Diplomski radovi

2. Rana grčka epika

2.1. Ekfraza u Homerovim epovima

Opis Ahilejeva štita u Ilijadi (XVIII, 478–608) vjerojatno je najcitiraniji primjer ekfraze u epskoj književnosti Zapada. Međutim, osim ogromnog broja kratkih opisa uporabnih predmeta što obuhvaćaju dvije ili tri riječi poput ποικίλος πέπλος (šarena haljina Atenina, Il. V, 735), Homer pribjegava ekfrazi još ukupno osam puta. Od toga u Ilijadi nailazimo na šest ekfraza, u Odiseji na dvije.1 Prvi je slučaj opis Heleninog ogrtača iz trećeg pjevanja Ilijade (III, 125–128):

τὴν δ' εὗρ' ἐν μεγάρῳ· ἣ δὲ μέγαν ἱστὸν ὕφαινε

δίπλακα πορφυρέην, πολέας δ' ἐνέπασσεν ἀέθλους

Τρώων θ' ἱπποδάμων καὶ Ἀχαιῶν χαλκοχιτώνων,

οὕς ἑθεν εἵνεκ' ἔπασχον ὑπ' Ἄρηος παλαμάων·

Il. III, 125–128.

Helenu Irida nađe gdje u sobi veliko tkanje

Porfirno dvostruko tka i u njega utkiva borbe,

Što ih konjokrate Trojci, mjedenhalje što ih Ahejci

Od šaka Aresovih pretrpješe zbog nje do sada.

Preveo T. Maretić

Opis je dio prizora u kojemu Irida dolazi k Heleni s pozivom da uoči Menelajeva i Parisova dvoboja izađe na bedeme i kralju Prijamu pokaže pojedine grčke junake pod Trojom. Ovdje se već kristalizira Homerova tehnika opisivanja iz oba epa. Homer – na to je ukazao još Lessing – ne prilazi opisivanju tako da slika predmet nabrajajući što se sve u jednom trenutku na njemu vidi, već ga stavlja u širi vremenski okvir, izlažući u nizu prizora, jedan nakon drugoga.2 Irida dakle ulazi u sobu i dok gledamo kraljicu zaokupljenu tkanjem, proizvod njezina rada postaju prizori iz Trojanskog rata. Detaljnih prikaza scena s tkanine nema, no iskusan bi čitalac mogao pretpostaviti da će Helena nakon povratka u sobu satkati prizore dvoboja kojemu je upravo svjedočila sa zidina. Predmet ekfraze ovdje je δίπλαξ πορφυρέη (grimizni plašt). Identičnu sintagmu Homer spominje još jednom u Ilijadi (XXII, 440–441) i Odiseji (XIX, 241–242), a mnogo kasnije Apolonije će Rođanin (I, 722) oko istoga motiva graditi najpoznatiju ekfrazu svoga epa.

Drugi je slučaj opis Agamemnonova oklopa (Il. XI, 24–28):

τοῦ δ' ἤτοι δέκα οἶμοι ἔσαν μέλανος κυάνοιο,

δώδεκα δὲ χρυσοῖο καὶ εἴκοσι κασσιτέροιο·

κυάνεοι δὲ δράκοντες ὀρωρέχατο προτὶ δειρὴν

τρεῖς ἑκάτερθ' ἴρισσιν ἐοικότες, ἅς τε Κρονίων

ἐν νέφεϊ στήριξε, τέρας μερόπων ἀνθρώπων.

Il. XI, 24–28.

Deset od nada crnog na oklopu prutaka bješe,

Dvanaest od zlata bješe, od kositera pak dvaest;

Prema vratu su po tri sa strane svake se zmaja

Plavkasta dizala uvis na duge nalični one,

Što ih Zeus u oblaku na znamenje ljudima meće.

Preveo T. Maretić

U stihovima što neposredno prethode opisu stoji da je ciparski kralj Kinira dao oklop Agamemnonu kao zalog gostinjskog prijateljstva. Ni ovdje objekt ekfraze nije izolirani predmet koji bi se opisivao samo radi stanke u naraciji. Pripovjedač se na početku jedanaestog pjevanja opet poslužio sličnom tehnikom uključivši opis oklopa u cjelinu gdje se s više ili manje detalja spominju svi dijelovi Agamemnonove vojničke opreme. Ahejski vođa tako prvo stavlja nazuvke (grč. κνημῖδας πρῶτα ἔθηκε; Il. XI, 17), pričvršćuje ih srebrnim kopčama (ἀργυρέοισιν ἐπισφυρίοις; XI, 18), potom uzima gore opisani oklop, na ramena stavlja bogato ukrašeni mač (ἀμφὶ δ' ἄρ' ὤμοισιν βάλετο ξίφος; XI, 29–31), na glavu kacigu s krijestom (κρατὶ δ' ἐπ' ἀμφίφαλον κυνέην θέτο, ...δεινὸν δὲ λόφος καθύπερθεν ἔνευεν; XI, 41–42) i najzad se oruža dvama oštrim mjedenim kopljima (δοῦρε δύω κεκορυθμένα χαλκῷ ὀξέα; XI, 43–44). Usred popisa nabrojane opreme pjesnik vješto umeće još jednu ekfrazu ovako opisujući Agamemnonov štit:

ἂν δ' ἕλετ' ἀμφιβρότην πολυδαίδαλον ἀσπίδα θοῦριν

καλήν, ἣν πέρι μὲν κύκλοι δέκα χάλκεοι ἦσαν,

ἐν δέ οἱ ὀμφαλοὶ ἦσαν ἐείκοσι κασσιτέροιο

λευκοί, ἐν δὲ μέσοισιν ἔην μέλανος κυάνοιο.

τῇ δ' ἐπὶ μὲν Γοργὼ βλοσυρῶπις ἐστεφάνωτο

δεινὸν δερκομένη, περὶ δὲ Δεῖμός τε Φόβος τε.

τῆς δ' ἐξ ἀργύρεος τελαμὼν ἦν· αὐτὰρ ἐπ' αὐτοῦ

κυάνεος ἐλέλικτο δράκων, κεφαλαὶ δέ οἱ ἦσαν

τρεῖς ἀμφιστρεφέες ἑνὸς αὐχένος ἐκπεφυυῖαι.

Il. XI, 32–40.

...Tad Agamemnon

Vrlo umjetan, štit i nasrtljiv, obranu ljudsku,

Uzme, a mjedenijeh obruča bijaše deset

Okolo štita, a dvaest od kositera na njemu

Bijelih kvrga, a jedna usred drugih od nada crnog.

Mrkogleđa je Gorga u zavoju također bila

Gledajuć strašno, a Dimos i Fobos bjehu oko nje.

Remen na štitu bješe od srebra, i plavkasta zmija

Motala se po njemu, a tri su glave u zmije

Na dvije gledale strane iz jednog izrastavši vrata.

Preveo T. Maretić

Homer ovdje možda prvi put ispunjava zahtjev kasnijih retoričara da ekfraza treba obuhvaćati i zornost (ἐνάργεια). I doista, u samo nekoliko stihova ikonografija Agamemnonovog štita oslikava se toliko vjerno da suvremeni povjesničar umjetnosti može jasno predočiti ne samo Atrejevićev lik već i čitav niz detalja s vojne opreme.3 Ovdje uočavamo izrijekom spomenute različite materijale (zlato, srebro, mjed, kositar pa i konjsku dlaku), boje (zlatnu, srebrnu, plavu, bijelu) i nijanse. Ukratko, pred očima imamo ljepotu umjetničkog obrta onoga vremena. Nadalje, Agamamnonov je štit mnogo lakše vizualizirati nego Ahilejev. Agamemnonov štit inače se opisuje obrnutim redoslijedom od Ahilejeva – od ruba prema središnjem dijelu. Na početku je podijeljen na deset obruča od mjedi (33), nakon čega slijedi dvadeset ispupčenja od bijelog kositra s umetnutim slojem zagasitoplavog emajla (34). Motiv Gorgone na središnjem dijelu štita, uz jedan spomen toga stvorenja na Ateninoj egidi (Il. V, 741–742), najraniji je takav slučaj u grčkoj književnosti. Likovi pak Dima i Foba snažno podsjećaju na ranoarhajske brončane štitove pronađene u kretskoj pećini Idi.4 Jedan od tamošnjih štitova ima koncentrično raspoređene ukrase s nekom vrstom životinjske groteskne maske u sredini, oko koje se nalaze dvije divlje zvijeri, po svemu sudeći personifikacije spomenutih mitoloških bića. Ne treba posebno napominjati da svi navedeni detalji služe stvaranju predodžbe o Agamemnonovu beskrajnom bogatstvu i društvenom statusu brončanodobnog vladara. Pogledajmo sada kako Homer gradi još jednu poznatiju ekfrazu, maločas spomenuti prikaz Atene u vojnoj opremi (Il. V, 738–744):

ἀμφὶ δ' ἄρ' ὤμοισιν βάλετ' αἰγίδα θυσσανόεσσαν

δεινήν, ἣν περὶ μὲν πάντῃ Φόβος ἐστεφάνωται,

ἐν δ' Ἔρις, ἐν δ' Ἀλκή, ἐν δὲ κρυόεσσα Ἰωκή,

ἐν δέ τε Γοργείη κεφαλὴ δεινοῖο πελώρου

δεινή τε σμερδνή τε, Διὸς τέρας αἰγιόχοιο.

κρατὶ δ' ἐπ' ἀμφίφαλον κυνέην θέτο τετραφάληρον

χρυσείην, ἑκατὸν πολίων πρυλέεσσ' ἀραρυῖαν·

Il, V, 738–744.

Zatim na pleći baci Atena egidu strašnu,

Kite se spuštaju s nje, a nanizala se oko nje

Bježan, i svađa ratna i obrana i juriš grozni,

Na njoj je glava Gorge grdosije strahotne one

(Strašno i užasno to egidonoše Zeusa je čudo).

Na glavu kacigu sa dva branika, sa četiri lučca

Zlatnu metne, a na njoj pješaci su iz sto gradova.

Preveo T. Maretić

Tehnika opisivanja u ovom slučaju ne slijedi pravilo o nizanju prizora, već odmah, kao na slici, vidimo Atenu u vojnoj opremi. Treba napomenuti da Homer već ranije kratko opisuje Atenin štit (Il. II, 447–450) tvrdeći da je načinjen od suhoga zlata i da s njega visi tristo skupocjenih kitica. Na relativno maloj površini egide nalaze se četiri mitološka bića s Gorgonom u sredini, što je tek nagovještaj prikaza Ahilejeva štita s golemim brojem likova. Zanimljiva je i hiperbola o pješacima iz stotinu gradova u posljednjem stihu ulomka. Particip glagola ἀραρίσκω ovdje bi trebao naglasiti da je kaciga bila dovoljno velika da se na njoj prikaže velik broj vojnika – figura posve jednaka onoj o tristo kitica iz drugog pjevanja.

Ekfraza iz osamnaestog pjevanja Ilijade nesumnjivo je i najznamenitija u čitavoj klasičnoj književnosti. Više od stotinu stihova dugačak opis Ahilejeva štita (Il. XVIII, 478–608) odavno je postao opće mjesto u proučavanju književne ekfraze:

Ποίει δὲ πρώτιστα σάκος μέγα τε στιβαρόν τε

πάντοσε δαιδάλλων, περὶ δ' ἄντυγα βάλλε φαεινὴν

τρίπλακα μαρμαρέην, ἐκ δ' ἀργύρεον τελαμῶνα.

πέντε δ' ἄρ' αὐτοῦ ἔσαν σάκεος πτύχες· αὐτὰρ ἐν αὐτῷ

ποίει δαίδαλα πολλὰ ἰδυίῃσι πραπίδεσσιν.

Ἐν μὲν γαῖαν ἔτευξ', ἐν δ' οὐρανόν, ἐν δὲ θάλασσαν,

ἠέλιόν τ' ἀκάμαντα σελήνην τε πλήθουσαν,

ἐν δὲ τὰ τείρεα πάντα, τά τ' οὐρανὸς ἐστεφάνωται,

Πληϊάδας θ' Ὑάδας τε τό τε σθένος Ὠρίωνος

Ἄρκτόν θ', ἣν καὶ Ἄμαξαν ἐπίκλησιν καλέουσιν,

ἥ τ' αὐτοῦ στρέφεται καί τ' Ὠρίωνα δοκεύει,

οἴη δ' ἄμμορός ἐστι λοετρῶν Ὠκεανοῖο.

