Diplomski radovi

1. Uvod

1.1. Definicija i uloga ekfraze

Ekfraza (grč. ἔϰφρασıς) književni je termin što ga u Govorničkom umijeću (X, 17) prvi upotrebljava Dionizije Halikarnašanin (1. st. pr. Kr).1 Sačuvano je nekoliko antičkih definicija ekfraze. Sve su zabilježene u djelima grčko-rimskih retoričara carskoga doba. Među njima najraniji je zapis Elija Teona (sredina 1. st. kršć. ere), predstavnika aleksandrijske nove sofistike i autora školskih vježbi iz retorike (προγυμνάσματα).2 Na jednome mjestu (Progymn. CXVIII, 7) Elije Teon ovako definira ekfrazu: Ἔκφρασις ἐστὶ λόγος περιηγηματικὸς ἐναργῶς ὑπ'ὄψιν ἄγων τὸ δηλούμενον.3 Antička znanost o retorici drži dakle da je zadaća vještoga govornika omogućiti slušaocima da stvore živu predodžbu onoga što se pripovijeda. Na prvome mjestu jest zahtjev da ekfraza zorno (ἐναργῶς) opisuje. Tradicija će čuvati ovakvu definiciju ekfraze sve do izmaka antike.

Za Grke i Rimljane ekfraza je slikovito predočavanje tema najrazličitijega spektra. Riječ je stoga jednostavno o opisu (lat. descriptio). Krajnji je cilj ekfraze, kako u 3. st. kršć. ere piše retoričar Nikolaj iz likijske Mire (Progymn. LXVIII, 10), slušatelje učiniti gledateljima (ἣ δὲ πειρᾶται θεατὰς τοὺς ἀκούοντας ἐργάζεσθαι). Kvintilijan (Inst. Orat. VI, 2, 29) pak koristi grčki izraz φαντασία (predodžba) kako bi istaknuo da prikladnom ekfrazom dobar govornik može doprijeti do najdubljih slušateljevih emocija: quas φαντασίας Graeci vocant (nos sane visiones appellemus), per quas imagines rerum absentium ita repraesentantur animo, ut eas cernere oculis ac praesentes habere videamur, has quisquis bene ceperit, is erit in adfectibus potentissimus. quidam dicunt εὐφαντασίωτον qui sibi res, voces, actus secundum verum optime finget.4

Retoričari su obično uzimali primjere ekfraze iz bogata epskoga pjesništva – Homer je dakako uzor bez premca – te iz historiografije, čijim su se prvacima držali Herodot i Tukidid. Tako Teon obašnjavajući principe ekfraze citira Homerov opis Euribata (Od. XIX, 246), Terzita (Il. II, 217) te izradu Ahilejeva štita (Il. XVIII, 468–613). Poziva se i na Herodotov opis ptice ibisa (II, 76), nilskoga konja (II, 71) i krokodila (II, 68). Nadalje, kao primjere ekfraze koristi i Tukididov izvještaj o opsadi Plateje (II, 75–78) kao i opis sprave koju su Beoćani upotrijebili pri zauzimanju utvrde Delija (IV, 100). Ponekad ova retorska προγυμνάσματα spominju i jedan podtip ekfraze, tzv. ἔκφρασις τόπων (opis mjesta). Ovu pak opreku uvodi grčki retor Aftonije u Govorničkim vježbama (II, 47, 9–49, 12). Aftonije naime uspoređuje atensku i aleksandrijsku akropolu, opširno pritom opisujući trijemove, hramove i knjižnice. U istu kategoriju mogli bismo ubrojiti i Kvintilijanove laudes locorum (Inst. IV, 3, 12). Slično i spomenuti Nikolaj iz Mire (68, 10) jasno razlikuje što sve ekfraza može obuhvaćati: ἐκφράζομεν δὲ τόπους, χρόνους, πρόσωπα, πανηγύρεις, πράγματα.5

