Diplomski radovi

2. Idiomi

2.1. Frazematičnost ili idiomatičnost?

Prije nego što se počnemo baviti ključnim problemima jezičnih fenomena koje smo najavili u uvodu, smatramo da je potrebno u određenoj mjeri raščistiti okvire unutar kojih ćemo se baviti osnovnim pojmovima. Iako pripadaju različitim jezičnim tradicijama, mogli bismo ustvrditi se da se pojmovi frazematičnost i idiomatičnost s određenim pravom mogu smatrati sinonimskim parom s obzirom na činjenicu da bi u jezikoslovlju trebali označavati jedan te isti jezični fenomen. Zasad ćemo tek ustvrditi da je riječ o jezičnoj pojavi koja se prvenstveno manifestira u pojedinim sklopovima riječi, odnosno sintagmama, koje su česte u općoj uporabi, prepoznatljive su i u pravilu imaju utvrđeno značenje. Naravno, to je tek okvirno određenje koje ćemo u kasnijem radu preispitati i nadopuniti, ali u ovome trenutku ćemo se fokusirati na jedan drugačiji problem u vezi idiomatičnosti, odnosno frazematičnosti. Već samo postojanje ovih dvaju različitih izraza govori o mogućoj razlici između njihova značenja i opsega koju nikako ne smijemo zanemariti, a također je važno imati na pameti činjenicu da pojedini istraživači odbacuju postojanje istinskih sinonima unutar jednog jezika.1 U kontekstu ovog problema svakako je relevantna i pretpostavka prema kojoj potpuni prijevod riječi nije moguć jer višestranost jezičnog znaka nije moguće u potpunosti prenijeti iz jednog jezika u drugi, ma koliko god pojedina riječ bila transparentna.2 Iako smatramo da nije potrebno pomnije ulaziti u taj problem u okvirima ovoga rada, dobro je dodatno osvijestiti činjenicu da pojmovi frazematičnost i idiomatičnost dolaze iz različitih jezika i jezikoslovnih tradicija te stoga moramo biti oprezni pri njihovom korištenju.

Jednostavnije rečeno, u kontekstu ovoga rada pojam frazematičnosti će se u pravilu odnositi na jezični fenomen koji je karakterističan za hrvatski jezik i slavensku jezikoslovnu tradiciju, dok će se idiomatičnost pak vezivati uz engleski jezik i njemu odgovarajući kontekst. Naravno, svjesni smo potencijalne rigidnosti i apsolutnosti navedene tvrdnje, no dojma smo da se pomoću ovakvoga određenja izbjegava svojevrsna terminološka nedoumica u daljnjem radu koja bi se zasigurno pojavila da ove nazive koristimo naizmjenično. Uspostavljanjem takve distinkcije, koliko god se ona činila rudimentarnom, posljedično se nameće pitanje stupnja korespondencije ovih dvaju pojmova, odnosno u kojoj se mjeri oni odnose na određenje jezičnog fenomena kojeg smo okvirno definirali u uvodnom dijelu teksta. Ipak, važno je napomenuti da ovaj rad ponajprije zanimaju principi, a tek onda pojedinačni primjeri i slučaj. Prema tome načelu opredijelit ćemo se za pojmove idiomatičnost i idiom kada govorimo o jezičnom načelu u univerzalnom kontekstu, neovisno o pojedinom jeziku. Dakle, spomenuto određenje vrijedit će na metajezičnoj razini, no to neće značiti da ćemo odbaciti jezične posebnosti tog jezičnog fenomena u hrvatskom i engleskom. Problemom razlikovanja bavit ćemo se u kasnijem dijelu rada, a zasad ćemo se koristiti predloženim rješenjem. Ukratko, idiomatičnost će imati dvojako značenje – u prvom redu označavat će jezični princip, a u užem smislu konkretnu pojavu u engleskom jeziku, dok će pojam frazema isključivo biti vezan uz hrvatsku tradiciju.

2.2. Međujezični odnosi i osnovna načela idioma

No prije nego se počnemo detaljnije baviti tom tematikom, smatramo da je važno odgovoriti na jedno temeljeno pitanje koje se nameće u odnosu pojmova frazem i idiom u dva navedena jezika – jesu li oni međusobno prevodivi? Prevodivost se u ovom smislu odnosi na mogućnost očuvanja srži značenja i kontekstualnog određenja pojedinog idiomatskog izraza, a ne samo na približno rješenje kakvo bi primjerice bilo prevođenje u neki neidiomatski oblik. Mogućim metodama prevođenja bavit ćemo se u kasnijem radu, a sada je važno ustvrditi prirodu osnovnog odnosa između frazema i idioma te na koji način uopće pristupiti toj zapreci. Ipak, problemi koji nastaju iz prakse prevođenja ovakvih izraza ne moraju se nužno smatrati zaprekama, iako su gubitci značenja i smisla u mnogo slučajeva nenadoknadivi, već nam ta nekongruencija može zapravo otkriti i ponešto o prirodi idiomatskih izraza uopće. Prema tome možemo zaključiti da je posebnost idiomatskih izraza uvelike vezana uz zakonitosti kulture i jezika kojemu pripadaju, a što može očitovati i u najosnovnijemu primjeru. Ako pretpostavimo da približni idiomatski parovi postoje u različitim jezicima te uzmemo li konkretni par kick the bucket jedne strane, a otegnuti papke s druge, već na prvi pogled možemo uočiti temeljnu razliku u odabiru leksema i formi, što nas zatim upućuje na različite načine konceptualizacije izvanjezične stvarnosti u dvama jezicima. Želimo li ponuditi neko jednostavno objašnjenje za ovakvo stanje stvari, uočene razlike možemo primjerice pripisati kulturnoj determiniranosti ili pak prirodi samog jezika, u čiju je motivaciju zapravo nemoguće proniknuti bez savjetovanja s opširnom literaturom o toj problematici, ali ćemo se poslužiti jednom od ključnih rečenica iz teorije na koju se navedena pretpostavka oslanja: „(...) a new principle of relativity, which holds that all observers are not led by the same physical evidence to the same picture of the universe, unless their linguistic backgrounds are similar, or can in some way be calibrated“.3 Primijenimo li to na kontekst ovoga rada, dolazimo do zaključka da ne možemo sa sigurnošću odrediti zašto bi anglofoni govornik „šutao kantu“, a govornik hrvatskog „otegnuo papke“. Etimološki bi pristup mogao ponuditi neke od odgovora, ali čak i kad bismo znali porijeklo ovih izraza i dalje ne bismo mogli sa sigurnošću znati što ih je učinilo idiomatičnima, točnije riječ o pomaku značenju u čiju je motivaciju vrlo teško proniknuti. No ono što bez osporavanja možemo reći jest da je koncept smrti i odnos prema njoj kulturna univerzalija, iako su mogući načini poimanja raznoliki. Upravo tu nalazimo sličnosti između ovih dvaju izraza jer oba su zapravo utemeljena na sličnim misaonim principima. Naime, i kick the bucket i otegnuti papke svojevrsni su zaobilazni načini, perifraze ili čak eufemizmi kojima se nastoji ublažiti iznimno negativna konotacija referenta. Također, u obama se izrazima eufemističnim prizvukom ostvaruje duhovit učinak, što isto tako ublažuje odnos prema smrti i u konačnici zapravo dodatno razdvaja dva pola metafore, čineći oba navedena izraza iznimno semantički neprozirnima. U najkraćim crtama, riječ je o dvama idiomatskim izrazima čije je jezično ostvarenje zapravo u potpunosti različito, ali ideja koja stoji iza njih, dakle eufemistično i duhovito nošenje sa smrću, pokazuje visok stupanj podudarnosti.