Ἐν δὲ δύω ποίησε πόλεις μερόπων ἀνθρώπων

καλάς. ἐν τῇ μέν ῥα γάμοι τ' ἔσαν εἰλαπίναι τε,

νύμφας δ' ἐκ θαλάμων δαΐδων ὕπο λαμπομενάων

ἠγίνεον ἀνὰ ἄστυ, πολὺς δ' ὑμέναιος ὀρώρει·

κοῦροι δ' ὀρχηστῆρες ἐδίνεον, ἐν δ' ἄρα τοῖσιν

αὐλοὶ φόρμιγγές τε βοὴν ἔχον· αἳ δὲ γυναῖκες

ἱστάμεναι θαύμαζον ἐπὶ προθύροισιν ἑκάστη.

λαοὶ δ' εἰν ἀγορῇ ἔσαν ἀθρόοι· ἔνθα δὲ νεῖκος

ὠρώρει, δύο δ' ἄνδρες ἐνείκεον εἵνεκα ποινῆς

ἀνδρὸς ἀποφθιμένου· ὃ μὲν εὔχετο πάντ' ἀποδοῦναι

δήμῳ πιφαύσκων, ὃ δ' ἀναίνετο μηδὲν ἑλέσθαι·

ἄμφω δ' ἱέσθην ἐπὶ ἴστορι πεῖραρ ἑλέσθαι.

λαοὶ δ' ἀμφοτέροισιν ἐπήπυον ἀμφὶς ἀρωγοί·

κήρυκες δ' ἄρα λαὸν ἐρήτυον· οἳ δὲ γέροντες

εἵατ' ἐπὶ ξεστοῖσι λίθοις ἱερῷ ἐνὶ κύκλῳ,

σκῆπτρα δὲ κηρύκων ἐν χέρσ' ἔχον ἠεροφώνων·

τοῖσιν ἔπειτ' ἤϊσσον, ἀμοιβηδὶς δὲ δίκαζον.

κεῖτο δ' ἄρ' ἐν μέσσοισι δύω χρυσοῖο τάλαντα,

τῷ δόμεν ὃς μετὰ τοῖσι δίκην ἰθύντατα εἴποι.

Τὴν δ' ἑτέρην πόλιν ἀμφὶ δύω στρατοὶ ἥατο λαῶν

τεύχεσι λαμπόμενοι· δίχα δέ σφισιν ἥνδανε βουλή,

ἠὲ διαπραθέειν ἢ ἄνδιχα πάντα δάσασθαι

κτῆσιν ὅσην πτολίεθρον ἐπήρατον ἐντὸς ἔεργεν·

οἳ δ' οὔ πω πείθοντο, λόχῳ δ' ὑπεθωρήσσοντο.

τεῖχος μέν ῥ' ἄλοχοί τε φίλαι καὶ νήπια τέκνα

ῥύατ' ἐφεσταότες, μετὰ δ' ἀνέρες οὓς ἔχε γῆρας·

οἳ δ' ἴσαν· ἦρχε δ' ἄρά σφιν Ἄρης καὶ Παλλὰς Ἀθήνη

ἄμφω χρυσείω, χρύσεια δὲ εἵματα ἕσθην,

καλὼ καὶ μεγάλω σὺν τεύχεσιν, ὥς τε θεώ περ

ἀμφὶς ἀριζήλω· λαοὶ δ' ὑπολίζονες ἦσαν.

οἳ δ' ὅτε δή ῥ' ἵκανον ὅθι σφίσιν εἶκε λοχῆσαι

ἐν ποταμῷ, ὅθι τ' ἀρδμὸς ἔην πάντεσσι βοτοῖσιν,

ἔνθ' ἄρα τοί γ' ἵζοντ' εἰλυμένοι αἴθοπι χαλκῷ.

τοῖσι δ' ἔπειτ' ἀπάνευθε δύω σκοποὶ εἵατο λαῶν

δέγμενοι ὁππότε μῆλα ἰδοίατο καὶ ἕλικας βοῦς.

οἳ δὲ τάχα προγένοντο, δύω δ' ἅμ' ἕποντο νομῆες

τερπόμενοι σύριγξι· δόλον δ' οὔ τι προνόησαν.

οἳ μὲν τὰ προϊδόντες ἐπέδραμον, ὦκα δ' ἔπειτα

τάμνοντ' ἀμφὶ βοῶν ἀγέλας καὶ πώεα καλὰ

ἀργεννέων οἰῶν, κτεῖνον δ' ἐπὶ μηλοβοτῆρας.

οἳ δ' ὡς οὖν ἐπύθοντο πολὺν κέλαδον παρὰ βουσὶν

εἰράων προπάροιθε καθήμενοι, αὐτίκ' ἐφ' ἵππων

βάντες ἀερσιπόδων μετεκίαθον, αἶψα δ' ἵκοντο.

στησάμενοι δ' ἐμάχοντο μάχην ποταμοῖο παρ' ὄχθας,

βάλλον δ' ἀλλήλους χαλκήρεσιν ἐγχείῃσιν.

ἐν δ' Ἔρις ἐν δὲ Κυδοιμὸς ὁμίλεον, ἐν δ' ὀλοὴ Κήρ,

ἄλλον ζωὸν ἔχουσα νεούτατον, ἄλλον ἄουτον,

ἄλλον τεθνηῶτα κατὰ μόθον ἕλκε ποδοῖιν·

εἷμα δ' ἔχ' ἀμφ' ὤμοισι δαφοινεὸν αἵματι φωτῶν.

ὡμίλευν δ' ὥς τε ζωοὶ βροτοὶ ἠδ' ἐμάχοντο,

νεκρούς τ' ἀλλήλων ἔρυον κατατεθνηῶτας.

Ἐν δ' ἐτίθει νειὸν μαλακὴν πίειραν ἄρουραν

εὐρεῖαν τρίπολον· πολλοὶ δ' ἀροτῆρες ἐν αὐτῇ

ζεύγεα δινεύοντες ἐλάστρεον ἔνθα καὶ ἔνθα.

οἳ δ' ὁπότε στρέψαντες ἱκοίατο τέλσον ἀρούρης,

τοῖσι δ' ἔπειτ' ἐν χερσὶ δέπας μελιηδέος οἴνου

δόσκεν ἀνὴρ ἐπιών· τοὶ δὲ στρέψασκον ἀν' ὄγμους,

ἱέμενοι νειοῖο βαθείης τέλσον ἱκέσθαι.

ἣ δὲ μελαίνετ' ὄπισθεν, ἀρηρομένῃ δὲ ἐῴκει,

χρυσείη περ ἐοῦσα· τὸ δὴ περὶ θαῦμα τέτυκτο.

Ἐν δ' ἐτίθει τέμενος βασιλήϊον· ἔνθα δ' ἔριθοι

ἤμων ὀξείας δρεπάνας ἐν χερσὶν ἔχοντες.

δράγματα δ' ἄλλα μετ' ὄγμον ἐπήτριμα πῖπτον ἔραζε,

ἄλλα δ' ἀμαλλοδετῆρες ἐν ἐλλεδανοῖσι δέοντο.

τρεῖς δ' ἄρ' ἀμαλλοδετῆρες ἐφέστασαν· αὐτὰρ ὄπισθε

παῖδες δραγμεύοντες ἐν ἀγκαλίδεσσι φέροντες

ἀσπερχὲς πάρεχον· βασιλεὺς δ' ἐν τοῖσι σιωπῇ

σκῆπτρον ἔχων ἑστήκει ἐπ' ὄγμου γηθόσυνος κῆρ.

κήρυκες δ' ἀπάνευθεν ὑπὸ δρυῒ δαῖτα πένοντο,

βοῦν δ' ἱερεύσαντες μέγαν ἄμφεπον· αἳ δὲ γυναῖκες

δεῖπνον ἐρίθοισιν λεύκ' ἄλφιτα πολλὰ πάλυνον.

Ἐν δ' ἐτίθει σταφυλῇσι μέγα βρίθουσαν ἀλωὴν

καλὴν χρυσείην· μέλανες δ' ἀνὰ βότρυες ἦσαν,

ἑστήκει δὲ κάμαξι διαμπερὲς ἀργυρέῃσιν.

ἀμφὶ δὲ κυανέην κάπετον, περὶ δ' ἕρκος ἔλασσε

κασσιτέρου· μία δ' οἴη ἀταρπιτὸς ἦεν ἐπ' αὐτήν,

τῇ νίσοντο φορῆες ὅτε τρυγόῳεν ἀλωήν.

παρθενικαὶ δὲ καὶ ἠΐθεοι ἀταλὰ φρονέοντες

πλεκτοῖς ἐν ταλάροισι φέρον μελιηδέα καρπόν.

τοῖσιν δ' ἐν μέσσοισι πάϊς φόρμιγγι λιγείῃ

ἱμερόεν κιθάριζε, λίνον δ' ὑπὸ καλὸν ἄειδε

λεπταλέῃ φωνῇ· τοὶ δὲ ῥήσσοντες ἁμαρτῇ

μολπῇ τ' ἰυγμῷ τε ποσὶ σκαίροντες ἕποντο.

Ἐν δ' ἀγέλην ποίησε βοῶν ὀρθοκραιράων·

αἳ δὲ βόες χρυσοῖο τετεύχατο κασσιτέρου τε,

μυκηθμῷ δ' ἀπὸ κόπρου ἐπεσσεύοντο νομὸν δὲ

πὰρ ποταμὸν κελάδοντα, παρὰ ῥοδανὸν δονακῆα.

χρύσειοι δὲ νομῆες ἅμ' ἐστιχόωντο βόεσσι

τέσσαρες, ἐννέα δέ σφι κύνες πόδας ἀργοὶ ἕποντο.

σμερδαλέω δὲ λέοντε δύ' ἐν πρώτῃσι βόεσσι

ταῦρον ἐρύγμηλον ἐχέτην· ὃ δὲ μακρὰ μεμυκὼς

ἕλκετο· τὸν δὲ κύνες μετεκίαθον ἠδ' αἰζηοί.

τὼ μὲν ἀναρρήξαντε βοὸς μεγάλοιο βοείην

ἔγκατα καὶ μέλαν αἷμα λαφύσσετον· οἳ δὲ νομῆες

αὔτως ἐνδίεσαν ταχέας κύνας ὀτρύνοντες.

οἳ δ' ἤτοι δακέειν μὲν ἀπετρωπῶντο λεόντων,

ἱστάμενοι δὲ μάλ' ἐγγὺς ὑλάκτεον ἔκ τ' ἀλέοντο.

Ἐν δὲ νομὸν ποίησε περικλυτὸς ἀμφιγυήεις

ἐν καλῇ βήσσῃ μέγαν οἰῶν ἀργεννάων,

σταθμούς τε κλισίας τε κατηρεφέας ἰδὲ σηκούς.

Ἐν δὲ χορὸν ποίκιλλε περικλυτὸς ἀμφιγυήεις,

τῷ ἴκελον οἷόν ποτ' ἐνὶ Κνωσῷ εὐρείῃ

Δαίδαλος ἤσκησεν καλλιπλοκάμῳ Ἀριάδνῃ.

ἔνθα μὲν ἠΐθεοι καὶ παρθένοι ἀλφεσίβοιαι

ὀρχεῦντ' ἀλλήλων ἐπὶ καρπῷ χεῖρας ἔχοντες.

τῶν δ' αἳ μὲν λεπτὰς ὀθόνας ἔχον, οἳ δὲ χιτῶνας

εἵατ' ἐϋννήτους, ἦκα στίλβοντας ἐλαίῳ·

καί ῥ' αἳ μὲν καλὰς στεφάνας ἔχον, οἳ δὲ μαχαίρας

εἶχον χρυσείας ἐξ ἀργυρέων τελαμώνων.

