Studentski kutak

Lipogram

Lipogram (grč. λιπογράμματος, kojemu nedostaje slovo) – tekst čiji se autor dragovoljno odriče upotrebe jednoga ili više slova abecede. Pretpostavlja minuciozan rad u jeziku, osvještavanje glasovnoga sastava svake riječi, traganje za istoznačnicama, sintaktičkim inačicama, odustajanje od pojedinih glagolskih oblika, veznika, čestica, pribjegavanje različitim oblicima skraćivanja riječi (elizija, sinkopa, afereza). Čitav je koncept teksta zapravo uvjetovan izostavljenim glasovima.

Praksa i teorija lipograma neodvojiva je od djelovanja francuske skupine Oulipo, osnovane 1960. godine. Princ lipograma nedvojbeno je G. Perec. On je 1969. napisao najduži poznati lipogramski tekst – roman La Disparition (Ispario) u kojemu niti jednom na tristotinjak stranica nije upotrijebio isti taj samoglasnik e. Tri godine poslije (1972) Perec je u romanu Les Revenentes (Povratnice), s podnaslovom ʻmonovokalska fantazijaʼ, ponudio svojevrsnu repliku prethodnome romanu – od samoglasnika upotrebljavao je samo e. Iskazivački ton lipograma kreće se između humora, ironije i patetike.

Studenti zagrebačke kroatistike okušali su se u sastavljanju lipograma. Donosimo izbor tekstova u kojima su niti jednom upotrijebili samoglasnike a i u.

Ivan Salopek (74)

I pišem sej pjesni te verse ĕko med
Cić gorke boljezni čtono mi čini zled.
Pozrite nje ličce, pozrite nje kose:
Ne vidjeh vinčece čto lipši se nose.
Miris nje ĕk cvitje til' hip me opoji,
ĕk teplo prolitje, srdce mē osvoji.
No zled mi donosi ježe me ne hoće,
I tim se ponosi, dok meni se joče.
Proklinjem te vilo, er želim svoje sne,
gore ni mi bilo, ni možno mi bez nje.

Ivana Perić (187)

Zorom je sivo! Sivije ne može. „Netko“ se dočep'o te kistom briše sve boje. Je li to isti prst koji ih i stvori? Pomislim. Ne osvrćem se. Više se ne sjetih. Zelene i crvene čemprese isti „netko“ preboji sivom. Bijelo, sivo, crno… Nebo plete svoje mreže prožete šišmiševim krikom. Mio mi ton pored onih što cvile hihotom hijene dok kočnice vrište. Grozno mrmoljenje kretenske gomile – prođe mi kroz misli – ne osvrćem se. Sve je to privid. Prođeš kroz mnoštvo, hrpetine se vrpolje, sve treperi: i one hrpe, i hrpe-hobotnice, i njihove nožice. Pipci (mrski mi pipci!) se šire i drhte svjesni svoje beskorisnosti i bespotrebnosti. Krivim ih mnogo! Bolesti oko mene, epidemije ebole – oči ih otkriše, crtice, pjege i mrlje. Nitko od njih s imenom. Stvorenje prvo, treće i sedmo – tek prekrižene egzistencije. „Netko“ se bez dvojbe ponosi!

Tmini nigdje ne vidim svršetke – grozno je! Sve je grozno sve dok ne sjednem i ne popijem svoj prvi espreso. „Lijepo molim, ne želim šećer!“ Dođeš mi i ti. Stvorili smo grimizne ovčice i lebdimo nebom. To je podijeljenost mene i okoline, nešto što ti nijednom ne oprostih – Svemire!

Jelena Zetović (204)