Kad je riječ o vjernom i zornom prikazivanju predmeta, ljudi i pojava, antički autori ne pribjegavanju isključivo ekfrazi. Tako Dionizije Halikarnašanin, opisujući Lizijin govornički stil, koristi izraz ἐνάργεια (zornost) i definira ga riječima: αὕτη δ' ἐστὶ δύναμίς τις ὑπὸ τὰς αἰσθήσεις ἄγουσα τὰ λεγόμενα, γίγνεται δ' ἐκ τῆς τῶν παρακολουθούντων λήψεως (Lys. VII, 1).6 Izgleda da je ἐνάργεια najraniji i najuobičajeniji izraz kojim se u starini označavao realizam u pjesničkom prikazivanju.7 U Demetrijevu priručniku O stilu (Περὶ ἑρμηνείας) razrađujući četiri vrste stila, opisuje se jednostavni stil (ὁ χαρακτὴρ ἰσχνός, 190–239). Autor ga promatra iz perspektive zornosti (ἐνάργεια) i uvjerljivosti (τὸ πιθανόν). Zornost se, tumači Demetrije, postiže ponajprije potankošću opisa koji ništa ne izostavlja niti izbacuje (Demetr. De elocut. 209).8 Uvjerljivost se pak temelji na jasnoći (τὸ σαφές) i svakodnevnoj uporabi (τὸ συνήθες).9 Demetrije međutim ne spominje čitav niz drugih figura, pa tako ni ekfrazu. Razlog je moguće tražiti u autorovom upozorenju da figure u ovome stilu ne smiju biti upadljive (208).10 Prema drugim autorima ἐνάργεια je pojam podređen ekfrazi pa stoga i jedno od bitnih obilježja ekfraze.11 Za spomenute autore školskih vježbi iz retorike ἐνάργεια je doslovno stilska vrlina (ἀρετή) slikovitog predočavanja. Tako je definira i Elije Teon: ἀρεταὶ δὲ ἐκφράσεως αἵδε, σαφήνεια μὲν μάλιστα καὶ ἐνάργεια τοῦ σχεδὸν ὁρᾶσθαι τὰ ἀπαγγελλόμενα (Progymn. CXIX, 28).12 Druga je stilska vrlina σαφήνεια (jasnoća). Pisci latinskog jezika kao sinonim koriste termine demonstratio (ad Herren. IV, 55 68), evidentia, illustratio, repraesentatio i sub oculos subiectio (Quint. Inst. Or. IX, 2, 40).

Ekfraza kao opis umjetničkog predmeta uobičajena je figura u djelima grčke i rimske književnosti. U literaturi se navode neka među najpoznatijima: Homerovi epovi Ilijada i Odiseja, Pseudo-Hesiodov Heraklov štit, Eshilova Sedmorica protiv Tebe, Euripidova Elektra, Ion i Feničanke, Ep o Argonautima Apolonija Rođanina, Teokritove Idile, Moshova Europa, Herondini Mimi, niz pjesama iz Grčke antologije, Lukijanovi Dijalozi, Slike Filostrata Mlađeg, Longov roman Pastirske zgode Dafnida i Hloje, Zgode Leukipe i Klitofonta Ahileja Tacija, Heliodorove Etiopske priče, spjev Događaji poslije Homera Kvinta Smirnjanina te Nonov Ep o Dionizu. U rimskoj književnosti ekfrazom se služe Nevijev ep Punski rat, Katul u 64. pjesmi, Vergilije u Eneidi, Eklogama i Georgikama, Propercije 2.31, Stacijev ep Tebaida, Petronijeve Satire, Punski rat Silija Italika, Ep o Argonautima Valerija Flaka, Klaudijanov Panegirik i ep Otmica Prozerpine.

