Diplomski radovi

3. Helenističko i carsko doba

3.1. Ekfraza u epici aleksandrijskog razdoblja

Iz inače pjesništvom bogata razdoblja omeđena Aleksandrovim osvajanjima i koncem antike u cijelosti su nam sačuvana samo dva velika grčka epa. Doživljaji Argonauta Apolonija Rođanina prvi je među njima. Kritičari se slažu da je spjev u četiri knjige i nešto manje od šest tisuća heksametara najsavršeniji oblik aleksandrijskog epskoga pjesništva.1 Priča o Jasonovoj plovidbi po zlatno runo u zemlju Kolšana, protkana brojnim lokalnim legendama, jedna je od najranijih u grčkoj mitologiji. Odstupajući od Kalimahovih načela gradnje epa manjeg opsega, Argonautika vješto pomiruje formalne elemente homerske epike s helenističkim pjesničkim obilježjima. Jedno od takvih obilježja jest i sklonost varijaciji. U nagle i ponešto asimetrične prijelaze s jednog narativnog dijela na drugi, pjesnik umeće detaljan opis kakav i inače nalazimo u helenističkom pjesništvu. Među osobito uspjelim opisima duševnog stanja glavnih likova ili poredbama koje vjerno dočaravaju slike prirode, Apolonije se na jednom mjestu poslužio i ekfrazom (I, 721–768). Otprilike sredinom prve knjige pjesnik pripovijeda o Jasonovu boravku na Lemnu, otoku što su ga nastanjivale isključivo žene. Pripremajući se za posjet tamošnjoj vladarici Hipsipili, junak oblači grimizni plašt što mu ga je istkala Atena uoči isplovljavanja za Kolhidu. Apolonije ovako opisuje božičin dar:

Αὐτὰρ ὅγ' ἀμφ' ὤμοισι, θεᾶς Ἰτωνίδος ἔργον,

δίπλακα πορφυρέην περονήσατο, τήν οἱ ὄπασσε

Παλλάς, ὅτε πρῶτον δρυόχους ἐπεβάλλετο νηός

Ἀργοῦς, καὶ κανόνεσσι δάε ζυγὰ μετρήσασθαι.

τῆς μὲν ῥηίτερόν κεν ἐς ἠέλιον ἀνιόντα

ὄσσε βάλοις ἢ κεῖνο μεταβλέψειας ἔρευθος·

δὴ γάρ τοι μέσση μὲν ἐρευθήεσσα τέτυκτο·

ἄκρα δὲ πορφυρέη πάντη πέλεν, ἐν δ' ἄρ' ἑκάστῳ

τέρματι δαίδαλα πολλὰ διακριδὸν εὖ ἐπέπαστο.

Ἐν μὲν ἔσαν Κύκλωπες ἐπ' ἀφθίτῳ ἡμμένοι ἔργῳ,

Ζηνὶ κεραυνὸν ἄνακτι πονεύμενοι· ὃς τόσον ἤδη

παμφαίνων ἐτέτυκτο, μιῆς δ' ἔτι δεύετο μοῦνον

ἀκτῖνος· τὴν οἵγε σιδηρείῃς ἐλάασκον

σφύρῃσιν, μαλεροῖο πυρὸς ζείουσαν ἀυτμήν.

Ἐν δ' ἔσαν Ἀντιόπης Ἀσωπίδος υἱέε δοιώ,

Ἀμφίων καὶ Ζῆθος, ἀπύργωτος δ' ἔτι Θήβη

κεῖτο πέλας· τῆς οἵγε νέον βάλλοντο δομαίους

ἱέμενοι· Ζῆθος μὲν ἐπωμαδὸν ἠέρταζεν

οὔρεος ἠλιβάτοιο κάρη, μογέοντι ἐοικώς·

Ἀμφίων δ' ἐπὶ οἷ χρυσέῃ φόρμιγγι λιγαίνων

ἤιε, δὶς τόσση δὲ μετ' ἴχνια νίσσετο πέτρη.

Ἑξείης δ' ἤσκητο βαθυπλόκαμος Κυθέρεια

Ἄρεος ὀχμάζουσα θοὸν σάκος, ἐκ δέ οἱ ὤμου

πῆχυν ἔπι σκαιὸν ξυνοχὴ κεχάλαστο χιτῶνος

νέρθε παρὲκ μαζοῖο· τὸ δ' ἀντίον ἀτρεκὲς αὔτως

χαλκείῃ δείκηλον ἐν ἀσπίδι φαίνετ' ἰδέσθαι.

Ἐν δὲ βοῶν ἔσκεν λάσιος νομός, ἀμφὶ δὲ τῇσιν

Τηλεβόαι μάρναντο καὶ υἱέες Ἠλεκτρύωνος,

οἱ μὲν ἀμυνόμενοι, ἀτὰρ οἵγ' ἐθέλοντες ἀμέρσαι,

ληισταὶ Τάφιοι· τῶν δ' αἵματι δεύετο λειμών

ἑρσήεις, πολέες δ' ὀλίγους βιόωντο νομῆας.

