Diplomski radovi

3. Psovanje

3.1. Osnovi problemi terminologije psovanja i izvanjezični faktori

Da bismo o psovci i psovanju u kontekstu frazeologije uopće mogli govoriti, potrebno je navedene fenomene pobliže odrediti i tako pokušati izbjeći relativizam i terminološku proizvoljnost prilikom istraživanja povezanosti psovanja i idiomatičnosti. Navedeno upozorenje nikako nije suvišno jer u pregledu literature o psovci kao jezičnom fenomenu nalazimo niz aberacija, dvosmislenih određenja i nejasnih granica između ključnih pojmova. Naravno, većina je autora u potpunosti svjesna spomenutih ograničenja vezanih uz istraživanje ovog područja, pa u pravilu sami osmišljavaju terminologiju koju primjenjuju u svojem radu jer su na to prisiljeni u određenoj mjeru.28 Osim toga, zapažamo sličnu situaciju vezanu uz literaturu o ovom problemu koji smo također zatekli baveći se idiomatskim izrazima s obzirom na komparativni pristup ovoga rada. Naime, engleska i hrvatska tradicija proučavanja psovki i psovačkih izraza, ako ih u ovom slučaju uopće možemo smatrati tradicijama jer ne postoji dovoljno velik korpus radova o problematici, imaju različite ishodišne točke, kao i motivaciju za bavljenjem ovim problemom, čime se temeljni odnos prema proučavanoj materiji znatno mijenja ovisno o pojedinom izvoru.29 Drugi značajni problem s kojim se susreće svatko tko se psovkom nastoji baviti na znanstveni način jest i nedostatak literature koji se vrlo jednostavno može objasniti time što psovka kao društveni fenomen sa sobom nosi i određene negativne implikacije. Ovdje se ponajprije misli na moralnu osudu i neprimjerenost korištenja spomenutih izraza u uljudnoj i kulturno prihvatljivoj komunikaciji, što bez obzira na objektivnost znanstvene namjere u nekoj mjeri narušava akademski legitimitet bilo kojeg rada u kojem se pojavljuju tzv. sporni izrazi. To je razlog zašto se vrlo često može primijetiti da se na početku ovakvih radova pojavljuje svojevrsno upozorenje čitatelju gdje autor nastoji opravdati temu te učvrstiti znanstvenu metodologiju i objektivnost rada, a istovremeno pokušava upozoriti i na nedostatak literature koja je uvjetovana prvim dijelom ove formulaične isprike.

Na sličan način započinje i knjiga antropologa Ashleyja Montagua30 koja je posebice značajna u ovom području jer među prvima na sustavan način proučava fenomen psovanja te uvodi temeljne klasifikacije u to područje. To je posebice vrijedno za lingvistički pristup problemu i to unatoč tome što su Montaguov primarni interes u navedenoj knjizi bila izvanjezična djelovanja psovačkih izraza, iako je to problem kojeg ćemo se morati dotaknuti s obzirom na činjenicu da je on vrlo važan u razumijevanju psovki uopće. Uglavnom, njegov je rad primarno antropološka studija, no Montagu je, proučavajući ovo područje, zbog jezične utemeljenosti psovke bio prisiljen dobrim dijelom rada kretati se područjem lingvistike. Nadalje, zanimljivo je stoga primijetiti u nekih radova neopravdano i nemotivirano samocenzuriranje psovačkih izraza, što nam pak govori da kod određenog broja govornika još uvijek postoji određena distanca ili strahopoštovanje prema psovačkim izrazima. To svakako govori o reliktima snage koju je psovka imala u svojem originalnom, vjerojatno ritualnom kontekstu. Takvo razmišljanje posebice je važno u etimološkom pristupu psovkama, kao i u razumijevanju društvenog učinka takvih izraza. Primjer takvog učinka nalazimo i u znanstvenim tekstovima, stoga je teško bilo ne zamijetiti samocenzuru Josipa Užarevića koji u inače vrlo vrijednom tekstu Fenomenologija psovke odlučio hrvatske psovke ublažiti pravopisnim znakovima „..“, dok s druge strane ruske psovke navodi u cijelosti, pa čak i onda kada se radi o riječima identičnih oblika.31 Objašnjenje možemo potražiti u ideji da je materinski jezik, uključujući i njegove psovke, bliži izvornom govorniku, čime je znatno teže ostvariti objektivnost u odnosu na psovke iz stranih jezika koje možemo usvajati bez emotivnog naboja. Tu pretpostavku potvrđuje i određena psiholingivistička istraživanja prema kojima bilingvalni govornici na materinjem jeziku drugačije shvaćaju pojedine govorne činove poput psovanja, molitve, laganja i sl.32 Problem emotivnosti od iznimne je važnosti te ga je važno osvijestiti već na početku, a da bismo ga bolje razumjeli njime ćemo se baviti detaljnije u kasnije u radu.

Dotaknuvši se problema nepostojanja adekvatnog terminološkog i znanstvenog diskursa o psovci, svakako je dobro spomenuti rad Lade Badurine i Ive Pranjkovića koji nastoji uspostaviti upravo takav diskurs barem u okvirima hrvatskoga jezikoslovlja. Nadalje, svojevrsni oblik spomenute formule ispričavanja i opravdavanja teme sadrži njihov spomenuti rad Jezična i pragmatična obilježja psovke čiji je uvodni dio pomalo ironično naslovljen „Umjesto uvoda ili: Može li se o psovci pristojno?“, a u njemu se polemizira s retrogradnim stavom o proučavanju psovaka, koji se uspješno pobija argumentom prema kojem treba shvatiti distinkciju da u apstraktnom jezičnom sustavu nema vulgarnosti, već da se vulgarnost kao takva može ostvariti u govoru. Na tragu navedenog argumenta Badurine i Pranjkovića polazište ovog rada u velikoj će se mjeri oslanjati na lingvistiku te ćemo psovke nastojati promatrati iz te perspektive, iako rad naravno neće zanemariti i izvanjezične argumente i objašnjenja jer je zbog njezine interdisciplinarne prirode zapravo nemoguće svesti ovaj fenomen isključivo u okvire jezikoslovlja. Usporedimo li stoga pristupe navedenih radova, možemo uočiti prvi i temeljni problem u proučavanju psovki – kako im uopće pristupiti. Zasad ćemo tek ustvrditi da su psovke za nas prvenstveno jezični fenomen i kao takvima ćemo im pristupiti, unatoč sponama koje su usmjerene prema društvenom kontekstu ili čak moralnim implikacijama. Prema takvim metodološkim naputcima nastojat ćemo razjasniti osnovne probleme terminologije, što će nam ujedno biti i prvi korak u bavljenju tim fenomenom.

Raspravljajući o ishodišnom problemu proučavanja psovki, odnosno o odabiru primjerene metodologije i teoretskih osnova, Radovan Lučić u tekstu „Kako to tamo psuju? Vulgarizmi u hrvatskom i nizozemskom: jedan slučaj 'lažnih neprijatelja“ upozorava na novi problem koji je izravna posljedica spomenutog osnovnog problema primjerenosti proučavanja psovki. Drugim riječima, ako nismo sigurni na koji način treba pristupiti materiji, nećemo je ni moći pravilno odrediti i definirati. Na tome tragu Lučić već na samom početku svojega istraživanja postavlja niz pitanja: „Što je psovka? Što je kletva, pogrda, prostota, verbalna agresija? Postoji li zajednički nazivnik za te izraze? Upotrebljavaju li se pri psovanju samo vulgarizmi? Je li svaka psovka ujedno i tabu? Je li uvijek povezana s negativnim emocijama?“.33 S obzirom na činjenicu da ovaj rad primjenjuje komparativni pristup u odnosu psovačkih izraza u hrvatskom i engleskom, opseg problema povećan je trostruko. Naime, prije svega se postavlja i pitanje kako bismo u engleskom uopće odredili odnos izraza poput swearing, cursing, profanity, blasphemy, obscenity i vulgarity te još k tome njihovo individualno značenje, a također je potrebno odrediti i primjerene prijevode na hrvatski, odnosno međuodnos potencijalnih značenjskih parova u dva jezika. Već prvi zadatak definiranja pojedinih termina doima se iznimno nezahvalnim poslom, a nameće se i pitanje koliko je to zapravo relevantno za razumijevanje srži problema. Ipak, smatramo da je važno izvući temeljni pojam u oba jezika i odrediti mu granice da bismo u kasnijem radu izbjegli proizvoljnost u korištenju navedenih termina. Pođemo li stoga tim putem, možemo se poslužiti podjelom Ashleyja Montagua koji vrlo pedantno definira svaki od spomenutih engleskih izraza te ga jasno razgraničava od ostalih, nastojeći ponuditi sveobuhvatnu kategorizaciju.34 No osim iznimno sustavnog i preciznog definiranja svakog od pojmova, od znatno veće koristi može nam biti neobična ali znakovita anomalija u njegovoj klasifikaciji. Naime, podjela naziva „The classification of the Forms of Swearing“ uključuje i sam osnovni pojam swearing koji je definiran kao „the act of verbally expressing the feeling of aggressiveness that follows upon frustration in words possessing strong emotional association“.35 Navedena definicija nije toliko važna zbog svojeg sadržaja, već upravo zbog toga što nam govori o razlikovanju pojma swearing u širem i u užem smislu, gdje je swearing u širem smislu nadređeni pojam kojim se označuju svi drugi oblici tog jezičnog fenomena. Ukratko, riječ swearing u engleskom se nameće kao dominantni i nadređeni pojam čak i u općoj uporabi. Hrvatski jezik suočava se sa sličnim problemom, ali se zato isto tako nameće i slično rješenje. Ako se prisjetimo teorije leksičkih polja i sinonimskog odnosa njegovih članova, u hrvatskom se ovaj fenomen označava nizom leksema kao što su 'psovati', 'kleti', 'beštimati', 'bogohuliti', 'grditi', 'prostačiti'. U tom se nizu psovanje ističe kao najprimjereniji izraz koji može stajati kao nadređeni pojam ostalima. Naravno, ne želimo stvoriti dojam prema kojemu su ostali pojmovi suvišni jer oni postoje u svrhu detaljnije tipologizacije određenih vrsta psovaka, no važno je reći da je zajednički nazivnik kojeg Lučić priziva upravo psovanje te se u pravilu sva literatura na hrvatskom jeziku uvijek vraća psovanju i psovkama kao temeljnim pojmovima. Prema tome, swearing i psovanje mogu se smatrati adekvatnim pandanima jer zapravo označuju istu pojavu, zanemarimo li naravno kulturološke razlike u konceptualizaciji tog fenomena. Naravno, te su razlike već vidljive u etimologiji navedenih leksema jer swearing očigledno dolazi od zakletve, što je značenje koje je i u današnjem engleskome pokriveno istim leksemom, dok je pak u hrvatskom, kao i većini ostalih slavenskih jezika, psovanje blisko simbolici vezanoj uz negativnu konceptualizaciju psa. Svakako, mogli bismo ustvrditi da je najjednostavnije rješenje ovog etimološkog problema ono prema kojem se psovanje određuje kao govorenje na pseći, čovjeku neprimjeren način, iako Užarević upozorava da točna etimologija nije u potpunosti transparentna kao što se na prvi pogled čini.36 Ukratko, najvažnije u ovom kratkom etimološkom ekskursu zapravo je osvještavanje činjenice da označavanje jednog te istog elementa jezične prakse u dva različita jezika nema nužno jednak vrijednosni predznak i asocijativni potencijal, ali u kontekstu ovog rada shvatit ćemo ih kao odgovarajuće prijevode ili barem kao par uvjetnih sinonima. Dakle, swearing i psovanje su termini koji će označavati proučavani fenomen na teoretskoj i apstraktnoj razini te će iz istoga razloga upravo ti pojmovi biti ključni za nas.

Iako se možda doima suvišnom, terminološka pedantnost u istraživanju i analiziranju područja psovanja nikako nije naodmet jer smo dosad mogli vidjeti da bavljenje njome otvara nova važna pitanja. U prilog takvom pomalo sitničavom pristupu ide i dosadašnja rasprava gdje se zapravo nastojalo izdvojiti temeljne pojmove koji su nužni da bi daljnja rasprava mogla teći bez dvosmislenih određenja i proizvoljnog korištenja termina. Ta nas je pomalo otegotna okolnost prisilila na izdvajanje ključnih pojmova u engleskom i hrvatskom iz niza sinonima u oba jezika, što govori o tome da su psovke na paradoksalan način bliske fokusu jezične zajednice, iako bismo ih po instinktu pripadnika iste takve jezične zajednice vjerojatno smjestili na periferiju zbog negativnih značenjskih asocijacija. Naime, unatoč tome što tematiziraju tabue i stvari čije spominjanje izaziva socijalnu osudu, društvena uloga psovki veoma je jasna, a ne možemo ni zanemariti i već spomenutu opću prepoznatljivost. Stoga psovke i psovanje u određenoj mjeri možemo smatrati subverzivnim i nepoželjnim jezičnim oblicima. Do sličnih spoznaja dolazi i Tony McEnery kada raspravlja o ulozi psovanja u društvu na temelju filozofije Pierrea Bourdieua:

„Bad language has clearly been subjected to a successful process of distinction, fuelled by moral panics about bad language, for centuries. In the twenty-first century, Bourdieu's claim that the disempowered are 'at the mercy of the discourses that are presented to them' takes on an added dimension when one considers that one of the discourses being presented to the disempowered is the discourse of disempowerment itself, i.e. a discourse which contains BLWs [Bad language words]“.37

Naravno, autor sam uviđa da ovdje nije nužno riječ o klasnoj određenosti tog tipa jezika, nego su u tom slučaju posrijedi određene ideološke strategije koje nastoje prikazati vulgarnost kao dio diskursa podčinjenih, što u konačnici ne znači da je psovanje isključivo vezano uz određene grupe ljudi. U sličnom kontekstu stoga možemo govoriti i o Foucaultovoj teoriji heteropijskih prostora, čije je samo postojanje problematično, a primarna im je svrha otkrivanje granica simboličnog.38 U slučaju psovanja bilo bi riječ o simboličnom u jeziku, no daljnja rasprava u ovom smjeru možda bi prerasla u preopširnu digresiju. Ukratko, postojanje ovakvog diskursa predstavlja problem sam po sebi na koji nije moguće jednoznačno odgovoriti. Na sličnom tragu, govoreći o razumijevanju psovke, Užarević spominje njezinu organsku ukorijenjenost u kulturu i jezik čime potvrđujemo da njezina pozicija nije toliko marginalna.39 U tome nalazimo razlog postojanju velikoga broja izraza koji označuju ono što mi zovemo psovanjem u hrvatskom, odnosno leksemom swearing u engleskom. Primjerice, odabir između izraza poput blasphemy, blue/strong/dirty language, cussing, 'kleti', 'neprimjereni govor' ili 'skidati svece' uvelike ovisi o odabiru govornika i njegovom osobnom stavu prema psovanju, dok je naš cilj na znanstven način proučavati fenomen koji je u svojoj srži oličenje emocija i subjektivnosti. Drugim riječima, imenovanje psovanja u velikoj je mjeri uvjetovano stavovima prema njemu te ekskluzivnim položajem koje zauzima u društvu – svi su svjesni psovanja i njegovog okvira, ali doima se da ga mnogi žele zatomiti.