Suvremeno poimanje ekfraze prilično se razlikuje od antičkoga budući da ekfrazu promatra u znatno užim okvirima. U obzir se gotovo isključivo uzimaju literarni opisi umjetničkih djela i rukotvorina. Stoga recentna stručna literatura ekfrazu redovito definira kao pjesnički opis slikarskog ili kiparskog umjetničkog djela,13 kao verbalno uprizorenje umjetničkog prikaza,14 ili jednostavno kao riječi o slici.15 Na tome tragu i Bagićev Rječnik stilskih figura vidi ekfrazu kao figuru diskursa, verbalni opis postojećeg ili izmišljenog vizualnog umjetničkog djela: slike, kipa, tapiserije, arhitektonskog motiva, zlatnika i sl.16 Takvo tumačenje antičke ekfraze ima korijene u proznim djelima trojice grčkih pisaca: Filostrata Starijeg, Filostrata Mlađeg i Kalistrata. Prvi od trojice bio je filozof i retor s konca drugog i početka trećeg stoljeća. Autor je većeg broja spisa među kojima se ističu Slike (Εἰκῶνες). Filostrat je naime jednom prilikom bilo pozvan na prijateljevo imanje u Napuljskom zaljevu. Potaknut vlasnikovom molbom, opisao je niz tamošnjih slika. Spis je bio zamišljen kao predavanje ili govornička vježba za buduće sofiste.17 Filostrat Mlađi unuk je Filostrata Starijeg. Oko g. 300. djedovu opisu dodao je veoma sličan opis šezdeset i pet slika (Εἰκῶνες). O Kalistratu se zna samo da je, povodeći se djelima obojice Filostrata, sastavio četrnaest opisa kipova (᾿Εκφράσεις).18 U generičkom smislu, djela spomenute trojice obično se drže nizom retorskih deklamacija u formi ekfraze.19 Posrijedi su dakle modeli kojima se uvježbava govorničko umijeće. Opisi ili interpretacije slikâ ondje igraju drugorazrednu ulogu. Ipak, u njihovim je ekfrazama deskriptivni aspekt usko povezan s narativnim. Štoviše, opisi su i zamišljeni kao pripovijedanje pomoću kojega čitalac može zamisliti naslikani prizor. Za razliku od proze i govorništva, pjesnička se ekfraza rijetko bavi slikarstvom. Ondje prevladavaju opisi svakodnevnih predmeta poput oružja, posuđa, ogrtača, toaletnog pribora, tkalačkih proizvoda, obuće, i sl. Za današnje poimanje ekfraze djelomice je zaslužna i klasična filologija konca devetnaestog i početka dvadesetoga stoljeća. Filolozi su se naime poveli tekstovima gdje izraz ekfraza već u naslovu aludira na opis umjetničkih predmeta i arhitekture. Osim Kalistratova spisa, takva je primjerice bila i posvetna pjesma Opis crkve Svete Sofije (Ἔκφρασις τοῦ ναοῦ τῆς Ἁγίας Σοφίας), djelo bizantskog pjesnika Paula Silentijarija. U filološkom tumačenju ekfraze odlučujuću ulogu imali su junački epovi. Slavni opisi umjetničkih rukotvorina iz Homerove Ilijade i Vergilijeve Eneide još u antici postali su opća mjesta. Budući da je grčko i rimsko pjesništvo imalo svoj izvor, uzor i nadahnuće ponajprije u Homeru, postalo je uobičajeno da se i u kasnijoj epici i lirici naiđe na pregršt opisa dragocjenih predmeta. Tako se izraz ekfraza vremenom počeo koristiti isključivo za opise lijepo načinjenih predmeta.

Književna teorija od davnina je pokazivala živ interes za odnos verbalne i vizualne umjetnosti – riječi i slike. Pjesništvo i likovnu umjetnost prvi je usporedio grčki liričar Simonid (c. 556–468. pr. Kr.) čije stihove parafrazira Plutarh (De Gloria 346f): „Πλὴν ὁ Σιμωνίδης τὴν μὲν ζωγραφίαν ποίησιν σιωπῶσαν προσαγορεύει, τὴν δὲ ποίησιν ζωγραφίαν λαλοῦσαν.“20 I premda slavnoga Kejanina ne ubrajamo u red antičkih književnih kritičara i filozofa, Simonid je ovom devizom prikazao glavnu karakteristiku svoga pjesničkog opusa.21 Horacije nam je u Pjesničkom umijeću (361–365) ostavio drugu znamenitu krilaticu: Ut pictura poesis; erit quae, si propius stes, te capiat magis, et quaedam, si longius abstes; haec amat obscurum, uolet haec sub luce uideri, iudicis argutum quae non formidat acumen; haec placuit semel, haec deciens repetita placebit.22 Ovako shvaćen odnos pjesništva i likovne umjetnosti naišao je na niz različitih tumačenja. Pjesnik – većina će se složiti – drži da poezija zaslužuje jednak interpretacijski tretman kao i vizualna umjetnost onoga vremena. Horacijeva je tvrdnja tako postala ishodištem zapadnoeuropskog poimanja odnosa dviju disciplina. Sličnih primjera ima i drugdje. O uskoj povezanosti govorništva i pjesništva s jedne te likovne umjetnosti s druge strane pišu i Aristotel (Poet. I–II; VI, 15; 19–21; Polit. VIII, 5), Ciceron (Brut. XVIII, 70; Orat. II, 5, 8; XIX, 65; De orat. II, 16, 70; III, 7, 26) i Kvintilijan (Inst. orat. II, 13, 8; V, 2, 21; XIII, 10, 1).