2.3. Teorija leksičkih polja

Kao što smo već napomenuli, vrlo je teško govoriti o motivaciji koja je oblikovala određeni idiomatskog izraza, ali ono o čemu možemo govoriti je odnos konceptualizacije i ostvarenja jezičnog izraza. Jednostavnije rečeno, potrebno je suprotstaviti značenje određenog frazema ili idioma s njegovim ostvarajem. Da bismo uopće mogli govoriti o navedenom odnosu, smatramo da je dobro pozvati se na teoriju leksičkih polja Josta Triera, tj. na njenu modificiranu verziju s obzirom na činjenicu da je tijekom stoljeća bila predmetom mnogih ispravaka i nadopuna koje su unaprijedile njezinu originalnu ideju. U najkraćim mogućim crtama, teorija leksičkih polja jest strogo formalistički pristup shvaćanju vokabulara danog jezika u kojemu su svi elementi komplementarno povezani na temelju bliskosti značenja, a svaka promjena u sustavu na razini leksičkog polja zapravo utječe na sustav u njegovoj cjelini. Nadalje, uporišta ove teorije leže ponajprije u dijakronijskom pristupu, odnosno na gubljenju ili prisvajanju značenja pojedinog leksičkog polja, a što ne utječe na izražajne mogućnosti jezika jer će u slučaju sužavanja navedenog leksičkog polja njegu ulogu preuzeti susjedno leksičko polje.4 Ono što je za nas važno jest upravo odnos potencijalnog značenja i njegova ostvarenog oblika. Dakle, u pojmovima spomenute teorije to bi bila konceptualna polja s jedne strane te leksička s druge. Prije nego što nastavimo s uporabom ovih pojmova, moramo upozoriti na odnos tih pojmova u originalnoj teoriji jer zapravo on nije posve jasan te je stoga bio predmetom mnogih kritika, poput primjerice opaske Spencea koji prigovara Trierovoj nedosljednosti i proizvoljnosti u korištenju ovih dvaju pojmova.5 Mi ćemo stoga konceptualno polje shvatiti kao predjezičnu stvarnost koja se može ostvariti na mnoštvo različitih načina u obliku leksičkog polja. Leksičko je polje apstraktna jezična jedinica bliska leksemu, ali šireg značenja. Leksem definiramo na sljedeći način: „[...] rječnička riječ, potencijalna neostvarena jedinica apstraktnog umnog rječnika, uglavnom stalna jezgrenog značenja i donekle promjenljivog oblika“.6 U slučaju leksičkih polja dodajemo napomenu prema kojoj ona nisu nužno ograničena na jednu riječ te u pravilu imaju fluidnije značenje od jednog leksema. Nadalje, smatramo da ne postoji razlog zbog kojeg bi bilo nemoguće primijeniti teoriju leksičkih polja u kontekstu idiomatičnih izraza jer su oni zapravo leksičko-sintaktičke jedinice vezane uz određeni izvanjezični koncept. Dakle, idiomi su zapravo bliskiji leksemima, uz napomenu da u njih u pravilu prednjači konotativno, a ne denotativno značenje.

Prema tome, uzmemo li za primjer konceptualno polje obmana, možemo zaključiti da postoji niz načina na koje se ono može ostvariti u potpunosti ili djelomično i to u svakom prirodnom jeziku. Najjednostavniji način ostvarivanja koncepta obmane svakako bi bio leksem obmana, a istu ulogu mogu vršiti i leksemi sa sličnom konceptualnom pozadinom poput neiskrenost, obmanjivač, prevarant, prevara i sl. Nadalje, koncept obmane može se ostvariti i u većim sintaktičkim cjelinama i unatoč potencijalnoj disperziji fokusa primarnog značenja te preklapanju konceptualnih polja, vrlo je jasno koja je temeljna ideja iza rečenica poput On nije kakvim se čini. Prvom će prilikom iskoristiti svaku tvoju slabost. ili Ona će ti jedno kazati, a drugo napraviti. Osim navedenih načina ostvarivanja konceptualnih polja, vrlo plodan i frekventan oblik svakako su i idiomatski izrazi. Dakle, izraze poput bacati prašinu u oči, Potemkinova sela ili figa u džepu moguće je povezati na temelju ishodišnog koncepta. Govoreći o univerzalnosti konceptualnih polja, spomenuli smo da se ovdje u određenoj mjeri radi o fenomenu koji nadilazi pojedinačni jezik. Naime, konceptualno polje obmana ne treba shvatiti kao jezičnu jedinicu vezanu uz hrvatski jezik s obzirom na to da ona i nema konkretni oblik, već je riječ o misaonom konceptu predjezične stvarnosti, dakle konceptualno polje, pa tako ga je moguće izraziti u i engleskom jeziku pomoću niza idiomatičnih izraza kao što su primjerice smoke and mirrors, spin a yarn, sharp practice ili pak throw dust in someone's eyes koji se slučajem uvelike preklapa s jednim od svojih hrvatskih idiomatskih pandana. Naravno, ovakva preklapanja uglavnom su rijetka i ne predstavljaju nikakav problem prevoditeljima jer se njihovo leksičko polje djelomično preklapa, no u većini slučajeva nije tako. Idiomatski izrazi često se odlikuju jedinstvenošću i značenjskom netransparentnošću, što je zapravo i najveći problem u njihovom prevođenju, pogotovo između jezika koji su kulturološki udaljeni kao u slučaju engleskog i hrvatskog. Ipak, prevođenje je neizbježno u praksi, pa je stoga potrebno predložiti neka prijevodna rješenja, unatoč potencijalnim problemima koji proizlaze iz jezičnih posebnosti pojedinog idioma. Naravno, spomenuti problemi u prevođenju će nam istovremeno omogućiti uvid u prirodu odnosa idioma u engleskom i hrvatskom. Ukratko, teorija leksičkih polja usmjerila nas je da razmotrimo moguća podudaranja u sferi konceptualnih polja i zajedničke idejne osnove hrvatskih i engleskih idioma sličnog značenja, ali je ostavila mnoga pitanja uz vezi naše problematike otvorenima. Stoga smatramo da bi sljedeći korak u ovoj raspravi trebao biti vezan uz prijevodnu praksu idioma jer će nam uvid u taj odnos omogućiti da sagledamo u kojoj se mjeri idiomi mogu prenositi iz jednog jezika u drugi.