3.1.1. Problemi i potencijali rječničkih definicija

S time na umu, posebnu pozornost treba usmjeriti na razlikovanje pojmova psovanje i psovka s jedne strane te swearing i swearwords s druge. Problem u ovom slučaju leži u poistovjećivanju ili, možda točnije, neosviještenosti potencijalne razlike između ovih dvaju komplementarnih ali značenjski odvojenih pojmova. Prije nego što nastavimo s njihovim daljnjim raščlanjivanjem, smatramo da je potrebno preciznije odrediti njihovu definiciju s obzirom na to da smo je u prijašnjem dijelu rada shvaćali pomalo zdravorazumski. Takav je način definiranja u određenoj mjeri uvjetovan i utjecajem leksikografske prakse te stoga smatramo da je potrebno barem ukratko osvrnuti se na načine na koje je utjecala na oblikovanje ključnih pojmova kojima se bavimo u ovom radu. Posegnemo li stoga za rječnicima, prvo što ćemo u njima zamijetiti jest perpetuiranje sinonimskog lanca kojeg smo raščlanili u prijašnjem odlomku. Naravno, za leksikografske potrebe takav je način sasvim legitiman, no on može biti poprilično zbunjujuć u kontekstu znanstvenog rada. Primjerice, Oxford Advanced Learner's Dictionary vrlo šturo objašnjava pojam swearing kao „rude or offensive language“, dok je definicija jedinice swearword minimalno proširena „a rude or offensive word, used, for example, to express anger“.40 Na sličan način istu pojavu objašnjava i McMillan uz dodatno naglašavanje važnosti ljutnje i društvenog konteksta, pa stoga u njemu definicija glagola swear glasi „to use words that are deliberately offensive, for example because you are angry with someone“ dok se natuknica swearword objašnjava kao „a word that people use when they swear and that a lot of people consider offensive“.41 Hrvatski se rječnici u tome pogledu ne razlikuju mnogo od engleskih, barem po pitanju razlikovanja psovanja i psovke, negativnog emotivnoj naboja, ali uz dodatnu dimenziju moralne osude. Pa tako Rječnik hrvatskog jezika LZMK psovanje definira na tri načina, odnosno kao izgovaranje psovki, grđenje i huljenje. Također, psovku kao takvu definira kao „nepristojne, oštre riječi izgovorene u gnjevu, grdnji u mržnji ili kao sastavni dio nepristojnoga govora pojedinca“.42 Anićev rječnik u određenoj se mjeri razlikuje u svojem pristupu te psovanje definira na sljedeći način „1. (Ø) govoriti nepristojne riječi [...] 2. (koga, što) oštrim riječima napadati, grditi“. U zasebnoj natuknici psovka se definira kao: „nepristojne riječi koje se upućuju u gnjevu, kojima se što izvrgava ruglu ili koje se upotrebljavaju kao poštapalice u neuglađenom govoru“.43 Kao što možemo primijetiti, primjeri hrvatskih rječnika u određivanju psovki važnom smatraju karakteristiku nepristojnosti, dakle ističu još jedan izvanjezični učinak psovanja i psovki. Ukratko, možemo zamijetiti da rječničke definicije ne mogu u potpunosti zadovoljiti potrebe ovog rada i da su u navedenim primjerima usmjerene samo na jedan aspekt psovanja ili psovke, u pravilu onaj koji prednjači u hijerarhiji asocijativnosti, a to su najčešće emocije i neprimjerenost. Ipak, smatramo da je važno da u rječnicima postoji distinkcija između onog što je psovanje i psovka, odnosno u engleskom prijevodu koji ćemo koristiti za ove izraze swearing i swearword. Važnost te razlike za kontekst našega rada objasnit ćemo u narednom odlomku.

3. 1. 2. Frekventnost psovačkih izraza u korpusima

Jedan od načina pomoću kojeg možemo izbjeći proizvoljnost u diskusiji o psovanju i psovačkim izrazima svakako je analiza korpusa s obzirom na frekvenciju pojavljivanja određenih leksema u jeziku. Naime, primjeri kojima se koristimo za potrebe ovoga rada nisu posve proizvoljni, već ih nastojimo utemeljiti na empirijskim temeljima u svrhu legitimiziranja naših hipoteza i zaključaka. Za potrebe ovoga rada proučili smo nekoliko odabranih internetskih korpusa od kojih ćemo izdvojiti British National Corpus (BNC), Corpus of Contemoporary American English (COCA), NOW Corpus (News of the Web), Hrvatski nacionalni korpus te Hrvatsku jezičnu riznicu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Navedeni korpusi odabrani su ponajprije zbog velike količine tekstova, što umanjuje mogućnost da se izrazi koje istražujemo ne pojave u reprezentativnom uzorku. Također valja napomenuti da se odabrani korpusi u pravilu sastoje i od pisanih tekstova kao i od transkribiranog govorenog jezika gdje je potonja kategorija mnogo važnija za proučavanje psovačkih izraza. Ipak, radi ekonomičnosti u statistici pristupit ćemo korpusima kao cjelini što se spomenute kategorije tiče. Isto tako polivalentnost pojedinih psovačkih izraza neće biti zasebna kategorija, iako smo u potpunosti svjesni kompleksnosti problema te ćemo ga iz različitih aspekata proučiti u drugim dijelovima rada.

Opsegom najveći korpus je NOW Corpus koji sadrži oko 6,8 milijardi riječi što je relevantan podatak s obzirom da pojavnost psovačkih oblika treba sagledati u kontekstu ukupnog broja riječi određenog korpusa. Prema tome, daleko najfrekventniji oblik je shit i njegove derivacije s 53268 pojavnih oblika. Nakon njega slijedi oblik fuck s 28344 oblika, a ako u obzir uzmemo izvedene oblike koji se mogu koristiti kako zasebne cjeline u praksi (motherfucker, fucking, fuckwit) tada dolazimo do brojke koja premašuje 66000 jedinica, čime dolazimo do zaključka da je navedeni izraz zapravo najčešći od svih ostalih. Od ostalih psovačkih izraza možemo zabilježiti asshole s 5077 pojavna oblika i cunt s 1586, dok se ostatak proučavanih izraza ne ističe po pojavnosti ili se pak može svrstati kao izvedeni oblik navedenih četiriju oblika. Naravno, mogući prigovor da je svođenje engleskog psovanja na tek četiri leksičke jedinice pretjerano pojednostavljivanje, kao i isključivanje riječi poput dick i bitch koje imaju veliku nevulgarnu upotrebu, no ne vidimo pretjeranog smisla u dubokoj analizi, a svrha nam je zapravo stvaranje istraživačke perspektive, kao što smo već spomenuli u uvodnom ulomku ovog dijela rada. Sljedeći po veličini je COCA s 560 milijuna riječi te u već površnoj usporedbi s prvim korpusom jest određena pravilnost u proporcionalnosti. Naime, fuck i njegove derivacije imaju preko 23000 pojavnih oblika, dok ih jedinica shit ima preko 16000. U istom omjeru nalazimo i jedinice asshole i cunt s 2192, odnosno 350 pojavnih oblika. Posljednji engleski korpus koji smo uzeli u obzir jest BNC s oko 100 milijuna riječi. Prema očekivanom obrascu pokazuje iste omjere kao i prethodna dva korpusa te oblik fuck ima oko 5000 pojavnih oblika, shit manje od 2000, dok se posljednja dva proučavana izraza pojavljuju iznimno rijetko (manje od 300 puta). Što se pak hrvatskog jezika tiče, proučavana dva korpusa ukazuju na problem s pretraživanjem ovakvog tipa građe s obzirom na flektivne mogućnosti hrvatskog. Naime, iako po osjećaju izvornog govornika možemo pretpostaviti da će polivalentni oblik 'jebati' i brojne njegove derivacije biti dominantne, takav zaključak nećemo dobiti ako ga utemeljimo na poznavanju korpusa. Ipak, prema rezultatima Hrvatskog nacionalnog korpusa najčešći oblici su 'kurac' (0,34 po milijunu) i 'sranje' (0,32 po milijunu) s 73, odnosno 70 pojavnih oblika u korpusu. Objašnjenje za ovakvo stanje možemo pronaći upravo u nemogućnosti korpusa da povežu različite oblike ovog glagola u zasebnu jedinicu s obzirom na razne mogućnosti njihovih zapisa kao i brojnost mogućih uloga u danom kontekstu. Nadalje, malen broj psovačkih jedinica svjedoči o ograničenosti korpusa na određene tipove tekstova koje ne sadrže takve izraze, pa tako primjerice inače vrlo frekventni usklik 'jebote' nalazimo u Hrvatskom jezičnom korpusu samo 14 puta, od čega čak 11 primjera dolazi iz knjige Gorana Tribusona Gorka čokolada. Prema tome, navedena upozorenja valja uzeti u obzir kada govorimo o čestotnosti psovačkih izraza u hrvatskom jeziku, pa je uz oslanjanje na znanje izvornog govornika moguće dati procjenu prema kojoj su navedeni psovački oblici među najčešćima u govoru.

3.2. Psovanje kao govorni čin

Vrlo detaljan i lucidan pokušaj definiranja psovke, ali ne i specifično pojma psovanja, iznosi u svojem diplomskom radu Pavel Pilch te ćemo ga ovdje navesti u cijelosti: „Psovka je prije svega govorni čin koji je uvijek uključen u komunikacijsku situaciju. Taj je čin najčešće izraz verbalne agresije koja može (a ne mora) biti usmjerena prema nekome ili nečemu. Psovka se većinom smatra nepristojnom u međuljudskoj komunikaciji jer često koristi vulgarne i opscene riječi, napada i vrijeđa, huli ili narušava socijalne tabue. Ponekad je oštro i grubo hiperbolizirani iskaz, pretjerana metaforična oznaka čija je glavna uloga smanjivanje nečije vrijednosti. S druge strane često se psovka koristi kao poštapalica, većinom u neuglađenom govoru, kao estetsko sredstvo, kao prijekor. Izgovorena psovka najčešće polazi iz frustracije, gnjeva, mržnje ili čovjekove želje da se opusti, no može biti i oznaka pripadnosti nekoj socijalnoj grupi, slabog obrazovanja ili odgoja. Na kraju krajeva, psovka je neophodni dio prirodnog jezika koji uglavnom puni na različiti način obrambene ili napadačke komunikacijske funkcije u različitim kontekstima i situacijama.“44 Pilchova definicija, koliko ona iscrpna bila, može biti vrlo dobra ishodišna točka za daljnju raspravu o temi, kao i za konstruktivnu kritiku. Prema tome, smatramo da je u određenoj mjeri neslaganje s ovom definicijom i njezino nadopunjavanje vlastitim opažanjima produktivno te da u krajnjoj liniji može samo obogatiti raspravu o temi zauzimanjem svojevrsne alternativne perspektive. Dakle, prvo što možemo zamijetiti jest osnovno određenje prema kojem je „Psovka […] govorni čin […] uvijek uključen u komunikacijsku situaciju“. Naravno, mogli bismo reći da su sve riječi uopće uvijek uključene u neku vrstu komunikacijske situacije jer to im je i primarna namjena, čime bi ovo određenje bilo pomalo suvišno, ali iz njega saznajemo da je autor vjerojatno imao na pameti usmenost psovki s obzirom na činjenicu da se one često vežu uz živ govor. Ono što nas ovdje više zanima jest ishodišna riječ definicije – psovka. Naime, spomenuli smo da smatramo kako je važno razlikovati psovanje i psovke, odnosno swearing i swearwords, a čini nam da je u slučaju ove definicije došlo do svojevrsnog terminološkog obrata. Naravno, ovdje se ne radi ni o kakvoj grešci, već smatramo da definicija koju nude Badurina i Pranjković može pomoći u razlikovanju. Ključna rečenica njihovog teorijskog pristupa problemu kojemu se trenutno bavimo glasi: „Po svemu sudeći, ako vulgarizam ne mora biti psovka (a ne mora!), ako psovka ne mora sadržavati vulgarne riječi (a uistnu [sic!] ni to ne mora!)“.45 Drugim riječima, autori odvajaju govorni čin od same vulgarne riječi, što u konačnici znači da „psovka“ ne mora u sebi sadržavati psovke. Dakle, prema njihovom shvaćanju psovanje nije određeno vulgarnošću, kao što ni vulgarnost nije određena psovanjem. O ispravnosti ove postavke bit će još rasprave, ali je iznimno važno postavka prema kojoj saznajemo da se psovačka aktivnost ostvaruje na više razina. Prema tome, doima nam se prikladnijim da govorni čin nazivamo psovanje, a njegov leksički sastav nazivamo psovkama. Isto tako, sličan zaključak možemo preslikati i na engleski jezik u kojemu je razlika znatno transparentnija nego u hrvatskome. Stoga je swearing govorni čin čije su sadržajne sastavnice swearwords. Govoreći u kontekstu jezičnih razina, možemo zamijetiti da psovanje obuhvaća više jezične razine poput sintakse i diskursa, iako ih je zapravo teško precizno odrediti, a psovke su dio leksičke razine, odnosno pripadaju leksiku koji bi bio inherentno vulgaran. Nadalje, poslužimo li se etimološkom raščlambom u engleskoj riječi swearword i shvatimo li je na objašnjeni način, zaključujemo da se uistinu radi o riječima – elementima leksičke razine. Svakako, treba napomenuti da je inherentna vulgarnost problematičan i nestalan koncept te ju je, unatoč poznavanju društvenih normi i granica dobrog ukusa, vrlo teško odrediti u apsolutnim mjerilima. Ovo je zapravo još jedan dobar razlog zašto ovaj rad razlikuje i kontekstualizira bliskoznačne pojmove psovanja i psovke. U tom smislu dobro je navesti opažanje Tomislava Ladana koji u svojem eseju Psovka u jeziku i književnosti (1970) govori o fluidnoj prirodi odnosa između označitelja i označenika u psovanju. Iako je njegov rad uglavnom usmjeren na demitologizaciju psovanja u društvenom kontekstu, Ladan sljedećim opažanjem ulazi u samu srž tog govornog čina: „Što se pak same budućnosti psovke kao psovke tiče, nedvojbeno možemo pretpostaviti ovako: dok bude ljudske zajednice sa sustavom vlasti i nadzora – čega će još dugo i dugo biti – bit će i psovke. Jer, recimo da nekomu psovanje božanstva više i nije psovka; on u božansko biće ne vjeruje, te se ne boji kazne, kao što ne očekuje ni nagradu. […] Mijenjaju se samo sadržaji, ali ne i bitna, nosiva struktura misli i odnošaja. Određene ustanove, stanovite osobe, neki predmeti – obično moćni ili vezani uz moć – uvijek su tabu.“46 Primjeren zaključak koji bi mogao slijediti iz prijašnje rasprave zasigurno se može odnositi na svevremenost i postojanost psovanja, a svakako ne treba zanemariti ni mogućnost da se radi o određenoj vrsti jezične univerzalije. Na sličan način razmišlja i Maclean Johnson unatoč nedostatku čvrstih empirijskih dokaza u svojoj raspravi On the comfort of cussing (1928). Riječ je o jednom od prvih znanstvenih radova o toj jezičnoj pojavi bez negativnog stava ili moralističkih pretenzija te zauzima poprilično progresivan stav o psovanju za ondašnje vrijeme. Autor stoga u tom kontekstu navodi sljedeću tvrdnju: „Swearing is the nearest approach we have to a universal language. All races and ages understand it. Witness the ease with which children acquire the words. There is a natural eloquence about swearing that is not gained in schools. [...] It is only the cultured man, who can swear in seven different languages. That is the real bliss. One knows that the art of swearing is lifted above vulgarity. […] It is cited on good authority that the ease with which one swears in English is what has made it the great commercial language of the world“.47 U krajnjem slučaju i neovisno o Johnsonovim pretpostavkama, to bi mogla biti implikacijska univerzalija prema čijem bi načelu psovanje bilo uvjetovano postojanjem tabua kako ih određuje Ladan, iako je možda teže govoriti o neimplikacijskom slučaju jezične univerzalije kako je shvaća Johnson.48

