Diplomski radovi

4. Kategorije osjetila unutar sinestezije

U današnje vrijeme o osjetilima razmišljamo upravo u kategorijama samih osjetila, pri čemu ih kulture zapadne civilizacije tradicionalno svrstavaju u pet kategorija: vid, sluh, miris, dodir i okus. Ta je podjela poznata još iz Aristotelova vremena koji ju je prvi iznio u svojemu djelu De Anima opisujući i danas gotovo općeprihvaćenu hijerarhiju osjetila. Pritom se vid smatra najnaprednijim i najrazvijenijim oblikom percepcije, slijede ga sluh, miris i okus, dok dodir zauzima posljednje mjesto kao „najniže“, primarno osjetilo (Komaromi 2016: 33). No ta podjela nipošto nije univerzalna, već kulturološki uvjetovana. Na primjer postoji jedan indijski narod kojemu je osjetilo mirisa osnova osobnoga i društvenoga identiteta, dok u zapadnoj kulturi tom osjetilu ne pridajemo veliko značenje, o čemu svjedoči i mali broj pridjeva za miris u jezicima zapadne civilizacije (idem: 34).

Osim toga katkada je teško razgraničiti jedno osjetilo od drugoga te ih obično doživljavamo kao međusobno povezane i isprepletene sustave, a ne kao odvojene ili zasebne. Primjer za takvo jedinstvo osjetila moglo bi biti osjetilo okusa. Naime na naš osjećaj okusa svakako će utjecati tekstura, temperatura, miris i izgled hrane, a to su sve informacije koje dobivamo osjetilima dodira, mirisa i vida (idem). Na primjer u sintagmi sladak miris u pitanju je metaforičko povezivanje doživljaja dvaju osjetila. Mirisu, koji se doživljava upravo osjetilom mirisa, dodijelili smo atribut sladak, dakle pridjev koji potječe iz domene osjetila okusa (Dragičević 2010: 151).

Encyclopaedia Britannica također donosi podjelu na pet osjetila poznatoga antičkog filozofa Aristotela čiji je utjecaj toliko velik da još i danas većina znanstvenika spominje samo pet osjetila, kao da druga ne postoje. Međutim postoje istraživanja koja potvrđuju da čovjek ima mnogo više osjetila. Na primjer mnoge tjelesne funkcije, usprkos zasebnim ulogama, pronalaze svoje mjesto u domeni jednoga osjetila – osjetila dodira. Primjerice receptori za bol reagiraju na mehaničke, toplinske i kemijske podražaje. Drugi receptori reagiraju na svrbež. Nadalje postoje dvije vrste receptora za pritisak, jedna koja se odnosi na lagani pritisak na površini tijela i druga koja se odnosi na dubinski osjet (Koliko osjetila zapravo posjedujemo? Probudite se! 2003).

Ljudsko je tijelo obogaćeno i mnoštvom unutarnjih osjetila koja su zadužena za informiranje o gladi, žeđi, umoru ili boli. Čovjek posjeduje i vestibularno osjetilo – osjetilo ravnoteže. Organi zaduženi za ravnotežu smješteni su u unutarnjem uhu. Osim navedenih osjetila postoji i kinetičko osjetilo, osjetilo koje nam omogućuje nadziranje napetosti mišića, položaj ruku i nogu te kretanje. Međutim osjetilna opažanja nisu svojstvena samo ljudima nego i životinjama. Ali, naravno, postoje neka jedinstvena svojstva koja posjeduje samo čovjek i koja ga čine posebnom vrstom u odnosu na ostala živa bića (idem).

U sljedećim potpoglavljima opisane su glavne karakteristike pet osnovnih osjetila kojima se ljudi svakodnevno služe i bez kojih ne bi mogli normalno funkcionirati.

4.1. Osjetilo vida

Osjetilo vida smatra se najvažnijim osjetilom zato što čovjek u komunikaciji sa svojom sredinom najveći broj informacija dobiva upravo pomoću toga osjetila. Informacije koje dobivamo osjetilom vida veoma su važne jer nas obavještavaju o relativno udaljenim objektima, odnosno omogućuju viđenje šire okoline. Njihova je brzina posebice važna u izvještavanju o promjenama objekata koje promatramo. Stoga valja imati na umu da obavijesti o objektima te pravcu i brzini njihova kretanja u današnjem ubrzanom tempu života svakim danom sve više dobivaju na svojoj važnosti (Ognjenović 1984: 167).