2.4. Prijevodna praksa idioma

Upoznavši se s prirodom idioma i ustaljenih izraza, postaje vrlo očigledno da prevođenje takvih izraza iz jednog jezika u drugi zahtijeva posebno prevodilačko znanje kao i odgovarajuće metode. Tako Vladimir Ivir u svojem udžbeniku prevođenja na sljedeći način postavlja osnovni problem prevođenja navedenih izraza:

„Posledice [sic!] i stalni izričaji također pripadaju leksičkom dijelu jezika i za potrebe prevodilačke prakse zavređuju pažnju kontrastivnog analitičara. Budući da se radi o stalnim izričajima koji se upotrebljavaju u onom obliku u komu u jeziku postoje i u većini slučajeva ne mogu se ni malo modificirati, a pogotovu ne slobodno sastavljati (kao što se rečenice slobodno sastavljaju prema određenim pravilima), jasno je da je njihovo prevođenje riječ po riječ uopće ne dolazi u obzir. To se može pokazati i unutar jednog jezika, gdje svako mijenjanje stalnog izraza ili zamjenjivanje jedne riječi njenim sinonimom razara poslovicu ili izričaj [...]“.7

Prema tome Ivir smatra da se u prevodilačkoj praksi idioma u pravilu pojavljuju tri situacije koje možemo označiti pojmovima potpuna podudarnost, značenjska podudarnost te apsolutna nekongruentnost. Naravno, navedene pojmove ne trebamo shvatiti kao apsolutne vrijednosti s obzirom na činjenicu da pronalazimo određena odstupanja od ovoga modela te ćemo njihovu primjenu raspraviti kasnije u tekstu. Raspravljajući o spomenutoj problematici, prevoditelj Mohammad Reza Batani predlaže pet rješenja prevođenja idiomatskih izraza ovisno o prirodi njihova odnosa u dvama različitim jezicima nadovezujući se na tri osnovne situacije koje predlaže Ivir.8 Prvu smo situaciju koju Batani navodi već susreli u prethodnom dijelu rada. On taj odnos naziva identičnim parovima, drugim riječima radi se o potpunoj podudarnosti. U ovoj situaciji zapravo nema ništa sporno što se prijevoda tiče jer se u većini slučajeva radi o kulturno univerzalnim idiomima koji su prisutni u većini jezika svijeta. Mnogo je zanimljivija sljedeća situacija u kojoj se idiomatski izrazi razlikuju u formi i značenju, ali temeljna ideja im je identična. Dakle, pojam je veoma sličan iako ne identičan značenjskoj podudarnosti koju smo spomenuli ranije. U kontekstu ovog rada možemo reći da izrazi u tom slučaju dijele isto konceptualno polje, ali se razlika nalazi u onom leksičkom. Primjer za takvu situaciju imali smo već ranije, pa bismo mogli reći da par smoke and mirrors i držati figu u džepu spada u ovu skupinu. Ta se metoda oslanja na očuvanje značenja te nastoji pronaći idiom koji će funkcionirati u skladu s načelima jezika prijevoda. U usporedbi s ostalim mogućnostima, ovaj se način doima najboljim, iako on nije uvijek moguć te zahtijeva široko kontekstualno i jezično znanje u prevoditelja. Treća navedena mogućnost prevođenja su kalkovi ili doslovno preuzimanje gdje se odbacuje prethodno ponuđeno rješenje traženja odgovarajućeg organskog parnjaka, već se nastoji zadržati bliskost jeziku davatelju kako bi se zadržala autentičnost jezika iz kojeg se prevodi. Kalkiranje je tek jedno od rješenja u slučaju da idiom iz stranog jezika nema očiti odgovarajući parnjak u jeziku na koji se prevodi. S obzirom na odnos engleskog i hrvatskog, možemo reći da su ova dva jezika u disproporciji te da engleski u praksi ima dominantnu poziciju jezika davatelja. U tom se slučaju jezik primatelj nastoji prilagoditi dominantom jeziku i tako dolazi do nastanka idiomatskih izraza poput „Ima još puno riba u moru“ koji je po etimološkom kriteriju kalk poznate engleske uzrečice 'There are plenty of (other) fish in the sea’ te, iako nije svojstven hrvatskom jeziku, vrlo ga lako možemo prepoznati uz pomoć minimalnog kontekstualnog znanja. Četvrta mogućnost zapravo je dijametralno suprotno rješenje kalku jer u njemu na neidiomatičan način prenosimo značenje danog idiomatskog izraza u obliku jednostavnog objašnjenja. Dakle, za smoke and mirrors možemo samo reći obmana čime se idiomatičnost u potpunosti gubi, ali se veoma uspješno prenosi srž značenja. Ovaj način prevođenja odbacuje idiomatičnost u potpunosti radi preciznosti i očuvanja spomenute srži značenja, čime se u određenim kontekstima i situacijama, primjerice u igri riječima, na određeni način postiže protučinak. Posljednja mogućnost prevođenja idioma koju Batani navodi su takozvani „neobični idiomi“. Pogledamo li pomnije njegovo objašnjenje, ovdje se također radi o određenoj vrsti idiomatskog kalka ili neologizma koji je stvoren za posebnu priliku i stoga nije prihvaćen u općoj uporabi, što nikako ne znači da nema potencijal da to postane. No po našem mišljenju to je problem prakse jezične zajednice te ne smatramo da je nužno strogo dijeliti ovaj postupak od kalkiranja jer je njegovo temeljno načelo isto. Primjer za takav postupak mogla bi biti uzrečica iz popularne kulture 'Let's hug it out' koju možda ne možemo u potpunosti smatrati pravim idiomom, ali se njeno razumijevanje u određenoj mjeri osamostalilo od originalnog konteksta te se ova uzrečica nalazi na putu da postane idiom, iako to nije u potpunosti zadano.

