voska – ne bi li se naglasila činjenica da je čovjek po mnogočemu sličan upaljenoj svijeći, koja polako dogorijeva. Za sve to vrijeme, sat postojano kuca – samo što on sada više nije sat – već ura. Zamjena standardna pojma regionalizmom, ovdje funkcionira kao pokazatelj nutarnjega stanja umirućega čovjeka. U odsustvu neke drage osobe, koja bi mu mogla olakšati posljednje trenutke, on kao tješitelja odabire sat. Taj je sat jedini svjedok njegova umiranja, a kako bi ga učinio bliskim sebi, čovjek na njega počinje gledati kao na uru. Toliko prisnim doživljava mirno kucanje te ure, da je tišina u sobi za njega dobila novo značenje – ona je kao noć seoska. Takvoj je noći, posredstvom aliteracije koja ima onomatopejsku vrijednost, suprotstavljen život – život radostan i bučan – u punoj snazi. Pa tako stihovi: "Zvone čaše. Gozba. Stolnjaci i vino. / Viču ljudi. Radost. Ure idu", pokazuju da u jednome vremenu istovremeno mogu postojati najveća bol – bol umiranja – i najveća radost – radost slavlja kakva lijepa događaja. I čini se da nikoga nema tko bi umrloga čovjeka oplakivao, i nikoga nema tko bi ga se sjećao. Neumoljivost te činjenice kao da je još više naglašena točkama koje, umjesto zareza, odvajaju rečenice opisa jednoga slavlja. One prisiljavaju čitatelja na to da nakon njih zastane i još jednom promisli o neshvatljivoj i nijemoj tajni prolaznosti.

Treći dio pjesme, također uz pomoć aliteracije, pokazuje kako je tek personificirani sat svjestan pravoga značenja prolaznosti, dok: "(…) govori na zidu / staru pjesmu o protjecanju pijeska (…)", koji iz ruke isto tako personificirane smrti: "(…) teče, iskri se i ljeska." Govor sata zapravo je njegovo kucanje – kao neprestan podsjetnik na to da ljudski dani i nisu ništa drugo doli zrnca pijeska položena na dlan smrti.

Na kraju, da se zaključiti kako je Miroslav Krleža u lirskoj pjesmi Sat čitatelju ponudio svoj pogled na prolaznost ovozemaljskoga života i smrt kao njezinu neizbježnu posljedicu. Uzme li se u obzir da je on, u svojemu književnome opusu, mnogo promišljao o smrti, ova bi se pjesma mogla shvatiti i kao svojevrsna sinteza tih promišljanja. Ona kao da je pokušaj odgovora na retoričko pitanje postavljeno u prvome njezinu stihu. Upotrebom asonance, aliteracije i inverzije, čitatelja se nastojalo uvesti u jednu opustjelu i sumornu sobu – u jednu tihu noć – ispunjenu prisustvom smrti, daleko od vesele užurbanosti života. Nastojalo ga se potaknuti na to da, u društvu personificirana sata kao simbola prolaznosti, shvati kako ni jedan trenutak u životu ne smije promatrati kao nešto na što polaže pravo, već kao nezaslužen dar.

Literatura

Krleža, Miroslav. 1976. Poezija – izbor za srednje škole. Zagreb: Školska knjiga; »SAT«. Krležijana, mrežno izdanje. Pristupljeno 19. 1. 2021.