Potaknut promišljanjima grčkih i rimskih pisaca, njemački prosvjetitelj Gotthold E. Lessing sredinom XVIII. st. objavio je znamenitu studiju Laokoont. On je držao da su pjesništvo i likovna umjetnost neobično bliske jer svaka u svojim okvirima opisuje ljude, predmete i pojave. Srž Lessingova tumačenja jest da likovna umjetnost oponaša stvarnost koristeći boje i oblike u prostoru, a da su njezin pravi predmet likovi. S druge strane pjesništvo, služeći se riječima, opisuje likove u djelovanju. Prema tome, glavni je predmet pjesništva djelovanje u prostoru i vremenu, jednom riječju akcija.23

U kasnijoj literaturi različito se gledalo na problem određenja ekfraze. Držeći se antičke retoričke tradicije, tridesetih godina XIX. st. P. Fontanier uključio je opis u figure misli, izrijekom navodeći topografiju, kronografiju, prozopografiju, etopeju, paralelu, portret i tableau. Uz stanovite razlike u opsegu opisa, sve figure nastoje jasno i živo predočiti predmet. Fontanier međutim nigdje nije spomenuo ekfrazu. Za Talijana B. Garavellija ekfraza je, pored dijatipoze i enargeje, tek jedan od sinonima za hipotipozu ili precizan opis. Stoga je u Retoričkom priručniku ubraja u figure misli.24 Govornik je trebao pobuditi slušateljevu maštu predočavanjem predmeta slikovitim jezikom, sve s ciljem da ovaj u mislima oblikuje predmet govora, da prevede riječi u slike. To se postizalo nadodavanjem ili širenjem diskursa.

Zanimanje za pitanje ekfraze obnavlja se sredinom XX. st. kada L. Spitzer objavljuje interpretaciju pjesme Oda grčkoj urni J. Keatsa. Autor uspoređuje pjesmu s antičkim nadgrobnim natpisima što se svojim sadržajem obraćaju prolazniku.25 U zadnjih pola stoljeća najutjecajniji pokušaj kritičkog promišljanja pojma ekfraza bio je esej M. Kriegera „Ekphrasis and the Still Movement of Poetry; or, Laokoon Revisited“ (1967). Spis je vrijedan pozornosti jer po prvi put ekfrazu promatra kao književni princip, tzv. slikanje riječima. Autor tvrdi da je u ekfrazi plastični objekt pjesničkog oponašanja zamrznut u prostoru. Ekfrazom se – dalje će Krieger – mogu opisivati svi vidljivi predmeti, a ne samo izrađevine umjetničke vrijednosti.26

1.2. Ekfraza i karakteristike epskoga pjesništva

Aristotel u Poetici donosi norme i upute za retoričko oblikovanje epskoga teksta po uzoru na Homerove epove. Preporuke se odnose na raspored građe, kompoziciju, karakterizaciju likova, zahtjev za jedinstvenošću radnje te izbor stiha (Poet. 8; 23; 24). Međutim, Filozof gotovo da i ne spominje figure u epu.27 Ni drugi antički retorički priručnici – spomenimo samo Aristotelovu Retoriku, Horacijevo Pjesničko umijeće i Kvintilijanovo Obrazovanje govornika – osim prikladnosti pojedine figure ili tropa za stilsko oblikovanje djela, ne propisuju njihovu uporabu u gradnji strukture epa. Unatoč tome, europska je epska poezija od Ilijade i Odiseje, preko Vergilijeve Eneide pa do novovjekovnih spjevova na latinskom, a poslije i na narodnim jezicima, zadržala stanovite strukturalne obrasce. Stoga čitalac zna na kojem mjestu može očekivati određenu figuru ili trop. Tako se i ornamentiranje u klasičnoj epici europske književnosti uglavnom nalazi na lako predvidivim mjestima. To su početak i kraj pojedinog pjevanja ili ona mjesta u kojima se pripovijedanje prekida opisom. Uglavnom su posrijedi opisi junaka ili junakinja, mjesta i vremena radnje što se pripovijeda, kao i opisi bitaka i predmeta poput vladarskih simbola ili odjeće.28 Na tim mjestima figure nemaju samo ukrasnu funkciju već prije svega oblikuju ep kao narativno djelo.29