Uzmemo li sve navedeno u obzir, možemo zaključiti da prevođenje idiomatskih izraza zahtjeva posebnu vještinu i razumijevanje njihovih pozadinskih mehanizama, ponajprije shvaćanje konceptualnog polja i fleksibilnosti njegovih granica i stilističkih potencijala te pragmatike, a istovremeno treba biti svjestan prednosti i nedostataka vezanih uz određeno prijevodno rješenje. Mogli bismo reći da najvažnija spoznaja koja proizlazi iz ove analize jest ona o relativnoj neprevodivosti idioma i idomatskih izraza ili riječima Horodecke i Osadnika: „We come to the conclusion that translation in the field of idiomatic expressions is not in general possible. Idioms, except those which have identical vocabulary and structure in both languages, cannot be translated; they can only be replaced by idioms of the other language of rephrased in plain language.“9 Konačno, upoznavši se pobliže s prirodom odnosa idioma i frazema, smatramo da valja usporediti odnos dvaju jezikoslovnih tradicija koje koriste ove pojmove, kao i njihov pristup tom jezičnom fenomenu te u konačnici utvrditi sličnosti i razlike te njihovu relevantnost za oblikovanje osnovnih spoznaja o problemu.

2.5. Jezikoslovne tradicije

Kao što smo to već ranije osvijestili, opseg proučavane problematike iznimno je obiman, stoga ćemo se nastojati fokusirati na pristupe koji su primjereni za potrebe ovog rada. Pritom je važno imati na umu sve moguće nedostatke koji potencijalno proizlaze iz odabira takvog postupka. Rekavši to, možemo se pomnije posvetiti problematici, zasebno za svaki od navedenih jezika. Pregledavajući odgovarajuću literaturu na hrvatskome i engleskome,10 vrlo je lako opaziti kvantitativnu ali i kvalitativnu diskrepanciju koja se nameće već na prvi pogled. Naime, idiomatičnost i idiomi iznimno su proučavan fenomen u anglofonom jezikoslovlju i u teoriji i praksi. Razlog tome može biti i postojanje teorijske tradicije proučavanja koja obuhvaća nekoliko stoljeća, dok se hrvatska tradicija uvelike odlikuje praktičnim pristupom koji određenje frazema smatra donekle samorazumljivim u znanstvenoj zajednici.11 To nikako ne znači da je razumijevanje frazema u hrvatskom jezikoslovlju inferiorno u odnosu na angolofonu tradiciju, već govori o različitosti pristupa uvjetovanim nizom čimbenika. Ipak, iako rijetki, teorijski pristupi postoje i u hrvatskom jezikoslovlju, pa navodimo definiciju frazema iz Hrvatskog frazeološkog rječnika prema kojoj su frazemi: „(…) ustaljene sveze riječi koje se upotrebljavaju u gotovu obliku, a ne stvaraju se u tijeku govornog procesa, i kod kojih je bar jedna sastavnica promijenila značenje, tako da značenje frazema ne odgovara zbroju značenja njegovih sastavnica. Među važnim odrednicama frazema jesu i njihova ekspresivnost, slikovitost i konotativnost“.12 Osim navedene definicije, autorice dijele frazeme na temelju njihovog sintaktičkog ustrojstva pa tako govore o svezama riječi (sintagme punoznačnih riječi), fonetskim riječima ili frazemima s jednom punoznačnom riječju te o onima koji imaju oblik rečenice. Prema tome možemo zaključiti da je naglasak stavljen na njihovu formalnu i značenjsku komponentu, ali i stilističke učinke koje frazemi mogu imati u jezičnoj uporabi, što nikako ne treba zanemariti s obzirom na to da se i u tome ostvaruje njihova posebnost i zaseban položaj u jeziku. Shvatimo li stoga frazem na temelju navedene definicije, moguće je takvo razumijevanje postaviti u odnos s teorijskim tekovinama anglofone lingvistike. Takav će nam komparativni pristup omogućiti uvid u potencijalne razlike između pojmova frazem i idiom, čime ćemo pojasniti našu raniju postavku o toj problematici. Nadalje, kao što smo već spomenuli, cjelovit korpus radova o idiomu neobuhvatan je za opseg ovoga rada, pa iz tog razloga iz njega izdvajamo, među ostalim, knjigu Chitre Fernando (1996) Idioms and idiomacity koja na sistematičan i pregledan način iznosi razvoj misli o idiomima i idiomatičnosti u anglofonoj lingvistici. Iz tog ćemo se razloga i poslužiti njezinom osnovnom podjelom idioma koja nastoji obuhvatiti većinu teoretskih pristupa tom jezičnom fenomenu, koliko god oni možda bili nepomirljivi u određenim detaljima.

