Diplomski radovi

1. Uvod

Istraživanje koje je 1993. godine proveo američki neurolog Richard E. Cytowic bavilo se proučavanjem odnosa između neurološke pojave, već tada poznatije pod nazivom sinestezija, te izazvanih asocijacija koje se pojavljuju u obliku sinestetičkih metafora. Godine 1996. američki lingvist Sean Day odlučio je ispitati postoje li sličnosti u osjetilnome poretku sinestetičkih asocijacija i sinestetičkih metafora (Day 1996). Dakle njegov je cilj bio oblikovati novo tumačenje sinestezije, ono tumačenje u kojemu se sinestezija ne bi promatrala samo kao neurološka nego i kao lingvistička pojava. Sukladno tomu, oblikovao je ljestvicu sinestezijskih prijenosa u engleskome i njemačkome jeziku. Slijedeći njegovo istraživanje, cilj je ovoga rada oblikovati ljestvicu sinestezijskih prijenosa za hrvatski jezik i usporediti je sa srpskim, engleskim i njemačkim jezikom.

No želimo li u potpunosti razumjeti povijest sinestezije, na samome je početku veoma važno razgraničiti njezinu neurološku osnovu od ostalih značenja koja ona podrazumijeva. Naime sinestezija se odnosi i na retoričke trope, odnosno figure riječi, kao i na zvučni simbolizam o kojemu su detaljnije pisali W. von Humboldt i F. de Saussure. Sinestezija je zauzimala povlašteno mjesto u mnogobrojnim znanostima kao što su umjetnost, glazba, književnost, lingvistika. Riječ je o iznimno rijetkoj sposobnosti koju posjeduje jedna od 25 000 osoba u svijetu. Ti ljudi, koji se nazivaju sinestetima, mogu opisati boju, oblik ili okus nečijega glasa, što predstavlja iskustvo koje se projicira izvan samih pojedinaca i nalazi se izvan njihove svjesne kontrole. Zanimljivo je to da je sinestetima čudna činjenica što ljudi svijet ne doživljavaju poput njih. Stoga se neurolog R. E. Cytowic (1995) pita je li sinestezija stvarna, i ako jest, komu je ona stvarna, sinestetima ili ne-sinestetima.

Iako se pojam sinestezije u medicini pojavio prije tristo godina, ona je još uvijek stajala u drugome planu, prvenstveno zbog toga što je bila promatrana kao subjektivno iskustvo koje se u to vrijeme smatralo nedovoljno važnim za znanstveno proučavanje. Kao drugi razlog kojim bi se moglo objasniti njezino potiskivanje iz znanstvenih okvira mogli bismo navesti to što su u to vrijeme neurologija i psihologija bile tek u začetku, stoga nisu mogle osigurati adekvatan pristup njezinu proučavanju. Međutim nakon godina i godina zanemarivanja, počelo se obnavljati istraživanje sinestetskoga iskustva (Cytowic 1995).

Sam termin sinestezija sastoji se od dvaju dijelova. Prvi dio leksema -sin (lat. syn) znači ʻzajednoʼ, a drugi dio -estezija (lat. aesthesia) označava ʻosjetʼ. Riječ je o tome da će osjetni podražaj jednoga senzornog modaliteta automatski izazvati osjet u drugome senzornom modalitetu (Afra, Funke, Matsuo 2009: 31).

1.1. Opće značajke sinestezije

Zamijećeno je da su sinesteti najčešće ljevaci i žene. Omjer žena i muškaraca u SAD-u je 3:1, a u UK-u 8:1. Također, sinestezija je nenamjerna, ali uvijek izazvana nekim poticajem koji se može identificirati bez velikih teškoća. Percipira se kao nešto što se događa u neposrednoj blizini osobe i takva je percepcija uvijek trajna i generička. Unatoč visokoj inteligenciji sinesteti nemaju ujednačene kognitivne sposobnosti. Većina je njih diskalkulična, dok samo manji broj ima zanemarive teškoće u učenju matematike i obavljanju matematičkih zadataka. Osim toga ne prepoznaju lijevu i desnu stranu i teško se snalaze u prostoru ako se oslanjaju samo na vlastiti osjećaj za orijentaciju. 15% takvih ljudi ima autizam, disleksiju ili poremećaj pažnje. Međutim vrlo se rijetko događa da je njihovo senzualno iskustvo toliko intenzivno da ih ometa u racionalnome razmišljanju. Sinesteti su skloni neobičnim iskustvima kao što su snovi u kojima predviđaju buduće događaje, déjà vu, to jest iluzije sjećanja (Cytowic 1995).