Postavlja se međutim pitanje koja je uloga ekfraze u oblikovanju epskoga teksta. Epska poezija, kako smo vidjeli, u izricanju i uspostavljanju veze među motivima služi se pripovijedanjem, opisivanjem, epskim dijalogom i iznošenjem misli. I dok pripovijedanje podrazumijeva nizanje motiva jednih za drugima u kronološkom slijedu, opisivanje se ostvaruje podsjećanjem na karakteristike pojedinih osoba, stvari ili mjesta.30 Kao literarni prikaz umjetničkog predmeta, ekfraza pripada opisivačkom dijelu spjeva. Naratologija obično tumači da se ekfraza pojavila iz potrebe za stankom u pripovijedanju.31 To se tumačenje, vidjet ćemo, osobito potkrjepljuje primjerima iz najstarijih grčkih epova. Redovito se navode dvije funkcije opisa u pripovjednim tekstovima od Homera do suvremene književnosti: dekorativna i simbolička. Prva predstavlja stanku u izlaganju zgoda i postiže se uporabom govornih ukrasa, a druga stvara tzv. značenjske strukture opisujući likove, njihovu odjeću ili pak životno okruženje.

Premda je teoretski moguće velik dio epa graditi samo pripovijedanjem – primjerice nabrajati niz imena poput Homera u katalogu brodova (Il, II, 494–759) – praktično je nezamislivo izostaviti opis iz epske radnje. Pa ipak, vodeći se ponajprije već spomenutom Lessingovom studijom, opisivanju je uglavnom dodjeljivana drugorazredna uloga. Samo rijetko pokušavalo se osvrnuti na uzroke takva tumačenja.32 Držeći da je opisivanje podređeno pripovijedanju, drugo se obično povezivalo s ljudima, a prvo sa stvarima.33 U skladu s tim mišljenjem predmet je mogao biti pjesnički oživotvoren tek kad bi ga se dovelo u vezu s čovjekovim životom. Jednostavnije rečeno, epski pjesnik ne opisuje predmete, nego pripovijeda o njihovim ulogama u oblikovanju ljudske sudbine. U književnoj se teoriji opisivanje tako nerijetko smatra podređenim pripovijedanju držeći da je descriptio ancilla narrationis.34

Ideju o drugorazrednosti opisivanja Lessing nastoji potkrijepiti primjerima iz klasičnih epova. Tako je Homer vrlo štedljiv u opisivanju predmeta. Za njega je npr. brod ili crn, ili dubok, ili brz, te uglavnom ne ide dalje u opisivanju.35 No kada osobite okolnosti primoraju pjesnika da se dulje zadrži na slikanju nekog predmeta, tada to postiže uprizorujući ga kroz nekoliko odijeljenih odsječaka. Oni doduše pojedinačno djeluju nekoordinirano, no promatra li ih se izdvojene, prije se čini da autor pripovijeda o pojedinostima nego da opisuje cjelinu. Riječju, pjesnik opis integrira s naracijom. Kada primjerice Homer želi pjesnički opisati Herinu kočiju, to postiže pjevajući o Hebi koja na licu mjesta izrađuje dio po dio predmeta, gotovo pred očima slušaoca ili čitaoca. Tako u ovoj sceni jasno vidimo kotače, osovine, sjedalo, uzde, remenje i užad, i to ne u jednoj slici već u nizu prizora kojima ih Heba združuje:

Ἥβη δ' ἀμφ' ὀχέεσσι θοῶς βάλε καμπύλα κύκλα

χάλκεα ὀκτάκνημα σιδηρέῳ ἄξονι ἀμφίς.