Dakle, Fernando izdvaja tri osnovne značajke idioma te ih naziva složenost, opća prihvaćenost i semantička netransparentnost.13 Već letimična usporedba s definicijom iz Hrvatskog frazeološkog rječnika pokazuje da su oba određenja donekle slična, uz naravno manje razlike u opsegu i relevantnosti definiranja određenog elementa ovog jezičnog fenomena. Osim toga, očigledno je da se sve tri navedene odrednice nikako ne mogu uzeti kao apsolutne vrijednosti, čega je i autorica zasigurno svjesna. Naime, već prva odrednica, složenost, dolazi uz upozorenje da određeni autori ne misle da idiomi nužno moraju imati više od jedne sastavnice, pa na primjer Charles Hockett govori upravo o takvim idiomima te čak navodi i idiome na razini morfema, naglašujući produktivnost kao najvažniju odrednicu idioma.14 Naravno, većina autora drži da su idiomi višečlane sintagme, no suprotna mišljenja u ovom pogledu su iznimno važna s obzirom na to da broj sastavnica možda ne treba smatrati pretjerano relevantnim u određivanju idioma i da prednost treba dati funkcionalnim, a ne formalnim kriterijima. U tome smislu druga odrednica, opća prihvaćenost, trebala bi biti znatno važnija u ovom kontekstu nego broj sastavnica idioma. Valja spomenuti da se opća prihvaćenost ne mora odnositi isključivo na društvene norme korištenja određenog idioma ili idiomatičnog izraza, već se može primijeniti i na znanstveni konsenzus o idiomatičnosti neke jezične pojave. Drugačije rečeno, idiomi su uvijek povezani uz odgovarajuću leksičku jedinicu, to jest onu na kojoj se temelji njihovo značenje, te su kao takvi prepoznati kao jedinice vokabulara određenog jezika za razliku od ad-hoc sintaktičkih tvorevina koje nije moguće predvidjeti. Nadalje, takve sintaktičke tvorevine ovise isključivo o kompetenciji govornika da stvara iskaze na razini rečenice, dok su idiomi kao cjelina u uporabi u određenoj mjeri automatizirani. Primjerice, idiomatska rečenica/poslovica iz engleskog Don't look a gift horse in the mouth koja svoj hrvatski pandan pronalazi u poslovici 'Poklonjenu konju u zube se ne gleda'15 temelji se na leksičkoj jedinici 'konj' i njezinoj metaforičkoj konotaciji i stoga je vrlo lako možemo povezati s odgovarajućom leksičkom jedinicom. S druge strane, u rečenici u kojoj bismo zamijenili temeljnu leksičku jedinicu nekom drugom, makar ona pripadala istom semantičkom polju kao što je na primjer riječ 'kobila', došlo bi do određenog gubitka opće prepoznatljivosti. Samim time postavlja se pitanje gubi li iskaz istovremeno i svoju idiomatičnost, odnosno frazemičnost. Naime, svakako je izvjesno da izraze Don't look a gift mare in the mouth i Poklonjenoj kobili zube se ne gleda nećemo nikako naći ni u jednom rječniku niti će oni vrlo vjerojatno postati ustaljeni izrazi u općoj uporabi, ali nemoguće je zanemariti činjenicu da je frazeološka sastavnica ostala sačuvana, makar se ovdje primjerice radilo o ludičkom okazionalizmu koji ovisi o specifičnom kontekstu, a utemeljen je tek na zamjeni roda ishodišne imenice. Naravno, druga sastavnica termina opće prihvaćenosti odnosi se i na prihvaćenost i prepoznatljivost pojedinog idiomatičnog izraza u općoj jezičnoj kulturi i svakodnevnoj uporabi. Iako se definicija doima samorazumljivom, treba upozoriti na nedostatak njezine empirijske provjerljivosti jer se opservacija i selekcija spomenutih izraza, kako tvrdi Fernando, uvelike temelji na „teoretskoj orijentaciji“16 osobe koja interpretira rezultate korpusa govornog jezika ili slične leksikografske građe. U krajnjem slučaju, dobro je i ponovno upozoriti na problem nedosežnosti objektivnosti i relativističkog pristupa problemu kada govorimo o kriterijima određivanja idioma jer je isti problem dobro imati na umu i u vezi posljednjeg kriterija kojim ćemo se detaljnije baviti – semantičke netransparentnosti. Fernando u najkraćim crtama definira ovaj kriterij na sljedeći način: „Značenje idioma nije zbroj njegovih sastavnica. Drugim riječima, idiom je često ne-doslovan“.17 Dakle, riječi koje ulaze u sastav idioma mijenjanju svoje značenje u suodnosu s drugim sastavnicama idioma, a ta je promjena u nekim slučajevima utemeljena na metaforičkom potencijalu određene riječi. Prema tome, možemo zaključiti da je idiom sam po sebi poseban kontekst ili čak specifična uporaba riječi u kojemu se ona značenjski preoblikuje. Ipak, najveći problem ovog određenja nalazimo u prilogu „često“ pomoću kojeg se na određeni način ograđujemo od idioma koji potencijalno nisu utemeljeni na prenesenom značenju. Primjerice, engleski izraz Grin and bear i njegov gotovo identični hrvatski pandan 'Šuti i trpi' ne mogu se smatrati iznimno semantički netransparentnima te se u tom smislu nameće pitanje radi li se tu uopće o idiomima, iako je neosporivo da u određenoj mjeri postoji primjesa prenesenog značenja. Možda bismo mogli stoga govoriti o pretežito nemetaforičkoj kolokaciji ili prigodnim formulama, no smatramo da bi se na taj način bezrazložno udaljili od srži ove rasprave i zanemarili znatno važnije probleme vezane uz metaforičnost idioma. Usporedimo li pak spomenuti stoički idiom Grin and bear s njemu sinonimskim parnjakom u engleskom poput izraza Roll with the punches, možemo zamijetiti da u tom slučaju dolazimo do značajnijih spoznaja, to jest, primjećujemo da dva idiomatska izraza koji uvelike dijele konceptualno polje znatno razlikuju u stupnju značenjske transparentnosti. Naime, potonji izraz ni u jednoj od svojih sastavnica ne da za naslutiti o čemu je zapravo riječ u kontekstu cijele sintagme. Riječi roll i punch nemaju na doslovnoj razini apsolutno nikakve poveznice sa staloženim podnošenjem patnje, dok s druge strane grin i posebice glagol bear znatno jednostavnije možemo povezati sa spomenutim konceptom. Ukratko, dani primjer daje nam za naslutiti da kriterij semantičke netransparentnosti ne možemo shvatiti u apsolutnim okvirima te da je on ponajprije stvar subjektivne procjene, iako ona nije u potpunosti proizvoljna, te nam također govori o mogućnosti stupnjevanja prisutnosti ili odsutnosti metaforičke komponente. Nadalje, treba spomenuti da je određena mjera sumnje dobro došla u odnosu naspram tri kriterija određivanja idioma i da je nemoguće s potpunom sigurnošću smjestiti određeni izraz u navedene kategorije. Ipak, treba biti svjestan činjenica da je podjela produkt konsenzusa velike građe istraživanja idiomatskih izraza i kao takva se ne može smatrati potpuno proizvoljnom ili predmetom „teoretske orijentacije“.