Ἐν δὲ δύω δίφροι πεπονήατο δηριόωντε·

καὶ τοῦ μὲν προπάροιθε Πέλοψ ἴθυνε τινάσσων

ἡνία, σὺν δέ οἱ ἔσκε παραιβάτις Ἱπποδάμεια·

τοῦ δὲ μεταδρομάδην ἐπὶ Μυρτίλος ἤλαεν ἵππους,

σὺν τῷ δ' Οἰνόμαος, προτενὲς δόρυ χειρὶ μεμαρπώς

ἄξονος ἐν πλήμνῃσι παρακλιδὸν ἀγνυμένοιο

πῖπτεν, ἐπεσσύμενος Πελοπήια νῶτα δαΐξαι.

Ἐν καὶ Ἀπόλλων Φοῖβος ὀιστεύων ἐτέτυκτο,

βούπαις, οὔπω πολλός, ἑὴν ἐρύοντα καλύπτρης

μητέρα θαρσαλέως Τιτυὸν μέγαν, ὅν ῥ' ἔτεκέν γε

δῖ' Ἐλάρη, θρέψεν δὲ καὶ ἂψ ἐλοχεύσατο Γαῖα.

Ἐν καὶ Φρίξος ἔην Μινυήιος, ὡς ἐτεόν περ

εἰσαΐων κριοῦ, ὁ δ' ἄρ' ἐξενέποντι ἐοικώς.

κείνους κ' εἰσορόων ἀκέοις ψεύδοιό τε θυμόν,

ἐλπόμενος πυκινήν τιν' ἀπὸ σφείων ἐσακοῦσαι

βάξιν, ὃ καὶ δηρὸν περιπορπίδα θηήσαιο.

Apol. Rhod. I, 721–768.

Dvostruki grimizni plašt on prikopča oko ramena,

Itonske božice dar, koj' njemu podarila bješe

Palada kad u početku za lađu je redao grede

Argu i trstikama još učio mjeriti prečke.

Lakše bi mogao ti u sunce na izlasku bacit

Pogled nego li ono rumenilo mogao motrit.

Jer je zaista plašt u sredini blistavo crven

Bio, s grimiznim rubom posvuda. A na svakom kraju

Štošta je umjetno bilo izvezeno, lijepo po redu.

Bijahu Kiklopi tu pri svojem vječitom radu

Zeusu vladaru munju izrađujuć. Bješe već skoro

Gotova u svom sjaju: nedostajaše još jedna

Zraka što su ju oni izbijali željeznim svojim

Maljima – riječ je o pari usključaloj zatorna ognja.

Tu su i sina dva Antiope, kćeri Asopa,

Bila Amfion i Zet. A Teba, bez zidina jošte,

Ležaše kraj njih, i ti joj odskora polagahu zdušno

Temelje: Zet je visoko na plećima nosio svojim

Glavicu vrletna brda, a kako se činilo, s mukom.

Za njim na formingi zlatnoj Amfion je svirajuć glasno

Iš'o, a dvaput ga tol'ka uzastopce slijedila stijena.

Redom bje prikazana gdje drži pletenica gustih

Kiterka Aresov štit brzokreti. Dio joj halje,

Onaj koji ju drži, na lijevi se spustio lakat

S ramena dolje uz dojku. Na mjedenu nasuprot štitu

Vidljiva posve se jasno pojavila njezina slika.

Tu je i travnat pašnjak za goveda bio, a zbog njih

Tad Telebojci se bìli i Elektrionovi sinci,

Jedni goveda štiteć, a drugi ih htijući otet,

Gusari s otoka Tafa. Od krvi se navlaži njine

Livada rosna, i mnoštvo manjinu svlada, pastire.

Bijahu izrađena i dvoja kola u borbi.

Jedna je ravnao sprijeda potresajuć uzdama Pelop

S kim Hipodamija bješe k'o pratilja vozeć se uza nj.

Mirtil proganjajuć ga za njime tjeraše konje;

S njime bješe Enomaj što zgrabivši naperi koplje.

Al se glavčina slomi osovine: pade sa strane

Kad se zaletio već da Pelopa rani u leđa.

Tu je izrađen bio i Feb Apolon k'o dječak,

Još neodrastao, gdje strijelja Titija veljeg

(Drzn'o se vući mu majku za veo) kog Elara divna

Rodi, a othrani ga i nazad porodi Zemlja.

Bješe tu Minijac Friks također koj' kao da zbilja

Sluša ovna, a taj mu progovara, kako se čini.

Motreć ih, zablenut ti bi u sebi se prevarit mog'o

Od njih se nadajuć čut i koju pametnu riječ

Te bi u takvoj nadi i podugo buljio u njih.