Posebnost osjetila vida predstavlja svjetlo koje se s površine objekta odbija do našega oka. Svjetlost se velikom brzinom prostire na sve strane, no mi izravno ne opažamo svjetlost izvora, već samo onaj dio koji se odbija od objekta i uspijeva doći do našega osjetila. U svakodnevnom opažanju uglavnom nailazimo na objekte koji ne odbijaju svjetlo kao što to čini ogledalo (idem: 167–168). Boja predmeta koji opažamo ne ovisi samo o složenosti svjetlosti koja dospijeva od izvora do njega nego i o načinu i količini upijanja, propuštanja i odbijanja svjetlosnih zraka. Dakle postoje dva osnovna načina ponašanja objekta:

  1. ako objekt na koji pada svjetlo upija svjetlost neselektivno, zrake koje se odbijaju s njega proizvest će učinak akromatskoga viđenja (bijelo – sivo – crno);
  2. ako objekt na koji pada svjetlo upija svjetlost selektivno, odbijeno svjetlo proizvest će učinak kromatskoga viđenja (objekt ima boju) (idem: 172).

Nadalje postoje različite teorije vida koje se posebno bave fenomenom opažanja boja. Problem proizlazi iz pretpostavke da oko sadrži onoliko vrsta receptora koliko su nijansi boja ljudi sposobni razlikovati. Stoga teorije vida pokušavaju razjasniti percepciju boja u koju je uključeno što manje vrsta receptora. Na primjer prema teoriji Janga i Helmholtza u oku postoje tri vrste receptora zaduženih za boje. Riječ je o receptorima za crveno, zeleno i plavo. Osnovicu teorije čini zakon o miješanju boja, odnosno pretpostavka da se iz triju osnovnih boja mogu dobiti sve moguće nijanse (idem: 180).

Kvaliteta, svjetlina i zasićenost predstavljaju tri glavna atributa osjeta vida. Kvaliteta je osnovna karakteristika boje koja je zaslužna za njezino razlikovanje. Svjetlina je intenzitet osjeta vida, a zasićenost dimenzija čistoće boje (idem: 187).

4.2. Osjetilo sluha

Osjetilo sluha čine uši, slušni živac i središte za sluh u velikome mozgu. Prije svega riječ je o uspostavljanju komunikacijskoga lanca između objekta (na primjer klavira), posrednika (na primjer zraka koji provodi zvuk) i subjekta (slušatelja koji prima taj zvuk) (idem: 133).

Izvor zvuka jest neki aparat kojim se mehanička energija prenosi u medij, obično zrak, no on nipošto nije jedini medij. Brzina kretanja zvuka u različitim medijima nije jednaka. Ona ovisi o vanjskim osobinama medija, njegovoj elastičnosti, odnosno gustoći, i temperaturi. Što su molekule u mediju rjeđe, za njihovo pomicanje treba više vremena te će, sukladno tomu, zvuk biti sporiji. Stoga se zvuk brže kreće u krutim tijelima, malo sporije u tekućinama, a najsporije u plinovima (idem: 133–135).

Klasična definicija zvuka jest ona prema kojoj se on određuje kao ono što se čuje. Raspon je zvuka između 16 i 20.000 herca. Zvuk frekvencije niže od 16 herca naziva se infrazvuk, a zvuk frekvencije više od 20.000 herca ultrazvuk. Prema pravilnosti titranja razlikujemo ton i šum. Ton je zvuk koji se sastoji od pravilnih i periodičnih titraja zraka koji sadrži visinu, jačinu, trajanje i boju, što ga razlikuje od ostalih neodređenih zvukova. Šum je skup različitih zvučnih valova izazvanih nepravilnim titrajima zraka. Sveprisutan je i mogu ga stvoriti vjetar, strojevi, promet i slično (idem: 135).