οἳ δ' ὁτὲ μὲν θρέξασκον ἐπισταμένοισι πόδεσσι

ῥεῖα μάλ', ὡς ὅτε τις τροχὸν ἄρμενον ἐν παλάμῃσιν

ἑζόμενος κεραμεὺς πειρήσεται, αἴ κε θέῃσιν·

ἄλλοτε δ' αὖ θρέξασκον ἐπὶ στίχας ἀλλήλοισι.

πολλὸς δ' ἱμερόεντα χορὸν περιίσταθ' ὅμιλος

τερπόμενοι·

δοιὼ δὲ κυβιστητῆρε κατ' αὐτοὺς

μολπῆς ἐξάρχοντες ἐδίνευον κατὰ μέσσους.

Ἐν δ' ἐτίθει ποταμοῖο μέγα σθένος Ὠκεανοῖο

ἄντυγα πὰρ πυμάτην σάκεος πύκα ποιητοῖο.

Il. XVIII, 478–608.

Najprije težak štit i veliki načini kiteć

Svuda, okolo njega povuče presjajan obod

Blistav i stostruk, a zatim od srebra remen dodade.

Ploča bilo je pet na štitu, na kojemu Hefest

Činiti poče umom, vještinom umještva mnoga.

Najprije načini zemlju, nebesa načini, more

I sunce neumorno i mjesec načini puni,

Zatim zvijezde sve po nebesima prosute c'jelim,

Snažnoga Oriona, Plejade, i ktome Hijade,

Medvjeda, kog još zovu i Kola, koji se vrti

Na mjestu sveđ, Oriona neprestano motri,

Od svih se zv'jezda on u Okeanu ne kupa nikad.

Zatim načini dva na štitu lijepa grada

Smrtnih ljudi, te gozbe i svadbe bjehu u jednom;

Svati vođahu mlade iz njihovih soba po gradu

Uz svjetlost zublji, i pjesme svatovske se oriše mnoge:

U kolu igrajući okretali su se momci.

Svirala, forminga mnogo se tu razlijegala jeka,

Žene se čuđahu svaka kod kapije svoje stojeći.

Mnoštvo naroda bješe u skupštini; tu se je svađa

Rodila: prela se čovjeka dva krvarine radi

Za ubijenog nekog; govorio ljudima jedan,

Da je isplatio sve, a drugi porico primitak;

Oba željahu oni pred obranim prekinut sucem

Raspru, a narod je jednom i drugome viko pomažuć.

Narod su mirili ondje glasnici, starješine pak su

Sjedile na glatku svaki kamenu u svetome krugu

Skeptre glasnogrlih držeć glasnika u rukama svojim,

S njima se dizahu svi i redom zborahu pravdu.

Zlatna talenta dva u srijedi med njima bjehu,

Da budu onom, tko pravdu među njima najbolje rekne.

Okolo drugoga grada u oružju sjajući vojske

Ležahu dvije, a miso u duši im dvostruka bješe:

Ili razoriti grad il' nadvoje sve podijelit,

Što god mileni grad imaća u sebi imade.

Ali ih ne slušahu unutra, već zasjedu tajno

Spremahu. Mile žene i djeca luda na zidu

Stajahu braneći njega i slabi stajahu starci;

Iz grada iziđu oni, a Ares i Palada bjehu

Pred njima, oboje zlatni, i haljine na njima zlatne,

Krasni, veliki bjehu u oružju, kakono bozi,

Jasni veoma, a ljudi iza njih bijahu manji.

Kada već do mjesta dođu, gdje zasjedu htješe učinit,

K potoku, gdje je bio vodopoj čitavoj stoci,

Onda se posade tu odjeveni oružjem sjajnim.

Uhode ležahu dvije od ljudi podalje ondje

Čekajuć, kad li će ovce, krivoroga goveda vidjet.

Stada se pokažu brzo, a dva ih prate pastira

Veselo svirajuć frulu, ne slutivši pr'jevare pritom.

Kad njih opaze oni, tad udare, goveda stada

Odmah otimat stanu, ovaca bjelorunih stada

Također otimat počnu i čobane stanu ubijat;

Al' kad veliku buku kod goveda začuju oni

Drugi, pred zbornim mjestom što sjeđahu, odmah na konje

Skočiv poskokljive pođu u potjeru i stignu brzo.

Stanuvši u red kraj r'jeke uz obale počnu se borit,

Mjedena koplja od jednih polete k drugima odmah;

Svađa i vreva bojna i pogubna nađe se Kera

Istom ranjena jednog držeći, jednoga jošte

Neranjena, a jednog već mrtva za noge vukuć

Po bici: crven joj plašt na ramenima od krvi ljudske

Bješe. A borci bjehu ko živi bijući bojak,

Jedni od drugih svoje odvlačili su mrtvace. Načini plodnu njivu i ornicu buhavnu zatim

Široku, trojačenu; orača bilo je mnoštvo Tu i okretalo jarme te gonilo amo i tamo,

Kad bi okrenuli već i na kraj kada bi došli,

Onda bi k njima čovjek pristupo i medenog, slatkog

Vina im davao vrč, te okretali bi duž brazda

Opet hoteći na kraj da dođu prostrane njive;

Ona se crnjaše ostrag i nalik na oranu bješe,

Ako i bijaše zlatna, - divota doista bješe.

Onda načini polje i visoki usjev na njemu,

Tu su žetvari želi držeći srpove oštre,

Na zemlju rukoveti po brazdama padahu guste

Jedne, a druge vezači povr'jeslima vezahu slamnim;

Tri su bila vezača, a ostrag su bili dječaci

Kupeći rukoveti, u ruku ih noseć i hitro

Onima ih dodajuć. Med žetvari stajaše šuteć

Kralj se skeptrom u ruci na brazdi radosna srca.

A podaleko pod hrastom glasnici spremahu jela

Velikog zaklavši vola i uza nj se baveć, a žene

Sipahu bijelo brašno i ljudima pravljahu ručak.

Onda vinograd krasan i zlatan grozdova prepun

Načini Hefest, te sve se po njemu crnjahu grozdi,

A na srebrnom kolju uzvijale su se loze.

Na obje strane jamu od čelika načini Hefest,

Okolo plot od cina, a staza jedna je bila,

Jedina, kojom su išli berači trgajuć grožđe.

Djevojke nošahu mlade i nestašni momci pored njih

Slatko medeno grožđe u košarama pletenim.

A u sredini je dječak među njima udaro svima

Ljupko u formingu zvonku i pjesmu Linovu milu

Pjevao nježnim glasom, a oni po njegovoj pjesmi

Igrajuć, kličuć, ijučuć i skakućuć praćahu njega.

Onda izradi stado ravnorogih goveda Hefest.

Od zlata načinjena i kalaja goveda bjehu;

Uzduž žubor-rijeke iz obora išla su mučuć

Na pašu goveda ta pored rita, štono se njiše.

Četiri s govedima pastira zlatna su išla,

A sa pastirima devet brzonogih iđaše pasa.

Na prva goveda dva strahovita lava navaliv

Zgrabe rikača bika i vući ga stanu, a bik je

Rikao glasno, te psi i momci ka biku polete.

Lavovi raspore kožu na velikom biku te krvcu Crnu i utrobu stanu ispijati; zalud pastiri

Vrkahu brze pse na lavove, a psi ih ugrist

Hoće, al' svaki put odskakuju, laju doduše

Vrlo blizu stojeći, al' opet se čuvaju dobro.

Pašnjak izdjelja tad rukotvorac slavni u dolu

Krasnome, - pašnjak je pun bjelorunih bio ovaca;

Načini kolibe ondje pokrivene, obore, staje.

Onda preslavni još rukotvorac izdjelja kolo

Slično onome kolu, što u Knosu, širokom gradu,

Nekada Arijadni ljepokosoj načini Dedal.

Rukama tu se držeći za članke igrahu momci,

Igrahu djevojke tu, što kući goveda stječu.

Haljine imahu tanke od platna one, a momci

Košulje satkane krasno, na kojima od ulja žice

Malo se sjahu, a djeve na glavi trakove krasne

Imahu, a zlatne mače o srebrnom remenju momci.

Sada su skakali momci i djevojke nogama vještim

Lagano vrlo, ko lončar kad točak sjedeć uz njega

Rukama svojim drži i ogleda, neće li letjet;

A sad su jedni k drugim po redu trčali opet.

Okolo ljupkog se kola nanizalo naroda mnogo

Veseloga, i njima božanski ciličuć pjevač

Pjevaše pjesme, a dva među njima bjehu igrača,

Pjevač začinjaše, a oni se vićahu sred njih.

Onda velilku silnu okeansku načini vodu

S kraja uz obod štita, što čvrsto bijaše složen.

Preveo T. Maretić

Dok najveći grčki junak oplakujući poginulog Patrokla čeka odlučujući boj s Hektorom, pjesnik naglo usporava pripovijedanje i umeće više nego sugestivan opis. Već na prvi pogled jasno je da ovdje nemamo posla sa zastrašujućim bićima poput onih na ostalim Homerovim štitovima. Naprotiv, prizori iz ljudske svakodnevice zauzimaju gotovo čitavu površinu bojne naprave. Od prethodnih Homerovih ekfraza ovu, nema sumnje, razlikuje opširnost i iznijansiranost opisa. Do sada smo navikli na kratke prijelaze s jednog na drugi pripovjedački dio pa su spomenuti ulomci obuhvaćali grosso modo tek nekoliko stihova. Ovdje pak stotrideset heksametara u pravom smislu riječi predstavlja ono što ekfraza uistinu i jest – rječiti opis umjetničkog predmeta. Vjerojatno je upravo ta neobična opširnost navela aleksandrinca i prvog predstojnika Knjižnice Zenodota da u svome kritičkom izdanju Ilijade ovaj ulomak posve izbaci iz Homerovog opusa.5 Drugi su međutim uvidjeli da je opis Ahilejeva štita tipičan primjer narativne stanke.6 Na presudnom mjestu za obrat epske radnje, ovaj odlomak je – riječima filologa O. Taplina – poput zatišja pred buru.7 Središnji dan borbe koji traje još od početka jedanaestog pjevanja napokon se privodi kraju (Il. XVIII, 234–241), Ahilej je čvrsto odlučio vratiti se na bojno polje (XVIII, 78–126), dok Tetida, obećavši sinu novo oružje, odlazi k Hefestu (XVIII, 369–467). Nakon obavljenih priprema za izradu oružja, božanski kovač izrađuje „velik i težak štit“ s pet ploča (πτύχες) na njemu. U dvadesetom pjevanju stoji da su dvije ploče bile od mjedi, dvije od kositra te jedna od zlata (Il. XX, 271–272). Mnogo se pisalo o rasporedu ploča, uz prevladavajuće mišljenje da su morale biti položene jedna na drugu u obliku koncentričnih krugova, s najvećom na dnu, a najmanjom na vrhu.8 Treba međutim imati na umu da junačko pjesništvo za štit koristi dva termina: ἀσπίς i σάκος. Prvi je obično pupčast (ὀμφαλόεσσα: Il. IV, 448) i svuda jednak (πάντοσ' ἐίση: Il. III, 347), a drugi težak i velik (μέγα τε στιβαρόν τε: Il. XVIII, 478), sedmokožni (ἑπταβόειον: Il. VII, 245) ili poput tornja (ἠύτε πύργος: Il. VII, 219). Sintagma ἀσπίς πάντοσ' ἐίση upućuje na činjenicu da je samo ta vrsta štita okruglog oblika.9 I premda Homer za Ahilejev štit rabi isključivo termin σάκος, praktički je nemoguće naići na drugu interpretaciju osim one uobičajene – da je Hefest izradio okrugli štit. Čini se da je bilo lakše slijediti unaprijed zadanu premisu da su ploče bile koncentrično raspoređene – pa je prema tome štit morao imati okrugli oblik – nego se voditi Lessingovom napomenom da je čitava ekfraza samo prikaz Hefestove izrade štita, ne i skica gotovog proizvoda.10 Pored toga, nije poznat nijedan antički štit koji bi bio oblikovan na sličan način. Kako god bilo, pretpostavka o koncentrično postavljenim pločama i sukladno tome, tzv. centrifugalnom slijedu likova i prizora temelji se na Homerovim stihovima u kojima stoji da su se posljednji prizori nalazili uz obod štita. Budući da Homer kaže da je σάκος πάντοσε δεδαιδαλμένον (XVIII, 479), Lessing pribjegava mišljenju da se ukras morao nalaziti i na udubljenoj strani štita.11 Poznato je da ni taj dio umjetnici ne bi ostavljali neukrašenim, o čemu svjedoči Plinijev opis Atenina kipa s pripadajućim štitom, djelo slavnog Fidije (Plin. NH, XXXVI, 4).