Preveo B. Glavičić

Jasonov ogrtač bio je ukrašen nizom od sedam prizora po mitološkom predlošku. Opis počinje scenom s Kiklopima koji Zeusu izrađuju munju (730–734), zatim braće Amfiona i Zeta dok polažu temelje za grad Tebu (734–741), slijedi Afrodita s Aresovim štitom (742–746), bitka Elektrionovih sinova i gusara s otoka Tafa (747–751), utrka kolima Pelopa i Enomaja (752–758), Apolon kako ubija Titija (759–762) i naposljetku Friks s ovnom (763–767). Filolozi se redom slažu da je Apolonijeva ekfraza pod očitim utjecajem homerske i arhajske epike.2 Već prvi spomen grimiznog plašta (δίπλακα πορφυρέην, 722) nedvosmisleno podsjeća na Homera. Podsjetimo, u ekfrazi u trećem pjevanju Ilijade Helena tka ogrtač ukrašen scenama iz Trojanskog rata, a proizvod tkanja je δίπλαξ πορφυρέη.3 Identičnu sintagmu nalazimo i u XXII. pjevanju (441). Ovaj put Andromaha izrađuje plašt ukrašen cvjetnim motivima. Napokon, i u Odiseji (XIX, 241–242) spominje se grimizna δίπλαξ kao dar za koji prerušeni Odisej tvrdi Penelopi da ga je nekoć primio od njezina supruga. Stoga je i Apolonijev junak morao dobiti sličan predmet. Budući da odmah nakon plašta Jason uzima koplje u ruke – Atalantin dar (I, 769–771), neki autori ovaj prizor povezuju s homerskim scenama naoružavanja ratnika uoči polaska u borbu.4 U tom smislu osobito je privlačna usporedba s opisom Agamemnonove pripreme za dvoboj na početku XI. pjevanja Ilijade. Da Apolonije gradi ekfrazu po Homerovu modelu, ukazuje i stalno korištenje formule ἐν μὲν ... ἐν δὲ, već toliko puta viđeno u Ilijadi kao i u Pseudo-Hesiodovu Štitu. Nadalje, opisu Ahilejeva štita prethodi pripovijedanje o Tetidinu dolasku k Hefestu kojemu pomažu Kiklopi. Prvi prizor na Jasonovu plaštu također slika Kiklope koji „pri svojem vječnom radu izrađuju munju Zeusu vladaru“ (730–731).

S druge strane, Jasonov ogrtač od Ahilejeva ili Heraklova štita razlikuje upadljiva činjenica da nema vidljive poveznice među prizorima na plaštu. Nema niti očitog kontrasta kakav smo primjerice mogli vidjeti uspoređujući scene gradova u ratu i miru na Ahilejevu štitu. Neki su ipak u rasporedu prizora vidjeli stanovit logički slijed – na početku je Zeus, a na kraju Friks, ujedno jedini lik na plaštu u izravnoj vezi s radnjom epa.5 Nesumnjivo je k tome da scene s Jasonova ogrtača odlikuje veća jednostavnost i jasnoća nego što je to bio slučaj s Homerovom i Pseudo-Hesiodovom ekfrazom. Broj Apolonijevih likova neusporedivo je manji tako da na pojedinim prizorima možemo izbrojati najviše četiri lika. Iznimka je samo opis bitke Elektrionovih sinova s gusarima gdje se iz fraze „πολέες δ' ὀλίγους βιόωντο“ da naslutiti da ih je bilo prilično mnogo.