2.6. Odnos idioma i idiomatičnosti

Pozabavivši se formalnim kriterijima određivanja idioma razjasnili smo odrednice prema kojima određeni jezični izraz možemo smatrati idiomom ili idiomatičnim u određenoj mjeri. Ipak, odnos između pojmova idiom i idiomatičan ne možemo smatrati samorazumljivim te ga je stoga nužno potanje objasniti te uspostaviti distinkciju koja će nam biti važna u daljnjem radu. Što se samog značenja pojma idiomatičnosti tiče, Rosamund Moon u svojoj knjizi Fixed Expressions and Idiom in English: A Corpus-Based Approach definira idiomatičnost kao jezičnu univerzaliju utemeljenu na kriterijima veoma sličnim onima pomoću kojih Fernando određuje idiome te nam zapravo ne pomaže mnogo u njihovu razlikovanju.18 Ipak, vrlo korisnim smatramo njezino upozorenje o terminološkoj pluralnosti vezanoj uz problem kojim se bavimo, a koji pak uvelike proizlazi iz činjenice da je riječ o jednom univerzalnom fenomenu. Osvrnemo li se stoga na prethodni dio rada gdje smo odredili idiome kao izraze koji imaju više od jedne sastavnice, opće su prihvaćeni u govornoj zajednici te u pravilu imaju preneseno značenje, onda bismo mogli zaključiti da bi se jednom riječju ta karakteristika vrlo jednostavno mogla nazvati idiomatičnošću. Drugim riječima, zdravorazumski je reći da su idiomi zapravo idiomatični izrazi, no pitanje je možemo li ova postavka vrijediti u recipročnom smjeru, odnosno jesu li svi idiomatični izrazi idiomi. Prema Fernando19 najkraći mogući odgovor bio bi negativan jer fenomen idiomatičnosti pronalazimo u izrazima za koje sa znatnom sigurnošću možemo zaključiti da nisu idiomi. Tako će malo tko svakodnevne izraze poput primjerice crna kava ili vremenska prognoza svrstati među idiome s obzirom na činjenicu da ne udovoljavaju kriteriju semantičke netransparentnosti. Ipak, izrazi u sebi sadrže određenu mjeru idiomatičnosti jer odgovaraju na ostale kriterije, a test supstitucije komponenata proizvodi kombinacije koje nisu u potpunosti komplementarne te pomalo otežavaju razumijevanje i utječu na prepoznatljivost ishodišnog izraza. Primjerice, smeđa kava i dnevna prognoza nisu sami po sebi nedokučivi ili pogrešni, ali ipak na određeni iznevjeravaju pravila i očekivanja jezične zajednice. Prema tome mjerilu mogli bismo zapravo idiomatičnost pronaći u gotovo svakoj društvenoj situaciji, počevši od jednostavnih pozdrava Dobar dan! pa sve do složenih, ali predvidljivih komunikacijskih formula poput normativno sankcioniranog i neutralnog razgovora o vremenu. Ovdje je zapravo ključna riječ očekivano jer svako razbijanje idiomatičnih izraza predstavlja svojevrsnu kreativnost koja otežava razumijevanje zbog svoje novine i nepoznatosti. Usporedimo li stoga idiomatičnost s kriterijima raspoznavanja idioma, možemo primijetiti da su prepoznatljivost i očekivanost određene sintagme ili rečenice, odnosno opća prihvaćenost, zapravo temelj njihove idiomatičnosti te da je idiomatičnost iznimno raširen i značajan mehanizam u funkcioniranju jezika. Dakle, pojam idiomatičnosti ne moramo nužno vezati uz idiome, što je spoznaja koja će nam postati vrlo važna kasnije u radu kada ćemo pokušati utvrditi odnos između idioma i psovki.

2.7. Promjenjivost idiomatičnih izraza i kreativnost neoriginalnosti

Govoreći o očekivanosti i predvidljivosti, moguće je doći do odbačenog i pomalo zastarjelog mišljenja o nepostojanju kreativnosti u idiomatskim izrazima, pa bismo određenje Hrvatskog frazeološkog rječnika prema kojem se oni koriste u „gotovu obliku“ mogli smatrati tek donekle točnim kao što smo natuknuli u ranijem primjeru o „poklonjenoj kobili“. Naime, nemoguće je osporiti činjenicu da su idiomi u velikoj mjeri formalizirani odnosno ustaljeni izrazi te da u pravilu očekujemo stupanj nepromjenjivosti i postojanosti karakterističan za lekseme, ali ipak moramo biti svjesni da oni nisu u potpunosti određeni leksičkom razinom te da se ostvaruju i na sintaktičkoj, a ponekad čak i na tekstnoj razini. Prema tome, potrebno je pomnije istražiti transformacijske potencijale idioma te uvidjeti u kojem su odnosu formalna određenost idioma s jedne strane i njegov potencijal za fluidnost s druge. Drugim riječima, nastojimo saznati što je kreativnost neoriginalnosti u kontekstu idioma. Tom se problematikom na određeni način bavio i Bruce Fraser koji u svojem članku Idioms within a Transformational Grammar (1970) predlaže skalu okamenjenosti idioma na sedam razina.20 Na temelju spomenute podjele, autor smatra, moguće je opisati u kojoj se mjeri određeni idiom može mijenjati ovisno o njegovo intrinzičnom transformacijskom potencijalu. Počevši od najniže razine, Fraser navodi potpuno okamenjene idiome čija je forma u potpunosti zadana. Takvi idiomi uistinu bi odgovarali klasičnom određenju prema kojem nikakva promjena u takvim izrazima nije moguća. Kao primjer takvog idioma Fraser navodi blow off some steam21 koji prema njemu nema mogućnost ikakve promjene. Međutim, potencijalni problem na koji nailazimo kod Frasera njegov je ekskluzivno gramatički pristup te se transformacija o kojoj on govori odnosi isključivo na promjenu gramatičkog ustrojstva zadanog idioma. Ipak, uzmemo li u obzir mogućnost prema kojoj možemo osnovni glagol ovog okamenjenog idioma mijenjati po vremenima, primijetit ćemo da su rečenice He is going to blow off some steam, He should blow off steam, He could blow off a bit of steam i Let off some steam22 samo neke od mogućih varijacija ishodišnog idioma te zamjećujemo da se promjena može dogoditi ne samo u izmjeni glagolskog vremena, nego i u temeljenom leksemu te u ispuštanju određene sastavnice ove sintagme. Ipak, moguće je da je Fraser pogriješio tek u odabiru idioma, pa bismo umjesto njegovog navedenog primjera mogli staviti manje semantički transparentan idiom poput primjerice specifičnog engleskog izraza Kit and kaboodle kojeg bismo tek okvirno mogli prevesti hrvatskim frazemom 'Od a do ž'. Razmišljanje o navedenom idiomu stoga nameće sljedeće pitanje – je li moguće gramatičkom varijacijom izmijeniti formu ovog frazema? Sudeći prema iznimnoj semantičkoj netransparentnosti i uskom povezanošću dvaju dijelova te sintagme možemo zaključiti da je odgovor na to pitanje negativan. S druge pak strane treba znati da gramatička varijacija nije jedini mogući oblik promjene kojoj je određeni idiom podložan. Iako ga možemo odbaciti pod izlikom nerelevantnosti i neznanstvenosti, kreativni ludički potencijal u korištenju idioma svakako valja uzeti u obzir jer je tu ipak riječ o nekoj vrsti transformacije. Naime, uzmemo li stoga idiom Kit and kaboodle i postavimo li ga u situaciju u kojoj dolazi do kreativne promjene, vidjet ćemo da se variranjem početnog oblika ne udaljujemo značajno od srži idioma, već da ostvarujemo njegov transformacijski potencijal u drugačijem, ali još uvijek prepoznatljivom obliku. – That's a lot of things. You brought the whole kit and kaboodle. – Not really, I only brought the kit, but I left the kaboodle at home. U primjeru možemo vidjeti kako se okamenjeni idiom u odgovoru razdvojio u dvije sastavnice radi postizanja svojevrsnog ludičkog učinka, ali je unatoč tome njegova idiomatičnost sačuvana s obzirom na to da isti taj učinak razumijevamo upravo preko idiomatičnosti. Primjer možemo naći u hrvatskom jeziku koji dozvoljava veću sintaktičku slobodu u odnosu na analitički engleski. Pa tako na primjer sintagmu 'Ispeci pa reci' možemo zamisliti u transformiranom obliku poput 'Ispečeno i rečeno' gdje stilističko težište pomaknulo s glasovnog podudaranja riječi na efekt koji proizvodi preoblika u pasivno stanje. Fraserova hijerarhijska promjenjivosti idioma stoga nam se ne čini suviše održivom u okvirima ovog rada jer ne smatramo da je bitno koliko su idiomi fleksibilni u odnosu na svoj početni oblik, već je važnije pitanje na koje je sve načine moguće izmijeniti idiom da bi on ostao prepoznat kao takav. Nadalje, kritika takve hijerarhije dokazuje da formalistički pristup ne bi trebao biti i jedini u istraživanju idioma, već ga je dobro nadopuniti stilističkom ili pragmatičkom komponentom.