Osnovne su karakteristike glasa visina, intenzitet i boja. Visina glasa (ton) perceptivni je fenomen i ovisi o broju vibracija koje glasnice učine u jednoj sekundi. Intenzitet (jačinu) obično doživljavamo kao glasnoću i ovisi o amplitudi titranja glasnica, dok je boja ono što svaki glas čini jedinstvenim i posebnim u odnosu na ostale.

Teorije sluha pokušavaju objasniti princip prijema zvuka, način kodiranja mehaničke promjene u živčanu te razlikovanje zvuka s obzirom na kvalitetu i intenzitet. Najpoznatija teorija sluha jest Teorija mjesta rezonancije koju je formulirao Helmholtz. Dakle on smatra da se u bazilarnoj membrani niti nejednake dužine ponašaju po principu rezonancije. Kvaliteta osjeta sluha ovisi o mjestu na bazilarnoj membrani, a intenzitet o učestalosti živčanih impulsa (idem: 146–149).

4.3. Osjetilo mirisa

Osjetilo mirisa, zajedno s okusom, najčešće svrstavamo u kategoriju kemijskih osjetila. Zanimljivo je to da je ono kod manje razvijenih životinja mnogo složenije nego u čovjeka. Razlog za to jest upravo to što čovjek i pojedine životinjske vrste, kao što su majmuni i ptice, pripadaju mikrosomatima – bićima kojima je miris sporedno osjetilo, dok je većini životinjskih vrsta – makrosomatima – glavno. Životinje se, ovisno o mjestu prebivanja, razlikuju po broju kemijskih osjetila. Vodene životinje imaju jedinstveno kemijsko osjetilo (istovremeno miris i okus), a u kopnenih je životinja ono podijeljeno na dva dijela: kemijsko osjetilo kontakta (okus) i kemijsko osjetilo doživljavanja objekta na daljini (miris) (idem: 126).

Osjetilo mirisa nedovoljno je istraženo zbog nekoliko razloga. Prvi od njih jest taj što se ono nalazi u rudimentarnome obliku. Osim toga slabo je dostupno, pa se ne primjenjuje u različitim eksperimentima. Paradoksalno je to da je upravo osjetilo mirisa u dalekoj prošlosti ljudima predstavljalo gotovo glavno osjetilo pomoću kojega su tražili hranu i seksualne partnere, a da je s razvojem čovjeka gubilo važnost. No iako informacije koje miris pruža nisu najvažnije suvremenom čovjeku, nipošto ne znači da su nevažne (idem).

Ljudi su sposobni doživjeti ogroman broj različitih mirisa. Najjednostavnija podjela mirisa donosi dvije vrste: ugodne i neugodne mirise. No postoje i neki drugi kriteriji prema kojima se mirisi mogu svrstavati u različite kategorije. Jedna od takvih podjela nastala je tako što su ispitanici dobili zadatak da između ponuđenih mirisa odaberu one koje drže sličnima. Izabrali su sljedećih šest kategorija mirisa: voćni, cvjetni, začinski, smolasti, zagorjeli i truležni miris. Crocker i Henderson spominju četiri osnovna mirisa: aromatičan, kiseo, zagorjeli i kaprilni miris. Smatraju da svi složeni mirisi nastaju miješanjem osnovnih četiriju mirisa. To miješanje, odnosno istovremeno djelovanje dvaju mirisa, može imati različite učinke. Na primjer može doći do fuzije, odnosno stapanja dvaju mirisa u jedan, to jest treći miris; mirisi mogu zadržati svoju individualnost (u tom ih slučaju doživljavamo naizmjenično: najprije jedan, a potom drugi); nekada jedan miris obuzme drugi (najčešće jači obuzme slabiji); nekada jedan miris pojača drugi miris ili je moguće da jedan miris neutralizira drugi tako da se ne osjeća ni jedan od njih (na primjer dezodorans) (idem: 130–131).