Prizori su bili raspoređeni uz rub plašta. Prvo se vidi scena s Kiklopima kojima za izradu munje „nedostaje još jedna zraka“ (732–733). Ovdje ujedno počinje i završava pjesnikovo zanimanje za opis predmeta u trenutku njegova nastajanja, što bi Homer razradio do savršenstva. Naime, predmet ekfraze – Jasonov plašt, pojavljuje se u spjevu u času kad ga junak već stavlja na se. Osim što oponaša Homera, opis prvog prizora s Kiklopima svjedoči o pjesnikovu oduševljenju munjama, zrakama i svjetlošću.6 U drugome pak prizoru Apolonije stavlja u antitezu odnos sile i vještine. S jedne strane Zet upreže sve snage noseći ogromnu stijenu, a Amfion, svirajući na kitari, pomiče i dvostruko težu kamenu gromadu. Tako će i Jason osvojiti Medeju i dobiti zlatno runo, ne zahvaljujući snazi i junačkim pothvatima, nego prije slatkorječivošću i privlačnom vanjštinom.7 Fraza kojom pjesnik opisuje Zetov trud, μογέοντι ἐοικώς (739), podsjeća na ranu epiku, poglavito na Štit koji obiluje sličnim usporedbama. Kritika je Amfionovu svirku povezivala s magičnom moći glazbe da mijenja čovjeka i svijet.8 Usporedba s mitskim sviračem Orfejem čija je glazba pomicala stijene, stabla i tokove rijeka (I, 26–31), a koji je i sam bio u Argovoj posadi, sasvim je na mjestu. Treći prizor otkriva polunagu Afroditu čiji se odraz reflektira u Aresovu štitu, podsjećajući tako na kakvu Amazonku. Afroditina prisutnost na plaštu vrlo je znakovita, budući da kasnije u epu ona pomaže glavnom junaku šaljući Erosa k Medeji (II, 423–425). Treba napomenuti da pjesnik nije slučajno izabrao ovakav prikaz boginje ljubavi. Upravo za Apolonijeva života kipovi naoružane Afrodite jedna su od omiljenih tema helenističkih umjetnika, premda ne možemo tvrditi da ih nije bilo i u klasično doba. Središnja scena sukoba Elektrionovih sinova s gusarima možda najviše podsjeća na homersku ekfrazu. Razlikuju se utoliko što Apolonije imenuje svoje junake, dok se prizor opkoljenog grada na Ahilejevu štitu sastoji od anonimne gomile ratnika. Legenda o Teleboejcima, gusarima s Tafa, zgodno se uklapa u epsku cjelinu. Baš kao Argonauti, i mitski Teleboejci otisnuli su se na dug put (s otoka Tafa u Arg) u potrazi za stokom. Utrka pak Pelopa i Enomaja poznata je mitološka priča. U Apolonijevu epu ovaj prizor anticipira jednu Jasonovu zgodu u Kolhidi. Naime, poput Pelopa, i glavni junak jednom će doći u sukob s ocem svoje izabranice. Najbliže likovne paralele Pelopove pobjede nad Enomajem nalaze se na južnoitalskim vazama iz IV. st. pr. Kr, s motivima veoma nalik onima iz Argonauta. Sva je prilika da su ipak nastali pod utjecajem Euripidove drame Enomaj, budući da ih dijeli nekoliko desetljeća od Apolonijeva vremena.9 Šesti prizor, kao i drugi, propituje odnos snage i vještine. Nejaki dječak Apolon (βούπαις, οὔπω πολλός) strijelom ubija golemog Titija (Τιτυὸν μέγαν) jer mu je htio silovati majku. Apolonova pobjeda nagoviješta buduće Jasonove uspjehe u sukobu s moćnim Ejetom te kasnije s kraljem Pelijom. U posljednjem prizoru ekfraze vidimo Friksa kako razgovara s ovnom. Prema legendi, sin orhomenskoga kralja Atamanta, bježeći od zle maćehe, stigao je na zlatnom ovnu u Kolhidu. Pošto je Zeusu žrtvovao životinju, oderao je zlatno runo i povjerio ga na čuvanje kralju Ejetu. Poput Jasona, i Friks uzima Ejetovu kćer za ženu. Time ujedno započinje ciklus mitova o Argonautima, stoga je jasno da se Friks nije slučajno našao na Jasonovu ogrtaču. Zadnja tri stiha najsugestivnija su pjesnikova razmišljanja o ekfrazi. Apolonije se služi optativom (ἀκέοις) s namjerom da naglasi reakcije promatrača prizora. Zadivljen uvjerljivošću prikaza, čovjek bi očekivao da će čuti koju pametnu riječ (πυκινήν τινα βάξιν) od dvojca što vodi razgovor. Posljednja scena može se povezati s prvom, čime se zaokružuje ekfraza – prva naime ističe vizualni aspekt ekfraze (svjetlost munje), a posljednja auditivni (slušanje razgovora). Konačno, scene s Jasonova plašta simbolički predstavljaju čitavo putovanje Argonauta, i to tako da neke od tema i motiva podsjećaju na događaje prije Jasonova susreta s Hipsipilom, nake pak na zgode koje će uslijediti. Scene je moguće tumačiti i u odnosu spram helenističke umjetnosti budući da način opisivanja slijedi onodobne estetske principe. Svaki od prizora na svoj način predstavlja neku od značajki helenističke umjetnosti. Tako se helenizmu svojstven realizam očituje u opisu Friksa, zaokupljenost svjetlom i odsjajem ogleda se u opisu Kiklopa i Afrodite sa štitom, slikanje naglog pokreta u scenama Apolona i Titija te Pelopa i Enomaja, a iluzionistički prikaz natprirodnih fenomena kod Amfiona i Zeta te gusara s Tafa.10

Tijekom aleksandrijskog razdoblja helenističke književnosti osobito je bio popularan epilij. Pisan u heksametru, od epa se razlikovao znatno manjim opsegom. Epilij je najčešće posezao za mitološkim i ljubavnim temama, odlikujući se pritom mnoštvom digresija i težnjom k učenosti. U epiliju su se okušali velikani poput Kalimaha i Teokrita, a naišao je na sljedbenike i kod Rimljana. Književnu ekfrazu nalazimo međutim u opusu Mosha iz Sirakuze, jednoga od Teokritovih nasljedovatelja. Aristarhov učenik i veliki gramatičar, imao je ἀκμή sredinom II. st. pr. Kr. i spjevao epilij Europa s poznatom pričom o Zeusovoj otmici djevojke. U sto šezdeset šest stihova dug epilij pjesnik umeće opis Europine zlatne košare (37–62):

αὐτὴ δὲ χρύσεον τάλαρον φέρεν Εὐρώπεια

θηητόν, μέγα θαῦμα, μέγαν πόνον Ἡφαίστοιο

ὃν Λιβύῃ πόρε δῶρον ὅτ' ἐς λέχος Ἐννοσιγαίου

ἤιεν· ἣ δὲ πόρεν περικαλλέι Τηλεφαάσσῃ,

ἥτε οἱ αἵματος ἔσκεν· ἀνύμφῳ δ' Εὐρωπείῃ

μήτηρ Τηλεφάασσα περικλυτὸν ὤπασε δῶρον.

ἐν τῷ δαίδαλα πολλὰ τετεύχατο μαρμαίροντα·

ἐν μὲν ἔην χρυσοῖο τετυγμένη Ἰναχὶς Ἰώ

εἰσέτι πόρτις ἐοῦσα, φυὴν δ' οὐκ εἶχε γυναίην.

φοιταλέη δὲ πόδεσσιν ἐφ' ἁλμυρὰ βαῖνε κέλευθα

νηχομένῃ ἰκέλη, κυάνου δ' ἐτέτυκτο θάλασσα·

δοιοῦ δ' ἕστασαν ὑψοῦ ἐπ' ὀφρύσιν αἰγιαλοῖο

φῶτες ἀολλήδην θηεῦντο δὲ ποντοπόρον βοῦν.