Sljedeći problem koji Pilch spominje jest verbalna agresija. On je smatra jednom od ključnih sastavnica psovanja, a zanimljiva je njegova tvrdnja prema kojoj ta agresija ne mora nužno imati recipijenta. Raspravljajući o ovom pojmu na određeni način ulazimo u područje psihologije, gdje se ovaj tip agresije definira kao „the act of using aggressive language on a target“.49 Verbalna agresija kao supstitucija za fizičko nasilje često je tematska okosnica psovanja, a činjenicu potvrđuje i spomenuta sažeta definicija rječnika. Također, agresija je vjerojatno prva asocijacija emocije ako govorimo o emotivnom naboju psovke, no nikako se ne smijemo zaustaviti na njoj. Zato ćemo u narednom odlomku pomnije raspraviti fenomene emotivnosti i izražajnosti jer razumijevanje prirode njihovog odnosa smatramo ključnim za razumijevanje jedne od temeljnih karakteristika psovanja.

3.3. Izražajnost i emotivnost

Pilchova definicija o emotivnosti nastavlja se nizom sličnih negativnih emocija vezanih uz psovku te tako spominje frustraciju, gnjev i mržnju, ali isto tako govori i o potrebi za pripadnošću grupi kao i opuštanju. Što se točnosti tog određenja tiče, smatramo da je ono u potpunosti prihvatljivo i da u njemu nema ničega spornog samog po sebi, ali ipak se doima da je važna odrednica psovanja u određenoj mjeri zanemarena. U tom smislu Pilch s pravom spominje potrebu za pripadanjem nekoj skupini kao motivaciju za psovanje, no smatramo da autor nije dovoljno elaborirao svoju pretpostavku. Naime, pripadanje skupini može, a čak ne mora, evocirati pozitivne emocije, no uz tu vrstu psovanja vrlo teško ćemo vezati agresiju i ostale negativne emocije. Stoga već prva nadopuna navedenoj definiciji može biti da psovanje može služiti tome da se iznesu i pozitivne emocije. Lučić u svojem radu primjećuje istu stvar: „Međutim, psovka se može koristiti i za iskazivanje pozitivnih emocija kao što je, na primjer, ugodno iznenađenje (Di si, pizda ti materina!?) ili raznježenost (Jebem ti miša maloga!)“.50 Obuhvativši stoga i pozitivne i negativne emocije, čini nam se da nismo još u potpunosti iscrpili mogućnosti ovog aspekta psovanja. Na tome tragu veoma je lako zamisliti primjer gdje psovanje služi kao sredstvo iskazivanja emocija koje ne možemo kvalificirati ni kao negativne ni kao pozitivne. Takvo je primjerice iznenađenje u rečenici: Jebote, koliko se ljudi skupilo na trgu danas!. Naravno, značenje ovog iskaza uvelike je kontekstualno, prema tome emotivni naboj iza psovke jest promjenjiv. Smatramo da nije nužno davati primjere za ostale emocije s obzirom na to da bi se ovaj niz mogao nastaviti u nedogled jer nije teško zamisliti psovačke izraze koje bismo mogli pridodati emocijama poput straha, tuge, radosti, zbunjenosti, itd. Nadalje, uzmemo li za primjer rečenicu koja predstavlja isječak iz govorenog teksta te glasi ovako: „[...] i hodam ti ja ulicom i, jebote, prijeđem cestu [...]“ problem dobiva još jednu novu dimenziju. Psovački izraz 'jebote' u ovom kontekstu ne možemo baš odveć lako povezati uz neku određenu emociju, bila ona pozitivna ili negativna. Također, istraživanja su ustvrdila da se percepcija psovačkog čina u sugovornika ne može okarakterizirati kao pretežito negativna prema rječničkim definicijama, kako bismo mogli pretpostaviti, već je ona u većini slučajeva neutralna ili čak pozitivna.51 U krajnjem slučaju, zapravo je vrlo teško odrediti čemu taj čin uistinu služi, iako ga u svakodnevnoj, neslužbenoj komunikaciji možemo čuti veoma često. Naravno, kao i u prethodnom primjeru iznimno je važno poznavanje konteksta u kojemu se rečenica nalazi, a konačna interpretacija ovisi o intonaciji, intenzitetu i frekventnosti navedenog izraza u diskursu te ostalim mogućim varijablama u izgovoru. Stoga je moguće zamisliti izgovor ove rečenice u kojem govornik koristi psovački izraz kao svojevrsnu jezičnu poštapalicu, stanku ili pak veznik, bez nekog osobitog emotivnog naboja, dok ga pak recipijent ne registrira kao nešto važno ili zasićeno relevantnom informacijom. Ipak, ono što možemo reći o njemu, obratimo li više pozornosti na izraz za razliku od sudionika komunikacije, jest da se on ističe od ostatka rečenice i zaokuplja pažnju jer značenjski ne pripada temi iskaza kojemu pripada. Zapravo bismo mogli kazati da je riječ o svojevrsnom metajezičnom umetku. Definirajući idiomatske potencijale natuknice 'jebati' Anić isto tako spominje dva slična oblika koja također možemo smatrati svojevrsnim varijacijama već ponuđenog primjera. Pa je tako izraz 'jebem ti' određen kao „poštapalica bez značenja u rečenici, često popunja stanku koja se pravopisno izražava crtom (povlakom) ili zarezom postavljenim po intonaciji“.52 Na sličan izraz 'jebi ga' određen je kao zasebna, umetnuta rečenica, iako mu je pridano određeno intonativno, neopipljivo značenje. Ukratko, ni Anićevi primjeri nužno ne govore o izostanku emocije, ali zasigurno možemo zaključiti da su ove jezične pojave poprilično apstraktne i teško odredive u svojoj značenjskoj domeni. S druge pak strane, ekvivalent u engleskom jeziku za psovački izraz lišen specifičnog značenja znatno je teže zamisliti, iako naravno nije nemoguće. Takav bi primjerice bio pridjev fucking u premodifikaciji jer je u pravilu lišen značenja, a ovisno o kontekstu i određenih emocija. Problem koji se nameće jest da bi zadovoljavajući primjer vjerojatno morao biti poprilično specifičan i uvelike ukorijenjen u kontekst, dok se pak izraz 'jebote' doima u većoj mjeri ustaljenim u uporabi. Naravno, spomenuti je primjer dovoljan, makar on bio i iznimka, da psovanje ne mora biti usko vezano uz snažne emocije, iako se ono takvim često smatra. Drugim riječima, ako smo psovanje uspješno povezali s cijelim spektrom emocija, pa čak i s njihovim mogućim izostankom, možemo zaključiti da emocije možda i nisu najspretnija odrednica u definiranju ovog fenomena. Međutim, ne možemo zanijekati da se njihova relevantnost u proučavanju psovanja na određeni način podrazumijeva. Također, emocije primarno pripadaju području istraživanja kojima se bavi psihologija i interdisciplinarne znanosti te njihovu ulogu u jeziku treba prepustiti kompetentnijima, dok ćemo se mi prvenstveno zadržati u području lingvistike i funkcijama koje emocije imaju unutar jezika. Prema tome, termin za koji smatramo da bi bolje odgovarao psovanju u ovom smislu bio bi izražajnost ili ekspresivnost. Sličnim terminom koristi se i Jiří Goláň kada objašnjava ovu dimenziju psovanja, a riječ o pojmu expressivity.53 Valja napomenuti da unatoč sličnostima, izražajnost u ovom smislu ne treba miješati s već etabliranom ekspresivnom funkcijom Romana Jakobsona, već je ovdje riječ o svojstvu psovačkog izraza da se ističe od ostatka iskaza kojem pripada. Jakobsonovo određenje navedenog izraza na neki je način bliže emotivnoj funkciji psovanja od koje se nastojimo distancirati, ali ćemo je raspraviti kasnije da bismo izbjegli terminološke nedoumice. Osim toga, pripadnost iskazu također je na određeni način problematičan koncept jer, iako psovački izraz načelno pripada danom iskazu, on se iz njega istovremeno i izdvaja, kao što smo prethodno već spomenuli, i to ponajprije sadržajno i značenjski. Objašnjenje možemo naći u neprozirnom i često prenesenom značenju psovke, što Pilch dobro naslućuje u sintagmi „pretjerana metaforična oznaka“. Ovdje se ponajprije misli na hiperboličnost psovanja, no o tome će biti riječi kasnije. Ipak, svakako možemo govoriti o određenom stupnju nedoslovnosti u psovanju jer psovke koje koristimo u pravilu se transformiraju na temelju metaforizacije njihove inherentne vulgarnosti čime se udaljavamo od izvornog značenja, iako to značenje ne treba zanemariti u potpunosti. Prethodna tvrdnja vrijedi i u hrvatskom i u engleskom što veoma lako možemo potkrijepiti primjerima iz obaju jezika. Naime, ako se doista radi o psovanju, rečenica „Jebat će ti mater kad dođe doma“ vrlo se vjerojatno može interpretirati kao svojevrsna prijetnja fizičkim ili verbalnim nasiljem, a njezino je razumijevanje uvjetovano poznavanjem odnosa između doslovnog i prenesenog značenja. Isti zaključak možemo izvući i iz sličnog engleskog primjera He'll fuck you up when he gets home gdje je posrijedi frazalni glagol to fuck up koji već sam po sebi sadrži određenu dozu metaforičnosti s obzirom na činjenicu da ga ne možemo razumjeti kao puki zbroj njegovih sastavnica. U prethodnom primjeru zanimljivo je primijetiti povezanost između metaforičkog načela ustroja frazalnog glagola i psovke čiji je on nositelj. Također treba spomenuti da su navedeni primjeri odabrani zbog sličnosti u značenju, ali nije naodmet zamijetiti da se načini njihove metaforičke konceptualizacije ipak u određenoj mjeri razlikuju. Naime, hrvatski izraz počiva na spajanju dviju punoznačnih riječi čija uporaba pokriva znatno širi spektar značenja, dok se pak engleski frazalni glagol s odgovarajućim objektom može smatrati specifičnijim, a samim time i značenjski transparentnijim.

No bez ulaženja u daljnju raspravu u tom smjeru, smatramo da možemo na temelju onoga što smo iznijeli razraditi i preoblikovati okvirnu definiciju psovanja da bi nam poslužila u kasnijem radu. Naravno, to nikako ne možemo učiniti bez upozorenja na moguće manjkavosti i previde koje bi naša radna definicija imala s obzirom na već spomenutu kompleksnost i neodređenost materije kojom se bavimo. Dakle, uzevši u obzir sve navedeno, psovanje smatramo govornim činom koji na sadržajnoj razini obuhvaća psovke, inherentno vulgarne lekseme, čije se značenje preoblikovalo prema načelu ustaljene metaforičnosti te na taj način psovanje ostvaruje svoju ekspresivnost. Tom se ekspresivnošću ono izdvaja iz ostatka diskursa u kojem se nalazi.