Ekfraza počinje slikanjem prizora sa svake pojedine ploče. Prvo se opisuje Hefestov prikaz nebeskog svoda (XVIII, 483–489), potom života u gradu (490–540), pa seoskog života (541–572), pastoralnih scena (573–606) i naposljetku oboda štita (607–608). Prizore je moguće tematski podijeliti u dvije skupine. Prvoj pripadaju kozmološke scene (18, 483–489; 607–608), a drugoj, opsežnijoj, zemaljske (490–606). Iako se u prvom stihu ekfraze navodi da je Hefest u srednjem krugu uobličio zemlju, nebesa i more, u ostalih šest stihova pjesničkog opisa toga dijela štita opisuju se samo nebeski prizori. U prvom planu je sunce, potom mjesec i nebeske konstelacije. Ovi motivi su po svemu sudeći trebali istaknuti herojske odlike ratnika kojemu je štit namijenjen.12 Poznato je da Homer u više navrata uspoređuje svoje junake i njihovo oružje s nebeskim tijelima. Tako je plamen s Diomedove kacige nalik ljetnoj zvijezdi (grč. ἀστὴρ ὀπωρινός, Il. V, 5), Paris je kao sunce (ὥς τ' ἠλέκτωρ, Il. VI, 513), a Hektorov štit blista poput Pasje zvijezde (οὔλιος ἀστήρ, Il. XI, 62). Literarni prikaz nebeskih tijela na štitovima nailazi na niz paralela u likovnoj umjetnosti Grka i Rimljana.13 Od poznatijih navedimo samo zvijezde sa štitova giganata na Zeusovom oltaru iz Pergama (2. st. pr. Kr) ili pompejanske freske sa scenama iz Vulkanove kovačnice (1. st. kršć. ere). Opis druge ploče Ahilejeva štita zauzima ponajveći dio ekfraze (490–540). Hefest na njoj prikazuje „dva lijepa grada smrtnih ljudi“. U gradovima vladaju sasvim različite prilike. U prvome je u živopisnu scenu svadbenih svečanosti umetnut prizor sukoba nekoga dvojca oko odštete za čovjeka ubijenog na tržnici (490–508). Drugi je pak grad pod opsadom. Stanovnici napuštaju gradske zidine te iz zasjede napadaju protivničku vojsku koja u okolici napasa svoja stada. Nastaje bespoštedna borba uz velike žrtve (509–540). Pokušavajući odgonetnuti simboliku opsjednutog grada, logično bi bilo pretpostaviti da opsjedajuća vojska predstavlja Ahejce. Oni naime već devet godina ustraju u opsadi Troje te istodobno pljačkaju gradsku okolicu kako bi pribavili potreban živež. S druge strane, prikaz svadbe i mirnoga grada možda upućuje na život u prijeratnoj Troji. Sukobljeni pak dvojac koji ne može odlučiti treba li se smrt naplatiti otkupninom ili krvnom osvetom podsjeća na jedan raniji prizor gdje Agamemnon, poslavši Ajanta kao izaslanika, Ahileju nudi otkupninu (Il, IX, 630–640). Telamonov sin obraća se Ahileju govoreći da čovjek, kad jednom uzme krvninu za smrt brata ili sina, ne treba dalje ustrajati u osveti jer je postignuta zadovoljština. Na trećoj ploči Hefest vjerno uprizoruje život na selu (541–572). Prvo izrađuje plodnu njivu i oranicu, pa žeteoce na kraljevu polju bogatom usjevima, napokon i vinograd usred berbe. Suvremeni će interpretatori složno ustvrditi da rustikalne scene prate slijed godišnjih doba, tako da oranje (541–549) simbolizira proljeće, žetva (550–560) ljeto, a berba grožđa (561–566) jesen.14 Osim toga, svaka od triju scena završava bržim kretanjem: čovjek okreće brazdu na kraju njive (547), žene sipaju brašno i pripravljaju ručak (560), djevojke i mladići neobuzdano plešu na Linovu pjesmu (572). Četvrta ploča slijedi sporiji, ponešto idiličan narativ kako i priliči scenama iz pastirskog života. Tri glavna motiva su stado goveda, ovce na pašnjaku i ples u kolu. Unutar tih prizora opet je umetnut jedan koji kao da podsjeća na kretanje s treće ploče: dok na stado bikova nasrću lavovi, psi ih bezuspješno pokušavaju rastjerati (484–486). Nakon iznijansirane scene plesa s velikim brojem sudionika i gledalaca, Hefest na koncu kuje obod štita prikazujući na njemu Ocean.

Još od razdoblja klasične antike filolozi proučavaju najranije grčke epske ekfraze. Prvi komentar o opisu iz osamnaestog pjevanja Ilijade zabilježen je u Aristotelovoj Poetici (1461, a1), gdje se aludira na problem rasporeda ploča s Ahilejeva štita. Od helenističkog doba prevladava alegorijsko tumačenje Homerove ekfraze u čemu su se osobito istaknuli retoričar Heraklit u Homerskim pitanjima (QH, XLVIII, 3–5) i novoplatonski filozof Eustatije iz Kapadokije (1154, 23). Hefest je, tumači Eustatije, simbol tzv. demijurškog plamena koji stvara svemir, izrada štita odgovara kozmogoniji, četiri metala od kojih je napravljen štit predstavljaju četiri elementa, dok obod štita simbolizira zodijački krug (Eust. 1154–1155). Vodeći se istom alegorijskom metodom, i Aratov skolijast vidi štit kao oponašanje svemira (grč. κόσμου μίμημα).15

Premda je bio među omiljenim motivima u oslikavanju grčke keramike arhajskog razdoblja, Ahilejev štit ni na jednoj od sačuvanih posuda ne obuhvaća sve prizore iz Homerove ekfraze. Pokušavajući odgonetnuti izgled Hefestove rukotvorine, neki su se umjetnici dali u izradu predmeta prema epskome predlošku. Zlatno-srebrni odljev Ahilejeva štita, djelo J. Flaxmana, vodećeg britanskog neoklasicističkog kipara, samo je jedna od takvih više ili manje uspjelih kopija.16 I pored ovog i sličnih pokušaja, potpuno je razumljivo da predmet Homerove ekfraze nije moguće precizno vizualizirati. Uostalom, brojnost likova i prizora navodi na zaključak da se ekfraza ovdje očito bavi imaginarnim umjetničkim djelom.

Vidjeli smo kako Homer niže prizore uklapajući ih u skladnu cjelinu. Obratimo li pozornost na početak svakog od njih, uočit ćemo da su svi prizori usko povezani s narativom o njihovoj izradi. Tako svaki pojedini počinje glagolom u aoristu ili imperfektu poput ἔτευξε (483), ποίησε (490, 573, 587), ἐτίθει (541, 550, 561, 607), ποίκιλλε (590). Stvara se dojam da čitalac gotovo može vidjeti Hefesta dok kuje, oblikuje i raspoređuje likove po površini štita. Međutim, narativ ne prestaje viješću da Hefest nešto sklapa, izrađuje ili postavlja. Opisujući i dalje božansko djelo, pjesnik u svakome od prizora tako reći oživotvoruje likove. Iz toga slijedi srž Lessingove revolucionarne kritike ove ekfraze. Epski pjesnik, ocjenjuje Lessing, nipošto ne prikazuje gotov proizvod, već detaljno slika postupak izrade umjetničkog predmeta.17 Prema tome, promatrač ne vidi štit, nego božanskog kovača kako ga oblikuje. Bog se približava nakovnju držeći čekić i kliješta. Grubi metal ubrzo dobiva oblik ploče. Odmah zatim pod njegovim alatom jedna za drugom izlaze slike iz mjedi i evo ih pred našim očima. Upravo to razlikuje ovaj pjesnički opis od opisa Agamemnonovog ili Ajantovog štita koji su prikazani kao gotovi proizvodi (VII, 219–223; XI, 32–37). Ekfraza o Ahilejevu štitu, prije svega scena sa svađom dvojice muškaraca ili pak odlomak o opkoljenom gradu, prema suvremenom kritičaru A. Heffernanu, odražava Ilijadu u cjelini.18 Kao što se u čitavu epu, a pogotovo oko osamnaestoga pjevanja provlači motiv otkupnine (koja na kraju podrazumijeva osvetu), tako i Ahilejev štit nije ništa drugo nego naknada za spas (grč. ζῳάγρια) što ga hromi bog duguje junakovoj majci Tetidi (XVIII, 407).19 Naime, prema jednoj verziji mita, Hefesta je spasila morska boginja pošto je uslijed izljeva Herina gnjeva bio bačen s Olimpa.

Nestorov pehar iz Ilijade (XI, 632–635) postao je klasičnim primjerom ekfraze zbog dva arheološki posvjedočena vrča od kojih se jedan nekoć ishitreno držao upravo tim u epu opjevanim predmetom. Nevelika ekfraza ovako ga opisuje:

πὰρ δὲ δέπας περικαλλές, ὃ οἴκοθεν ἦγ' ὁ γεραιός,

χρυσείοις ἥλοισι πεπαρμένον· οὔατα δ' αὐτοῦ

τέσσαρ' ἔσαν, δοιαὶ δὲ πελειάδες ἀμφὶς ἕκαστον

χρύσειαι νεμέθοντο, δύω δ' ὑπὸ πυθμένες ἦσαν.

Il. XI, 632–635.

Prekrasni postavi kondir, što od kuće bješe ga starac

Donio; čavliće zlatne po sebi je imao kondir,

Uha je četiri imo, oko svakog po dva golupka

Kljuvahu zlatna, a dvije odozodo bijahu noge.

Preveo T. Maretić

Opis se isprva povezivao sa zlatnom posudom pronađenom u četvrtom grobu tipa rova u Mikeni. I premda je H. Schliemann tvrdio da je riječ o gore opisanom predmetu, arheolozi su kasnije mahom odbacivali takvo mišljenje datirajući grobove s pripadajućim predmetima u XVI. st. pr. Kr. Kronološki jaz između predmeta i opisa stoga je neugodno velik. Osim toga, mikenski se pehar već na prvi pogled razlikuje od Homerovog: manjih je dimenzija te ima dvije ručke oko kojih je oslikana po jedna ptica.20 Drugi pehar pronađen je na teritoriju grčke kolonije Pitekuze na otoku Ischiji u Napuljskom zaljevu. Predmet se datira u geometrijsko razdoblje (sredina 8. st. pr. Kr) te sadrži zanimljiv natpis na eubejskoj varijanti zapadnogrčkog dijalekta. Ne ulazeći u interpretacije predmeta, naglasimo samo da se tekst natpisa najčešće tumači kao humorističan kontrast između legendarnog pehara iz Ilijade i jednostavnosti stvarne posude od terakote.21

U drugom Homerovu epu uspjeli smo detektirati tri opisa umjetničkih predmeta. U jedanaestom pjevanju Odiseje glavni junak silazi u podzemlje gdje uz poginule suborce uoči i Herakla. Opisujući njihov susret, pjesnik usporava pripovijedanje i umeće kratku ekfrazu. Predmet opisa je zlatni Heraklov remen (Od. XI, 609–614):

σμερδαλέος δέ οἱ ἀμφὶ περὶ στήθεσσιν ἀορτὴρ

χρύσεος ἦν τελαμών, ἵνα θέσκελα ἔργα τέτυκτο,

ἄρκτοι τ' ἀγρότεροί τε σύες χαροποί τε λέοντες,

ὑσμῖναί τε μάχαι τε φόνοι τ' ἀνδροκτασίαι τε.

μὴ τεχνησάμενος μηδ' ἄλλο τι τεχνήσαιτο,

ὃς κεῖνον τελαμῶνα ἑῇ ἐγκάτθετο τέχνῃ.

Od. XI, 609–614.

Strašna prekoramica na prsima stoji Heraklu,

Remen zlatan je to, a na njemu čudesna djela:

Medvjedi, veprovi divlji i plamenih očiju lavi,

Bitke i borbe i sječe i ljudska krvoprolića.