Govoreći o prednosti kvalitativnog načina proučavanja transformacije idioma u odnosu na određivanje razine mogućnosti njihova mijenjanja započeli smo temu o oblicima transformacije idiomatskih izraza. U tom smislu, Fernando navodi četiri osnovna oblika transformacije idioma, pa tako redom spominje zamjenu, dodavanje, permutaciju i izbacivanje.23 Naravno, nije na odmet napomenuti da granice između ovih postupaka nisu uvijek potpuno jasne, ali u većini slučajeva transformacije idioma moguće je određeni postupak povezati s promjenom koja se dogodila. Također, valja napomenuti da pojedini postupak transformacije možda neće biti u skladu s prirodom određenog idioma, što naravno ne znači da idiom nije promjenjiv. Posvetimo li se pomnije izbacivanju, možemo vidjeti da je to vrlo čest postupak koji je u pravilu vezan uz dulje idiomatske izraze poput izreka ili poslovica. Pa tako uglavnom nema potrebe dovršavati izraze kao što su 'Trla baba lan', 'Tko pod drugim jamu kopa', Fool me once ili If you can't stand the heat i sl. Ovdje se zapravo radi o jezičnoj ekonomičnosti i motivacija za transformaciju zasigurno nije posve stilistička, iako možemo zamisliti primjere koji brisanjem nastoje stvoriti određeni dojam. Takva bi bila eliptična rečenica Pot. Kettle. Black. u kojoj se isprekidanim tonom i naglašavanjem leksičkih sastavnica ustaljene i dobro poznate poslovice dodatno nastoji postići ironijski učinak. U hrvatskoj verziji ove engleske poslovice možemo postići veoma sličan učinak kažemo li tek 'Sova. Sjenica'. Taj krnji izraz u sebi sadrži smisao ishodišne rečenice kao i njegovu idiomatičnost u obliku reference jer bi se uporabom nekih drugih leksema u ovom slučaju toliko udaljili da bi temeljena veza bila prekinuta, a samim time teško bismo mogli govoriti o bilo kakvoj idiomatičnosti novonastalog izraza. Ukratko, brisanje je vrlo vjerojatno najčešći postupak transformacije idioma zbog svoje praktičnosti i zato na njega treba obratiti posebnu pozornost. Osim toga treba biti svjestan ne samo elemenata koji su prisutni, već ih onih koji su izostavljeni, odnosno tek implicitno prisutni.

Sljedeći postupak u ovome nizu je permutacija. Prema Fernando, permutacija je iznimno rijetka i ograničena metoda transformacije idioma u engleskom te kao takva ostvaruje se tek na nekoliko specifičnih načina i u pravilu je uvijek riječ o gramatičkoj preobrazbi. Jednostavnije rečeno, ovdje se ponajprije radi o zamjeni vrste riječi ili rečeničnog stanja, a taj postupak u engleskom slijedi utvrđena gramatička pravila. Dakle, dva temeljna postupka permutacije u engleskom su gerundivizacija i pasivizacija. Prvi od njih temelji se na istom načelu kao i transformacija brisanjem, dok bismo za pasivizaciju mogli reći da je kontekstualno određena, ponajprije izostankom rečeničnog subjekta. Fernando u tom kontekstu uvodi razliku između opcionalne permutacije koja je posljedica slobodne varijacije s jedne strane, te obvezne permutacije koja je stvar zakonitosti jezika.24 Za potrebe ovog rada posebice je važna opcionalna permutacija s obzirom na to da je transformacija u tom slučaju odraz kreativnosti govornika koji ostvaruje novu idiomatsku formu povezanu s ishodišnim oblikom. Prema tome, sažmemo li dulji idiomatski izraz Pushing up the daisies u ad hoc kovanicu Daisy-pusher upper25 dobivamo novonastalu imenicu koja se snažno referira na početni izraz te u sebi sadrži njegovu idiomatičnost zbog čega je razumijevanje ove značenjski neprozirne riječi zapravo i moguće. Permutacija u tom smislu nije pogodna za hrvatski jezik jer preferira nominalizaciju, što nije u skladu s normama hrvatske gramatike, pa je tako teško naći adekvatne primjere. Dodavanje je s druge strane vrlo plodan oblik idiomatske transformacije u oba jezika zbog svoje jednostavnosti. Dakle, u tom postupku nećemo uvelike narušiti ishodišnu formu idiomatskog izraza ako u njega ukorporiramo neki novi element. Stoga lako možemo zamisliti ubacivanje pridjeva i priloga da bi se idiomi iz opće uporabe bolje prilagodili kontekstu specifične situacije. Za primjer možemo uzeti jednostavan frazem i dodati neku vrstu modifikacije da bi se izvanjezična stvarnost što više približila idiomu: 'On je naš lokalni bog i batina', 'Puna mu je šaka njegove crne, rijetke brade' ili 'Nisam čuo od njega ni a ni b, a kamoli c'. Možemo primijetiti da je ovaj postupak vrlo pogodan za transformaciju zapravo bilo koje vrste idiomatičnog izraza jer on ostaje sačuvan u svojem izvornom obliku, odnosno svi njegovi početni elementi ostaju nepromijenjeni. Naravno, mogli bismo prigovoriti da se ovdje ne radi ni o kakvom obliku transformacije s obzirom na činjenicu da idiomatični izraz zapravo ostaje nepromijenjen, ali takvu pretpostavku možemo odbaciti jer dodavanjem novih elementa mijenjamo, točnije sužavamo opseg njegova značenja prilagođavajući ga određenoj govornoj situaciji. Posljednji postupak transformacije idioma koji ćemo spomenuti je zamjena ili supstitucija, a već sam naziv nam daje za naslutiti da je ovdje riječ o postupku u kojem se jedan ili više elementa određenog idiomatskog izraza zamjenjuje nekim drugim. Motivacija za zamjenu u velikoj je mjeri podudarna s onom koja se odnosi na dodavanje. Dakle, zamjenom elemenata preciznije se određuje kontekst te se na kreativan način upućuje na specifičnog referenta. Tako je ad hoc izreka 'Nemoj se s bogatim bosti' utemeljena na zamjeni leksema rogat s leksemom bogat prema načelu metaforičke asocijacije koncepta moći s bogatstvom i zvučne podudarnosti pridjeva 'rogat' i 'bogat'. Ovaj postupak poigravanja s idiomatičnim izrazima vrlo su često znali koristiti urednici na naslovnicama satiričkog časopisa Feral Tribune pa tako nalazimo novonastale idiomatične tvorevine poput 'HRT fašizmu', 'Messie se vraća kući' ili 'Lovac na pelene'26 koje su na taj način s ironijom referirale na suvremene društvene događaje. Slične publikacije na engleskom jeziku također slijede načelo zamjene radi privlačenja pozornosti pa tako nalazimo naslove koji se očito referiraju na opće poznate idiome kao što su Between Iraq and a hard place, Blood, sweat & cheers ili Stiff upper flip.27 Prisutnost zamjene u masovnim tiskanim medijima govori o efektivnosti i upečatljivosti u spajanju poznatog i nepoznatog te se doima da baš ovaj postupak pokazuje najveći kreativni potencijal u preoblikovanju idioma.