3.4. Ljungova kategorizacija psovanja

Sadržaj psovanja ponajprije ovisi o kulturi, odnosno jeziku kojemu ona pripada. Iako smo u prethodnom dijelu rada nastojali pristupiti psovanju i psovki na metajezičnoj razini te pronaći metodu pomoću koje bismo ovaj jezični fenomen promatrali kao jezičnu univerzaliju, smatramo da je također nužno sagledati problem u kontekstu engleskog i hrvatskog jezika te pronaći vezu s univerzalističkim pristupom. Naime, osim što ćemo time konkretizirati našu problematiku i pridati teoretskim postavkama potkrjepljenje, smještanje psovačkih izraza u konkretne jezike dat će nam i mogućnost za komparativan uvid. Nije bezrazložno što se i znatan broj radova na ovu temu temelji upravo na komparativnom pristupu jer nam upravo kontrastiranje dopušta da izdvojimo posebnosti psovanja i psovki koje vjerojatno ne bismo bili u mogućnost prepoznati ograničimo li se na samo jedan jezik, a pogotovo naš materinji. Radovi na koje se u velikoj mjeri referiramo stoga često počivaju na komparativnom pristupu dvaju jezika, možda i zato da izbjegnu nezahvalnu zadaću definiranja psovanja i psovki s obzirom na to da je jednostavnije raditi na konkretnim primjerima.54 Unatoč tome, smatramo da je psovanje, bez obzira na to shvaćamo li ga kao jezičnu univerzaliju ili ne, moguće proučavati i kao lingvističku činjenicu neovisnu o zadanom jezičnom kontekstu, uzmemo li naravno u obzir upozorenje koje smo naveli u prijašnjim redcima. Jedan takav univerzalistički pokušaj nalazimo u knjizi Magnusa Ljunga Swearing: A Cross-cultural Lingusitic Study (2012) gdje autor nastoji definirati psovanje, nastojeći se udaljiti od specifičnog jezičnog konteksta, iako je ishodišni jezik njegovih teorijskih postavki zapravo engleski. Osim engleskog autor nastoji navoditi primjere iz što više svjetskih jezika da bi njegovi zaključci proizašli iz što većeg broja konkretnih psovki i psovačkih izraza. Stoga je možda i razumljivo da Ljung zapravo nikada eksplicitno ne nudi čvrstu definiciju psovanja kao što je to primjerice pokušao ovaj rad. Umjesto iscrpnog određenja psovanja i psovki autor nam predstavlja alternativan način proučavanja i razumijevanja tog fenomena – kriterijski pristup. Naime, navedene su četiri kategorije značajki prema kojima možemo prepoznati je li u zadanoj situaciji uistinu riječ o psovanju. Dotaknuvši se problema definiranja psovanja, Ljung navodi sljedeće: „Despite their different views on what swearing actually is and how it is best described, the studies above all set up certain basic criteria that in their opinion have to be met in order for an utterance to count as swearing.“ Prethodno spomenuti kriteriji koje neki jezični izraz mora zadovoljiti da bismo ga mogli smatrati psovanjem su sljedeći: “1. Swearing is the use of utterances containing taboo words. 2. The taboo words are used with non-literal meaning. 3. Many utterances that constitute swearing are subject to severe lexical, phrasal and syntactic constraints which suggest that most swearing qualifies as formulaic language. 4. Swearing is emotive language: its main function is to reflect, or seem to reflect, the speaker’s feelings and attitudes“.55

Već u prvoj tvrdnji nalazimo sličnost s našim zaključcima te opravdanje za inzistiranje na razlikovanju psovanja i psovki, odnosno u slučaju engleskog swearing i swearwords. Naime, Ljung na sličan način govori o psovanju kao korištenju izjava koje u sebi sadrži neki tabu, što možemo shvatiti kao odnos govornog čina i njegovog sadržaja. Što se pak riječi tabu tiče, ona je možda čak i primjerenija u općoj kategorizaciji psovanja jer obuhvaća povredu bilo kojeg kulturnog tabua bez obzira na njegovu potencijalnu vulgarnost. Samim time Ljung u psovanje uključuje i teško odredivu blasfemiju56 koju ćemo mi ipak smatrati graničnim slučajem s obzirom na činjenicu da ona ne koristi inherentno vulgarne riječi. Prema navedenom određenju izrazi poput 'Kvragu!', 'Dođavola!', 'Isuse!', 'Svetog mi Ante!', „Goddamn!, Christ!,Good heavens! i Bloody hell! mogu se smatrati psovanjem jer u svojem sadržajnom aspektu imaju tabu. Ipak, nađe li se sadržajna komponenta ovih izraza u izvornom, sakralnom kontekstu, oni gube svoju psovačku, odnosno blasfemičnu funkciju. Prema istim kriterijima vulgarne riječi, de Saussureovim rječnikom jezični znakovi, čiji je označitelj vulgaran same po sebi ne mogu konstituirati psovanje. Pa tako same po sebi izolirane riječi fucking, shit, kurac i sranje možemo shvatiti kao vulgarne pandane riječima s kojima dijele označeno, ali se razlikuju samo po vulgarnosti označitelja. Ljung takve riječi naziva ne-religijskim tabuom te ih svrstava, mogli bismo reći, prema načelu pripadnosti nizu povezanih leksičkih polja: „Non-religious taboo is restricted to words considered to be vulgar and/or embarrassing, typically vernacular words for excrement, sexual intercourse and various other sexual practices regarded as deviant and the sexual organs“.57 Uzmemo li sve navedeno u obzir, možemo zaključiti da se već prije spomenuta inherentna vulgarnost ne odnosi na izvanjezičnu stvarnost, nego u određenoj mjeri pripada domeni stilskog izbora jer govornik odlučuje hoće li odabrati vulgarnu alternativu ili će se poslužiti prihvatljivim ne-vulgarnim sinonimom. Vratimo li se nakratko na odnos blasfemičnih riječi i vulgarizama, primjećujemo da njihova funkcija unutar govornog čina psovanja u svojoj prirodi veoma slična, pa čak možda i jednaka, što je zapravo najjači argument za uvrštavanje svih potencijalnih tabua u domenu psovanja. Ipak, promotrimo li ove dvije skupine riječi izvan spomenutog govornog čina, postaje nam jasno da ne postoji apsolutno ništa sporno u vezi sa sakralnim izrazima u ne-psovačkom kontekstu te da ne postoji mogućnost da se vulgarnost ublaži istoznačnicom jer vulgarnosti i nema. S druge strane, vulgarne riječi, odnosno psovke, snažnije su vezane uz čin psovanja upravo zbog svoje sadržajne komponente te im stoga moramo dati prednost u kategorizaciji u odnosu na primjerice pseudopsovke, jezičnu pojavu koja je u svojoj prirodi veoma slična već spomenutim potencijalno blasfemičnim izrazima. Takvi pseudopsovački izrazi također zadovoljavaju samo formalne zahtjeve, na primjer 'Sto mu gromova!', 'Ježi ga!', Fudge! Cheese and crackers! dok je tabu prisutan tek u obliku ublažene reference. Nedostatak te ključne komponente ne dopušta nam da navedene izraze kategoriziramo kao oblike psovanja.

Sljedeći kriterij koji je nužno raspraviti jest metaforična priroda psovanja. Problemom metaforičnosti i nedoslovnosti bavili smo se već u prethodnom dijelu rada kada smo analizirali Pilchovu definiciju psovanja. No ovdje je važna opreka u odnosu na vulgarni doslovni jezik za kojeg ne možemo smatrati da pripada govornom činu psovanja te u tom slučaju zapravo možemo govoriti o problemu koji se nameće kao dijametralna suprotnost kriteriju vulgarnosti, odnosno ne-vulgarnosti. Jednostavnije rečeno, možemo li psovanjem smatrati svaki vulgarizam u bilo kojem njegovom obliku bez obzira na njegovu kontekstualiziranost? Ljung negira takvu mogućnost tvrdeći da je za čin psovanja potreban barem neki oblik metaforičke transformacije, dajući primjere poput zamišljenih usklika Shag!* i Screw!*58 da bi pokazao da oni nisu u komplementarnom odnosu s očekivanim i ustaljenim psovačkim izrazom Fuck! s obzirom na činjenicu da su prethodno navedeni izrazi u uporabi ograničeni na svoje doslovno, seksualno značenje.59 Isto tako možemo nadodati da valja biti oprezan u uspoređivanju navedenih izraza, odnosno riječi koje ih sačinjavaju, jer je evidentno da se oni razlikuju po stupnju inherentne vulgarnosti, iako im je leksičko značenje otprilike jednako. Dakle, zamišljeni su izrazi nedvojbeno vulgarni, ali očito nemaju dovoljan potencijal da se transformiraju u psovački čin. Naravno, tu se pojavljuje nova nedoumica vezana uz spomenuti stupanj inherentne vulgarnosti jer je zapravo nemoguće odrediti u kakvom se odnosu ona nalazi s jezičnom praksom. Drugim riječima, postavlja se pitanje je li vulgarnost prethodila jezičnoj praksi ili je pak situacija bila obrnuta. Bilo kako bilo, instinkt govornika engleskog jezika, koliko god on bio empirijski nedohvatljiv, svakako će prepoznati upravo usklik Fuck! kao jedini mogući jezični oblik u tom odabiru, a k tome će još potvrditi da upravo ta riječ ostavlja najupečatljiviji dojam u odnosu na druga dva primjera.

Što se pak situacije u hrvatskom jeziku tiče, ona je u velikoj mjeri podudarna, ali ipak pronalazimo određene razlike koje se vrlo vjerojatno mogu objasniti različitom prirodom dvaju jezika. Naime, metaforička transformacija u hrvatskom u većoj je mjeri fluidna nego što je to slučaj u engleskom jeziku, što naravno ovisi o temeljnim načelima ustroja pojedinog jezika. Jedan od najvažnijih jezičnih razloga za takvo stanje stvari zasigurno bi mogla biti razlika u potencijalu inflektivnosti između engleskog i hrvatskog jer u hrvatskom zamjećujemo slobodniju sintaktičku strukturu što potencijalno utječe na transformacijski potencijal određenog vulgarnog izraza da postane psovački čin. Iako nismo uspjeli pronaći potvrdu u znanstvenim radovima, poslužit ćemo primjerom iz ruskog jezika s obzirom na to da taj jezik dijeli jezičnu skupinu s hrvatskim, a određene tvrdnje vezane uz psovanje u velikoj se mjeri podudaraju sa stanjem koje pronalazimo u našem jeziku. Prema tome, S. A. Smith pišući o psovanju u ruskom jeziku ustvrđuje sljedeće: „What is clear is that Russian, as a highly inflected language, has a greater capacity than many other languages to generate obscenity, particularly through its highly complex verbal system. [...] it is claimed that the number of mat [psovački] expressions is potentially limitless. The various forms of the verb 'ebat (to fuck), for example, can mean anything from 'to work', 'to deceive', 'to lie', 'to be pretentious', 'to be tired' [...].60 Promotrimo li srž navedenog citata, posljedično se nameće pitanje odnosa potencijala metaforičke transformacije i prirode jezika, odnosno je li riječ o tome da su određeni jezici pogodniji za govorni čin psovanja od drugih ili je ipak problem u površnoj percepciji i neutemeljenim predrasudama koje potječu iz nekritičkog shvaćanja kulturalnog a samim time i jezičnog determinizma. Naravno, smatramo da je potonje objašnjenje u mnogo čemu opravdanije i preciznije, no valja razumjeti da se zablude ne temelje na pogrešnim opservacijama, već na nerazrađenim interpretacijama. Dakle, nije riječ o tome da je hrvatski vulgarniji i da zato ima „veći potencijal za [...] stvaranje opscenosti“ od engleskog, već se radi o usporedbi različitih jezičnih mehanizama koji stoje iza geneze psovanja. Stoga smatramo da je ovaj problem nužno detaljnije promotriti i utvrditi odnos psovanja i oblika psovačkih izraza u hrvatskom i engleskom, čime ćemo se pomnije baviti kasnije kada ćemo raspravljati o kreativnim mogućnostima psovanja. Četvrti kriterij koji Ljung navodi odnosi se na forumulaičnost psovanja. Autor smatra da u psovanju postoje određeni obrasci izražavanja vezani uz psovačke izraze. Posvetivši velik dio rada frazemima, odnosno idiomima, vrlo je očigledno da usporedba odnosa psovanja i spomenutog jezičnog fenomena mora biti znatno iscrpnija od same rasprave o Ljungovoj natuknici. Zasad ćemo samo napomenuti da smatramo da je formulaična komponenta iznimno važna za razumijevanje fenomena psovanja te da se za dobro poimanje ove problematike taj kriterij ističe više od svih ostalih.

3.5. Jezične funkcije i psovanje

Što se pak posljednjeg kriterija za određivanje psovki tiče, o njemu smo već raspravljali te smo kao svojevrstan zaključak dali prednost pojmu ekspresivnosti u odnosu na emocije, iako tvrdimo da ih nije u potpunosti moguće izbaciti iz jednadžbe. Naime, promotrimo li pobliže spomenutu relaciju između psovanja i emocija, svakako možemo uočiti poveznicu s Jakobsonovom teorijom o funkcijama jezika gdje se u našem slučaju ponajprije ističe emotivna funkcija vezana uz poziciju govornika.61 Drugim riječima, ne želimo reći da je pozivanje na tu utjecajnu lingvističku teoriju neopravdano, ali smatramo da je subjektivistički pristup, a vjerojatno i onaj moralistički, pridonio razumijevanju psovanja isključivo u kontekstu njegove emotivne komponente. Stoga ćemo sada dati još jedan dobar razlog za davanje prednosti pojmu izražajnosti nad emocionalnim određenjem vezanim uz ulogu subjekta. Naime, osvrnemo li se u kontekstu problematike ovog rada na svih šest Jakobsonovih funkcija jezika i na načine kako su te funkcije određene, možemo zamijetiti da nije nemoguće zamisliti primjere psovanja koji se odnose na bilo koju od tih funkcija. Sjetimo li se samo već spomenutih psovačkih izraza 'jebote', 'jebemu', 'jebemti' u kontekstu rasprave o potencijalnoj emocionalnoj neutralnosti u određenim slučajevima, svakako nam se nameće fatička funkcija kao najbolje objašnjenje za motiv korištenja ovog izraza. U engleskom je isto tako moguće osvijestiti i učvrstiti komunikacijski kontakt ubacivanjem interjekcije Shit! ili Fuck! kao na primjer u rečenicama „(...) A: He's knocking on the window, and he breaks the glass! B: Shit! (...)“ gdje navedeni izraz u kontekstu ima vrlo sličan učinak brojnim izrazima i izvanjezičnim signalima kojima se potiče nastavak komunikacije. Jednostavnije rečeno, Shit! se može prevesti na doslovni jezik, izbacimo li komponentu vulgarnosti, kao Nastavi govoriti, Aha, Razumijem, Što se dogodilo dalje, itd. Naravno, moramo ponovno napomenuti da interpretacija navedenoga primjera ovisi o nizu faktora te da i najmanja promjena u intonaciji ili poretku riječi može uvelike utjecati na promjenu funkcije određenog psovačkog izraza. Stoga ako samo dodamo jedan novi element u prijašnji primjer, recimo „[...] A: He's knocking on the window, and, fuck, he breaks the glass! B: Shit! [...]“, već možemo govoriti o potencijalnoj konativnoj funkciji jer nije nemoguće da je svrha tog novog elementa upravo ostavljanje snažnijeg dojma na sugovornika i dodatno osvještavanje njegove uloge u govornoj situaciji. Dakle, fuck se u ovom slučaju podudara s glagolom listen ili sa sintagmom (you) listen carefully te na taj način ostvaruje spomenutu konativnu ulogu. Naravno, navedeni primjer ne smatramo odviše prototipnim s obzirom da je konativna funkcija psovanja eksplicitnije i jasnije ostvarena u mnogim psovačkim izrazima koji se temelje na imperativnoj strukturi. Drugim riječima, vulgarno oslovljavanje sugovornika pronalazimo u gotovo svim izrazima koji u sebi implicitno ili eksplicitno sadrže zamjenicu „ti“ kao što su primjerice vrlo učestali Fuck you(rself)!, (You) Eat shit!, Jebem ti mater, Jebi se (ti)! i sl. Referencijalna funkcija doima se samorazumljivom u čemu zapravo počiva njezin najveći problem te ju je stoga s jedne strane vrlo lako povezati sa psovanjem, no samim time moguće je jednostavno s njome povezati bilo koji element jezika koji je trenutni referent. Hébert u već spomenutom članku upozorava na problematičnost terminologije kod Jakobsona: „Jakobson remarks that the context is what is known as the 'referent' in another, somewhat ambiguous, nomenclature" (1960, p. 353). Amazingly, this does not stop him from using the term ‘referential’ for the function whose target factor is the context. Moreover, the term ‘context’ is no less ambiguous, both in general and in this particular case. Jakobson says that the context is ‘either verbal or capable of being verbalized’. As for the referential function, Jakobson gives the synonyms ‘denotative’ and ‘cognitive’ (1960, p. 353), but unlike all the other functions, this one is not presented in detail, and seems to be taken for granted.“62 Gotovo identičan problem nalazimo i kod metajezične funkcije. U svojoj srži riječ je o mogućnosti jezika da govori o jeziku samom, dakle o svojevrsnoj jezičnoj autoreferencijalnosti čiji su prototipni primjeri smješteni u okvire lingvističkog istraživanja, kao na primjer Je li riječ „čovjek“ imenica?. Primijenimo li navedeno određenje na domenu psovanja, vrlo teško možemo doći do definitivnog zaključka o primjenjivosti spomenute funkcije u psovačkom kontekstu. Naime, ključno bi pitanje zapravo bilo može li se psovkom o jeziku ili točnije može li se psovanjem o psovanju, ali doima nam se da odgovor na to pitanje ne može biti jednostran.