Poslije remena tog ne izradio nikada ljepšeg,

Tkogod je remen taj vještinom načinio svojom!

Preveo T. Maretić

Sažet i jezgrovit, opis Heraklova remena uvodi odmak od oblikovanja ekfraze kakav smo imali u najranijem grčkom epu. Suprotno scenama svakodnevnog života na zemlji iz osamnaestog pjevanja Ilijade, ovdje prevladavaju „bitke i borbe i sječe i ljudska krvoprolića“ (Od. XI, 612). Polisindetskim nizom epski pjesnik vješto sažimlje mnoštvo prizora za čiji detaljan opis ovdje ostajemo uskraćeni. To je međutim samo nagovještaj nizanja motiva u ekfrazi koji će osobito izaći na vidjelo u Pseudo-Hesiodovu opisu Heraklova štita.22

Opis Odisejeve zlatne kopče u devetnaestom pjevanju Odiseje zaokružuje niz Homerovih ekfraza. Po povratku na rodnu Itaku, razgovarajući s Penelopom koja ga još ne prepoznaje, Odisej se lažno predstavlja kao neki Krećanin. Usput izmišlja da je prije deset godina vidio njezina supruga kad ga je oluja nanijela na Kretu. Lukav i domišljat, junak opisuje kako je ovaj tobože izgledao i što je na sebi nosio:

χλαῖναν πορφυρέην οὔλην ἔχε δῖος Ὀδυσσεύς,

διπλῆν· ἐν δ' ἄρα οἱ περόνη χρυσοῖο τέτυκτο

αὐλοῖσιν διδύμοισι· πάροιθε δὲ δαίδαλον ἦεν·

ἐν προτέροισι πόδεσσι κύων ἔχε ποικίλον ἐλλόν,

ἀσπαίροντα λάων· τὸ δὲ θαυμάζεσκον ἅπαντες, ὡς οἱ χρύσεοι ἐόντες ὁ μὲν λάε νεβρὸν ἀπάγχων,

αὐτὰρ ὁ ἐκφυγέειν μεμαὼς ἤσπαιρε πόδεσσι.

Od. XIX, 225–231.

Vunenu crvenu struku Odisej je imao divni,

Dvogubu; pređica zlatna na njegovoj bijaše ruci

S dvojakim cjevčicama, a naprvo umjetni nakit:

Prednjim nogama pas držeći pjegavo lane

Ščepo ga, a još se ono praćaka, - i svi se zlatnim

Zv'jerima diljahu tima, gdje onaj je ščepao lane

Te ga davi, a ono praćaka se hoteći pobjeć.

Preveo T. Maretić

Ekfraza o zlatnoj Odisejevoj kopči zanimljiva je jer i sama izrijekom tvrdi da opisuje umjetnički predmet. Supstantivirani pridjev δαίδαλον podsjeća na particip istoga korijena (δεδαιδαλμένον) što smo ga imali prilike vidjeti u opisu Ahilejeva štita (Il. XVIII, 479). Već je naglašeno da svaka ekfraza uključuje reakciju čitaoca, neku vrstu čuđenja ili divljenja. Tako u jednom od kasnijih stihova (Od. XIX, 235) Odisej tvrdi da bi žene ostale u čudu ugledavši kopču koju je onomad nosio na Kreti. Penelopa je ipak neposrednije reagirala na spomen muževa lika, prisjećajući se da ga je upravo ona opremila opisanom odjećom i nakitom. Konačno, ma kako detaljna, niti ova ekfraza ne bi se mogla poistovjetiti sa stvarnošću: pas koji prednjim nogama grabi lane teško je zamisliv prizor. Opis Odisejeva i Penelopina bračnog ležaja posljednja je Homerova ekfraza (Od. XXIII, 181–204). Glavni junak je od stabla masline umjetnički oblikovao krevet (λέχος ἀσκητόν, 189).

2.2. Ekfraza u arhajskoj epici

Kad je riječ o Hesiodovoj uporabi ekfraze, čini se da smo u nepovoljnijem položaju u odnosu na najraniju grčku epiku. Ovdje nije posrijedi samo manja količina komparativnog materijala nego i činjenica da kod Hesioda ponekad ne možemo nedvosmisleno odrediti što jest a što nije ekfraza. Primjerice, Postanak bogova i Poslovi i dani sadrže glasovite pjesničke opise stvaranja prve žene (Theog. 570–615; Op. 60–109). Nerijetko se i oni drže ekfrazom, što se obično opravdava činjenicom da Hesiodov postupak veoma podsjeća na teme i jezik Homerovih ekfraza.23 Poput Ahilejeva štita, i Pandoru je načinio Hefest, međutim ne od metala kao svoju prethodnu rukotvorinu, nego od zemlje (Theog. 571; Op. 60–61; 70). Pošto u Teogoniji Hefest načini biće od zemlje, boginja Atena ukrašava ženu otmjenom odjećom i biranim nakitom. U Poslovima i danima Harite i Hore pomažu hromom bogu. I ako je bilo nedoumica o tome kako književno interpretirati podugačke opise stvaranja žene, stihovi koji u Hesiodovu genealoškom epu slijede nedvojbeno su primjer prave ekfraze (Theog. 578–584). Predmet je opisa Pandorina zlatna kruna. I nju je izradio Hefest, a Atena je stavlja ženi na glavu:

ἀμφὶ δέ οἱ στεφάνην χρυσέην κεφαλῆφιν ἔθηκε,

τὴν αὐτὸς ποίησε περικλυτὸς Ἀμφιγυήεις

ἀσκήσας παλάμῃσι, χαριζόμενος Διὶ πατρί.

τῇ δ' ἔνι δαίδαλα πολλὰ τετεύχατο, θαῦμα ἰδέσθαι,

κνώδαλ' ὅσ' ἤπειρος δεινὰ τρέφει ἠδὲ θάλασσα·

τῶν ὅ γε πόλλ' ἐνέθηκε, χάρις δ' ἐπὶ πᾶσιν ἄητο,

θαυμάσια, ζωοῖσιν ἐοικότα φωνήεσσιν.

Theog. 578–584.

Zatim je stavila njojzi na glavu krunu od zlata

Koju je Šepavac sam izradio – preslavni Hefest –

Rukama svojim vještim da ocu ugodi Zeusu.

Na njoj bijahu brojne rezbarije – da je divota! –

Zvijeri što kopno ih hrani u velikom broju i more.

Hefest ih ureza mnogo – milina blistaše iz njih

Beskrajna – , prava čudesa, na žive životinje nalik.

Preveo B. Glavičić

Poput Ahilejeva štita, na površini Pandorine krune natiskano je veliko mnoštvo likova. Čitav prizor, napominje Hesiod, odiše živošću i kretanjem tako da su likovni prikazi kopnenih i morskih životinja nalik na žive stvorove (ζωοῖσιν ἐοικότα φωνήεσσιν). Ostaje međutim pitanje opisuje li ovdje Hesiod ženu kao kip ili kip kao ženu. Iako se obično zove prvom ženom, filolozi s pravom napominju da je Hesiod nigdje tako izrijekom ne naziva.24 Zamislimo li dakle upravo oblikovanu Pandoru kao neku vrstu figurice od terakote, tada oba Beoćaninova opisa zadovoljavaju kriterij prema kojem ih ubrajamo u figuru ekfraze. Osim toga, da je posrijedi prikaz koji oponaša ženu, svjedoči i česta uporaba poredbe. Pandora je tako nalik na nevinu djevu (Theog. 572), njezin lik je besmrtnim božicama sličan (Op. 62–63), ili stidljivoj djevojci sličan (Op. 71), rezbarije na kruni su na žive životinje nalik (Theog. 584).25 Upravo kako bi naglasio vizualnu dimenziju kipa, Hesiod opisuje začuđenost bogova i smrtnika dok su je promatrali (Theog. 588–589). I jednima i drugima prizor je predstavljao čudo (grč. θαῦμα). Gradeći ekfrazu, pjesnik upotrebljava iste ili slične pridjeve za scene na Pandorinoj kruni (θαυμάσια) te za njezinu odjeću (δαιδάλεα). Sve nabrojano je, zaključuje Hesiod, čudo vidjeti (θαῦμα ἰδέσθαι). Uspjeh ekfraze utoliko je veći što uz neizostavan opis žene / kipa obuhvaća i reakcije prvih pomatrača Hefestova djela.

Po svemu sudeći, grčka epska ekfraza od samih je početaka složen koncept. Ni pjesnik Ilijade i Odiseje kao ni autor Teogonije i Poslova, ne zadovoljava se pukim opisom stvarne umjetničke rukotvorine. Homerov opis Ahilejeva štita koji je istodobno živ i slikovit neki autori smatraju „dijalektikom o načinu prikazivanja i stvarnosti“.26 Kod Hesioda pak, opis postavlja stanovite teškoće u interpretaciji – je li uputnije Pandoru gledati kao ženu ili kip. Čini se dakle da su riječi već u najranijoj grčkoj književnosti u složenu odnosu sa samima sobom kao i sa slikom koju predstavljaju. Iz toga slijedi da pjesničko oblikovanje ekfraze stvara ne samo suodnos riječi i slike već i opisa i spjeva u cjelini. Ovi najraniji primjeri pripremaju stoga teren za uporabu ekfraze u kasnijoj grčkoj i rimskoj epici i književnosti uopće.

2.3. Heraklov štit

Uz odlomke iz Homera i Hesioda, među ranije primjere grčke epske ekfraze valja ubrojiti i ep Heraklov štit. Spjevan u 480 heksametara, od arhajskoga doba neopravdano se pripisivao Hesiodu. U helenizmu, međutim, zaslugom gramatičara Aristofana iz Bizantija, dovodi se u pitanje autentičnost Štita. Otada uz naslov djela redovito stoji kompromisna napomena Pseudo-Hesiod. Tema epa je Heraklov sukob s čudovišnim Kiknom, sinom boga rata. Vrhunac djela i eponimno mjesto nalazi se u opisu štita što ga je Hefest načinio Heraklu. Opis obuhvaća približno 180 stihova (140–321) kako slijedi:

Χερσί γε μὴν σάκος εἷλε παναίολον, οὐδέ τις αὐτὸ

οὔτ' ἔρρηξε βαλὼν οὔτ' ἔθλασε, θαῦμα ἰδέσθαι.

πᾶν μὲν γὰρ κύκλῳ τιτάνῳ λευκῷ τ' ἐλέφαντι

ἠλέκτρῳ θ' ὑπολαμπὲς ἔην χρυσῷ τε φαεινῷ

λαμπόμενον, κυάνου δὲ διὰ πτύχες ἠλήλαντο.

ἐν μέσσῳ δ' ἀδάμαντος ἔην Φόβος οὔ τι φατειός,

ἔμπαλιν ὄσσοισιν πυρὶ λαμπομένοισι δεδορκώς·

τοῦ καὶ ὀδόντων μὲν πλῆτο στόμα λευκαθεόντων,

δεινῶν, ἀπλήτων, ἐπὶ δὲ βλοσυροῖο μετώπου

δεινὴ Ἔρις πεπότητο κορύσσουσα κλόνον ἀνδρῶν,

σχετλίη, ἥ ῥα νόον τε καὶ ἐκ φρένας εἵλετο φωτῶν

οἵτινες ἀντιβίην πόλεμον Διὸς υἷι φέροιεν.

τῶν καὶ ψυχαὶ μὲν χθόνα δύνουσ' Ἄιδος εἴσω

αὐτῶν, ὀστέα δέ σφι περὶ ῥινοῖο σαπείσης

Σειρίου ἀζαλέοιο κελαινῇ πύθεται αἴῃ.

Ἐν δὲ Προΐωξίς τε Παλίωξίς τε τέτυκτο,

ἐν δ' Ὅμαδός τε Φόνος τ' Ἀνδροκτασίη τε δεδήει,

ἐν δ' Ἔρις, ἐν δὲ Κυδοιμὸς ἐθύνεον, ἐν δ' ὀλοὴ Κὴρ

ἄλλον ζωὸν ἔχουσα νεούτατον, ἄλλον ἄουτον,

ἄλλον τεθνηῶτα κατὰ μόθον ἕλκε ποδοῖιν·

εἷμα δ' ἔχ' ἀμφ' ὤμοισι δαφοινεὸν αἵματι φωτῶν,

δεινὸν δερκομένη καναχῇσί τε βεβρυχυῖα.