4.4. Osjetilo okusa

Osjetilo okusa ubraja se u najstarija osjetila. Među životinjskim vrstama nema istu važnost, no uvijek je jedan od osnovnih bioloških kanala spoznaje. Kao i miris, okus je u povijesti predstavljao osnovno osjetilo, a u životu današnjega čovjeka nalazi se gotovo na posljednjem mjestu. Njegova se važnost ne mijenja samo u vremenu nego i u razvoju svakoga pojedinca. Informacije dobivene osjetilom okusa djeci su najvažnije jer novorođenčad jedino na taj način komunicira sa svojom okolinom. Dijete svojim ustima doživljava i svoj prvi socijalni kontakt – kontakt s majkom tijekom dojenja. No djeca će i dalje tijekom ranoga djetinjstva svaki predmet upoznavati stavljajući ga u usta, što govori o fundamentalnosti toga osjetila. Iz navedenih činjenica možemo zaključiti da je osjetilo okusa veoma važan spoznajni kanal u čovjekovu razvoju i da veliki dio toga razvojnoga razdoblja predstavlja čovjekovo osnovno osjetilo (idem: 116–117).

Hans Henning podijelio je okuse u četiri osnovna tipa: slatki, slani, kiseli i gorki. Miješanjem četiriju osnovnih okusa moguće je dobiti veliki broj drugih okusa. Kao što postoje četiri vrste papila i četiri osnovne vrste okusa, mogli bismo pretpostaviti da je svaka vrsta papile zadužena za jednu vrstu okusa. No to nije u potpunosti tako. Postoje određena mjesta na površini jezika na kojima se osjećaju pojedini okusi. Na primjer, na korijenu jeziku najbolje doživljavamo gorak okus, na vrhu jezika sladak, na prednjim rubovima jezika slan, a na zadnjim rubovima kiseo okus. No raspored papila nije podudaran s rasporedom osjetljivosti. Dakle svaka vrsta papile može prenositi informacije svakoga od četiriju okusa (idem: 119–121).

U pojedinim vrstama okusa prilagodba je različita. Vjeruje se da je najizraženija i najintenzivnija kad je riječ o slatkome okusu. Valja spomenuti da se okusni osjeti u uobičajenoj percepciji ne javljaju samostalno, nego zajedno s osjetima mirisa, mehaničkim i termičkim osjetima iz usta te da su veoma važan izvor informacija (idem: 125).

4.5. Osjetilo dodira

Dugo se smatralo da osjetljivost na dodir pripada kemijskoj reakciji, odnosno da fizička promjena na koži dovodi do kemijskoga procesa u tkivu u kojemu je smješten receptor, a ta kemijska reakcija pritom potiče pobuđivanje receptora. No istraživanja su pokazala da je uloga kemijskoga procesa kao posrednika vrlo malo vjerojatna jer su ispitanici imali individualne mehaničke doživljaje koji se nikako nisu stapali u jedan sveukupni dojam, što je za jedan kemijski proces zbog sporosti nemoguće (idem: 84).

Također, postoji proces koji se naziva opažanje dodirom. Riječ je o izrazito složenome procesu koji uključuje osjetilni, motorni i spoznajni sustav koji međusobno surađuju. Dakle motorni sustav koji uključuje pokrete prstiju i tijela ovisan je o osjećaju položaja prstiju i ruku te o procesu razmišljanja koji je zadužen za određivanje informacija potrebnih za prepoznavanje određenoga predmeta. Navedeni procesi zajedničke suradnje stvaraju doživljaj aktivnoga dodira koji se poprilično razlikuje od pasivnoga. Naime aktivni dodir odnosi se na doživljavanje dodira u kojemu osoba kontrolira podražavanje dodirom, dok se pasivni dodir odnosi na situaciju u kojoj pasivno sjedimo dok nas druga osoba dodiruje (idem: 314–315).

Nadalje različita psihofizička mjerenja dokazala su da koža nije jednako osjetljiva na svim mjestima tijela. Na primjer, najniži dodirni pragovi zabilježeni su na usnama i području oko njih. Vrhovi prstiju također su veoma osjetljivi, dok osjetljivost opada uz ruku i od srednje uzdužne linije u položaju supinacije.3 Što se tiče fenomena prilagodbe toga osjetilnoga modaliteta, riječ je o tome da stimulacija nepromjenjivoga intenziteta dovodi do slabljenja ili čak potpunoga gubitka osjeta. Uloga slobodnih živčanih završetaka više nije ograničena samo na osjet boli, nego je proširena i na modalitet dodira (Ognjenović 1984: 86–87).

Bilješke

3 Supinacija je pojam kojim se označava kretnja podlaktice pri kojoj je dlan okrenut prema gore.