Ipak, ono što možemo reći jest da smo ranije odredili ekspresivnost kao jednu od ključnih karakteristika psovanja, u smislu da se ono kao takvo nužno izdvaja iz konteksta kojemu pripada. Također, pojam pripadnosti je u tome smislu problematičan i teško je odrediti mjesto psovke u diskursu, kao što smo već napomenuli govoreći o njezinom potencijalnom heterotopijskom položaju. Prema tome određenju psovanje bi u svojoj prirodi bilo metajezično s obzirom na navedeni položaj i time ostvarivalo funkciju izvanjezičnog komentara koji barem po značenjskom kriteriju ne pripada ostatku diskursa. Šesta i posljednja funkcija jezika jest ona poetska i nju zasigurno možemo smatrati najzanimljivijom ali i najkompleksnijom u ovome nizu. Poetska funkcija u mnogočemu dijeli značajke s metajezičnom funkcijom, no usmjerenost u ovom slučaju odnosi se na poruku samu, što ujedno predstavlja kvintesenciju književnog stvaralaštva. Već spominjanjem književnosti zalazimo u jedno široko i nepregledno polje istraživanja u čijim je okvirima veoma teško zadržati ishodišni fokus, stoga smatramo da je potreban alternativan pristup problemu. Drugačije rečeno, očito je da psovanje ima značajan potencijal što se njegove poetske funkcije tiče, a najbolji način da ovome problemu kvalitetno pristupi jest uvođenjem pojma stilogenosti, odnosno stilističkog potencijala psovanja.

3.6. Stilistika psovanja

Naime, kada smo spominjali pojam izražajnosti, odnosno ekspresivnosti, dotakli smo se jedne od najvažnijih karakteristika psovanja kao takvog i upravo je to temelj na kojemu možemo izgraditi tvrdnju o stilogenosti psovanja. Drugim riječima, izražajne mogućnosti psovanja usko su vezane uz stilske osobine te su zapravo na neki način i uvjetovane njima. Stoga ćemo u ovome dijelu rada nastojati sagledati spomenute izražajne potencijale koje psovanje može ostvariti u odnosu na neoznačeni jezik te ga time učiniti veoma učinkovitim sredstvom u komunikaciji. Istu stvar možemo izreći sažetije i upečatljivije poslužimo li se poznatom ruskom poslovicom „Речь без мата, щи без томата (Reč bez mata, šći bez tomata)“63 koja govori o važnoj ulozi psovanja u govoru. To je upravo onaj element pomoću kojeg govor dobiva svoju specifičnu boju, odnosno koristeći termine iz ovoga rada – svoju prepoznatljivost i izražajnost.

Kada govorimo o tipu komunikacije koja podrazumijeva psovanje svakako ćemo se najprije dosjetiti privatnog diskursa gdje prevladava neformalna i intimna atmosfera, no nikako ne smijemo zanemariti činjenicu da psovanje i vulgarni izrazi postepeno pronalaze svoje mjesto i u javnom diskursu što nikako nije slučajno. Proces normaliziranja i prihvaćanja psovanja u javnoj sferi dugotrajan je i kompleksan te se i danas nalazi u kontrastu s društvenim moralom i često izaziva polemike oko granica dobrog ukusa koje vjerojatno još potječu iz preskriptivističkih antičkih izvora i utjecajne Kvintilijanove retorike.64 Prema tome s obzirom na njegovu opširnost veoma ga je teško zadovoljavajuće raspraviti u okvirima ovoga rada, pogotovo ako želimo uzeti u obzir i kulurološke implikacije. Ipak, ono o čemu možemo govoriti jest suženi fokus spomenutog problema koji se očituje u političkom diskursu kao što su to učinile Cavazza i Guidetti u svojemu radu Swearing in Political discourse: Why vulgarity works. Autorice su konkretno bile inspirirane usponom talijanske populističke stranke Movimento 5 Stelle (Pokret 5 zvijezda) i šokantnom vulgarnošću i energičnošću u javnim nastupima osnivača pokreta Beppea Grilla. Nadovezat ćemo se na to istraživanje tek kratkom tvrdnjom da je vulgarnost u političkom diskursu uvijek bila prisutna barem u polujavnom obliku te postoje mnogi primjeri koji to potvrđuju. Navest ćemo jedan takav primjer, iako ne sumnjamo da ih je bilo mnogo. Dakle, poprilično je poznat jedan dokumentirani istup američkog predsjednika Lyndona B. Johnsona koji je iskoristio vulgarnu i ekspresivnu izjavu nakon neuspješnog diplomatskog pristupa: „Listen to me, Mr. Ambassador! F_ck your parliament and your constitution!“.65 Uvjerljivost se citirane prijetnje temelji na snazi psovačkog izraza, čime ona postaje upečatljivija i izravnija. Naravno, slažemo se da je ovakva retorika unazad nekoliko godina popratila uspjeh nekih populističkih pokreta u potpuno javnom prostoru, ali je ova taktika sasvim sigurno i ranije bila u repertoaru rasprava iza zatvorenih vrata gdje je korištena sa sličnom retoričkom namjerom. Raspravljajući o toj problematici, autorice pronalaze vezu između varijabli psovanja i efektivnosti poruke kod recipijenta, što je odnos koji nisu u potpunosti definirale jer su nastojale izbjeći izravno povezivanje ishoda glasanja i vulgarnog izražavanja. Do vrlo sličnog zaključka dolazi i Jonathan Hunt u svojem eseju gdje se navode rezultati istraživanja prema kojima govori sa psovačkim izrazima imaju veći stupanj uvjerljivosti. Autor smatra da se korištenjem takvih oblika nastoji evocirati autentičnost izražavanja, barem u odnosu na neoznačene govore.66 Isto tako, u radu Cavazzi i Guidetti implicitno se nameće specifičan fenomen korištenja psovanja u javnoj komunikaciji, pri čemu je njegova svrha da se politička poruka što više preoblikuje u formu privatnoga razgovora te se tako evocira prisnost i intimnost. Svakako, ovaj slučaj zahtijeva iznimnu opreznost jer su empirijski dokazi o pozitivnom utjecaju psovanja na promjenu mišljenja vrlo rijetki, no svakako možemo zamijetiti indicije o svojevrsnom efektu promjene pažnje koji neobilježeni iskaz nema.67 O krajnjem dometu psovanja i njegovoj uporabi u političkom diskursu autorice zaključuju: „Even though we are inclined to interpret our results in terms of strategic use of a rhetorical device (i.e., people swear not only for expressing emotions but also because, in the course of experience, they have associated this behaviour with its communicative efficacy), we cannot claim that this is a conscious and deliberate strategy“.68 Iako ne možemo sa sigurnošću negirati navedeni zaključak, smatramo da teza o nedostatku svjesne strategije korištenja psovačkih izraza može barem biti u određenoj mjeri preispitana. Ako prihvatimo činjenicu da je politički govor u svojoj srži ponajprije retorički oblik, onda iz navedenog slijedi da se on sastoji od triju modusa retoričkog dokazivanja – logosa, etosa i patosa.69 U slučaju vulgarnosti političkog diskursa, patos se doima najvažnijom od nabrojanih triju sastavnica s obzirom na to da ovaj element podrazumijeva utjecaj na stanje govornika i njihovo uvjerenje. Prema tome, nametanje mišljenja i emotivni utisak na govornike jedna je od primarnih zadaća bilo kojeg političkog govora te je vrlo teško povjerovati da je ijedan element jednog takvog promišljenog govora proizvoljan, pogotovo kada je riječ o psovanju koje se osobito izdvaja iz ostatka teksta kojemu pripada i time plijeni pozornost publike. Ukratko, dojma smo da psovanje može biti iznimno snažan retorički alat pod uvjetom da se govornik njime pravilno služi, što je zapravo tvrdnja koja se može odnositi na uspješno korištenje bilo koje stilske figure ili retoričkog postupka.

Kada smo već spomenuli figure, možemo se zapitati je li psovanje kao takvo vezano uz neke specifične retoričke figure ili je tek riječ o teoretskom pokušaju osuđenom na propast u relativizmu, nastavimo li u smjeru koji smo ranije zacrtali. Apsolutistički nas odgovori ne mogu zadovoljiti u ovom slučaju, no u prijašnjim smo odlomcima raspravljali o veoma sličnom problemu iz drugačijeg motrišta. Govoreći o karakteristikama i prepoznavanju psovanja, odredili smo metaforičnost kao ključan kriterij za klasificiranje određenog jezičnog fenomena u navedenu kategoriju. Ipak, valja reći da je spomenuti kriterij metaforičnosti ponajprije bio ograničen na nedoslovnost jer se vulgarnost ostvaruje i na toj razini. Prezentirano određenje metaforičnosti stoga je u mnogočemu blisko onome Georgea Lakoffa prema kojem: „Metaphor mapping involves a source domain and a target domain [...] The mapping is typically partial. It maps the structure in the source domain onto a corresponding structure in the target domain“.70 Dakle, Lakoffova poznata teorija konceptualnih metafora govori o transferu dviju domena, pa uzmemo li stoga vrlo jednostavan primjer gdje uzvik 'Sranje!' predstavlja ishodišnu domenu, a pomoću metaforičkog transfera prelazi u domenu koja predstavlja primjerice nepovoljnu situaciju, možemo vrlo jasno vidjeti kako funkcionira jedan od osnovnih mehanizama psovanja. No metaforu možemo shvatiti i u užem smislu, dakle kao primarno stilsku figuru, prema kojemu se fokus sa samog transfera značenja prebacuje na potencijal kreativnosti i učinkovitosti u stilističkom smislu. Stoga ćemo se u ovom kontekstu poslužiti definicijom metafore koja potencira njene stilističke mogućnosti za razliku od njenog lingvističkog, točnije kognitivističkog određenja. Dakle, u tom smislu metaforu možemo odrediti kao „zamjenjivanje jedne riječi drugom prema značenjskoj srodnosti ili analogiji [...] Povezujući različita područja, metafora reorganizira naše viđenje svijeta, pokreće imaginaciju, obogaćuje percepciju, a iskazu priskrbljuje neposrednost i slikovitost. Sastavni je dio svih poraba jezika – od razgovornog preko medijskog do pjesničkog diskurza. [...]“.71 S posljednjom ćemo se tvrdnjom svakako složiti te je nadopuniti da je metafora zasigurno dio i psovačkog diskursa, a koji bi se naravno mogao smatrati podvrstom spomenutoga razgovornoga, no nikako ne smijemo zaboraviti da taj jezični fenomen nije ograničen samo na jedan tip diskursa, kao što smo vidjeli na primjeru javnog i političkog. Naravno, svoju najvažniju i najzapaženiju ulogu ostvaruje upravo u razgovornom, neformalnom stilu ili tzv. sniženom registru. Spomenuta određenja daju nam za naslutiti da je psovanje prisutno od osnovnih razina jezičnog izražavanja, da je ono opće prepoznatljivo i na određen način demokratično u svojoj uporabi. Slične zaključke donosi i Kvintilijan govoreći o iskonskoj prirodi metafore i tvrdeći da je metafora „dar prirode (...) često [je] nesvjesno upotrebljava i neobrazovana svjetina (...) privlačna i lijepa da se i u najizvrsnijem govoru odlikuje svojim vlastitim sjajem (...) svakoj stvari daje ime“.72 Ne možemo se složiti da se navedeno određenje u potpunosti može primijeniti na psovanje kao takvo, ali valja zamijetiti široku i nesvjesnu uporabu oblika utemeljenih na metaforičkim principima, što se u određenoj mjeri poklapa i s načelima psovačkih izraza. Ono što nas najviše zanima u ovom kontekstu jest potencijal kreativnosti i stilistički učinci koji se mogu ostvariti psovanjem. Ipak, problematika ni u ovom slučaju nije jednoznačna jer navedene kategorije u podjelama tipova metafora sadrže znatne razlike. Drugim riječima, ne možemo svaki psovački izraz smatrati kreativnim činom jer, ako ih pozornije pogledamo, većina ih je upravo suprotnog određenja, odnosno odlikuje se ustaljenom i prepoznatljivom formom. Stoga je možda dobro u to područje uvesti tipološku podjelu prema kojoj se metafore dijele na spoznajne, ekspresivne i poetske prema načelu karaktera metaforičkog značenja, stupnja metaforičnosti i tipa diskurza u kojem se pojavljuju.73 O postojanju prve vrste psovanja, dakle svojevrsne katahreze u tome području, vrlo je nezahvalno govoriti jer bi to podrazumijevalo da se određene izvanjezične pojave ne mogu izraziti ni na jedan drugi način već psovačkim izrazom. Prema tome, u prilog odbacivanju postojanja katahrestičkog psovanja svakako ide i činjenica da je psovanje moguće izbjeći ili parafrazirati neobilježenim izrazom. Ipak, zanimljivo je u ovom kontekstu spomenuti tzv. antropocentrične okamenjene metafore koje počivaju na dijelovima tijela kao što su na primjer 'glava' (glava kuće, glava čavla) ili 'srce' (srce lubenice, srce grada)74 i preispitati koju ulogu u njima ima dio tijela koji se smatra vulgarnim. Dakle, što možemo u tome smislu reći o izrazu poput 'pizda materina' i njegovoj pripadnosti sferi spoznajne metafore? Zasigurno je riječ o jednoj iznimno specifičnoj i okamenjenoj sintagmi, no teško je pak sa sigurnošću govoriti o nezamjenjivosti jer ju je moguću zamijeniti u kontekstu s blažim oblikom poput 'Idi kvragu!' ili izrazom koji odgovara danom kontekstu. Ukratko, spoznajno psovanje vrlo je nestabilan koncept, ali već sljedeća kategorija pokazuje znatno veće mogućnosti za raščlambu u odnosu na njega. Naime, riječ je o oblicima koji imaju „izrazit karakterizacijski potencijal“ i kao takvi zalaze u samu srž psovanja. Spomenuti oblici veoma su rašireni u obliku formulaičnih izraza, a o čemu će biti više riječ kasnije, te su veoma prepoznatljivi. Nadalje, u njih možemo uvrstiti zapravo svaki psovački izraz u svakodnevnoj uporabi pod uvjetom da se njegova forma ostvaruje u zadanim okvirima spomenute prepoznatljivosti.

