Diplomski radovi

4. Zaključak

Na kraju ovoga rada iznijet ćemo neke od najvažnijih spoznaja do kojih smo došli proučavajući odnos idioma i psovanja. Uglavnom, naš primarni fokus bilo je istražiti u kojoj mjeri psovanje može biti idiomatično, stoga smo prije bavljenja psovanjem nastojali razumjeti idiome na univerzalnoj razini, a zatim smo ih pokušali staviti u kontekst osnovnog problema ovoga rada. Prvi je problem prema tome bilo određivanje univerzalnog koncepta idioma i idomatičnosti s obzirom na to da se rad temelji na komparativnom pristupu koji obuhvaća proučavane fenomene u hrvatskom i engleskom jeziku. U tome pogledu dali smo prednost pojmovima idiomatičnosti i idiomima u odnosu na frazeme i frazematičnost da bismo izbjegli terminološku konfuziju uz napomenu da se navedeni pojmovi vežu uz zadanu jezikoslovnu tradiciju. Osim osnovne terminologije, problematika različitih jezikoslovnih tradicija manifestirala se i u različitoj kategorizaciji i poimanju idioma. Unatoč tome što je riječ o istom fenomenu, hrvatska i engleska literatura stavljaju naglasak na različite aspekte problematike te imaju drugačije ishodišne točke proučavanja ovoga fenomena. Zbog toga je bilo potrebno kritički razmotriti taj odnos i iz njega izvući osnovne spoznaje i pronaći njihovo mjesto u kontekstu ovoga rada. Premošćivanju dvojezičnog problema u razumijevanju idioma doprinijela je i Trierova teorija leksičkih polja, čija se ideja o prirodi konceptualnih polja mogla vrlo uspješno primijeniti i u dijelu rada koji se bavio odnosom psovačkih izraza. Nadalje, razdvojili smo i pojasnili odnos idioma i karakteristike idiomatičnosti, čija se važnost posebno ističe u shvaćanju prirode psovanja. Posljednji ključni problem kojim smo se bavili u okviru rasprave o idiomima bio je njihov potencijal kreativnosti i promjenjivosti, Naime, idiome smo odredili kao metaforičke, opće prepoznatljive i formulaične izraze, ali smo zaključili da posljednje određenje ne podrazumijeva nužno potpunu rigidnost forme. U tome se smislu idiomi u velikoj mjeri podudaraju sa psovanjem, pa ih stoga je bilo nužno sagledati iz pozicije njihovog kreativnog potencijala. S druge stane kreativni potencijal i stilogene mogućnosti psovanja stoga se mogu promatrati kao jedan od razloga njegove ekspresivnosti. Naime, proučavajući primjere mogli smo doći do spoznaje da se psovanje izdvaja iz neoznačenog jezika te da je razlog upravo spomenuti stilogeni potencijal. Naravno, prije ovoga zaključka bilo je nužno suočiti se s problemima sličnim onima s kojima smo se susreli u analizi idioma, iako je u slučaju psovanja bilo i dodatnih prepreka. Da bismo uopće o psovanju mogli raspravljati, bilo ga je potrebno definirati te ustvrditi kriterije prema kojima ćemo određeni jezični oblik svrstati u tu kategoriju. Ovdje smo se ponovno susreli s različitim teorijskim pristupima u oba jezika, no dodatni problem je predstavljao nedostatak relevantne građe. Naime, psovanje je zbog svojih kulturalnih implikacija bilo u određenoj mjeri marginalizirano, a što je za posljedicu imalo fragmentiran i iznimno individualiziran pristup tome jezičnom fenomenu. Gotovo svaki rad je imao vlastitu terminologiju te je bio prisiljen uspostaviti teorijski okvir na temelju limitiranog korpusa radova o problematici kao i na vlastitom iskustvu. U ovom smo radu nastojali poći sličnim putom te smo uspostavili razliku između psovanja kao govornog čina te psovke kao njegove sadržajne komponente. Nakon toga bilo je potrebno uspostaviti polaznu definiciju, a također je bilo važno odrediti kriterije prepoznavanja psovačkih izraza među kojima su najvažniji vulgarnost, metaforičnost, ustaljeno značenje i formulaičnost. Tu smo već zamijetili veliki stupanj podudaranja između psovanja i idioma, a dodatni impuls za usporedbu njihovih sličnosti bili su i problemi prevođenja. Naime, i psovanje i idiomi zahtijevaju posebnu prijevodnu praksu zbog svojih značajki nedoslovnosti i formulaičnosti te ih nikako ne možemo prevoditi metodom riječ za riječ. Psovanje u tom slučaju predstavlja i veći problem s obzirom na usku vezanost uz kulturne specifičnosti te zato što često ne možemo biti sigurni što određeni psovački izraz u određenom kontekstu znači. Prema tome, prijevodna su rješenja u obje situacije vrlo slična, ali ih ne možemo izjednačiti u potpunosti jer, kao što smo već napomenuli, psovanje i idiomi nisu identični fenomeni. Zaključak o prijevodu dodatan je argument koji nam dopušta da potvrdimo početnu hipotezu koju smo obogatili detaljnijim uvidom u problematiku. Dakle, ono što možemo sa sigurnošću reći o psovanju jest da je ono u svojoj prirodi uistinu idiomatičan fenomen, no uzmemo li njegovu posebnost i karaterizacijske specifičnosti, postaje nam jasno da je riječ o iznimno kompleksnom fenomenu koji zahtijeva vlastitu metodu proučavanja.