Evo, mili moji, tek neke činjenice o meni. Moji hobiji bili bi: sklekovi, nogomet, sjedenje pred TV-om. Povremeno posjetim koncerte, kino. Češće posjetim ove trgovine: New Yorker, Shooster, H&M, Converse, Levis. Volim shopping. Bitno očice ne vide, no evo i moj izgled... otprilike: Sportski tip. Šminkerski brčići. Nos mi je poprilično velik, rimski. Kose crne, rjeđe. Volim popiti žestice i pelin. Jedem ribice iz konzerve i pljesnivi sir. Omiljeni školski predmet bio mi je tjelesni. Moderni Romeo. Novi mobitel, iPhone 5. Splitom redovito vrlo brzo vozim svoj bijeli Opel. Trešte rock bendovi. Gle, koje vijesti: Ogromne vremenske neprilike odgodile letove: London-Berlin, Wien-Oslo. Pfffffffffff, bezveze, svejedno ne idem ni lijevo ni desno iz Velebitske 43. Htio bih biti frizer. Mrzim zmije. Povremeno nosim nož – nije li mi dovoljno, nosim i bokser. Brojim jesensko lišće po cesti – crveno, smeđe... Volim jesen, no proljeće i cvijeće još i više. Meko i nježno. Jesen prođe, dođe zimsko vrijeme. Zimi želim jesti kekse i piti vino. Jedne lijepe godine bit ćemo, mi frendovi iz srednje, opet sretni i veseli, sve loše će proći. Optimistično mišljenje je bitno. Brige često možemo pomesti brzim pokretom, slično metli. Iz ove perspektive to mi je sve to logično, no prije nije bilo.

Dominik Čičević (325)

Prije B, poslije T

Likovi: Žensko, On

Čin prvi

On: Brojiti sve riječi teže je s limitom. (izgovorivši ovo, okrene se ženi, zvekne njeno lice i ponovno progovori) Pišem već jedno desetljeće, no moje vještine očito ne postoje. Dijete bi bolje složilo ove rečenice!

Žensko (otrese se, pobjesni i zvekne s torbicom njegovo lice): Kolodvor, promet, zid, stol, pločnik..., riječi koliko hoćeš, nemoj se bezveze pjeniti.

On (počeše si lice): Eh, ženo, ti jedino nižeš riječi, složi ih smisleno!

Žensko: Ok. Evo ti primjer: Brojiti sve riječi tež...

On (prekine žensko): Ej! Svoj primjer, molio bih.

Žensko: Hmmmmm... evo! Ovo je primjer: Pop milosrdni, sveti On (podigne prste), posvetio je mene, Žensko, i evo me pri sreći. (podigne srednji prst)

On: Ženo, to je bolesno.

Žensko: Eh, tebi je to bolesno, meni nije.

On: Predivno, ženo, predivno.

Žensko: Nego, voliš li ti mene?

On: Ne više.

Žensko: Ne gine mi cmoljiti.

On: Istinito govoriš. Možemo ponovno?

Žensko: Može! Evo primjer: Tegobno, boležljivo, nesretno stojim pred tobom i molim sve svece.

On: Moliš sve svece?

Žensko: Sve njih!

On: Kojim povodom ih moliš?

Žensko: Nije bitno. Pomozi mi!

On: Hoćeš li me prebiti?

Žensko: Ne.

On: Odmorimo se do četiri popodne. Što misliš?

Žensko: Potvrditi želim.

Čin koji ide poslije prvog

Žensko: Jesi se odmorio?

On: Odmorio se On.

Žensko: Predivno govoriš o sebi trećim licem.

On: To mi je bolje

Žensko: Ni točke nećeš koristiti više?

On: Ne

Žensko: Ok. Možeš li mi reći što si smislio?

On: Jedno veliko ništ... Ono što smislih isto je velikoj neistini

Žensko: Što time želiš reći?

On: Moje ideje bi bile neopisive ovim hendikepom

Žensko: Što to govoriš?

On: Govorim neopisive neistine

Žensko: Piliš mi živce, čovječe!

On: Dobro, i što možeš

Žensko: Nije teško biti prost. Mogli bi biti prosti.

On: Postoji li ovdje ono englesko „censorship“?

Žensko: Tko će misliti Meni je ovog i previše

On: Meni isto. Idemo, tri, četiri...

Žensko, On (svim tijelom): K*R*C

Tena Jurišić (403)

Filmovi

Poslije ponoći svi odoše. Osim njih dvoje. Nije više bilo nikog' od ekipe. Nije im se išlo do postelje.

Leni je Vilim bio prvi dečko kojeg cijeni. Već nekoliko mjeseci zove je svojom djevojkom. Nije joj bio problem probdjeti noć s njim – dijeliše iste snove, iste ideje i interese, bilo im je lijepo.

„Što ćemo? Hoćeš neki film? Nije neki izbor, no... Što ti se od ovih čini okej?