Ἐν δ' ὀφίων κεφαλαὶ δεινῶν ἔσαν, οὔ τι φατειῶν,

δώδεκα, ταὶ φοβέεσκον ἐπὶ χθονὶ φῦλ' ἀνθρώπων

οἵτινες ἀντιβίην πόλεμον Διὸς υἷι φέροιεν.

τῶν καὶ ὀδόντων μὲν καναχὴ πέλεν, εὖτε μάχοιτο

Ἀμφιτρυωνιάδης· τὰ δ' ἐδαίετο θαυματὰ ἔργα·

στίγματα δ' ὣς ἐπέφαντο ἰδεῖν δεινοῖσι δράκουσι·

κυάνεοι κατὰ νῶτα, μελάνθησαν δὲ γένεια.

Ἐν δὲ συῶν ἀγέλαι χλούνων ἔσαν ἠδὲ λεόντων

ἐς σφέας δερκομένων, κοτεόντων θ' ἱεμένων τε.

τῶν καὶ ὁμιληδὸν στίχες ἤισαν, οὐδέ νυ τώ γε

οὐδέτεροι τρεέτην, φρῖσσόν γε μὲν αὐχένας ἄμφω.

ἤδη γάρ σφιν ἔκειτο μέγας λῖς, ἀμφὶ δὲ κάπροι

δοιοί, ἀπουράμενοι ψυχάς· κατὰ δέ σφι κελαινὸν

αἷμ' ἀπελείβετ' ἔραζ'· οἳ δ' αὐχένας ἐξεριπόντες

κείατο τεθνηῶτες ὑπὸ βλοσυροῖσι λέουσιν·

τοὶ δ' ἔτι μᾶλλον ἐγειρέσθην κοτέοντε μάχεσθαι,

ἀμφότεροι, χλοῦναί τε σύες χαροποί τε λέοντες.

Ἐν δ' ἦν ὑσμίνη Λαπιθάων αἰχμητάων

Καινέα τ' ἀμφὶ ἄνακτα Δρύαντά τε Πειρίθοόν τε

Ὁπλέα τ' Ἐξάδιόν τε Φάληρόν τε Πρόλοχόν τε

Μόψον τ' Ἀμπυκίδην, Τιταρήσιον, ὄζον Ἄρηος

Θησέα τ' Αἰγεΐδην, ἐπιείκελον ἀθανάτοισιν·

ἀργύρεοι, χρύσεια περὶ χροῒ τεύχε' ἔχοντες.

Κένταυροι δ' ἑτέρωθεν ἐναντίοι ἠγερέθοντο

ἀμφὶ μέγαν Πετραῖον ἰδ' Ἄσβολον οἰωνιστὴν

Ἄρκτον τ' Οὔρειόν τε μελαγχαίτην τε Μίμαντα

καὶ δύο Πευκεΐδας, Περιμήδεά τε Δρύαλόν τε,

ἀργύρεοι, χρυσέας ἐλάτας ἐν χερσὶν ἔχοντες.

καί τε συναΐγδην ὡς εἰ ζωοί περ ἐόντες

ἔγχεσιν ἠδ' ἐλάτῃς αὐτοσχεδὸν ὠριγνῶντο.

Ἐν δ' Ἄρεος βλοσυροῖο ποδώκεες ἕστασαν ἵπποι

χρύσεοι, ἐν δὲ καὶ αὐτὸς ἐναρσφόρος οὔλιος Ἄρης,

αἰχμὴν ἐν χείρεσσιν ἔχων, πρυλέεσσι κελεύων,

αἵματι φοινικόεις ὡς εἰ ζωοὺς ἐναρίζων,

δίφρου ἐπεμβεβαώς· παρὰ δὲ Δεῖμός τε Φόβος τε

ἕστασαν ἱέμενοι πόλεμον καταδύμεναι ἀνδρῶν.

Ἐν δὲ Διὸς θυγάτηρ ἀγελείη Τριτογένεια,

τῇ ἰκέλη ὡς εἴ τε μάχην ἐθέλουσα κορύσσειν,

ἔγχος ἔχουσ' ἐν χειρὶ † χρυσέην τε τρυφάλειαν

αἰγίδα τ' ἀμφ' ὤμοις· ἐπὶ δ' ᾤχετο φύλοπιν αἰνήν.

Ἐν δ' ἦν ἀθανάτων ἱερὸς χορός· ἐν δ' ἄρα μέσσῳ

ἱμερόεν κιθάριζε Διὸς καὶ Λητοῦς υἱὸς

χρυσείῃ φόρμιγγι· θεῶν δ' ἕδος ἁγνὸς Ὄλυμπος·

ἐν δ' ἀγορή, περὶ δ' ὄλβος ἀπείριτος ἐστεφάνωτο

ἀθανάτων ἐν ἀγῶνι· θεαὶ δ' ἐξῆρχον ἀοιδῆς

Μοῦσαι Πιερίδες, λιγὺ μελπομένῃς ἐικυῖαι.

Ἐν δὲ λιμὴν εὔορμος ἀμαιμακέτοιο θαλάσσης

κυκλοτερὴς ἐτέτυκτο πανέφθου κασσιτέροιο

κλυζομένῳ ἴκελος· πολλοί γε μὲν ἂμ μέσον αὐτοῦ

δελφῖνες τῇ καὶ τῇ ἐθύνεον ἰχθυάοντες

νηχομένοις ἴκελοι· δοιὼ δ' ἀναφυσιόωντες

ἀργύρεοι δελφῖνες ἐφοίβεον ἔλλοπας ἰχθῦς.

τῶν δ' ὕπο χάλκειοι τρέον ἰχθύες· αὐτὰρ ἐπ' ἀκτῆς

ἧστο ἀνὴρ ἁλιεὺς δεδοκημένος, εἶχε δὲ χερσὶν

ἰχθύσιν ἀμφίβληστρον ἀπορρίψοντι ἐοικώς.

Ἐν δ' ἦν ἠυκόμου Δανάης τέκος, ἱππότα Περσεύς,

οὔτ' ἄρ' ἐπιψαύων σάκεος ποσὶν οὔθ' ἑκὰς αὐτοῦ,

θαῦμα μέγα φράσσασθ', ἐπεὶ οὐδαμῇ ἐστήρικτο.

τὼς γάρ μιν παλάμαις τεῦξεν κλυτὸς Ἀμφιγυήεις,

χρύσεον· ἀμφὶ δὲ ποσσὶν ἔχεν πτερόεντα πέδιλα·

ὤμοισιν δέ μιν ἀμφὶ μελάνδετον ἆορ ἔκειτο

χαλκέου ἐκ τελαμῶνος· ὃ δ' ὥς τε νόημ' ἐποτᾶτο·

πᾶν δὲ μετάφρενον εἶχε κάρη δεινοῖο πελώρου,

Γοργοῦς· ἀμφὶ δέ μιν κίβισις θέε, θαῦμα ἰδέσθαι,

ἀργυρέη· θύσανοι δὲ κατῃωρεῦντο φαεινοὶ

χρύσειοι· δεινὴ δὲ περὶ κροτάφοισι ἄνακτος

κεῖτ' Ἄιδος κυνέη νυκτὸς ζόφον αἰνὸν ἔχουσα.

αὐτὸς δὲ σπεύδοντι καὶ ἐρρίγοντι ἐοικὼς

Περσεὺς Δαναΐδης ἐτιταίνετο· ταὶ δὲ μετ' αὐτὸν

Γοργόνες ἄπλητοί τε καὶ οὐ φαταὶ ἐρρώοντο

ἱέμεναι μαπέειν· ἐπὶ δὲ χλωροῦ ἀδάμαντος

βαινουσέων ἰάχεσκε σάκος μεγάλῳ ὀρυμαγδῷ

ὀξέα καὶ λιγέως· ἐπὶ δὲ ζώνῃσι δράκοντε

δοιὼ ἀπῃωρεῦντ' ἐπικυρτώοντε κάρηνα·

λίχμαζον δ' ἄρα τώ γε, μένει δ' ἐχάρασσον ὀδόντας

ἄγρια δερκομένω· ἐπὶ δὲ δεινοῖσι καρήνοις

Γοργείοις ἐδονεῖτο μέγας φόβος. οἳ δ' ὑπὲρ αὐτέων

ἄνδρες ἐμαρνάσθην πολεμήια τεύχε' ἔχοντες,

τοὶ μὲν ὑπὲρ σφετέρης πόλιος σφετέρων τε τοκήων

λοιγὸν ἀμύνοντες, τοὶ δὲ πραθέειν μεμαῶτες.

πολλοὶ μὲν κέατο, πλέονες δ' ἔτι δῆριν ἔχοντες

μάρνανθ'. αἱ δὲ γυναῖκες ἐυδμήτων ἐπὶ πύργων

χαλκέων ὀξὺ βόων, κατὰ δ' ἐδρύπτοντο παρειάς,

ζωῇσιν ἴκελαι, ἔργα κλυτοῦ Ἡφαίστοιο.

ἄνδρες δ' οἳ πρεσβῆες ἔσαν γῆράς τε μέμαρπεν

ἀθρόοι ἔκτοσθεν πυλέων ἔσαν, ἂν δὲ θεοῖσι

χεῖρας ἔχον μακάρεσσι, περὶ σφετέροισι τέκεσσι

δειδιότες· τοὶ δ' αὖτε μάχην ἔχον. αἳ δὲ μετ' αὐτοὺς

Κῆρες κυάνεαι, λευκοὺς ἀραβεῦσαι ὀδόντας,

δεινωποὶ βλοσυροί τε δαφοινοί τ' ἄπλητοί τε

δῆριν ἔχον περὶ πιπτόντων· πᾶσαι δ' ἄρ' ἵεντο

αἷμα μέλαν πιέειν· ὃν δὲ πρῶτον μεμάποιεν

κείμενον ἢ πίπτοντα νεούτατον, ἀμφὶ μὲν αὐτῷ

βάλλον ὄνυχας μεγάλους, ψυχὴ δὲ Ἄιδόσδε κατῇεν

Τάρταρον ἐς κρυόενθ'· αἳ δὲ φρένας εὖτ' ἀρέσαντο

αἵματος ἀνδρομέου, τὸν μὲν ῥίπτασκον ὀπίσσω,

ἂψ δ' ὅμαδον καὶ μῶλον ἐθύνεον αὖτις ἰοῦσαι.

Κλωθὼ καὶ Λάχεσίς σφιν ἐφέστασαν· ἣ μὲν ὑφήσσων

Ἄτροπος οὔ τι πέλεν μεγάλη θεός, ἀλλ' ἄρα ἥ γε

τῶν γε μὲν ἀλλάων προφερής τ' ἦν πρεσβυτάτη τε.

πᾶσαι δ' ἀμφ' ἑνὶ φωτὶ μάχην δριμεῖαν ἔθεντο·

δεινὰ δ' ἐς ἀλλήλας δράκον ὄμμασι θυμήνασαι,

ἐν δ' ὄνυχας χεῖράς τε θρασείας ἰσώσαντο.