ἐν δ' ἦν Ζεὺς Κρονίδης ἐπαφώμενος ἠρέμα χερσί

πόρτιος Ἰναχίης τήν θ' ἑπταπόρῳ παρὰ Νείλῳ

ἐκ βοὸς εὐκεράοιο πάλιν μετάμειβε γυναῖκα.

ἀργύρεος μὲν ἔην Νείλου ῥόος, ἡ δ' ἄρα πόρτις

χαλκείη, χρυσοῦ δὲ τετυγμένος αὐτὸς ἔην Ζεύς.

ἀμφὶ δὲ δινήεντος ὑπὸ στεφάνην ταλάροιο

Ἑρμείης ἤσκητο, πέλας δέ οἱ ἐκτετάνυστο

Ἄργος ἀκοιμήτοισι κεκασμένος ὀφθαλμοῖσι.

τοῖο δὲ φοινήεντος ἀφ' αἵματος ἐξανέτελλεν

ὄρνις ἀγαλλόμενος πτερύγων πολυανθέι χροιῇ,

τὰς ὅ γ' ἀναπλώσας ὡσεί τέ τις ὠκύαλος νηῦς

χρυσείου ταλάροιο περίσκεπε χείλεα ταρσοῖς.

τοῖος ἔην τάλαρος περικαλλέος Εὐρωπείης.

Mosch. Eur. 37–62.

Sama pak Europa nošaše košaru zlatnu, zadivljujuće, veliko čudo, silan Hefestov trud.

Nju je dao Libiji na dar kada se udavala za Zemljotresca. Ona je potom dade prelijepoj Telefasi što joj je bila u rodu. Neudanoj konačno Europi majka Telefasa pokloni preslavan dar.

Na njoj je izrađeno mnoštvo blistavih ukrasa. Tu je u zlatu prikazana Inahova kći Io još kao junica - nije imala oblik žene. Lutajući, nogama stupi na stazu od soli, nalik plivačici, a more je bilo načinjeno od plave cakline.

Visoko pak na vrhovima dvaju brjegova stajali su ljudi skupa i promatrali junicu gdje prelazi pučinu.

Na njoj bijaše i Zeus Kronović, rukama se lagano dodirujuć' junice, Inahove kćeri, pa je uz sedmokraki Nil iz ljeporoge krave opet pretvori u ženu. Nilov tok bio je od srebra, junica baš od mjedi, a sam Zeus načinjen od zlata.

Na njoj je k tome, ispod kružnoga otvora košare bio prikazan i Hermes. Pokraj njega se ispružio Arg, onaj što se odlikuje neumornim očima. Iz njegove pak grimizne krvi izdizala se ptica, gizdjući se bujnim perjem repa.

I pošto ga raširi baš kao kakva hitra lađa, prekrije perjem otvor zlatne košare.

Takva bijaše košara prelijepe Europe.

Ako je na Apolonijevu ekfrazu utjecala najranija i arhajska epika, Mosho se ponajviše ugledao na helenističko pjesništvo. Pritom mislimo na znameniti opis pehara u prvoj Teokritovoj Idili (I, 27–56). Drvena posuda s izrezbarenim figuralnim ukrasima bila je kozarev poklon pastiru Tirsidu. Moshova pak zlatna košara Hefestov je dar Libiji. Ona ju je potom poklonila Telefasi, da bi naposljetku završila u Europinim rukama. Poput drugih imaginarnih rukotvorina, i košara je μέγα θαῦμα, no radi uvjerljivosti Mosho dodaje glagolski pridjev θηητός, 3 – treba joj se diviti (38). Ekfraza obuhvaća tri scene: Io prelazi preko mora (44–49); Zeus je iznova pretvara u ženu (50–54); paun ustaje iz krvi mrtvog Arga (55–61). I dok Homer, Pseudo-Hesiod i Apolonije Rođanin oblikuju ekfrazu nižući prizore koji samo implicitno imaju veze jedan s drugim, Moshov opis usredotočen je na jedan te isti lik i njegovu sudbinu.11 Jednom riječju, ekfraza postaje narativ.