Ipak, za stilističku analizu psovanja, barem što se kreativnog potencijala tiče, ti su oblici manje zanimljivi od posljednje kategorije – poetske metafore. Ovdje je ponajprije riječ o nekonvencionalnim psovačkim oblicima koji su na određeni način varijacije na prethodno spomenutu kategoriju. Dakle, ne možemo nikako govoriti o slobodnoj varijaciji i potpunoj proizvoljnosti, već treba razumjeti da postoje određena ograničenja u vezi s kreativnim potencijalom u ovom slučaju te valja imati na umu da je razlikovanje u odnosu na domenu ekspresivnih metafora stoga i otežano. Drugim riječima, novotvoreni psovački izrazi trebali bi odgovarati ranije spomenutim kriterijima psovanja te bi se isto tako morali temeljiti na principima geneze koji karakteriziraju ustaljene i formulaične izraze. Spomenuti principi nastajanja psovačkih izraza u velikoj mjeri ovise o prirodi jezika u kojemu nastaju, stoga smatramo da je kreativni potencijal najbolje istražiti u komparativnom kontekstu u hrvatskom i engleskom. Prema tome u određenom jeziku možemo očekivati preferenciju specifičnog tematskog kompleksa ili neke karakteristične gramatičke strukture, kao primjerice dominaciju imperativnih oblika ili pak korištenje novih rječogradnih75 postupaka. Primjerice, Ljung govori o zamjenskom psovanju u glagola 'ebat, jezičnom fenomenu u kojem taj polivalentni glagol zamjenjuje ostale frekventne i uobičajene glagole, te u tom kontekstu ističe ruski jezik kao iznimku u svim slavenskim jezicima. Za primjer daje rusku rečenicu koja bi se na hrvatski mogla prevesti kao On je opizdio Ivana ciglom po glavi.76 Ipak, doima se da je situacija vrlo slična i u hrvatskom jer glagol jebati ima niz metaforičkih primjena, pogotovo ako mu pridružimo rječogradni postupak afiksacije. Naime, spomenuti glagol, odnosno njegova osnova, u pravilu se često pojavljuje zajedno s nekoliko odabranih prefikasa kao što je slučaj u primjerima poput 'zajebati', 'odjebati', 'razjebati', 'sjebati', 'najebati', 'izjebati', itd. Također, treba spomenuti i sufiksalnu mogućnost modificiranja korijenskog oblika *jebavati koji se u pravilu uvijek pojavljuje u obliku s prefiksom, a otvara nove značenjske mogućnosti korijenskog glagola. Navedeni glagoli mogu pokrivati veoma široko polje značenja i njihova je interpretacija ponajprije ovisna o kontekstu. Jednostavnije rečeno, svoj smisao dobivaju u odnosu s riječima koje ih bliže nadopunjuju čime se otvara mogućnost za brojne potencijalne varijacije psovačkih izraza. U engleskom je situacija pomalo drugačija i zamjensko psovanje kao takvo ne postoji, iako bismo mogli raspravljati o mogućnostima varijacije određenih frazalnih glagola. Naravno, spomenute alternative veoma su rijetke, ali su relativno česte u uporabi pa zato možemo navesti primjere poput fuck off, fuck over i fuck up. Ipak, kreativnost u engleskome možemo potražiti u nekim drugim rječogradbenim i sintaktičkim područjima. Vrlo poznat primjer koji svjedoči o osvještavanju neostvarenih potencijala jezika zasigurno je već ustaljena kovanica absofuckinglutely s obzirom na korištenje postupka infiksacije. Iako je ovdje riječ o vrlo kreativnom korištenju jezika, prije ćemo reći da je ovaj oblik usamljena iznimka nego ustaljeno pravilo. Međutim, obratimo li na pozornost na jedan drugačiji jezični postupak, točnije slaganje ili kompoziciju, uvidjet ćemo da engleski ima veće mogućnosti za slobodno slaganje novih psovačkih izraza. Dakle, slaganje je vrlo jednostavan rječogradbeni postupak gdje se više leksičkih morfema ulančava u niz. Prema tome, za primjer možemo preuzeti višečlane interjekcije poput Dog-fucking ear-grease ili Shit-eating fat-ass77 čiji autor tvrdi da su oni kreativna nadgradnja jednostavnijih i prepoznatljivijih dvočlanih psovačkih izraza kao što bi na primjer bili cuntpuddle, fucknugget, wankstain, fuckwit ili shitbird. Također je vrijedno spomenuti da se na istim osnovama ostvaruju i već vrlo ustaljeni izrazi motherfucker i cocksucker. Uglavnom, u pravilu se radi o spajanju vulgarnog leksema s neoznačenim leksemom koji zapravo u velikoj mjeri gubi svoje značenje i postaje dio psovačkog izraza da bi ga učinio neobičnijim i upečatljivijim. Kao što smo vidjeli u prvim dvama primjerima, premodifikacija je također moguća te se u pravilu sastoji od kombinacije imenskog i glagolskog dijela, dok se pak glavni dio sastoji od složenice stvorene od dvije imenske sastavnice. Nadalje, smatramo da je važno reći da spomenuta shema ne čini beziznimno pravilo, no pravilnost nalazimo u korištenju rječogradbenog postupka slaganja koji se doima vrlo pogodnim za kreativno psovanje u engleskom jeziku. Kao što smo ranije natuknuli, razlog takve raspodjele stilističkih postupaka u navedenim dvama jezicima možemo vjerojatno pronaći u samom jezičnom ustroju ili, preciznije rečeno, u njihovoj specifičnoj morfološkoj tipologiji. Prema tome, engleski se u velikoj mjeri podudara s odrednicom izolativnog ili analitičkog jezika s obzirom na činjenicu da u pravilu nema vezanih morfova te će složenice, što naravno vrijedi i za navedene psovačke izraze, biti sastavljene od leksičkih morfova.78 S druge pak strane, hrvatski pripada flektivnim jezicima te je bilo očekivano da će kombiniranje gramatičkih i leksičkih morfova biti jedna od metoda ostvarivanja kreativnog potencijala u psovanju. Ponovno, to nisu isključivi načini, ali se doima da prednjače u oblicima neobičnog psovanja jer su najprimjereniji za dani jezik.

Osim navedenih razlika između dvaju jezika koje se temelje na drugačijim principima ostvarivanja kreativnosti, potrebno je odrediti i raspraviti zajedničke mehanizme pomoću kojih psovanje u različitim jezicima funkcionira. Drugim riječima, postavlja se pitanje postoji li neko univerzalno stilističko sredstvo ili specifična metoda u osnovi psovanja, izuzev već spomenute metafore čije se tendencije manifestiraju u nizu slikovitih ostvaraja. Naime, kada smo ranije govorili o osobinama psovanja, spomenuli smo da je u tom jezičnom fenomenu važan element ekspresivnosti u odnosu na neoznačeni jezik. Navedena definicija u stilističkom kontekstu zapravo ne otkriva mnogo osim činjenice da psovački izrazi pokazuju visok stupanj podudaranja s učinkom koji na jezik imaju i stilističke figure općenito. Ravnajući se stoga prema određenju drugih autora čiji se radovi bave sličnom problematikom, a ponajprije Ljungom, doveli smo u vezu određenje ekspresivnosti s konceptom metafore. Ipak, doima se da navedena dedukcija, iako u načelu ispravna, ostavlja dovoljno prostora za dodatna pojašnjenja i specifikacije u ovom području. Prema tome, smatramo da je opravdano uvođenje pojma hiperbole u diskusiju jer bi navedeni pojam mogao pomoći u daljnjem razumijevanju jezičnog fenomena psovanja. U istraženoj literaturi nismo pronašli eksplicitne tvrdnje o odnosu psovanja i hiperbole, ali vrlo je lako zamijetiti da je preuveličavanje jedno od osnovnih načela u psovanju. Naravno, ne možemo tvrditi da je svako psovanje u svojoj prirodi hiperbolično, no takva tendencija svakako postoji. U prilog navedenoj postavci ide i određenje hiperbole koja je izvedena figura zato što ona „[...] ne posjeduje formalni oblik nego se ostvaruje preko drugih figura. Često ju zatječemo u metaforama [...], poredbama [...], antonomazijama, sinegdohama, gradacijama [...].79“ Dakle, najvažnija informacija koju možemo izvući iz navedene definicije svakako je priroda odnosa između metafore i hiperbole. Jednostavnije rečeno, postavlja se pitanje koliko je važna hiperbolična metafora u razumijevanju fenomena psovanja i koja je zapravo njezina uloga. Problematiku je mnogo jednostavnije objasniti na primjerima gdje možemo jasnije uvidjeti pretpostavke o hiperboli koje smo iznijeli. Uzmemo li stoga dva relativno uobičajena psovačka izraza, jedan iz hrvatskog, drugi iz engleskog, odmah ćemo primijetiti nesrazmjer između doslovnog i prenesenog značenja, točnije razine odstupanja koja se nameće kada usporedimo te dvije razine. Primjerice, Idi u tri pičke materine! i Go fuck yourself with a broomstick! dva su poprilično stilistički obilježena izraza koji bi u određenom kontekstu možda mogli biti međusobni prijevodi, iako takvo prijevodno rješenje može biti diskutabilno ako osvijestimo kompleksnost prevođenja psovačkih izraza. Taj ćemo problem zasad ostaviti postrance, ali je nedvojbeno da je njihova poruka u određenoj mjeri podudarna. Dakle, ono što zamjećujemo jest navedena sličnost doslovnog značenja dvaju izraza, ali njihova se komplementarnost ostvaruje i na znatno jednostavnijoj razini. Naime, ono što možemo zamijetiti jest tendencija prema pretjerivanju koja se ostvaruje korištenjem karikiranih i vulgarnih riječi, što je na neki način i osnova motivacije psovanja kao takvog. Stoga bi se moglo braniti stajalište da na isti način hiperbolu ostvaruju i psovački izrazi koji u sebi možda i nemaju očite pretjerivačke elemente poput raznih pridjevskih modifikatora, rečeničnih dodataka ili ponavljanja. Jednostavni psovački izrazi kao što su Fuck you!, 'Jebi se!' ili 'Sranje!' mogu se shvatiti kao hiperbolični u svojoj prirodi ako ih doživimo u njihovom raskoraku sa značenjem koje im je namijenjeno u zadanom kontekstu jer ekspresivnim potencijalnom psovanja nastojimo naglasiti važnost određenog dijela jezičnog izraza. Ukratko, možemo pretpostaviti da je psovanje u svojoj srži hiperboličko, što naravno ne znači da nužno sadrži ili ostvaruje istoimenu figuru, već je riječ o tendenciji pretjerivanja koja obilježava prirodu psovačkog izraza.

Zanimljivo je stoga primijetiti da obrnuto proporcionalna zakonitost vrijedi u slučaju pojedinih idioma. Kao što smo rekli, ti slikoviti i netransparentni izrazi često pomoću ustaljenog i prepoznatljivog oblika izražavaju određene misli, ideje ili koncepte koje je teško izraziti na doslovan način. S obzirom na sve negativne konotacije, jedan od najčešćih koncepata koji se izražava pomoću idioma je smrt80 i upravo zbog tih konotacija ona na određeni način zahtijeva uporabu eufemizma. Veliku pokrivenost idiomima pokazuju i ostala tabuizirana društvenog života, pa je stoga očekivano da se govor o seksualnosti i tjelesnim funkcijama odvija isključivo pomoću primjerenih idioma. Usporedimo li zatim odnos s načinom na koji funkcionira psovanje, dolazimo do zaključka o zrcalnom odnosu dviju suprotstavljenih težnji između psovanja i idioma. Dakle, psovanje usmjerava svoju poziciju prema polu hiperbole, dok s druge strane nevulgarni idiomi s tabuiziranim označenikom gravitiraju prema eufemizmu. Nadalje, obrnuta proporcionalnost vrijedi i u odnosu označitelja i označenog jer psovanje se oslanja na korištenje vulgarnih riječi da se izrazi nevulgaran koncept, a spomenuta vrsta idioma čini upravo suprotno – na primjeren način označuje tabuizirane pojave. Naravno, ove su tvrdnje samo pretpostavke te ih je potrebno uzeti uz određenu dozu opreznosti, ali nemoguće je negirati točnost njezinih temeljenih teza. Svakako, nužno ju je dodatno istražiti, a isto tako detaljnije proučiti odnos između psovanja i idioma koji je ključan da bi se oba fenomena mogla bolje shvatiti. Zato ćemo se u daljnjem radu posvetiti njihovom međusobnom odnosu i pokušati uvidjeti međusobne sličnosti i razlike.

3.7. Problemi prevođenja psovačkih izraza

U završnom dijelu ovoga rada posvetit ćemo se međusobnom odnosu dvaju jezičnih fenomena kojima smo se detaljno bavili u prijašnjoj raspravi. Drugim riječima, pokušat ćemo uspostaviti najvažnije zajedničke karakteristike psovanja i idiomatičnih izraza iz komparativne perspektive na temelju saznanja iz dosadašnje analize. Naravno, osnovna teoretska vodilja u tome naumu svakako će biti hipoteza prema kojoj psovanje smatramo jezičnom pojavom koja se uvelike temelji na principima idiomatičnosti. Također je važno napomenuti da ni u kojem slučaju ne izjednačujemo navedena dva pojma s obzirom na činjenicu da ne pripadaju istim jezičnim kategorijama, ali smatramo da će uspostavljanje međusobnog odnosa doprinijeti boljem razumijevanju ovih dvaju kompleksnih i zanimljivih fenomena, posebice psovanja koje je u znatnije marginalizirano u odnosu na dobro proučenu idiomatičnost.

