Studentski kutak

Čišćenje

1. Kak bu, bu

Načistila sam se u životu doma
sobe, poda i svačega,
drugdje baš i nisam
ali došla je na red kućica.
Pomirljivo sam si rekla
kak bu, bu
našla sam paučine i prašine
i polumrtvu bubu.
Koristila sam metlu i krpicu
radila ni žustro ni brzo
kad sam gnječila kukca starog
još se je i malo trzo.
I tako sam postala vojnikom
reda i čistoće,
svojim sam efikasnim oružjem
otklonila nečistoće.
U lijevoj ruci kemikalije,
U desnoj mi krpa, plava.
Za taj mukotrpan posao
Nek mi je čast i slava.

2. Besmisao prašine i pauka umalo

Ova pa kako samo koprca se, smetluje u smeću, besmisao
Njena krpica voli brujati, zračiti sunce, i smrt prouzrokovljavati
Pjesma smeća umišljena, paučina te hoće izjedati, kukčetina,
Je li bilo tako, šapnuo si posljednji kriktaj pod nogom užasa
Smeće utopiti, svakako dapače, nisi to očekivao, bremenita šumljivost
I život jeca, pod krpicama raznobojnim vlažnim ushitrenim,
Mrzim more smeća egoista, paučina pljesnjiva, gromka trulež
Ju nosi, da, da, egzistencija truležnog drva rasoljenog,
Gadi sebe i metlu na vrhu sredstva čišćenjskoga, nikako,
Mi nismo više isti kao nikada, koegzistencija životarenja, miris,
Se ne mogu, htjeti primaći svršetak gluposti, čistoća djela
Dosta, ccc, pretjeruje, životari, misli kao paučina, crnoća.

3. Povratak u kućicu nakon godinu dana

Paučina! Otkud li se samo stvaraju te svilenkaste mreže po mojoj kućici? Te mreže što lelujaju na propuhu, love muhe i kukce, štite gnjusna jajašca, stvaraju mi frustracije, izazivaju gađenje, nerviraju do bola, a pauci ih uporno i marljivo proizvode, ostavljaju meni, provociraju? Uporno ih metem, brišem krpicama, trgam, posvuda su – ispod starog kreveta, na plafonu, po kutovima, na prozorima, na oknima, skrivaju se, bijele se, ima ih svakakvih, čvrste su, skidaju se teško, guste su, prozračne su, skrivaju u sebi mrtve kukce, uvijek pronalazim nove. I tako drhture na proljetnom povjetarcu pred mojom metlom, mojom krpom, vodom s dodanim kemikalijama i polako nestaju, kao i njihovi tvorci, kojih doduše ne nalazim mnogo, ali koje usput brišem, gnječim, protjerujem, ubijam, nestaju kao i ljudi, misao me uzruja. I paučina popušta, sve se manje nazire, nestaje, predaje se pred mojom voljom, polako se primičem kraju, posljednji potezi, osjećam se moćno, odbacujem metlu, sretna sam.

4. Vremena se mijenjaju

Kućica mi je oduvijek bila draga. Sjećam se koliko smo često dolazili kad sam bila klinka. Vinograd, voćke, zelenilo i mir, povremeno roštiljanje, mamini kolači. Lako je biti klinac i misliti samo na igru. Ali vrijeme prolazi, djeca odrastaju, neki ljudi nestaju i dobivam nove obaveze. Došla sam u kućicu nakon godinu dana i umjesto cvijeća korov, umjesto roštilja smeće, umjesto igre rekviziti za čišćenje. I da mi nije toliko draga, da nije puna uspomena i da nije moja, poslala bih i kućicu i starog i čišćenje u krasan kurac i rekla da imam posla s pripremanjem ispita za dekanski. Srala bih, kao i obično. Pokušala sam ne razmišljati i primiti se posla, biti odgovorna, biti marljiva i sretna što će kućica biti lijepa i čista, podsjetiti me na prošla vremena. Ali ipak, kad je posao bio gotov, samo sam htjela otići doma. Pun mi je kurac svega, pa i uspomena.