Provedeno je istraživanje (Banissy i dr. 2013) u kojemu se ispitivala teza da sinesteti imaju atipičan profil osobnosti. Budući da je već zaključeno da imaju kognitivne sposobnosti drugačije od ne-sinesteta (na primjer one vezane za memoriju, percepciju i slično), autori su odlučili ispitati grupu sinesteta kako bi utvrdili istinitost te teze. Kao što se i predviđalo, potvrđeno je da su sinesteti visoko na ljestvici otvorenosti prema iskustvu. Međutim neočekivana je bila spoznaja da sinesteti zauzimaju nisko mjesto na ljestvici ugodnosti i teško ju je objasniti (idem: 830). Osim toga pokazuju visok stupanj neuroze i shizotipije. Mogući razlog tomu jest da isti čimbenici koji dovode do razvoja sinestezije potiču i razvoj spomenutih poteškoća, što upućuje na korelaciju. Prema drugome objašnjenju sinestezija sama usmjerava razvoj osobnosti, a prema trećemu da upravo određeni tip osobnosti uzrokuje razvoj sinestezije (idem). Od tih triju objašnjenja posljednje je ipak najmanje uvjerljivo s obzirom na rijetkost sinestezije, njezin nastanak u ranome razvoju i stabilnost u vremenu (idem). Dakle sinestezija nije povezana samo s neobičnim perceptivnim iskustvima nego i s određenim profilom osobnosti koji svakako utječe na to kako sinesteti stupaju u odnose s drugim ljudima (idem: 831).

Nadalje bilo koji roditelj može prenijeti svojemu djetetu sposobnost sinestetskoga doživljaja, a više djece sinesteta može se roditi u istoj generaciji. Međutim Cytowic dosad nije susreo oca koji je tu sposobnost prenio muškomu djetetu, što ne isključuje i tu mogućnost. Iako je njegovo istraživanje nepotpuno, Cytowic zaključuje da barem 10% sinesteta čine homoseksualci i lezbijke, što može upućivati na to da je dio ljudske seksualne orijentacije nepromjenjiv te da geni i druge biološke komponente imaju važnu ulogu što se tiče seksualne orijentacije (Cytowic 1995).

Valja spomenuti i istraživanje (Smilek i dr. 2001) u kojemu se proučavao slučaj jedanaeostogodišnjih jednojajčanih blizanki od kojih jedna djevojčica doživljava sinestetsko iskustvo svaki put kada čuje ili vidi jednoznamenkaste brojeve ili kad misli o njima; takvi joj brojevi asociraju određene boje. Međutim bez obzira na očitu genetsku sličnost, njezina sestra blizanka nema takve asocijacije. To je istraživanje veoma važno jer može potvrditi ili opovrgnuti tezu prema kojoj je sinestezija naslijeđeno iskustvo. Kao što znamo, djevojčice se rađaju s dvama x-kromosomima. Ipak, u spomenutome je slučaju x-kromosom inaktiviran kod jedne od blizanki i ona ne doživljava sinesteziju (idem: 341). Dakle kod te se djevojčice utišao jedan x-kromosom, zbog čega ona ne može doživjeti sinestetsko iskustvo kao sestra. Tu je neusklađenost moguće i drukčije objasniti. Naime autori se pitaju postoji li gen za sinesteziju i ako postoji, gdje se nalazi. Ako je odgovor na to pitanje potvrdan, jedna će djevojčica imati dominantan gen za sinesteziju i sukladno tomu moći će manifestirati to iskustvo, dok druga neće (idem). Iz toga se slučaja dade zaključiti da je sinestezija zaista naslijeđeno iskustvo, no postoji mnoštvo genetskih čimbenika koji utječu na to hoće li se sinestezija pojaviti, kao što je slučaj s jednom blizankom, ili će pak izostati, kao što je slučaj s drugom.