Ukratko, možemo zaključiti da su transformacijski i kreativni potencijali idioma i idiomatskih izraza znatno veći nego što bismo to mogli očekivati, vodimo li se naravno isključivo formalističkim definicijama, što nam također pokazuje da idiomi nisu toliko ustaljeni kako smo možda isprva mislili. Sa svime raspravljenim na umu, smatramo da je sada moguće primijeniti spoznaje o idiomima i idiomatičnosti na polju psovanja i psovki, primarnom fokusu ovoga rada.

Bilješke

1 Primjerice Ladan kada govori o prevođenju psovki, no tvrdnja se ne mora isključivo odnositi samo na taj dio jezika. Ladan, Tomislav. 1970. Jezični tabu. U: Ta kritika. Matica hrvatska. str. 223.

2 Weinrich, Harald. 2005. Lingvistika laži: može li jezik sakriti misli? Algoritam. str. 24.

3 Whorf, Benjamin. 1956. Science and Linguistics. U: Language, Thought and Reality .str. 214.

4 Lyons, John. 1977. Semantics Vol. 1.Cambridge: Cambridge University Press. str. 253.

5 Spence, N.C.W. 1961. Linguistic Fields, Conceptual Systems and the Weltbild. Transactions of the Philological Society. str. 94.

6 Marković, Ivan. 2012. Uvod u jezičnu morfologiju. Disput. str. 9.

7 Ivir, Vladimir. 1978. Teorija i tehnika prevođenja: Udžbenik za I i II god. pozivnousmerenog obrazovanja i vaspitanja srednjeg stupnja prevodilačke struke. Centar „Karlovačka gimnazija“ Sremski Karlovci. str. 136.

8 Batani, Reza Mohammad. 2010 Collocations and Idioms and Their Translability. Iranian studies. 43. str. 595-597.

9 Horodecka, Ewa; Osadnik, Waclaw, M. 1990. The problem of translation of idiomatic expressions from English into Polish. New Zealand Slavonic Journal. str. 173.

10 Ponajprije mislimo na Moon (1998), Fernando (1996) i Menac (2003).

11 Važno je napomenuti da se hrvatska riječ „idiom“ u kontekstu ovog rada ne odnosi na pojavni oblik jezika što bi možda predstavljalo primarno značenje te riječi, već označuje ono što se u hrvatskoj jezikoslovnoj tradiciji naziva frazemom. Također engleska riječ „phrase“ također može imati značenje riječi idiom, iako se konotacijske više veže uz laički a ne lingvistički kontekst.

12 Menac, Antica; Fink-Arsovski, Željka; Venturin, Radomir. 2003. Hrvatski frazeološki rječnik. Ljevak. str. 6.

13 Naši prijevodi, originalni izrazi su compositeness, institutionalization i semantic opacity Fernando, Chitra. 1996. Idioms and Idiomaticity. Oxford University Press. str 3.

14 Hockett, Charles F.1958. A Course in Modern Lingustics. Oxford & IBH Publishing Co. str. 308-309.

15 HFR str.8 govori o nacionalnim i međunarodnim frazemima, stoga primjer u ovom slučaju pripada potonjoj skupini da bi se izbjegao nesrazmjer u prevođenju.

16 Fernando, str. 69.

17 Fernando, str. 3.

18 Moon, Rosamund. 1998. Fixed Expressions and Idioms in English. Clarendon Press Oxford. str.6. Moon izbjegava terminološku zbrku koristeći se nazivom ustaljeni izraz (fixed expression), no smatramo da je za naše potrebe ovo rješenje preopćenito.

19 Fernando str. 30.

20 Fraser, Bruce. 1970. Idioms within a transformational grammar. Foundations of Language, 6. .str. 39

21 Fraser, 29. str.

22 https://idioms.thefreedictionary.com/blow+off+some+steam Izvor navodi ishodišni oblik „blow off (some) steam“ što je dodatna potvrda da nisu svi dijelovi idioma podjednako „okamenjeni“.

23 Fernando str. 42.

24 Fernando str. 49.

25 Iako poprilično nepouzdan, Urban dictionary navodi taj leksem, pa stoga ne možemo govoriti o pravom neologizmu.

26 Brojevi 697, 552 i 789.

27 https://www.shortlist.com/news/the-60-greatest-newspaper-headline-puns/53017