Kada smo govorili o posebnostima idioma i idiomatičnih izraza u komparativnom odnosu hrvatskog i engleskog, došli smo do spoznaje da prevođenje i pronalaženje zadovoljavajućih izraza u većini slučajeva nije nimalo jednostavno s obzirom na jezične i kulturne razlike između dvaju navedenih jezika. Ponajprije je bila riječ o razlikama na leksičkoj i gramatičkoj razini, a svakako ne treba zanemariti činjenicu da se određene ideje i zamisli drugačije konceptualiziraju ovisno o različitim kulturološkim određenjima. Ipak, predstavili smo nekoliko rješenja za ovaj problem pa tako možemo govoriti o situacijama gdje su oba idioma identična, zatim prepoznajemo pronalaženje idiomatskog ekvivalenta, te konačno imamo metode kalkiranja i neidiomatičnih parafraza. Uzmemo li sve navedeno u obzir, na tim ćemo osnovama sada pokušati primijeniti iste kriterije i na sferu psovanja jer i u ovome slučaju nailazimo na slične ishodišne probleme. Drugim riječima, kada primjerice nastojimo prevoditi psovačke izraze s engleskog na hrvatski, zamjećujemo da će se u pravilu pojaviti neka vrsta diskrepancije, a ona može biti vezana uz značenjsku, sadržajnu ili pak formalnu razinu, no u konačnici će uvijek biti uočljiva. Ukratko, dojma smo da se često radi o neadekvatnom prijevodu koji ne može zadovoljiti poznavatelja obaju jezika. Prema tome, nameće se pitanje može li se psovanje kao takvo uopće prevoditi? Vrlo je teško pronaći jednostran odgovor koji bi zadovoljio ovakvo pitanje, pa bi ga stoga bilo dobro preformulirati – kako se u praksi psovanje inače prevodi? Naravno, mogli bismo jednostavno preslikati rješenja ponuđena iz prakse prevođenja idioma te vjerojatno ne bismo mnogo pogriješili. Primjerice, želimo li govoriti o potpunoj međujezičnoj ekvivalenciji možemo navesti primjere poput Shit! i 'Sranje!' koji se mogu bez problema prevesti s jednog jezika u drugi.81 Slična je situacija s primjerima Fuck off! koji istovjetni pandan nalaze u hrvatskom prijevodu Odjebi!', no ovdje već zamjećujemo različitu gramatičku strukturu dvaju izraza jer teško je zamisliti mnoštvo situacija gdje se zamjenica se na engleski prevodi riječju off. Osim toga, ne postoji razlog zašto usklik 'Jebi se!' također ne bi bio bolje rješenje u određenim slučajevima, čime se zapravo propituje mogućnost postojanja psovačkih izraza koji su u potpunosti jednaki u oba jezika. Dakle, znamo da postoje internacionalni idiomi, no može li postojati isto takvo psovanje? Uglavnom, ograničen broj ovakvih slučajeva je moguć, no na jednostavnim podudarnostima sličnost ipak staje jer navedemo li već usklik Fuck!, postavlja se temeljno pitanje koji od mnoštva sličnih psovačkih izraza u hrvatskom odgovara formom i značenjem. Dakle, radi li se tu o izrazima 'Jebote!', 'Jebemu!' 'Jebemti!' ili čak uskliku 'Kurac!' ovisi ponajprije o odluci prevoditelja i signalima koji se mogu izvući iz originalnog konteksta. Takva višestruka rješenja nas navode prema metodi pronalaženja idiomatskog, odnosno psovačkog ekvivalenta. Većinu prijevoda psovačkih izraza možemo zamisliti uz primjenu ove metode jer ona nastoji očuvati prirodu jezika na koji se prevodi, ali i autentičnost originalnog psovačkog izraza, barem onu konceptualnu. Kalkirani prijevodi su mogući, ali vrlo neobični. Kvintesencijalni primjer ove metode svakako je neologizam mamojebač gdje je vjerno sačuvana forma, ali ništa mnogo više od toga. Naime, već na prvi pogled možemo zamijetiti da je ova neobična kovanica posljedica doslovnog prijevoda učestalog i polifunkcionalnog oblika motherfucker te će vrlo teško naći svoje mjesto u leksiku hrvatskog jezika. Neologističan je i primjer iz jednog hrvatskog prijevoda kultne knjige J. D. Salingera Lovac u žitu82 gdje je vulgarni grafit Fuck you! preveden riječ za riječ kao 'Jebem te!' što je sintagma vrlo nekarakteristična, pa možda i nepostojeća za hrvatsko psovanje, iako je doslovna forma originala u potpunosti sačuvana. Posljednju metodu parafraze idioma ne možemo smatrati prihvatljivom u kontekstu psovanja jer bi takav način podrazumijevao neku vrstu zaobilaznog prijevoda psovačkog izraza poput korištenja nevulgarnih oblika ili neke vrste objašnjavanja originala, što nam daje do znanja da metode prevođenja idioma nisu u potpunosti adekvatne u slučaju psovanja.

Dakle, navedeni primjeri pokazuju da je problematika znatno kompleksnija nego što se to možda čini na prvi pogled i da psovanju ipak moramo pristupiti na drugačiji način s obzirom na to da ono vjerojatno i ne pripada istoj jezičnoj kategoriji kao i idiomi. S time na umu, predstavit ćemo model prevođenja psovanja kako ga predlaže Ieva Zauberga u svojem radu Pragmatic aspects of the translation of slang and four-letter words83 koji se prvenstveno bavi adaptacijom anglofone literature u latvijski jezik i problemima vezanim uz prilagođavanje neprimjernog jezika u vidu nedostatka tradicije prevođenja ovakvih izraza. Dakle, riječ je o prevodilačkim postupcima koji uzimaju u obzir posebnost psovanja kao jezičnog fenomena. No prije nego što navedemo Zauberginu raščlambu, smatramo da bi bilo uputno pojasniti da naziv „metoda“ ne odgovara u potpunosti ovom kontekstu jer nije sasvim razjašnjeno je li ovdje uistinu riječ o intencionalnim prevodilačkim strategijama ili se pak radi o svojevrsnoj nužnosti u prijevodu koju nije moguće izbjeći u određenoj situaciji. Prvi od navedenih postupaka u prijevodu autorica određuje pojmom softening ili u mogućem hrvatskom prijevodu 'ublažavanje'. Ublažavanje je situacija u kojoj ćemo engleski psovački izraz prevesti slabijim hrvatskim jer bi značenjski ekvivalent bio previše snažan, odnosno u terminologiji ovog rada, bio bi ekspresivniji nego što je to izvorni oblik. Također je važno reći da razlog ovakvome rješenju možemo vidjeti u osobnom izboru prevoditelja koji nastoji smanjiti vulgarnost izvornog izraza, ali isto tako ne smijemo zanemariti spomenutu razliku u ekspresivnosti utemeljenu na jezičnim posebnostima. Slično razmišlja i teoretičar prevoditeljstva Nida koji primjećuje da „swearwords in one language may be based upon the perverted use of divine names, but in another language may be primarily excremental and anatomical“84 što dodatno potvrđuje kompleksnost prijevodne prakse psovačkih izraza. Zauberga također zamjećuje spomenute jezične posebnosti te tvrdi da je latvijsko psovanje grublje i vulgarnije od engleskog,85 što je tvrdnja koja se često pripisuje i hrvatskom jeziku u usporedbi s engleskim. Kao što smo već ranije spomenuli, takav način razmišljanja doima se suviše preskriptivnim i etnocentričnim, samim time i teško dokazivim, pa ćemo stoga zadovoljiti činjenicom da potencijalne razlike u ekspresivnosti valja primjereno uskladiti ovisno kontekstu, koliko je god to moguće. Primjerice, vrlo učestala hrvatska formula Jebo ti pas mater! u doslovnom bi prijevodu na engleski bila ne samo gramatički neobična, već bi i na smislenom planu privukla previše pozornosti u odnosu na izvornik i time postala previše ekspresivna. Sljedeći prijevodni postupak jest stilistička kompenzacija. Ona zapravo predstavlja slučajeve u kojima prevoditelj nastoji nadoknaditi ispušteni prijevod određenog psovačkog izraza na taj način da na primjerenom mjestu za ciljani jezik umetne odabrani ekspresivni element koji je srodniji duhu tog jezika. Vratimo li se nakratko prijašnjem primjeru na kojemu smo objasnili ublažavanje, u slučaju stilističke kompenzacije možemo zamisliti da se izraz 'Jebo ti pas mater!' u kasnijem dijelu teksta preoblikuje u neku formu koja sadrži izraze prirodnije za engleski jezik poput primjerice Son of a bitch!. Dojma smo da je autoričina definicija pomalo uska te da se ovdje zapravo radi o vrsti transformacije gdje se nastoji pronaći najbolji mogući ekvivalent uz očuvanje prirodnosti prijevoda. Ako stoga stilističku kompenzaciju shvatimo kao oblik opće transformacije, onda zasigurno možemo govoriti o veoma plodnom i možda najprimjerenijem načinu prevođenja psovačkih izraza. Prema tome, možemo zaključiti da su razumijevanje ekspresivnosti i stilističkog učinka uistinu ključni za uspješno prevođenje psovanja. Posljednji prijevodni postupak koji autorica navodi jest izravni transfer u kojem se englesko psovanje prevodi više-manje doslovno, a poenta jest zadržati autentičnost originalnog teksta. Naravno, ovaj način sa sobom nosi i niz karakterističnih problema poput nespretnog kalkiranja ili neobičnih neologizama te na taj način čitatelju daje do znanja da je riječ o prijevodu. Osim navedenih triju postupaka smatramo da je važno spomenuti i potpuno izbacivanje. Ponekad psovački izrazi sami po sebi nemaju neko značenje, pa ih je moguće jednostavno ispustiti u određenim slučajevima. Barragan Jimenez objašnjava navedenu problematiku na sljedeći način: „[...] swearwords with a filling function tend to be omitted, especially in subtitling; expletives in the source language may not be considered as such in the target language, and swearwords in written language tend to be considered a more offensive than in oral language.“86 Ponekad ispuštanjem možemo stvoriti uvjerljiviji i uspješniji prijevod, što posebno vrijedi za pridjevski fucking čija je glavna funkcija naglašavanje riječi kojoj prethodi i vrlo rijetko odgovara istoznačnom hrvatskom pridjevu. Zaključno možemo ustvrditi da psovanje i idiomi pokazuju određene zajedničke osobine koje se manifestiraju u prevođenju. U prvom redu to je netransparentnost značenja i posebnost forme koji zahtijevaju različite prijevodne strategije te obazrivost prema kontekstu. Također je važno napomenuti da psovanje predstavlja veći izazov s obzirom na to da je riječ o izrazima čiju je ekspresivnost i vulgarnost znatno teže prenijeti u drugi jezik jer se radi o vrlo specifičnom dijelu leksika. Dakle, na temelju usporedbe prijevodnih praksi možemo kazati da psovanje dijeli niz karakteristika s idiomatičnošću u kontekstu prevođenja, no potreban je oprez da se spomenuti fenomeni ne bi smatrali istovjetnima.

3.8. Idiomatičnost psovanja

Nakon što smo pobliže upoznali psovanje i idiome u prijašnjem dijelu rada, s velikom sigurnošću možemo ustvrditi da zamjećujemo niz podudarnosti i zajedničkih karakteristika koji spomenuti fenomeni dijele. Primjerice, usporedivši probleme prevođenja u ta dva slučaja, primijetili smo da je ponajprije riječ o netransparentnim izrazima čije prevođenje zahtijeva poznavanje više razine obaju jezika, kao i korištenje posebnih metoda prevođenja. U određenim slučajevima te su metode podudarne, primjerice traženje konceptualnog ekvivalenta, ali detaljnijim uvidom zaključujemo da postoje određene posebnosti koje vrijede isključivo za jedan od tih fenomena. Tako je ispuštanje često korištena metoda u prevođenju psovačkih izraza, ali je teško možemo smatrati zadovoljavajućom kada je riječ o idiomima. Već na temelju ove osnovne usporedbe možemo odbaciti premise prema kojima bi psovanje bilo okarakterizirano tek kao vulgarni idiomi. Istina je znatno kompleksnija od takvih jednoznačnih i jednosmjernih određenja, stoga ćemo u nastavku rada ponuditi sintetski osvrt koji će u obzir uzeti najvažnije spoznaje o odnosu psovanja i idiomatičnosti.