τῶν ἤτοι χρυσέη ἴτυς ἄφθιτος, αὐτὰρ ὕπερθε

χάλκε' ἐπίσσωτρα προσαρηρότα, θαῦμα ἰδέσθαι·

πλῆμναι δ' ἀργύρου εἰσὶ περίδρομοι ἀμφοτέρωθεν·

δίφρος δὲ χρυσέοισι καὶ ἀργυρέοισιν ἱμᾶσιν

ἐντέταται, δοιαὶ δὲ περίδρομοι ἄντυγές εἰσι.

τοῦ δ' ἐξ ἀργύρεος ῥυμὸς πέλεν· αὐτὰρ ἐπ' ἄκρῳ

δῆσε χρύσειον καλὸν ζυγόν, ἐν δὲ λέπαδνα

κάλ' ἔβαλε χρύσει'·

Il. V, 722–731.

Heba joj pod kola brzo kotače savite metne

Okolo gvozdene osi, a mjedene s palaca osam;

U njih su naplaci zlatni, što satrt se ne mogu nikad,

Obruči mjedeni stoje odozgo, da je divota;

Glavčine srebrne jesu, a vrte se na obje strane,

Oko stajala zlatno i srebrno remenje stoji

Napeto, obluka dva okružuju stajalo kolno;

Otud se ruda protegla od srebra, a lijepi zlatni

Priveže Heba jaram na kraju rude; tad krasne

Postavi pršnjake zlatne.

Preveo T. Maretić

Homer pribjegava sličnoj metodi prikazujući na drugom mjestu Agamemnonovu odjeću i opremu. Ekfraza se ostvaruje opisivanjem trenutka kada se vladar odijeva, stavljajući na sebe dio po dio odjeće, opet kao da stoji pred našim očima:

ἕζετο δ' ὀρθωθείς, μαλακὸν δ' ἔνδυνε χιτῶνα

καλὸν νηγάτεον, περὶ δὲ μέγα βάλλετο φᾶρος·

ποσσὶ δ' ὑπὸ λιπαροῖσιν ἐδήσατο καλὰ πέδιλα,

ἀμφὶ δ' ἄρ' ὤμοισιν βάλετο ξίφος ἀργυρόηλον·

εἵλετο δὲ σκῆπτρον πατρώϊον ἄφθιτον αἰεὶ

σὺν τῷ ἔβη κατὰ νῆας Ἀχαιῶν χαλκοχιτώνων·

Il. II, 42–47.

Digne se, sjedne i onda obuče košulju meku,

Košulju sjajnu i krasnu i veliki ogrne tada

Plašt i, na noge b'jele privezavši potplate krasne,

Na pleći svoje mač sa srebrnim klincima metne,

I uzme u ruke još nepropadljivi očinski skeptar

I s njim k mjedenhaljama Ahejcem i k lađama ode.

Preveo T. Maretić

Premda ova dva slučaja nisu paradigmatski primjeri ekfraze iz Homerovih spjevova, u njima se lijepo vidi metoda nalik onoj što je primijenjena i na mnogo poznatijem mjestu – prikazu Ahilejeva štita u osamnaestom pjevanju Ilijade. Ukratko, slikarski ili kiparski likovni izričaj, već po svojoj prirodi ograničen je na uprizorenje jednog vremenskog isječka, te stoga umjetnik mora izabrati onaj koji će najprikladnije stajati iza prethodnog a prije sljedećeg trenutka. Isto tako i pjesništvo može iskoristiti samo jednu od karakteristika lika, pa izabire onu koja će kod slušatelja ili čitatelja pobuditi najvjerniju sliku onoga što stvarno predstavlja.36

Izgleda da se suvremena književna kritika ekfraze u klasičnoj književnosti iscrpljuje pokazujući da ono što se ranije držalo isključivo dekorativnom funkcijom sada treba promatrati kao jedinstvenu cjelinu s pripovijedanjem. Upravo stoga što ekfraza služi stanci u naraciji te ne može biti čitana kao neovisna cjelina, čitalac je pokušava interpretirati služeći se narativnom dionicom djela.37 Na taj se način ostvaruje generička funkcija ekfraze. Ona, naime, poziva čitaoca da tako reći sudjeluje u epskoj radnji, oblikujući kritički stav o ulozi objekta koji se prikazuje.

