Studentski kutak

Zadaća

1.

Pisala sam zadaće u osnovnoj školi
i u srednjoj školi
i na Filozofskom fakultetu
i uvijek sam ih napisala.
Iz kojeg god predmeta da su bile
nisu mi bile mile.
Iz fizike su teške bile
iz matematike još mračnije sile.
Gledali smo u pravopis i gramatiku
klupe smo micali
jele brkinu lepinju
i ocjene žicali.
I tako proglašavam ovu zadaću napisanom
kopiranim stilom Slamniga
i Krleže i Perišića je tu bilo
i time nestane mojih briga.
Desnicom sam ju pisala,
ljevicom držala papir
ponosno šaljem zadaću
i odlazim u mentalni mir.

2.

ona zadačurina iz stilistike, smrdi, pišem, brišem
ju, ne da se, vani oblak se raspada, sila postaje jača
siromahu flaša iz kontejnera, i iznutrica
u tanjuru, mačka ju razvlači, samo
jednu riječ da napišem, krucijalna kataklizma kao jelka u
Božić kad ju okitiš, a vani zima brrrrrr
koješta vani sunce grije, a ti nećeš, možda i hoćeš
ništa ili svašta izreći, razlijevaš se po fotelji, aha kao
želiš se potelevizorčiti, odrasti buljeći u tu kutiju
vani dijete na plastičnom bicikliću, koči
a kočnice nema, razmišljam o zadaći, svraka
kos bore se za crva, on nije pozadaćen pa ta
zadaća smisla nema, munjevito se stišava, počinje
mirisati, dijete pada, koljeno krvavo, gruša se
krv, sklapam oči, rekla sam si zadaća se treba pisat
mora iščeznuti mraka prije, mrkva kvari
mirišljavu naškrobotinu pa bih tako, da
rekla sam žmirim, dišem, hodam, zadaća
piše se, briše, škraba, miriši, smrdi

3.

Zadaća! Sve te mase zadaća koje sam morala pisati od osnovne škole pa i sada kada sam mislila da je konačno kraj tim zadaćama, dođe još jedna? Sjedam za stol, ispred sebe stavljam bijeli glatki papir, uzimam olovku, ne sviđa mi se trag crnog masnog grafita koji ona ostavlja na rajsko bijelom papiru. Razmišljam o zadaći, propalom gospodarstvu, zubatom suncu koje vani grije pomiješano s hladnim vjetrom, lošim zabavnim hitovima koji se čuju s televizora, znojim se, pijem multivitamin i počinjem. Zadaća, odakle potječe njeno podrijetlo, tko li ju je izmislio, zašto to ime, tko ju je uveo, što ona uopće predstavlja u ovom svijetu? Prva riječ, tinta mi se prosula po rukama, odustajem, sjedam za laptop, taj hladan stroj, uništavač ljudske komunikacije. Pišem prazne, beznačajne, dugačke riječi, oko mene nastaje prazna, jaka, usamljena, gromoglasna tišina. I tako sama u tišini, sa svojim laptopom, svojim pomagačem, svojim neživim prijateljem, trudim se svim svojim bićem, silama, rukama i nogama napisati ovu zadaću, polako se nazire i osmijeh na mom licu jer se bliži kraj.

4.

Cimka kužiš ono, bili ti mi na predavanju i sad nama ova profa zadala zadaću da kopiramo stil pisaca, pa jebote nisam ja Krleža ili Perišić da morem tak pisat, ne. Bila bi to dobra zadaća, mislim, kužiš ono, činila se fakat kul, ali kad sam ju počela pisat, skužila sam i nije tak izi kak sam si ja mislila. Al' ono napisat ću ja nju, pa nije neki problem, šta ta Žagarica, piše brate šta joj prvo padne na pamet, nema veze s vezom, pa tak mog i ja nabrajat: ofsajd, mrkva, dijete, zadaća... Nije loša ta stilistika, no ja sam nekak, ne znam, više, jezik tip, jebiga, ja bi radije slušala o refleksu jata ili palatalizaciji, a ne o tome kako dobri pisci pišu. Ali ono, ako je takav program studija, pa šta prilagodit ću se, kužiš ono, to je ljubav prema kroatistici, sve moraš prihvatiti. Treba bit tolerantan, slušati profesore, pa čak i pisat ovakve zadaće... Iako, fakat je teško.