πὰρ δ' Ἀχλὺς εἱστήκει ἐπισμυγερή τε καὶ αἰνή,

χλωρὴ ἀυσταλέη λιμῷ καταπεπτηυῖα,

γουνοπαχής, μακροὶ δ' ὄνυχες χείρεσσιν ὑπῆσαν·

τῆς ἐκ μὲν ῥινῶν μύξαι ῥέον, ἐκ δὲ παρειῶν

αἷμ' ἀπελείβετ' ἔραζ'· ἣ δ' ἄπλητον σεσαρυῖα

εἱστήκει, πολλὴ δὲ κόνις κατενήνοθεν ὤμους,

δάκρυσι μυδαλέη. παρὰ δ' εὔπυργος πόλις ἀνδρῶν,

χρύσειαι δέ μιν εἶχον ὑπερθυρίοις ἀραρυῖαι

ἑπτὰ πύλαι· τοὶ δ' ἄνδρες ἐν ἀγλαΐαις τε χοροῖς τε

τέρψιν ἔχον· τοὶ μὲν γὰρ ἐυσσώτρου ἐπ' ἀπήνης

ἤγοντ' ἀνδρὶ γυναῖκα, πολὺς δ' ὑμέναιος ὀρώρει·

τῆλε δ' ἀπ' αἰθομένων δαΐδων σέλας εἰλύφαζε

χερσὶν ἐνὶ δμῳῶν· ταὶ δ' ἀγλαΐῃ τεθαλυῖαι

πρόσθ' ἔκιον, τῇσιν δὲ χοροὶ παίζοντες ἕποντο·

τοὶ μὲν ὑπὸ λιγυρῶν συρίγγων ἵεσαν αὐδὴν

ἐξ ἁπαλῶν στομάτων, περὶ δέ σφισιν ἄγνυτο ἠχώ·

αἳ δ' ὑπὸ φορμίγγων ἄναγον χορὸν ἱμερόεντα.

ἔνθεν δ' αὖθ' ἑτέρωθε νέοι κώμαζον ὑπ' αὐλοῦ.

τοί γε μὲν αὖ παίζοντες ὑπ' ὀρχηθμῷ καὶ ἀοιδῇ

τοί γε μὲν αὖ γελόωντες ὑπ' αὐλητῆρι ἕκαστος

πρόσθ' ἔκιον· πᾶσαν δὲ πόλιν θαλίαι τε χοροί τε

ἀγλαΐαι τ' εἶχον. τοὶ δ' αὖ προπάροιθε πόληος

νῶθ' ἵππων ἐπιβάντες ἐθύνεον. οἱ δ' ἀροτῆρες

ἤρεικον χθόνα δῖαν, ἐπιστολάδην δὲ χιτῶνας

ἐστάλατ'. αὐτὰρ ἔην βαθὺ λήιον· οἵ γε μὲν ἤμων

αἰχμῇς ὀξείῃσι κορωνιόωντα πέτηλα

βριθόμενα σταχύων, ὡς εἰ Δημήτερος ἀκτήν·

οἳ δ' ἄρ' ἐν ἐλλεδανοῖσι δέον καὶ ἔπιτνον ἀλωῇ·

οἳ δ' ἐτρύγων οἴνας, δρεπάνας ἐν χερσὶν ἔχοντες·

οἳ δ' αὖτ' ἐς ταλάρους ἐφόρευν ὑπὸ τρυγητήρων

λευκοὺς καὶ μέλανας βότρυας μεγάλων ἀπὸ ὄρχων,

βριθομένων φύλλοισι καὶ ἀργυρέῃς ἑλίκεσσιν.

οἳ δ' αὖτ' ἐς ταλάρους ἐφόρευν. παρὰ δέ σφισιν ὄρχος

χρύσεος ἦν, κλυτὰ ἔργα περίφρονος Ἡφαίστοιο,

τοί γε μὲν αὖ παίζοντες ὑπ' αὐλητῆρι ἕκαστος

σειόμενος φύλλοισι καὶ ἀργυρέῃσι κάμαξι,

βριθόμενος σταφυλῇσι· μελάνθησάν γε μὲν αἵδε.

οἵ γε μὲν ἐτράπεον, τοὶ δ' ἤρυον. οἳ δὲ μάχοντο

πύξ τε καὶ ἑλκηδόν· τοὶ δ' ὠκύποδας λαγὸς ᾕρευν

ἄνδρες θηρευταί, καὶ καρχαρόδοντε κύνε πρό,

ἱέμενοι μαπέειν, οἳ δ' ἱέμενοι ὑπαλύξαι.

πὰρ δ' αὐτοῖς ἱππῆες ἔχον πόνον, ἀμφὶ δ' ἀέθλῳ

δῆριν ἔχον καὶ μόχθον· ἐυπλεκέων δ' ἐπὶ δίφρων

ἡνίοχοι βεβαῶτες ἐφίεσαν ὠκέας ἵππους

ῥυτὰ χαλαίνοντες, τὰ δ' ἐπικροτέοντα πέτοντο

ἅρματα κολλήεντ', ἐπὶ δὲ πλῆμναι μέγ' ἀύτευν.

οἳ μὲν ἄρ' ἀίδιον εἶχον πόνον, οὐδέ ποτέ σφιν

νίκη ἐπηνύσθη, ἀλλ' ἄκριτον εἶχον ἄεθλον.

τοῖσι δὲ καὶ προύκειτο μέγας τρίπος ἐντὸς ἀγῶνος,

χρύσειος, κλυτὰ ἔργα περίφρονος Ἡφαίστοιο.

Ἀμφὶ δ' ἴτυν ῥέεν Ὠκεανὸς πλήθοντι ἐοικώς,

πᾶν δὲ συνεῖχε σάκος πολυδαίδαλον· οἳ δὲ κατ' αὐτὸν

κύκνοι ἀερσιπόται μεγάλ' ἤπυον, οἵ ῥά τε πολλοὶ

νῆχον ἐπ' ἄκρον ὕδωρ· παρὰ δ' ἰχθύες ἐκλονέοντο·

θαῦμα ἰδεῖν καὶ Ζηνὶ βαρυκτύπῳ, οὗ διὰ βουλὰς

Ἥφαιστος ποίησε σάκος μέγα τε στιβαρόν τε,

ἀρσάμενος παλάμῃσι.

Hes. Sc. 140–317.

I gle, u ruke uze štit, sav sjajan, nitko ga

ne probi niti ga udarcem rani, čudo na pogled.

Čitav obrubljen sadrom i bijelom slonovom kosti,

od jantara blistav je bio, uz to i zlatnoga sjaja.

Preko cakline plave ploče su skovane bile.

U sredini bijaše Strah, od čelika sav neizreciv,

gledajući očima natrag, a bile su ognjena sjaja.

Usta mu k tome bijahu puna zubiju bijelih,

Strašnih, nema im broja. Na mrkom pak čelu

Hitaše strašna Svađa, raspirujuć' vrevu od ljudi.

Opaka, dakle, misli i razum smrtnika uze,

upravo onih što zametnu rat sa Zeusa sinom.

Njihove tako duše u Hadovu spuste se kuću,

pod zemlju, a kosti im opet, oko njih kad sagnjije koža za suhoga Sirija eno u crnoj trunu u zemlji.

Napad na njemu, uz to i Uzmak načinjen bješe,

posvuda Vreva, Ubojstvo i ljudsko Krvoproliće

Svađa se strčala, Buka, kao i pogubna Smrt,

jednoga držeći živa upravo ranjena, a čitava

drugog, trećega mrtva kroz vrevu je vukla za noge.

Od ljudske joj krvi na plećima pokrivač je crven,

gledajuć' strašno grohotom je rikala ona.

Tu su i - nešto neizrecivo - strašnih zmija glave,

Dvanaest njih. Progonjahu plemena ljudska na zemlji,

što zametnuše rat protiv Zeusova sina,

I nastade škrgut njihovih zubi, kada se sinak

borio Amfitrionov. Sjala su čudesna djela.

Na pogled se pojave točke na zmijama strašnim,

po leđima tamnoplave, a čeljusti bijahu crne.

Tu krda su divljih svinja, i lavovi tu su,

zureći jedni u druge, ljutiti i nasrtljivi.

Redovi iđahu skupa, ne bježahu ovi ni oni,

nego nakostriješiše vrat jedni kao i drugi.

Veliki naime lav već ležaše do njih, a okolo vepra

dva su, lišeni života. Crna pak njihova krv

po zemlji je rosila, ležahu dakle mrtvi

oborivši vratove pod mrkim lavovima.

Jedni i drugi još više su orni za borbu, srdeći se,

divlje svinje i lavovi pogleda bijesnog.

A bila je tu i borba Lapita kopljanika

Oko vladara Keneja – Drijant i Piritoj

Hoplej i Eksadij zatim Falerej kao i Proloh

I Mops, sin Ampikov, Titaresijac, Aresa loza,

Kao i Tezej, Egejev sin, besmrtnim bozima nalik.

Svi od srebra, na tijelima imahu oružje zlatno.

S druge Kentauri strane, okupljeni nasuprot njima,

oko Petreja silnog – gle, Asbol, po pticama prorok,

Arkt i Urej su ovdje, i Mimant crnokosi tu je

i dva Peukeja sina, Perimed uz to i Drijam,

od srebra bijahu, u rukama držeći toljage zlatne.

I snažno se sudarahu oni, baš k'o da su živi,

kopljima zatim i toljagama s razdaljine male.

Na štitu stajahu i Aresa ljutog brzonogi konji

zlatni, na njem' i sam pogubni Ares, nositelj plijena.

U rukama držeći koplje, naloge vojnicima daje,

krvlju grimiznocrven, k'o da žive ubija ljude.

Stojeć' u kolima bojnim. A uza nj stajahu Grožnja

i Strah, htijući unijeti sukob između ljudi.

Tu je i Zeusa kći, pljenjačica Tritogeneja,

Ovdje kao da bitku ona zametnut' želi,

S kopljem u ruci, uz to i kacigom zlatnom,

štit joj na plećima: u ljuti je kretala boj.

Bio je tu i sveti bogova zbor. Na liri

od zlata Lete i Zeusa u sredini sviraše sin,

baš ljupko. Evo i Olimp, sveto bogova sijelo,

skupština zatim, a okolo bogatstvo bez kraja

u skupu se širilo božjem. A boginje začinjahu potom,

Muze Pijerijske pjesmu, poput pjevačica zvonku.

Na njem' bijaše i zgodna luka od nasrtljiva mora

u krug načinjena od kositra čistoga posve,

Nalik valovitom moru: baš mnogi su njenom sredinom

delfini jurili sad tamo sad amo, loveći ribu,

kano plivači, a iznad dva hvatajuć' zrak,

Srebrni tako delfini, nijeme su ribice jeli.

Pod njima bježahu ribe od mjedi. Na obali zatim

Čovjek je sjedio ribar, uz to i gledao, držeći

rukama ribarsku mrežu, k'o da će je bacit'.

I Perzej konjanik na njem'bijaše, sin ljepokose Danaje,

Niti je nogama dirao štit, niti je daleko od njega bio.

Silno za opazit' čudo, jer ničim poduprt ne bje.

Takva ga naime dlanima skuje Šepavac slavni,

od zlata. Na nogama pak krilate imaše cipele.

Preko ramena mu bješe crno-optočen mač,

na mjedenom remenu. Lebdio on je na misao nalik.

Cijela je leđa pokrivala glava nemani strašne,

Gorgone, do nje je torba od srebra, čudo na pogled.

Višahu sjajeć se k tomu i rese od suhoga zlata.

Na glavi ležaše uz to i Hadova kaciga strašna,

vladarova, ona što imaše mrkli mrak noći.

Sam pak, poput onoga što juri i što je u strahu

Perzej se napinjao, Danajin sin. Kadli za njim

srljahu Gorgone, strašne ujedno i neizrečene

hoteć’ ga zgrabit'. Dok na čeliku svijetlom krenuše

u trku, doista štit se velikom orio tutnjavom,

oštro i glasno. S pojasa zatim dvije su zmije

visjele držeći glave nagnute ispred sebe.

Palucahu jezicima uz to i srdžbom oštrahu zube,

gledajuć bijesno. Na glavama jošte Gorgone strašnim

velik se njihao Strah. Nad njima k tomu ljudi

u ratnoj opremi na sebi, vođahu bitku,

Jedni svoj braneći grad kao i roditelje svoje

Od uništenja, a drugi želeć' razoriti njega.

Mnogi je ležao, no većina se i dalje borila

U bitki. A žene na dobro sazidanom tornjevima

od mjedi, gorko su plakale, i vlažile obraze,

baš k'o da su živi, djelo Hefesta slavnog.

Ljudi pak starije dobi, i koje je sustigla starost

van vrata skupljeni bjehu i upravljahu stoga

besmrtnim bozima ruke, u strahu za vlastitu djecu.

A ona su opet vodila bitku. Njima odostrag su

mrke Kere. Škrgučući zubima bijelim bile su

očiju strašnih, mrke i krvave, odbojne posve.