Prvi: Jedi, moli, voli. – S onom ženskom Roberts ili koje joj je već prezime.

Podprvi: Dnevnik Bridget Jones. – Film o intimnoj, poslovnoj i neposlovnoj ispovijesti jedne obične žene.

Treći: E.T. – svemirski gost koji želi dom, voli telefone i osvoji srce svih koje sretne.

Četvrti: Dobri momci. – Film s Robertom de Nirom: krimi poslovi i zgodne žene.

Peti: Nedodirljivi. – Film iz zemlje s Eiffelovim tornjem o dvojici nespojivih: s korisnim crncem i nemoćnim bijelcem.

Šesti: Prestiž. – Trikovi, električne lopte, misterij Schrodingerove mice, Teslin stroj i lijepe pomoćnice.

Sedmi: Egzorcist. – Horror bez milosti gdje se svećenik molitvom bori protiv Sotone pod kožom djevojke.

Osmi: Metropolis. – Pod željeznom zvijeri mnogi ječe, distopijski protest protiv tehnologije iz zemlje gdje je i Merkel i Tokio Hotel.

Deveti: Kill Bill. – Svi se boje prezrene nevjeste – i bez ekipe sije trepet, požeti će plod osvete.

Deseti: Rocky. – To je film gdje je boks središte i pobjednik će dobiti SVE.

Jed... VILIME, ŠTO TI JE?!“

Približio se i obgrlio je.

„Iskreno, svejedno mi je. Bitno mi je jedino biti s tobom. Nigdje nije bolje nego ovdje s tobom. Pod dekom. Nigdje nije ljepše. Dođi, ljepotice.“

Leni je srce gotovo iskočilo. Sve želi s njim, sve. No ne može tek pokloniti povjerenje, ne čini joj se iskren. I opet se odmiče.

Vilimovo se lice promijeni. Okrene se od Lene i reče: „Ti si jedno nezrelo derište. Mogli smo već biti gotovi! Ne želiš me? Je li to to?“

„Nije, želim te, želim ovo, jedino... Nisi iskren. Ne želim ti dozvoliti... Ti me možeš povrijediti.“

„Ne želim to. Ti si jedno divno biće. Ni s kim prije nije mi bilo toliko lijepo, ni s nijednom. Vjere mi!“

„Možeš mi to potvrditi svojim djelom. Kreni i osvoji me. Nemoj biti nečiji, nego moj.“

Vilim joj pokloni cjelov. I kresne je viteški. Leni je bilo predivno.

Odjednom joj nešto sine: „Vilime... Što će biti poslije? Možemo li mi to? Hoćemo li biti okej?“

Vilim se osmjehne: „Možemo. Bit ćemo dobro. Posebni smo. Dobri smo. Svoji.“

Magdalena Mrčela (727)

Siroti nogomet. Splitski Bili već desetljeće trpe grozomorni teški hod po Golgoti. Ekipi vjernih, predvođenoj mnome, telećim je škiljenjem piljiti i cviliti s molitvom. HNS, krimi-milje, kćerinske prćije i veliki lider, Hitler njihove ere, od igre izrodili – negledljivo smeće. I još prospeš ogromne bodove svojom greškom. S Istrinim se voznim zidom negledljivo loše nose; Ćiri prijete jednom loptom; s Rijekom se svi koljemo; prvi s ljestvice si, prokleti bili, već zimi priskrbe novo osvojeno prvenstvo. Degenerik Reić krivi opće mnijenje. „Ne žele se pomiriti s istinom – izmislimo novce, šeike, jednog čelnog, ne horde!“

Trener Želim-Biti-Conte čini se idiotom jer ne želi izmijeniti nelogični tri-pet-i dvije bijedne špice s četiri-četiri-plejmejkerom-i bijednom špicom. Tobožnji Conte je bog Bilih. No trener se ne smije htjeti izdići od gomile istih: to bi moglo dovesti do neprimjerenih okolnosti, nesloge, poremećene igre...

