Studentski kutak

Književni predlošci

Ivan Slamnig

Navek je nekak bilo

Živio sam u Primorskoj banovini
u Zetskoj i u NDH,
u DFJ, u SFRJ
a uvijek sam bio ja.
Kako god nas je rezalo
navék je nekak bilo
šljive su bile plave
jaje je bilo bilo.
Ljubili smo Bebu i Aniku,
pjevali pjesme stare,
slušali termodinamiku
i starom žicali pare.
I tako te proglašavam kraljicom
ilirskih lijevih zemalja
i desnih i komada Pulje
i Grčke, a sebe za kralja.
Ljevicom nosim tebe,
desnom mač, ko pravi dasa;
kročimo na ustoličenje
uz klicanje širokih masa.

Anka Žagar

skoro noćenje i dalje skoro

onaj šutljivić zrak dana gruša se, znaš, znam,
kao odahnuti je, rebrovlje sklopiti, zemlji posluh,
ta dijete drago snujem uspavati, i stelju prolistati
mu, umišljeno skoro, samo da ne rekneš nešto, što,
kao laka ti zimzelen, laka ti ta vremenitost, bolje
prvo je tihnuti sjetila, lučiti se, uložbu izloženu,
srećice strti, igre oplijeviti, krčiti šumovlje, mmmm
tu panjujem malo prije, skoro koješta, aha, ta tko će
prije još jednosobni dan otiktakati, uključeno u cijenu
zraka, znači paziti do vrha usobljene sebetine, pa tu
smo, sad osvrhni se pokroviteljski; nizbrdo krčevina,
nizbrdo dno, ptičji ti vidikovac, žalosna sova, ni
panjevito tiše, ni ispovjedivo više, trebam rimu miru
prijemet, ta skoro tu bi, drži se no dijete, gruša se
dan, malo kasnije šutljivo izdahnem, rekla sam ti rekao
gusto je rubljeno noćivo, dalje skoro, ugrušak zraka
ušutnjen, dublje se, ljušti se, raskružen, ljušti se

Miroslav Krleža

Ulomak iz romana Povratak Filipa Latinovicza

Ruke! Kako samo izgledaju te mase ljudskih ruku što se miču gradskim ulicama? Te ljudske ruke kolju, puštaju krv drugim životinjama, stvaraju strojeve, bodu iglama, drže usijane pegle, svjetiljke, zastave, britve, instrumente, ljudi ih pronose ulicama i ne znaju što bi s njima? Skidaju suknene šešire, mašu palicama, nose u rukama kišobrane, cigarete, knjige, jedna ruka drži drugu u magnetizmu tjelesnog dodira, tople su ruke ljudske, znoje se, krastave su, ranjene, okupane, nafarbane, njišu se u mrtvim njihajima, prate kretnju ljudskoga gibanja kao mesnati uresi u jednoličnim amplitudama. I tako se miču ruke ljudske ulicama, zajedno s ljudima, po tom dugotrajnom i jalovom ljudskom putu, koji teče i koji navire između zidova gradskih kao voda. A ljudi vuku sa sobom svoje ruke, svoje dugove, svoje gnjile zube i brige, i žene, i djecu, i umorne noge, i nezdravo, žalosno tijelo, i tako se miču u bokovima i u zglobovima, otvaraju usta, govore, viču, a gdjegdje javlja se na usnama ljudskim smijeh.

Robert Perišić

Ulomak iz priče Parti je bio u uzlaznoj fazi

S Blankom sam se skužio isprve, instinktivno. Bilo je obostrano. Prebacila je kod mene stvari, a da nismo ni razgovarali o tome, toliko nam je postalo normalno biti zajedno. I ide nam, ono, tri godine, sasvim okej, osim normalnih, što kažu, razmimoilaženja u stavovima. Znaš ono: ona bi film, a ja nogomet, ona bi tehno, a ja bih rok ili, kad se bolje pogleda: ja ne bih ništa. Ja bih tajm-aut, ako može. Je, iskreno, već mi je malo dosta tehno-večeri u Aquariusu, i da Blanka nije tako dobar komad, tako inteligentna cura, da ne živimo zajedno, i da se s njom, u krajnjoj liniji, ne namjeravam oženiti, imati s njom djecu, jednom kad se sve ovo sredi, jebiga – odjebao bih ja taj tehno, vjeruj mi. Ispočetka sam mislio: u redu, ja sam već malo aut, kao neka stara komunjara, moram se probat prešaltat, ono, reformirat, mislim, ako je njoj to okej, moglo bi biti i meni. Kužiš, to je, ono, pozitivan način razmišljanja. Treba uhvatiti ritam s vremenom, ritam s tehnom, treba prihvatiti promjene, demokratski... Ali, nije išlo.