Bilješke

1 Dionizijevo autorstvo ovoga djela opravdano se dovodi u pitanje. Glagol ἐκφράζειν javlja se doduše već u spisima Pseudo–Demetrija (Eloc. 165), prema nekima iz prve polovice III. st. pr. Kr, no tu ne označava slikovito opisivanje (Zanker 1981, 305).

2 Takve su vježbe bile standardni dio višeg govorničkog obrazovanja, uz ekfraze redovito obuhvaćajući i hrije. Autori ostalih sačuvanih retorskih vježbi, Aftonije (Progymn. X, 36, 22), Pseudo-Hermogen (Progymn. X,1) i Nikolaj iz Mire (Progymn. LXVIII, 8), više-manje jednako definiraju ekfrazu.

3 „Ekfraza je opisni govor koji jasno dovodi pred oči ono što je prikazano.“

4 „To Grci zovu phantasíai, a mi ih nazovimo predodžbama. Preko njih se slike odsutnih stvari tako pojavljuju u umu da se čini kako ih vidimo očima i imamo pred sobom. Tko god ih dobro usvoji, imat će ponajveću moć nad osjećajima. Neki onoga koji u sebi najbolje prema istini može zamisliti stvari, riječi i djela zovu euphantasíōtos.“

5 „Opisujemo pak mjesta, vremena, ličnosti, svetkovine, predmete.“

6 „To je stanovita vještina koja vodi riječi u osjetila, a nastaje iz usvajanja onoga što se tiče predmeta.“

7 Zanker 1981, 305–307.

8 Bricko 1999, 207.

9 Ibid, 35; 213.

10 Novaković 1995, 33; cf. Demetr. De elocut. 208: „Φευγέτω δὴ καὶ τὰ σημειώδη σχήματα: πᾶν γὰρ τὸ παράσημον ἀσύνηθες καὶ οὐκ ἰδιωτικόν.“ „Valja izbjegavati i uočljive figure: sve što je upadljivo odudara od običnoga i nije primjereno svakodnevnoj uporabi.“ (Bricko 1999, 205)

11 Zanker 1981, 300–301.

12 „Ovo su pak vrline opisivanja: ponajviše jasnoća i živost, te se gotovo vidi ono što je ispripovjeđeno.“

13 Spitzer 1955, 207.

14 Heffernan 1993, 3.

15 Bartsch, Elsner 2007, i.

16 Bagić 2012, 84.

17 D'Angelo 1998, 441.

18 Leksikon 1996, 329.

19 Elsner 2007, 25.

20 „Simonid pak slikarstvo naziva pjesništvom koje šuti, a pjesništvo slikarstvom koje govori.“

21 Simonidova se tvrdnja lijepo oprimjeruje i u fragmentu Danaje gdje je opisana sudbina majke i djeteta koji, zatvoreni u drvenoj škrinji, bivaju nošeni na pučini. Drugi je primjer mjesto pohvaljeno u Pseudo-Longinovu spisu O uzvišenome (XV, 7) – nesačuvani Simonidovi stihovi s prikazom Ahileja pred grčkom vojskom kad se već odlučio na povratak kući.

22 „Pjesma je poput slike; ako bliže staneš, neka će te više obuzeti, a neka, staneš li dalje; ova voli sjenu, a ona da se gleda na svjetlu kad se ne boji oštrog sučeva uma; ova se sviđa jednom, a ona će i po deset puta.“

23 Lessing 1990, 120.

24 Garavelli 1989.

25 Spitzer 1955, 203–225.

26 Krieger 1967, 5.

27 Iznimka je Aristotelov zahtjev da „ep treba imati lijepe misli i dikciju, kako je to prvi prikladno upotrijebio Homer“ (Poet. 24).

28 Fališevac 1995, 406.

29 Ibid, 406.

30 Solar 1994, 189.

31 Bal 1985, 76–77.

32 Fowler 1991, 27.

33 Lukacs 1978, 137.

34 Genette 1982, 134.

35 Lessing 1990, 121.

36 Lessing 1990, 120–121.

37 Fowler 1991, 27.