Siroti je stoper Milić prisilno lijevi bek, primjer besmislene žrtvene ovce. Treneri i njihove fiks ideje! Miljenik Torcide Milevski (Mile) ne može doseći igre iz trijezne dječje dobi. No friz je trovremenski. Nižić mi jede živce – drvo je bolji stoper! Love is blind, što više reći o toj vezi. Filip B nek se ne ofendi, teško će bolje. Defenzivni vezni bez prirodne predispozicije. Miji (od miline Čips; Krstičević veznog otpiše zbog nediscipline – kesice s čipsom) je nezgodno: nositelj igre ili vječno ozlijeđeni? Vrijeme će reći. Pozitivni primjeri: Niksi i Tino. Niksijev je forte instinkt. Predosjeti sve lopte, pregled igre bez greške. Problem? Jedino nježne godine. Tino Sven, tihi golgeter – noge se posvetile tom veznom, riješio je mnoge bezidejne momente.

Tzv. „Brend“, predsjednik kojeg zovem Šoker, jer nitko ne može stvoriti veći šok idiotizmom, potiče netrpeljivost i nerede. Oj brende, veliko tele, tebi je i Brbić Pele! Širić, Jović i ini šire svoje lopovske pipke i crne HNL. Isto je to smeće.

Cigo koji drži konce i kroji nogomet ne želi nikome dobro. Što prije to osvijestimo, bit će bezbolnije. Dok je sport jednome život, nekome je interes. Ne voli on ni Modre – novce se želi više od ičeg. O tome svjedoče Hrgović, Čop i slični. Svi se drže k'o profesori etike, nikome ni oteli ni poklonili, sve je bilo pošteno, modro je sinonim poštenih. Ironije li! Lokosi i oni – dvije iste ekipe, šef ih okreće čim Cigi dođe, mimo svih odredbi. Točnije, dvije sestre osvojile vrh ljestvice, no tko im što može? Svi smo bijedni i slijepi jer se ne borimo protiv njih.

Mene osobito tište Kek i epovi svetoj Rijeci. Šire ekstremitete čim vide sjeverne investitore. Recimo iskreno što je: incest! Plod njih i Modrih. Pošto ponos, Rijeko? To se i tebe tiče, Lokomotivo!

Novinski feljtoni bore se s problemom – Torcidom. Mi smo divlji, neodgojeni, krvoločni. Mi lomimo stolice, skloni smo pirotehnici, hoćemo kodeks, kmečimo. Izbjegnite vi odgovornost, logično. Čim netko potiče odbore, izbore, demos, otpor, poštene odnose cijele lige, on je trn zjenici onog koji podiže svoj imperij terorom. Teže je biti fer i boriti se. No grozno je i svjedočiti činjenici o pomirbi s glibom lige. Politički potezi iz osobne koristi ne bi smjeli toliko oštetiti istinske vrijednosti ove divne igre. Dok postoje vizije o boljem, postoji i htijenje koje će iznjedriti nešto pozitivno. Hoće li moji Bili biti prvi? Ili opet oni od gore? Ili riječki momci? Ne može se reći. No želim im iste početne pozicije, bez podmićenih, bez oštećenih. Nek' dijelovi „vijesti, prvi tim, povijest, shop, foto i video“ vrve nečim veselim.

Moj je trener često govorio: „Megi, ovo je oblik plemenite vještine. Isto što i knjige, crteži, ples. Cilj je iscijediti sve iz sebe. S pet posto se rodiš, devedeset pet se stječe vježbom.“ Vježbe, driblinzi, blok, korner, klizeći. Po kiši, tmini, neprekidno. Štoperice, modrice, potresi, ogrebotine, opekline, ozebline. Cijeniš sve što je dio igre. Previdi, crveni, dresovi, indirekti, bijes. Živiš s tim. Bekovi, stoperi, libero, defenzivni vezni, ofenzivni vezni, špicevi. Pozicije, terminologije, discipline. Sve je to dio mene.

Knjige pobijediše lopte, više ne stignem sve. Filozofski je sebični idiot koji te hoće skloniti od svih. No vidim sve s tribine, to mi ne može oteti. Još postoje boemi ove vrste.

„Moji idoli? Borges i Slišković“, reče mi profesor.

Dok je sličnih, nogomet će živjeti, koliko god loš bio. Borit ćemo se, bit će bolje. Bio bi red. Siti smo već i himne: „HNS, pederi, nogomet ste...“ Ne smijem štogod više reći. Postoje crne odstrel-liste. To je život pod lijepom mojom trobojnicom. Živio nogomet!

Priredio: Krešimir Bagić