Studentski kutak

Kondukter

1. Navek je konduktera bilo

Vozio sam se u autobusu
u vlaku i u tramvaju,
u ZET-u, u HŽ-u
a uvijek sam bio ja.
Kako god se švercali
navek je konduktera bilo
odore im bile plave
nisu bile bile.
Ljubili smo jedanaesticu i četvorku,
pjevali pjesme navijačke,
slušali mp3
i za kartu žicali pare.
I tako te proglašavam kondukterkom
prijevoznih svih sredstava
i zapadnog i istočnog Zagreba
i Sesveta, a sebe za kondukterku.
Ljevicom nosim istekli pokaz,
desnicom kaznu, kao pravi student;
bježim od konduktera
uz negodovanje širokih masa.

2. skoro kondukter i dalje skoro

onaj ustajali zrak tramvaja gruša se, osjetiš, osjetim,
kao izdahnuti je, novine sklopiti, asfaltu posluh,
ta bakice draga smišljam zaspati, i sat prolistati
njoj, zamišljeno skoro, samo da ne sanjaš nešto, što,
kao kao karta ti plava, teška ti je kazna, bolje
prvo je pojačati oči, sliniti, izložbu uloženu,
nevolje potrti, konduktere oplijeviti, krčiti jagode, njammmm
tu se sladim malo prije, skoro nipošto, mhm, ta što će
kasnije još jednodnevnu kartu odštancati, zaključeno u cijenu
prijevoza, znači paziti do kraja prisobljene tebetine, pa tu
smo, sad podsvrhni se mecenski; uzbrdo autobus,
uzbrdo ZET, vozačev ti HŽovac, tužna kondukterka, ni
panjevito hladnije, ni ispovojedivo toplije, trebam mjesto stomje
sjesti, ta skoro tu bi, drži se za šipku, grči se
panzioner, malo kasnije šutljivo opsujem, bila sam ti bio
gusto je stisnuto društvo, dalje skoro, nedostatak zraka
osjetljiv, gura se, širi se, ustajali, širi se

3. Povratak konduktera Zetovića

Kondukteri! Kako samo izgledaju te mase ljudskih tijela što se miču tramvajskim prolazima? Ta ljudska tijela kolju, puštaju krv drugim ljudima, pišu kazne, bodu očima, drže usijane glave, uređaje, značke, karte, pokaze, ljudi ih uoče i ne znaju što bi s njima? Skidaju plava odijela, mašu švercerima, nose u rukama karte, pokaze, kazne, jedna ruka drži drugu u magnetizmu kažnjeničkog dodira, hladne su ruke kondukterske, ne znoje se, krastave su, ranjene, prljave, nafarbane, njišu se u mrtvim njihajima, prate kretnju ljudi kao mesnati zlodusi u civilu. I tako se miču ruke kondukterske tramvajima, zajedno s ljudima, po tim dugotrajnim i grbavim tramvajskim tračnicama, koje teku i koje naviru između kvartova gradskih kao Cedevita. A kondukteri vuku sa sobom svoje ruke, svoje kazne, svoje gnjile zube i bezobrazluk, i žene i djecu, i starce, i umorne zaposlene ljude, i tako se miču u bokovima i zglobovima, otvaraju usta, rijetko govore, uvijek viču, a gdjegdje, kad pišu kaznu, javlja se na usnama kondukterskim zlokobni smijeh.

4. Šverc je bio u uzlaznoj fazi

S tim kondukterom sam se skužio isprve, instinktivno. Bilo je obostrano. Dobacio mi je da mi piše kaznu, a da nismo ni razgovarali o tome, toliko mu je odmah postalo jasno na čemu je sa mnom. I ide nam, ono, već 25 minuta, sasvim okej, osim normalnih, što kažu, razmimoilaženja u stavovima. Znaš ono: on meni kartu na pregled, ja nemam, on meni daj osobnu, ja nemam ili, kad se bolje pogleda: ja nemam ništa sa sobom. Ja bih van iz tramvaja, ako može. Je, iskreno, već mi je malo dosta navlačenja u šestici, i da kondukter nije takav manijak, toliko naporan, da mi hoće otvoriti vrata tramvaja, i da se s njim, u krajnjoj liniji, mogu dogovoriti kao čovjek, jednom da se sve ovo sredi, jebiga – odjebao bi ja to švercanje, vjeruj mi. Ispočetka sam mislio: u redu, ja sam student, nemam para za pokaz, ali moram se probat prešaltat, ono reformirat, mislim, ako tako neću platit kaznu, moglo bi to bit okej. Kužiš, to je, ono, pozitivan način razmišljanja. Treba uhvatit ritam sa ZET-om, ritam s tramvajem, treba prihvatit skupe cijene, kapitalistički…. Ali, nije išlo.