Vođahu borbu oko palih: baš sve su htjele

tamne se napiti krvi. Koga bi zgrabile prvog,

pošto bi pao ili dok upravo pada, one bi

stavljale velike kandže, a duša se spuštala k Hadu,

u hladni Tartar. Pošto dakle ublažiše srce

krvlju junaka, ruše ga straga, pa opet trče

natrag smjesta u vrevu i ljutu u borbu.

Klota i Laheza stajahu iznad njih, te niža Atropa, božica nipošto visoka rasta, ali je ipak

viša od drugih, te starija od sviju bješe.

U žestoku borbu krenu oko smrtnika jednog,

Srdite jedna na drugu, strašno očima zureć',

Jednako snažnih kandža kao i ruku slinih.

Do njih stajaše Tama, sva kukavna i strašna,

blijeda i suha, oronula sasvim od gladi,

natečenih koljena, na rukama joj veliki nokti,

iz nosa joj tekla je sluz, a iz obraza krvca

na zemlju kapaše. I stoji grozno se keseć',

dok na plećima vrije prašina pusta

natopljena suzama. Uz to je dobro utvrđeni grad junaka,čuvahu ga gredama sklopljena

sedmora vrata. Muškarci se vesele plešući divno. Jedni zatim na kolima s dobrim kotačima

mužu dovođahu ženu, dizao se silan svadbeni poj. U daljini se valjala svjetlost od upaljenih baklji

u rukama sluškinja. Ozarena lica, one

krenuše naprijed, šaljivi zborovi išli su za njima.

Uz pratnju glasnih svirala puštali su pjev

iz mekanih usta, oko njih se lomila jeka.

Djevojke su uz kitare izvodile svadbeni ples.

Onda opet, s druge strane, u ophodu mladići s frulom. Jedni igrajući uz ples i pjesmu, a drugi, smijući se, uz svirača frule jedan po jedan išli su naprijed. Čitav grad obuzimaše radost,

ples i milina. Drugi su opet jurili ispred grada uspevši se na konjska leđa. Orači k tome

razbijahu divnu zemlju, spadale su im zapregnute haljine. Tu je i prostrana oranica. Jedni su želi oštrim kopljima zakrivljene stabljike otežale od klasja, baš kao da je Demetrino žito.

Drugi su vezivali rukoveti i vršili na gumnu.

Jedni, držeći u rukama srpove, trgahu grožđe,

A drugi opet stavljahu u košare za berbu

bijele i crne grozdove s velikih redova loze

Otežalih lišćem i viticama od srebra.

Drugi su ih opet nosili u posude. Uz njih stoji

red loze, od zlata, slavna djela umnog Hefesta,

leluja se lišće i srebrni kolci, otežali

grozdovima: upravo su dobili tamnu boju.

Jedni su gazili grožđe, a drugi cijedili.

Treći se borahu šakama i hrvanjem. Brze pak zečeve hvatali su ljudi lovci, i ispred njih oštrozubi psi,

želeći ih uhvatiti, a ovi pak htijući pobjeć'.

Uz njih trudeć se konjanici, za nagradu

se natjecahu uz veliki napor. Na dobro spletenim kolima, uzdodrže stojeći, tjerali su brze konje popuštajući uzde. Zveketava kola letjela su

učvršćena, a iz osovina silna škripa.

Beskrajno su se trudili, ali nisu ostvarili pobjedu,

već je bilo neodlučeno natjecanje.

Njima je postavljen veliki tronožac

uslijed natjecanja, sav od zlata,

slavna djela umnoga Hefesta.

Po rubu je tekao Ocean, kao u punome toku,

i okruživao čitav umjetnički izrađen štit, na njemu

labudovi u zrak vinuti glasno su zvali, mnogi

plivahu po površini vode, a uz njih se tiskahu ribe.

Čudo na pogled i Zeusu gromovniku, po čijoj volji

Hefest napravi štit velik i težak složeć ga rukama.

Već na prvi pogled vidi se da odlomak oponaša glasovitu Homerovu ekfrazu iz XVIII. pjevanja Ilijade. Ipak, postoje određene razlike između opisa Ahilejeva i Heraklova štita. Prvi, kako smo vidjeli, obuhvaća scene s temama iz više aspekata ljudskog života, dok na drugome prevladavaju „užasi rata i demoni razaranja“.27 Kod Pseudo-Hesioda u prvom su planu personifikacije ljudskih slabosti i sila zla, kao i čitav niz mitoloških bića, kako bogova tako i junaka različitih osobina. Početak opisa slijedi isprobani homerski obrazac. Prvo se naznačuju fizička svojstva predmeta (141–143), stvarajući iluziju zahvaljujući kojoj čitatelj postaje promatrač prizora. Načinjen od mjedi (213; 243), štit je bio amalgam obojenih metala i drugih materijala. Spominju se zlato (142), srebro (183; 187; 212; 225), elektron (142, kao legura ili kao umetnuti jantar), bjelokost (141), emajl (143), sadra (141) i čelik (231). Površina obuhvaća nekoliko mitoloških narativa, ukalupljenih u slike raspoređene po štitu. Jedna za drugom smjenjuju se scene nedaća i ratnih sukoba, dok posljednja u nizu oslikava ljepotu života u dokolici. Čitatelj – sada već gledatelj – sasvim uranja u scene. Pomalo nezgrapno složene, teško se mogu dovesti u prostorni ili vremenski odnos. Prevladavaju mračni motivi: borbe, ranjavanja, krvoprolića i čudovišta. U sredini štita nalazi se personifikacija Straha, uza nj se bore strašne Kere, dvanaest zmijskih glava, sukob lavova i veprova (168–177), borba Lapita i Kentaura (178–190), Ares i Atena (191–200), zbor olimpskih bogova (201–206) te opsada grada. Među njima kratko se izmjenjuju sekvence vedrijeg sadržaja (207–222): ribarenje, rad u polju, svadba, ples i pjesma. Vidimo tako brodsko pristanište (207–215), junaka Perzeja s Gorgoninom glavom (228–237), svadbene svečanosti (272–286), žetvu i berbu grožđa (286–301), lov i utrku dvokolica (301–313). Kao i kod Ahilejeva štita, i ovdje prevladava mišljenje da su prizori bili raspoređeni u obliku koncentričnih krugova.28 Neki autori ipak ne odbacuju mogućnost da se narativ mogao kretati i radijalno, od središta štita k obodu.29 Prema tome tumačenju prizori su bili odvojeni polumjerom štita tako da bi se na jednoj polovici našle scene mira (skup bogova, luka, svadba, žetva, berba grožđa, lov i utrka kolima), a na drugoj rata (Kere, zmijske glave, borbe lavova i veprova, Lapita i Kentaura, Ares i Atena, Perzej i Gorgona). I tek što se promatrač do kraja uživi u fantastično-realistički svijet Štita, pjesnik ga vraća u stvarnost napominjući da je ovaj ili onaj prizor izrađen od srebra ili zlata, kositra ili mjedi. Opisujući na primjer borbu Lapita i Kentaura (178–190), u istome stihu znalački se umeće napomena da su i jedni i drugi od srebra, dočim u rukama drže zlatno oružje (182; 188). Isto načelo rabi se u stihovima s prizorima morskoga svijeta: delfini su kovani od srebra, a ribe od mjedi (212–213). Suvremena književna teorija takav postupak naziva „dekonstrukcijom ekfrastičke iluzije“.30 Ostvaruje se na nekoliko razina. Prvo, kod Heraklova štita veliku važnost ima stalno podsjećanje na Hefestovu prisutnost i njegov odnos prema prikazanom. Istodobno, ukazuje se i na odnos recipijenta i uprizorene stvarnosti. Drugo, ovaj postupak lijepo se zrcali u stalnoj uporabi sintagme θαῦμα ἰδέσθαι (140; 224) ili θαῦμα φράσσασθαι (218), što pjesnik također baštini od ranijih epičara. Tomu valja pridodati i sličan spoj riječi poput θαυματὰ ἔργα (165). Iluzija se dakle razbija poredbama koje podsjećaju čitaoca da prizori nisu stvarni. Koriste se tako pridjevi ἐπιείκελος (182) i ἴκελος (219) ili pak poredbeni veznik ὥς (222. i passim). Treće, sam pjesnik se ograđuje od ekfrastičke iluzije. Uporabom pridjeva οὔ φατειός (neizreciv) Tobožnji Hesiod ukazuje na vlastitu nemogućnost da u potpunosti prenese sve aspekte vizualnog prikazivanja.31 Konačno, dva zaključna stiha sažeto ponavljaju čitav pjesnički postupak. Odgađajući krvavi dvoboj Herakla i Kikna, ekfraza Heraklova štita služi stvaranju narativne stanke. Međutim, pjesnik ne opisuje samo radi retardacije, već da implicitno komentira narativ koji okružuje opis.32 Uostalom, moguće je da ekfrazu uopće ne upotrebljava radi retardacije budući da je ovo opsegom najdulji opis (180 stihova) u do sada najkraćem epu (480 stihova). Neki autori pjesnikovu intervenciju nastoje objasniti duboko antiratnim načelima.33 Ukratko, ako igdje Heraklov štit slavi rat, on to čini izvan ekfraze, u odlomcima gdje se nabrajaju junakova junačka djela. U ekfrazi Štita preispituju se „ne samo estetske nego i etičke sastavnice stvarnosti koju prikazuje“.34

Od početka dvadesetog stoljeća filolozi su rado povezivali teme i motive na Heraklovu štitu s arhajskom grčkom umjetnošću, osobito njezinim atenskim i korintskim odvjetkom. Među takvim rukotvorinama ističu se znamenita keramička vaza François s dvjestotinjak oslikanih likova, Kipselova škrinja od cedra i bjelokosti koju opisuje Pauzanija, Apolonovo prijestolje u Amikli, brončani štitovi iz Idejske pećine na Kreti, kao i mnoštvo bogato ukrašenih posuda iz asirskog grada Nimruda, s Cipra, te iz Cerveterija i Palestrine na Apeninskom poluotoku.35 Svi obuhvaćaju bogat repertoar ratnih i mirnodopskih tema, ljudske i životinjske likove te scene svakodnevnog života. Dva stoljeća kasnije i Eshil će u Sedmorici protiv Tebe posegnuti za ekfrazom opisujući štitove junaka koji su – barem prema onodobnim slikama s keramike – bili daleko skromnijih dimenzija od njihovih epskih predložaka.

Bilješke

1 Uz ovih osam, neki autori ekfrazom smatraju i opis Agamemnonovog žezla iz drugoga pjevanja Ilijade (101–108). Ovdje je ipak izostavljen budući da Homer ni jednom riječju ne opisuje predmet kao takav, već samo donosi kronologiju vlasništva nad njime.

2 Lessing 1990.

3 Barolsky 2009, 22.

4 Lorimer 1929, 157–158; Wace, Stubbings 1963, 513.

5 Naišavši na dijelove Homerovih epova koje bi smatrao kasnijim interpolacijama, Zenodot ih je obično ostavljao u cjelini epa, uz oznaku na marginama kojom bi osporio autentičnost dotičnog mjesta. Budući da nije pisao komentar, nisu nam poznati razlozi takvih Zenodotovih uredničkih odluka. (Kennedy 1989, 206)

6 Kurman 1974, 5.

7 Taplin 1980, 1.

8 Ibid, 5.

9 Wace, Stubbings, 1963, 510.

10 Lessing 1990, 135.

11 Ibid, 138.

12 Hardie 1985, 12.

13 Cf. Chase 1902; Weinstock 1971.

14 Heffernan 1993, 21.

15 Hardie 1985, 15.

16 The Royal Collection, inv. br. 51266

17 Lessing 1990, 135.

18 Heffernan 1993, 17.

19 Ibid, 17.

20 Heubeck 1974, 222.

21 Powell 1991,163–166; West 1994, 9.

22 V. str. 23–28.

23 Francis 2009, 13.

24 Ibid, 14.

25 Cf. Il. XVIII, 539.

26 Francis 2009, 16.

27 Lesky 2001, 110.

28 Myres 1941, 22.

29 Javor 2013, 696.

30 Ibid, 690.

31 Javor 2013, 691.

32 Thalmann 1984, 62.

33 Ibid, 64.

34 Javor 2013, 697.

35 R. M. Cook 1937, 204–214.