Studentski kutak

U ime obitelji

1.

Voljeti u Hrvatskoj,
onako po naški,
svima je prirodno
i u Čakovcu i Baški.
Al meni nije lako,
nađoh ljubav pravu,
čitavu noć sam plako:
brava ne ide u bravu.
Utikač utičnicu treba,
brava se ključem otvara,
tako kaže glas s neba
i moja i tvoja stara.
Svejedno si moj cvjetić ubavi,
moja si obiteljska idila,
ja tražim pravo na nas, ljubavi,
temeljem krivo usmjerenog spolovila

2.

zora se pošarenila, ljubavljeni moj laviću, vidiš,
trebamo se zašutjeti i sklopiti u jedno njedro,
jedro će lepršnuti i valovlje će naše voljenje
ugasnuti na pučini tišine, tamo ćemo smjeti,
ne govori ništa, oh, ne, ne, mogli bi nas čuti planktoni
i svjetionik, važno je da smo mi, uplovljene olupine,
mjesečinasto plutanje čamom, sami, mi, a nema,
tako jako nema, vjekovito smo zabranjeni, obespolovljeni,
psssst, ne govori o lj jer kažem ti, nema ničega osim ribe,
mrmumljanje „onon“, vidiš li kako guta
mamac žalosno, vidiš li, onaon guta ribu,
trenutak, sada, više ne mogu, duga siječe nebo,
oh, šapućni mi, ne gledaj, strašno je, lijepo
Onon. Onon. Onon. Onon. Onon. Onon.

3.

Parade! Parade izopačene seksualnosti! Te nakaze što prolaze kolonama ulicama mog svetog grada i nagrđuju ga svojim tjelesima, svojom putenošću, beče oči ispijene od grijeha, ističu ponosno, prkosno i besramno metalne poluge na svojim licima, i ušima, i trbusima, čudovišta što skrnave sveti poredak prirode i ne vidiš im kraja. Mašu šarenim zastavama svoje nakaradnosti, taj hodajući dvonožni grijeh što sebe čovjekom naziva i usuđuje se preko svojih prljavih usta prevaliti svetu riječ „ljubav“, pljujući tako Bogu ocu, Stvoritelju svome u lice. Ne. Ja ne vjerujem da je takvo što stvorio Isus. Ta lica nisu ljudska lica. Te ruke i te noge nisu ljudske. Te geste i te kretnje nisu ljudske. Njihovim tijelima krv ne teče, već pluta. Njihova lica opustošio je blud, njihova srca udaraju u ritmu bludničenja, propadanja i čamotinje, duše su njihove duše divljih životinja, sjene su im praznina, sjena nemaju jer ih ni sunce ne voli, koža im je blijeda jer oblaže meso bez života, bez ljudskosti. Kad normalan čovjek, stvoren od Boga Isusa to promatra, on je svjedok dolaska Sotone na zemlju, svjedok bitke koju preko čovječanstva biju Bog i Lucifer, a potonji polako, ali sigurno preuzima kontrolu. Braćo i sestre, ovaj grad nije više naš grad, ovo je Sodoma i Gomora, mi klizimo u potpunu i nepovratnu propast. Gospodine, usliši nas!

4.

Maju sam upoznala u Rushu. Kad sam je vidjela, mozak mi je utrnuo, mrak mi je padao na oči, hvatala me vrtoglavica, a popila sam, brat bratu, dve pive. Znači, ono, nula. Bila sam trijezna i bistra ko dan, a osjećala sam se mrtvom pijanom. Te obične večeri, nalik tolikim drugim ispraznim večerima kad bih lagano gensala i cugala te naposljetku završila na kojekakvim mjestima, s kojekakvim ljudima, čekavši prvu jutarnju svjetlost da pronađem negdje na klupici izgubljeno dostojanstvo, te najobičnije rendom večeri, u gej-klubu koji mi je, btw, bio drugi dom, moj se život potpuno izokrenuo. Umjesto u parkiću, sljedećeg sam se jutra probudila kraj nje. Jebote, kako sam se zaljubila, ma kurac zaljubila, ja sam nju zavoljela već tada, u klubu, već te noći. Ona je bila moja buduća žena, moja najbolja prijateljica, moja ljubavnica, moj život. Ja sam pisala neko sranje od poezije i pokušavala izdati zbirku, usput radeći u call-centru, a ona je radila na Agronomskom fakultetu. Navečer bih joj čitala pjesme, ali ona kurca nije kužila. Ja bih krenula deklamirati stihove: „Ološ, sav u smradu gubav ko mašina od čelika, ne zna kako je velika jedina, živa, prava ljubav. Puna crnih opojnosti, s uzbuđenjem samog pakla, s otrovom i sjajem stakla, s lancima i lupom kosti“, a ona bi me poslala u tri pičke materine i krenula mi srat da prestanem zabrijavat. Zatim bi me poljubila. Ponekad mi činilo da me sažalijeva i to mi je bilo gro bed. Maja je voljela ful prizemno, a ja sam bila u kurcu. Ja i zemlja – nebo i zemlja.