Raspravljajući o odnosu engleske i hrvatske tradicije u proučavanju idioma izdvojili smo nekoliko najvažnijih karakteristika koje bi se mogle smatrati zajedničkima. Dakako, sasvim je evidentno da istraživači u obje lingvističke tradicije imaju različite polazne točke i zato možemo očekivati određenu diskrepanciju u metodama istraživanja i zaključcima, ali kritičkom usporedbom moguće je izdvojiti ono što je zajedničko idiomima u oba jezika te ima vrijednost univerzalne tvrdnje. Ranije smo na taj način opravdali stavljanje razlike idioma i frazema u drugi plan, no moramo biti svjesni da istraživanja moraju polaziti iz određenog jezika, što posljedično utječe na konceptualizaciju idioma u konkretnom teoretskom planu. Stoga su određenja koja navodimo ponajprije okvirna i orijentacijska, ali ih nikako ne možemo smatrati proizvoljnima. Dakle, neke od ključnih karakteristike idioma koje je moguće izdvojiti kao zajedničke u hrvatskom i engleskom ustaljene su sveze riječi, formulaičan, ali potencijalno fluidan oblik, ekspresivnosti, stilogenost, opća prihvaćenost i značenjska netransparentnost.87 Jasno nam je da smo prethodno naveli veći broj značajki i mogućih varijacija, ali za potrebe ove usporedbe saželi smo ih na one najosnovije. Pođemo li redom, već na prvoj značajki možemo primijetiti podudarnost. Naime, psovački izraz često je ustaljena sveza riječi, što vrlo lako možemo potvrditi primjerom. U pravilu se radi, kao što smo već spomenuli, o svojevrsnim leksičko-sintaktičkim jedinicama koje se s određenom pravilnošću ponavljaju u govoru. Ovdje već vidimo i prisutnost značajke opće prepoznatljivosti s obzirom na to da govornici određenog jezika mogu prepoznati te pravilnosti i intuitivno ustvrditi radi li se o nekom obliku psovanja ili je pak nešto drugo posrijedi. Naravno, individualne razlike u tome pogledu postoje, no opće principijelno načelo teško je u potpunosti opovrgnuti. Demonstriramo li navedenu tvrdnju na konkretnim primjerima, vrlo je izvjesno da ćemo prepoznati sljedeće izraze kao neke oblike psovanja: 'Jebi se!' 'Pička ti materina!' 'U kurac!', Fuck off!, Fuck yourself!, itd. Svi ovi višečlani izrazi imaju zadan i predvidljiv odnos sastavnih elementa koji se u pravilu ne mijenja, no to nikako ne znači da je varijacija isključena u cjelini. Dakle, ovdje je riječ o svojevrsnoj restriktivnoj fluidnosti koja se manifestira i u slučaju idioma i u psovačkih izraza. Ona se ne mora nužno odnositi samo na kreativnu uporabu i stilogenost, već može pretpostaviti niz varijacija u ostvaraju zajedničke konceptualizacije vezanih uz gramatičke ili leksičke potrebe uporabnog konteksta. Primjerice, shvatimo li izraz Fuck you! kao početni oblik, moguće je shvatiti njegove potencijalne varijacije na sljedeći način: [Fuck/Screw × me/you/him/her/it/us*/You/them!].88 Odredimo li stoga ove oblike kao posljedicu različite konceptualizacije istog psovačkog izraza, onda postaje jasno da nije moguće govoriti o šesnaest nepovezanih oblika, već o načinima modulacije osnovnog izraza. Dodatan argument za ovakvo shvaćanje problematike vrlo se vjerojatno može naći i u leksikografskoj praksi koja zasigurno neće navesti šesnaest natuknica nego samo jednu, baš kao i u slučaju idioma poput throw/toss in the towel ili miss the boat/bus koji se smatraju varijacijama polaznog, konceptualnog oblika.89 Ukratko, ustaljenost ne podrazumijeva okamenjenu formu, već formu koju možemo promijeniti u određenoj mjeri a da ona ne izgubi svoju ishodišnu prepoznatljivost, a psovanje pokazuje upravu tu značajku. Govoreći o promjenjivosti spomenuli smo i kreativnu, odnosu stilogenu promjenjivost koja se ne odnosi isključivo na kontekstualni gramatički ili leksički odabir, već na svjesno poigravanje ustaljenom formom radi postizanja stilskog učinka. Ovu smo praksu zamijetili i raspravljali o njoj detaljnije i u kontekstu idioma i psovanja te možemo zaključiti da je riječ o području koje pokazuje velik potencijal u kreativnom korištenju spomenutih jezičnih oblika. Jezične igre, umetanja, zamjene, intertekstualne reference i uporaba stilskih figura samo su neke od mogućnosti manipulacije psovačkim izrazima te se vjerojatno radi o području koje zahtijeva detaljnije i sustavnije istraživanje za koje u ovom radu ipak nema mjesta. Posljednje veliko polje preplitanja ovih dvaju proučavanih fenomena nalazimo u netransparentnom značenju. Drugim riječima, psovanje i idiomi u svojem sadržajnom sastavu uvijek su usmjereni prema prenesenom i metaforičkom značenju. Tu je činjenicu lakše demonstrirati u sferi idioma i idiomatičnih izraza jer nam njihova slikovitost jasno daje do znanja da je takav izraz potrebno dekodirati da bismo mogli izvući njegovo značenje. Kada je riječ o psovanju, koncept slikovitosti nije toliko evidentan s obzirom na to da postoji tendencija da značenje psovačkih izraza zanemarujemo u korist njihove ekspresivne moći. No upravo činjenica da njihovo doslovno značenje nije u toj mjeri relevantno govori o važnosti konotativne komponente. Obratimo li pozornost na metaforičku transformaciju sadržaja, uočit ćemo da se ona ponajprije temelji na kulturološki sankcioniranim tabuima i vulgarnosti. Raspravljajući ranije o toj problematici, naveli smo Ljungovu podjelu koja izdvaja seksualnost, tjelesne funkcije i profanu manipulaciju religijskim simbolima kao primarne izvore transformacije značenja, što se u velikoj mjeri može primijeniti u primjerima iz hrvatskog i engleskog. Jednostavnije rečeno, sadržajna komponenta psovanja na isti je način metaforički transformirana kao što je to u slučaju idioma, uz napomenu da psovanje ima specifičnu i ograničenu domenu iz koje preuzima i preoblikuje svoje značenje.

Kao što smo vidjeli u ovoj sažetoj komparativnoj sintezi, psovanje i idiomi dijele mnoge zajedničke ključne značajke. Unatoč svim nabrojanim podudarnostima, teško je govoriti o uspostavljanju definitivnog odnosa između ova dva fenomena, iako je evidentno da se psovanje u određenoj mjeri temelji na osnovnim načelima idiomatičnosti. S time na umu važno je prihvatiti i činjenicu da postoje i određene razlike koje onemogućuju da postavimo znak jednakosti između psovanja i idioma. Tu je ponajprije riječ o različitim jezičnim dimenzijama i pozicijama motrišta u proučavanja navedena dva fenomena jer je riječ o dvama zasebnim jezičnim pojavama sa svojim vlastitim pravilima i specifičnim karakteristikama. Nadalje, idiomi su znatno šira skupina te obuhvaćaju veći broj izraza za razliku od psovanja gdje je tematsko određenje ponajprije ograničeno na vulgarne izraze. Dakle, idiomi kao takvi nemaju kategoriju tematske ograničenosti što pretpostavlja da će samim time biti frekventniji i raznovrsniji. Govoreći o stilskim učincima ovih dvaju fenomena, zaključili smo da i psovanje i idiomi u jezičnoj uporabi ostvaruju svojevrsne stilske učinke u odnosu na neoznačeni jezik, no usporedimo li zamijećene učinke, primjećujemo da oni nisu identični. Naime, točno je da ti jezični fenomeni predstavljaju označeni i potencijalno stilogeni jezik, ali je nemoguće tvrditi da oni djeluju na isti način. Spomenuta raznovrsnost i veliki broj idioma idu u prilog činjenici o disperznom fokusu njihovog učinka s obzirom na nedostatak zajedničkog tematskog okvira. Ukratko, idiomi mogu biti slikoviti, kreativni i upečatljivi, no u odnosu na psovanje ne moraju se nužno odlikovati ekspresivnošću kako smo je definirali ranije u radu. Psovanje ima specifičnu ali ne i ograničenu uporabu u usporedbi s idiomima i stoga se karakteristika ekspresivnosti u većoj mjeri ističe baš u tome slučaju, što je na određeni način i najvažnija njihova razlika u odnosu s idiomima. Ukratko, općenite tvrdnje koje pojednostavljuju stanje stvari potrebno je kritički razmotriti te zatim preispitati, pa stoga u konačnici ne bismo trebali poistovjećivati idiome i psovanje, iako je ishodišna ideja za ovu usporedbu djelomično utemeljena na toj simplističkoj pretpostavci. Upravo nam spomenuti kritički pristup omogućuje da pomnije promotrimo ishodišnu tvrdnju, što u ovom slučaju znači da psovanje iskazuje karakteristike idioma u znatnoj mjeri, no zbog svoje posebnosti zaslužuju da ih shvatimo kao zasebne jezične fenomene.

Bilješke

28 Ponajprije se radi o razgraničavanju sinonima i redefiniranju postojećih pojmova, pa tako na primjer radovi Motagua, Užarevića ili Lučića imaju sebi svojstvenu sistematsku podjelu psovki ovisno o fokusu određenog rada.

29 Recentniji radovi na hrvatskom jeziku ipak se u velikoj mjeri oslanjaju i na englesku literaturu, pa su tako radovi Jezična i pragmatična obilježja psovke Badurine i Pranjkovića ili rad Psovka u hrvatskome i češkome jeziku Pavela Pilcha vrlo dobro upoznati s većinom relevantnijih radova o temi na engleskom jeziku.

30 Montagu, Ashley. 1967. The Anatomy of Swearing. Collier Books: New York. str. 1.

31 Užarević, Josip. 2012. Fenomenologija psovke. U: Književni minimalizam. Disput. str 180. „On je prava p..da“ te „(...) i s ruskom riječi pizda. (...)“. Također valja spomenuti da u ostalim poglavljima knjige autor bez cenzure navodi hrvatske grafite koje sadrže vulgarne izraze.

32 Caldwell-Harris, Catherine L. 2014. Emotionality differences between a native and foreign language: theoretical implications. Frontiers in Psychology.

33 Lučić, Radovan. Str. 583. Kako to tamo psuju? Vulgarizmi u hrvatskom i nizozemskom: jedan slučaj 'lažnih neprijatelja. U: Višejezičnost kao predmet multidisciplinarnih istraživanja (ur. Sanda Lucija Udier, Kristina Cergol Kovačević). Zagreb: Srednja Europa/HDPL.

34 Montagu, str 105.

35 Ibid.

36 Užarević, str. 181.

37 McEnery, Tony. 2006. Swearing in English: Bad language, purity and power from 1586 to the present. Roultedge. str. 202.

38 Stanić, Sanja; Pandžić, Josip. 2012. Prostor u djelu Michela Foucaulta. Socijalna ekologija. god. 21. br. 2. str. 238.

39 Ibid. str. 184.

40 Oxford Advanced Learner's Dictionary. 9th edition. 2015 .Oxford University Press.

41 MacMillan English Advanced Dictionary for Advanced Learners. International Student Edition. 2006. MacMillan Education.

42 Rječnik hrvatskoga jezika. 2000. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Školska knjiga.

43 Anić, Vladimir. 1998. Rječnik hrvatskoga jezika. Novi Liber.

44 Pilch, Pavel. 2011. Psovka u hrvatskome i češkome jeziku. Diplomski rad. Mentorica: Mirna Stehlíková Đurasek. Brno. str. 22.

45 Badurina, Pranjković. ibid. str. 229.

46 Ladan, Tomislav. Ibid. str. 218.

47 Johnson, Maclean E. 1928. On the Comfort of Cussing. The North American Review. god. 225. br. 840. str. 188.

48 Marković. Ivan. ibid. str. 157.

49 Hamilton, Mark A. 2011. Verbal Aggression: Understanding the Psychological Antecedents and Social Consequences. Journal of Language and Social Psychology god. 31 br. 5. (https://www.researchgate.net/publication/254116768_Verbal_Aggression_Understanding_the_Psychological_Antecedents_and_Social_Consequences)

50 Lučić, Radovan. Ibid. str. 586.

51 Cavazza, Nicoletta; Guidetti, Margherita. 2014. Swearing in Political Discourse: Why Vulgarity Works. Journal of Language and Social Pshychology. god. 33. br. 5. str. 538.

52 Anić, ibid.

53 Goláň, Jiří. 2006. Swearwords in translation. Diplomski rad. str. 11.

54 Ponajprije mislimo na radove Pavela Pilcha, koji govori o odnosu češkog i hrvatskog psovanja, Radovana Lučića, koji uspoređuje hrvatske i nizozemske vulgarizme, te knjigu „Psovka u hrvatskome i njemačkome jeziku“ grupe autora Mikić-Pehar-Mikić. U istu skupinu možemo staviti i radove koje se bave prijevodom psovanja, iako im je teoretska osnovna nerazvijena.

55 Ljung, Magnus. 2012. Swearing: A Cross-cultural Linguistic Study. Palgrave MacMillan. str. 4.

56 Natuknica internetske enciklopedije LZMK-a razlikuje između blasfemije i blasfemije u psovki, iako nažalost ne ulazi u detalje te problematike. http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=8081

57 Ljung, ibid. str. 7.

58 Znakom * Ljung označava izraze koji ne postoje u jeziku jer ne zadovoljavaju određenu jezičnu normu i prema tome su nepostojeći.

59 Ljung, ibid. str. 12.

60 Smith, A. S. 1998. The Social Meanings of Swearing: Workers and Bad Language in Late Imperial and Early Soviet Russia. Past and Present. br. 160. str. 171-172.

61 Jakobson, Roman. 1960. Linguistics and Poetics. Internetski članak.

62 Hébert, Louis. 2011. The Functions of Language. Signo.

63 S.A, Smith. Ibid. str. 167. Doslovno: Govor bez psovanja je kao šći bez rajčice.

64 Hunt, Jonathan. 2012. From Cacemphaton to Cher: Foul Language and Evidence in the Rhetorical Tradition. Relevenat Rhetorics. br. 3. str. 7

65 http://www.historycommons.org/context.jsp?item=a1967johnsonflea

66 Hunt, Jonathan. Ibid.. str. 10.

67 Cavazza, Guidetti. Ibid. str. 538.

68 Ibid. str. 544.

69 http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=47012

70 Lakoff, George. 1987. Women, Fire and Dangerous Things. The University of Chicago Press. str. 288.

71 Bagić, Krešimir. 2012. Rječnik stilskih figura. Školska knjiga. str. 187.

72 Prema Bagić. Ibid. str. 191.

73 Bagić. Ibid. str. 187.

74 Bagić. Ibid. str. 188.

75 Prema Marković, ibid. str. 54.

76 Ljung, ibid. str. 165. „On zaxuj a'cil Ivana kirpičom po golove“. Doslovno: On je okurčio Ivana ciglom po glavi.

77 https://creativeswears.livejournal.com

78 Marković, ibid. str. 148.

79 Bagić, ibid. str. 140.

80 Lista sadrži velik broj načina da se izrazi jedan koncept, a vrlo lako možemo zamisliti mnogo sličnih idioma u hrvatskom. https://en.wikipedia.org/wiki/List_of_expressions_related_to_death

81 Prema Ljung, ibid. str. 69. hrvatski je jezik iznimka među slavenskim jezicima jer ostali slavenski jezici u pravilu ne koriste uzvike s temom fekalija koji su inače obilježje germanskih jezika.

82 Prijevod Nikole Kršića, Salinger, J. D. 2002. Lovac u žitu. ABC Naklada.

83 Zauberga, Ieva. 1994. Pragmatic aspects of the translation of slang and four-letter words. University of Latvia. str. 137-145.

84 Preuzeto iz Golan. ibid. str. 31.

85 Zauberga. Ibid. str. 141.

86 Barragan, Jimenez, Luz Maria. 2016. The translation of swearwords in Pulp fiction. Diplomski rad.

87 Terminologija se ponajprije zasniva na prijevodu rada Fernando i na definiciji HFR-a, ali uzima u obzir zaključke iz ostale proučene literature.

88 Navedene mogućnosti ne treba shvatiti u apsolutnom smislu, već je njihova svrha oprimjerenje navedene tvrdnje na sažet način. Iako nisu navedene, dodatne potencijalne varijacije zapravo bi išle u korist dokazivanja pretpostavke o alternativnim ostvarenjima iste konceptualizacije.

89 Geeraert, Kristina; Baayen, Harald R; Newman, John. 2017. Understanding Idiomatic Variation. Proceedings of the 13th Workshop on Multiword Expressions. str. 80.