Studentski kutak

Hrvatski nogomet

1. Bili su bili vrhovi planina

Igrali smo u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi,
osnovani u pivnici Flek u Pragu,
ni pod Austrijom ni petokrakom
nismo se predali vragu.
Iako nâs hajdukovce svi gaze
piva se bili su bili vrhovi planina
bili su još od 1911.
bila je košulja hajdučkoga sina.
Slavili smo Matošićeve golove,
hvalili Bearine parade,
prosipali protiv Partizana bodove
i fanatizmom liječili jade.
Hajduče, religijom te svojom krstim,
Torcidu kraljicom navijača
i Splita i Olimpa
i Tartara, a sebe za poljudskog razbijača.
Grb na lijevoj strani dresa,
Desno srce, ko štit hajdučki;
Uzdižem te u nebesa,
Jedini naš ponosu pučki.

2. zamalo predah i uvijek zamalo

maglica je već na izmaku snaga, vidiš, vidim,
želi odmoriti, kopačke spremiti, pozdrav treningu,
ta bilo bi i njemu pravo odspavati, i listove rastegnuti,
da, mudro rečeno, no kako će sutra, što,
sretno mu pucanje, sretna mu napadačivost, bolje
je odspavati nakratko, hrustiti se, utakmicu neutakmičenu,
čepove izbrusiti, štucne pripremiti, probiti bokove, hmmm
uspavljuje me ovo maglovanje, kako ne, bogme, a kako
će mu brzo zakukurikati dan, s njim zviždaljka glavnoga
suca, imati na umu da taj uvijek pokrade, tu te
čekam, razmišljaj novinarski: u ligi močvara,
liga prćija, sjevernjački suci, raspjevan rukavina, ni
izvedivo više, ni utišavano tiše, treba nam on
slavim, no i on odmara, spavaj mili, zora
ljubi travnjak, trgam listić kladionice, rekao mi je rekao sam
sve nogometno premetljivo, magla spava, naznaka obrane
među vratnice povučena, raspada se, odsječen, puca formacija

3. Povratak Frana Jovića

Zviždaljka! Koliko je samo krvi popila sudačka zviždaljka što kroji sudbine! Taj maleni predmet koji sudi, rasuđuje, bode svima uši, zabija pogotke, poništava druge, izaziva plamteća krvoprolića, prepirke, tužbe, zavade, igrači ih sanjaju i nemoćni su pred njima? Istra na njen zvuk skida gaće pred Dinamom, protiv Hajduka grize travu, zviždaljka baca u ligu za ostanak, reže plaće, htijenje, živce, dosadna je, piskutava, grozomorna, zlokobna, potkupljiva, krešti u neočekivanim periodima, slijedi struju svijesti nepouzdanih sudaca kao sveto pismo upisano na dva tanka kartona. I tako zviždaljka presuđuje životima, zajedno s vrhom saveza, po tom smrdljivom prvoligaškom glibu, koji se izlijeva kao kanalizacija i okaljava najčišći klub. A suci na srcu nose tu zviždaljku, svoju sramotu, svoja trula zaleđa i jedanaesterce, i indirekte, i isključenja, i pogana, smrskana usta, i tako trčkaraju između obrane i napada, dijele nepravdu, urlaju, a ponekad se i slavodobito nasmiju.

4. Hajduk je bio u rastućoj formi

Anđelković je izgledao kao naše najbolje pojačanje, definitivno. Bilo je lako objašnjivo. Igrao je za naše mlađe uzraste, otišao u Istru da završi školu, na kraju se vratio u matični klub. I super je išlo, ono, prvih nekoliko utakmica, ludilo brale, osim što mu je, kako stručnjaci kažu, forma malo varljiva. To ti je ono: on bi bio nekakav libero, nama treba zadnji vezni, on igra na sigurno, nama treba dribler, kad bolje razmislim, ni to nas ne bi spasilo. Ja bih da se Lokomotiva izbaci iz lige, ako može. Stvarno, majke mi, dosta mi je tih Dinamovih filijala, i da mi Hajduk nije religija, moj način života, da nisam odgojena na sjeveru, i da se, na kraju krajeva, ne planiram baviti novinarstvom, kvragu – ne bih na to gubila svoje mlade živce, najozbiljnije ti govorim. Prvo sam mislila, okej, još smo malo neuigrani, kao hrpa nebrušenih dijamanata, trebam dati Tudoru vremena da odradi svoje, ono, da posloži redove, normalno, ako to s ovim kadrom uspije, a mislim da bi mogao. To ti je, brale, pozitivan stav i te sheme. Anđelkoviću treba igra, igri treba Anđelković, treba se adaptirati, po splitski. No nije išlo po planu.