M. Fantuzzi i R. Hunter u britkoj sintezi helenističkog pjesništva ukazuju na nekoliko analogija i paralela između ekfraze i epilija u cjelini. Tako se u prvoj sceni Io predstavlja kao Ἰναχὶς Ἰώ εἰσέτι πόρτις („Inahova kći, još junica“, 44–45), kao što je Europa na samom početku epa Φοίνικος θυγάτηρ ἔτι παρθένος („Feniksova kći, još djevica“, 7). Europu je oteo Zeus u obliku bika, a Io je pretvorena u kravu kako bi joj se Zeus lakše približio. Mosho obje životinje naziva ἠύκερως βοῦς (52; 153). Nadalje, prizor s ljudima koji u čudu promatraju Io (ποντοπόρον βοῦν) kako prelazi preko Bospora nagoviješta Europino zaprepaštenje kad je otme Zeus u liku bika (135–145).12 Zanimljiv je i odnos likova na predmetu s glavnim likom epilija. Europina košara prvotno je pripadala njezinoj baki Libiji koju je oteo bog mora Posejdon. Na predmetu međutim imamo Libijinu baku Io koju je oteo vrhovni bog Zeus. Tako Europa nije samo naslijedila košaru nego je i sama doživjela sudbinu Libije i Io. Napokon, sve tri mitske žene eponimi su geografskih cjelina. Prva je dala ime starom kontinentu, druga zemlji zapadno od Egipta, a treća Jonskome moru. Na zadnjem prizoru prvo se vidi Hermes, potom Arg što „se ispružio pokraj njega“ te napokon ptica bujna perja. Takav opis navodi na zaključak da prostorni raspored triju likova na košari u narativnom smislu predstavlja vremensku dimenziju ekfraze.13 Radnja mita odvijala se otprilike ovako: pošto je Hermes jednoličnom svirkom uspavao Arga, odsjekao mu je glavu, a iz njegove krvi izdigao se paun. Pojava te životinje u ekfrazi vjerojatno nije slučajnost: naime, Europin je otac Feniks, imenjak mitske ptice čije uzdizanje iz pepela podsjeća na epizodu s paunom.

Čini se da se Mosho prilično udaljio od ranih tvorbenih obrazaca ekfraze kojih se epika drži sve do vremena Apolonija Rođanina. Sada scene kronološki prate mitski predložak tako da ekfraza nadilazi opis te postaje narativ. Pjesnik od redoslijeda odstupa jedino spominjući Argovo ubojstvo tek nakon Ijina prelaska Bospora, premda mit pripovijeda obratno. Takva sloboda u organizaciji mitološkog materijala kasnije će postati svojstvena rimskim pjesnicima neotericima.

3.2. Ekfraza u grčkoj epici carskoga razdoblja

Period između pada helenističkog Egipta pod rimsku vlast (30. pr. Kr.) i Justinijanova zatvaranja atenske filozofske škole (529. g.) u grčkoj je književnosti obilježen stanovitom dihotomijom. S jedne strane literarna produkcija pod utjecajem retorike svjesno okamenjuje oblike i teme, s druge pak prodiru nova književna stremljenja potekla sa sada već posve heleniziranog Istoka, a našlo je odjeka i napredujuće kršćanstvo. Jasno je da u takvu suživotu staroga i novoga ni epika nije ostala imuna na promjene. Prema obimu sačuvanih fragmenata izgleda da je osobito popularno bilo didaktičko i gnomsko pjesništvo, no nije manjkalo ni mitoloških kikličkih epova.

Vrhuncem potonje epike smatra se monumentalni Spjev o Dionizu (Διονυσιακά), djelo Nona iz egipatskog Panopola, posljednji potpuno sačuvan ep grčkoga jezika. Pjesnik je najvjerojatnije živio u 5. st. i oblikovao ep u 48 pjevanja nastojeći obuhvatiti povijest boga Dioniza, a sve kao uvod u legendarnu pripovijest o njegovu pohodu na Indiju i borbama s tamošnjim kraljem Derijadom. Da se Nono ugledao na homersku epiku, svjedoči nekoliko tematsko-motivskih obilježja: zaziv Muza na početku, katalog vojnih postrojba, izrada otmjenog oružja, borbe i posmrtne igre, pa čak i spletke i varke Zeusa i Here. Novost je zamjetan utjecaj tragedije te helenističkog i rimskog pjesništva, pretjerana kićenost i donekle razbijen kompozicijski sklad djela.

Ovdje nas međutim zanima jedan odsječak iz sredine epa gdje Dioniz iz Atisovih ruku prima štit načinjen u Hefestovoj radionici (XXV, 385–567). Božanska rukotvorina smjesta privlači poglede zadivljenog mnoštva te stoga pjesnik želi detaljno opisati prizore sa štita:

ἀολλίζοντο δὲ λαοί,

ποικίλα παπταίνοντες Ὀλύμπια θαύματα τέχνης,

θαύματα μαρμαίροντα, τά περ κάμεν οὐρανίη χεὶρ

ἀσπίδα δαιδάλλουσα πολύχροον, ἦς ἐνὶ μέσσῳ

ἐν μὲν γαῖαν ἔτευξε περίδρομον, ἀμφὶ δὲ γαίῃ

οὐρανὸν ἐσφαίρωσε χορῷ κεχαραγμένον ἄστρων,

καὶ χθονὶ πόντον ἔτευξεν ὁμόζυγον: αἰθέριον δὲ

χρυσῷ μὲν φλογέων ἐποχημένον ἄντυγι δίφρων

ἠέλιον ποίκιλλεν, ἀπ᾽ ἀργυρέου δὲ μετάλλου

λευκαίνων τροχόεσσαν ὅλην κύκλωσε Σελήνην:

ἐν δέ τε τείρεα πάντα, τά περ πολυφεγγέι κόσμῳ

μιτρώσας στεφανηδὸν ἕλιξ ποικίλλεται αἰθὴρ

ἑπτὰ περὶ ζώνῃσι, καὶ ἀξονίῳ παρὰ κύκλῳ

ἄβροχον οὐρανίης διδυμάονα ῥυμὸν Ἁμάξης:

ἄμφω γὰρ παρὰ νύσσαν ὑπέρτερον Ὠκεανοῖο

ἀλλήλων στιχόωσιν ἐπ᾽ ἰξύι, καἰ τόσον αἰεὶ

νειόθι δυομένης κεφαλὴ κατακάμπτεται Ἄρκτου,

ὅσσον ἀνερχομένης ἑτέρης ἀνατείνεται αὐχήν:

διχθαδίης δὲ Δράκοντα μέσον ποίκιλλεν Ἁμάξης,

ὃς σχεδὸν ἀμφοτέρων μεμερισμένα γυῖα συνάπτων

γαστέρος οὐρανίης ἑλικώδεϊ κάμπτεται ὁλκῷ,

ἄψ ἀνασειράζων δέμας αἰόλον, οἷά τε λοξοῦ

Μαιάνδρου κελάδοντος ἕλιξ ῥόος, ὅς διὰ γαίης

δοχμώσας ἐπίκυρτον ὕδωρ σπειρηδὸν ὁδεύει,

εἰς κεφαλὴν Ἑλίκης ἀντώπιον ὄμμα τιταίνων

ἀστραίαις φολίδεσσι δέμας μιτρούμενος, Ἄρκτων

τείρεσιν ἀμφίζωστος: ἐπὶ γλώσσῃ δέ οἱ ἄκρῃ

φέγγος ἀποπτύων προτενὴς ἀμαρύσσεται ἀστήρ,

πέμπων πουλυόδοντα μέσην φλόγα χείλεσι γείτων.

τοῖα μὲν εἰς μέσα νῶτα σοφὸς τεχνήσατο χαλκεὺς

ἀσπίδος εὐτύκτοιο: χαριζόμενος δὲ Λυαίῳ

τεῦξε λυροδμήτοιο βοόκτιτα τείχεα Θήβης,

ἑπταπόρων στοιχηδὸν ἀμοιβαίων πυλεώνων

κτιζομένων: καἰ Ζῆθος ἕην περὶ πατρίδι κάμνων,

θλιβομένῃ πετραῖον ἐπωμίδι φόρτον ἀείρων:

Ἀμφίων δ᾽ ἐλίγαινε λυροκτύπος: ἀμφὶ δὲ μολπῇ

εἰς δρόμον αὐτοκύλιστον ἕλιξ ἐχόρευε κολώνη,

οἶά τε θελγομένη καὶ ἐν ἀσπίδι: καἰ τάχα φαίης ...

ποιητήν περ ἐοῦσαν, ὅτι σκιρτήματι παίζων

κοῦφος ἀκινήτης ἐλελίζετο παλμὸς ἐρίπνης:

σιγαλέῃ δὲ λύρῃ μεμελημένον ἅνδρα δοκεύων,

κραιπνὸν ἀνακρούοντα μέλος ψευδήμονι νευρῇ,

ἀγχιμολεῖν ἔσπευδες, ὅπως τεὸν οὖας ἐρείσας

πυργοδόμῳ φόρμιγγι καὶ ὑμετέρην φρένα τέρψῃς,

μολπῆς ἑπτατόνοιο λιθοσσόον ἦχον ἀκούων.

καὶ σάκος εὐδίνητον, ὅπῃ χορός αἰόλος ἄστρων,

δαίδαλον ἅρμενον εἶχεν, ἐπεὶ Διὸς ἔνδοθεν αὐλῆς

Τρώιος οἰνοχόος ζαθέῃ ποικίλλετο τέχνῃ

αἰετὸν εὐποίητον ἔχων πτερόεντα φορῆα,

οἶα καὶ ἐν γραφίδεσσι, κατάσχετος ἅρπαγι ταρσῷ:

ταρβαλέος δ᾽ ἤικτο δι᾽ αἰθέρος ἱπτάμενος Ζεύς,

ἀδρύπτοις ὀνύχεσσι τεθηπότα κοῦρον ἀείρων,

ἠρέμα κινυμένων πτερύγων πεφιδημένος ὁρμῇ,

μὴ φονίοις ῥοθίοισι κατακρύπτοιτο θαλάσσης

ἠερόθεν προκάρηνος ὀλισθήσας Γανυμήδης:

μοίρας δ᾽ ἔτρεμε μᾶλλον, ὅπως μὴ πρῶτον ὀπάσσας

ἡβητὴς ἐρόεις ἑὸν οὔνομα γείτονι πόντῳ

ὄψιμον ἁρπάξειε γέρας πεφυλαγμένον Ἕλλῃ:

οὐρανίης δ᾽ ἤσκητο θεῶν παρὰ δαῖτα τραπέζης

κοῦρος ἀφυσσομένῳ πανομοίιος: αὐτοχύτου δὲ

νεκταρέης κρητῆρα βεβυσμένον εἶχεν ἐέρσης,

καὶ Διὶ δαινυμένῳ δέπας ὤρεγεν: ἕζετο δ᾽ Ἥρη

οἶα χολωομένη καὶ ἐν ἀσπίδι, μάρτυρι μορφῇ

ψυχῆς ζῆλον ἔχουσα, παρεζομένῃ δὲ θεαίνῃ

Παλλάδι δείκνυε κοῦρον, ὅτι γλυκὺ νέκταρ Ὀλύμπου

βουκόλος ἀστερόφοιτος ἐῳνοχόει Γανυμήδης

πάλλων χειρὶ κύπελλα, τά περ λάχε παρθένος Ἥβη.