Napadi koji se događaju unutar limbičkoga sustava u hipokampusu izazivaju pojavu sinestezije u osoba koje inače nisu sinesteti. Primjeri toga jesu bljeskanje svjetla, određeni okus, povišenje temperature ili visoki, piskutavi zvukovi. Osjet sinestezije pojavljuje se u čak 4% napada koji se događaju unutar limbičkoga sustava. Napadi koji su ograničeni na dio unutar hipokampusa i oko njega izazivaju samo osnovne doživljaje, pa je primjerice okus opisan kao trpak ili neugodan. Tek kada se napadi prošire na koru velikoga mozga, odnosno na sljepoočni režanj, percepcija toga okusa postaje detaljnija i preciznija (okus artičoke, okus zahrđaloga željeza i slično). Sinestezija je emocionalno iskustvo popraćeno osjećajem sigurnosti i uvjerenjem da je svijet koji sinesteti percipiraju zaista stvaran. Sinestezija se tumači kao iskustvo upravo zato što dva sinesteta mogu različito reagirati na isti podražaj. Osim toga sinestezija se može promatrati kao prerani prikaz normalnoga kognitivnog procesa, što zapravo vodi zaključku da su svi ljudi zapravo sinesteti, međutim samo je nekolicina njih svjesna svoje cjelovite percepcije (Cytowic 1995).

Sinestezija ovisi samo o moždanoj aktivnosti lijeve polutke mozga koja je popraćena metaboličkim promjenama iz neokorteksa prema van, što rezultira poprilično jakom aktivacijom limbičkoga sustava. Nezamjenjiva uloga u tim procesima, neovisno o tome koje se moždane strukture aktiviraju, svakako pripada hipokampusu. Hipokampus je ključan i za doživljavanje drugih izmijenjenih stanja svijesti sličnih sinesteziji, poput percepcije tijekom sinestezije potaknute LSD-om, senzorne deprivacije, limbičke epilepsije ili oslobađanja halucinacija. Bez obzira na to koje se tehnologije rabe pri snimanju mozga, očekuje se da će određeni dijelovi mozga tijekom sinestezije pokazati jaču moždanu aktivnost. Upravo zato mnoge ljude iznenađuje činjenica da moždane funkcije naglo opadaju tijekom sinestezije – pogotovo one koji čekaju testiranje prije nego što se izjasne je li sinestezija stvarna ili izmišljena. Moždane funkcije opadaju oko 18% u lijevoj polutki mozga tijekom sinestezije. Takav pad moždanih funkcija nemoguće je postići upotrebom droga kod osoba koje nisu sinesteti. Čak i ako se rabe preparati koji povećavaju sinestetičko djelovanje, protok krvi smanjuje se u odnosu na prvo mjerenje. Inače, svaki fizički ili kognitivni zadatak i konzumiranje droga pojačavaju protok krvi u tijelu 5 do 10%. No za vrijeme sinestetskoga iskustva moždane funkcije toliko se smanjuju da bi sinestet trebao ostati slijep, paraliziran ili pokazivati neke druge znakove oštećenja mozga (protok krvi u lijevoj polutki mozga gotovo je tri standardne devijacije niži od granica normale). Međutim kognitivne funkcije i neurološke pretrage nakon takva su doživljaja uredne (idem).

Opadanje protoka krvi u mozgu zbunjuje istraživače koji koru velikoga mozga smatraju sjedištem kognitivnih procesa poput analize i donošenja odluka. Limbičkomu sustavu (subkortikalnomu prstenu tkiva koje okružuje moždano deblo i po postanku je starije od kore velikoga mozga) pripisuju ulogu u mnogo „primitivnijim“ funkcijama kao što su emocije, pamćenje i pažnja. U povijesti se limbički sustav – središte za emocije i seksualni nagon – smatrao podređenim neokorteksu, dijelu mozga zaduženomu za razmišljanje i donošenje odluka. U nekih životinja, kao što su zečevi, limbički je sustav razvijeniji od neokorteksa, dok je kod majmuna neokorteks razvijeniji od limbičkoga sustava. Suprotno mišljenjima mnogih tradicionalnih neurologa, ljudski limbički sustav jednako je razvijen kao i neokorteks. Time se želi reći da među njima ne postoji hijerarhija, nego da su jednako važni i jedno bez drugoga ne mogu funckionirati. Neokorteks, kao mjesto svijesti o stvarnosti, ne može bez limbičkoga sustava koji određuje samu važnost tih informacija. Stoga Cytowic smatra da se limbički sustav ne smije podcjenjivati ni zanemarivati, kao što je to bilo u prošlosti, jer on uvelike određuje naše ponašanje (idem).