Μαιονίην δ᾽ ἤσκησεν, ἐπεὶ τροφὸς ἔπλετο Βάκχου,

καὶ Μορίην καὶ στικτὸν ὄφιν καὶ θέσπιδα ποίην,

καὶ χθονὸς ἄπλετον υἷα δρακοντοφόνον Δαμασῆνα,

καὶ Τύλον ἰοβόλῳ κεχαραγμένον ὀξέι πότμῳ

Μαιονίης ναέτην μινυώριον, ὅς ποτε βαίνων

Μυγδονίου ποταμοῖο παρ᾽ ὀφρύσι γείτονος Ἕρμου

ἥψατο χειρὶ δράκοντος: ὁ δὲ πλατὺν αὐχένα τείνας,

ὑψώσας δὲ κάρηνον ἀφειδέι χάσματι λαιμοῦ

ἀντίον ἀνδρὸς ὄρουσε, καὶ ἰσχία φωτὸς ἱμάσσων

ὁλκαίην ἐλέλιζε θυελλήεσσαν ὁμοκλήν,

καὶ βροτέῳ στεφανηδὸν ἐπὶ χροῒ νῶτα συνάπτων,

ἁλλόμενος περὶ κύκλα νεότριχος ἀνθερεῶνος,

ὄγμῳ πουλυόδοντι παρηίδος ἄκρα χαράξας

ἰοβόλοις γενύεσσιν ἀπέπτυεν ἰκμάδα Μοίρης,

καί οἱ ἐπιθρῴσκοντι βαρυνομένων ὑπὲρ ὤμων

οὐραίαις ἑλίκεσσιν ἐμιτρώθη μέσος αὐχήν,

Ἄιδος ὁρμὸν ἔχων ὀφιώδεα, γείτονα Μοίρης.

καὶ νέκυς εἰς χθόνα πῖπτεν ὁμοίιος ἔρνεϊ γαίης.

καὶ νέον οἰκτείρουσα δεδουπότα μάρτυρι πότμῳ

νηιὰς ἀκρήδεμνος ἐπέστενε γείτονι νεκρῷ,

καὶ τότε θῆρα πέλωρον ἐρήτυεν, ὄφρα δαμείη:

οὐ γὰρ ἔνα πρήνιζεν ὁδοιπόρον οὐδὲ νομῆα,

καὶ Τύλον οὐ κτάνε μοῦνον ἀώριον, ᾗ δ᾽ ἐνὶ λόχμῃ

ἐνδιάων καὶ θῆρας ἐδαίνυτο, πολλάκι δ᾽ ἕλκων

ἄστατον αὐτόρριζον ὑπὸ χνοίῃσιν ὀδόντων

δένδρεον εὐρώεντι κατέκρυφεν ἀνθερεῶνι,

ἔμπαλιν αὖ ἐρύων βλοσυρὸν φύσημα γενείων:

πολλάκι δ᾽ ἑλκυσθέντα παλινδίνητον ὁδίτην

ἄσθμασιν ἐνδομύχοις πεφοβημένον εἰς στόμα σύρων

τηλεφανὴς ὅλον ἄνδρα κεχηνότι δέξατο λαιμῷ.

καὶ Μορίη σκοπίαζε κασιγνήτοιο φονῆα

τηλόθι παπταίνουσα, φόβῳ δ᾽ ἐλελίζετο νύμφη,

ἰοβόλων ὁρόωσα πολύστιχον ὄγμον ὀδόντων,

καὶ θανάτου στέφος εἶδε περίπλοκον ἀνθερεῶνι:

πυκνὰ δὲ κωκύουσα δρακοντοβότῳ παρὰ λόχμῃ

ἠλιβάτῳ Δαμασῆνι συνήντεεν υἱέι Γαίης,

ὅν πάρος αὐτογόνοισι τόκοις μαιώσατο μήτηρ

ἐκ γενετῆς μεθέποντα δασύτριχα κύκλα γενείου:

τικτομένῳ δέ οἱ ἦεν Ἔρις τροφός: ἔγχεα δ᾽ αὐτῷ

μαζὸς ἔην καὶ χύτλα φόνοι καὶ σπάργανα θώρηξ,

καὶ δολιχῶν μελέων βεβαρημένος εὐρέι φόρτῳ

νήπιος αἰχμάζων, βρέφος ἄλκιμον, αἰθέρι γείτων

ἐκ γενετῆς δόρυ πάλλεν ὁμόγνιον, ἀρτιφανῆ δὲ

ὥπλισεν Εἰλείθυια λεχώιον ἀσπιδιώτην.

τὸν μὲν ἐσαθρήσασα παρὰ κλέτας εὔβοτον ὕλης

κάμπτετο λισσομένη, κινυρὴ δ᾽ ἐπεδείκνυε νύμφη

ἄπλετον ἑρπηστῆρα κασιγνήτοιο φονῆα

καὶ Τύλον ἀρτιχάρακτον ἔτι σπαίροντα κονίῃ:

οὐδὲ Γίγας ἀμέλησε, πέλωρ πρόμος: ἀλλὰ πιέσσας

δένδρεον αὐτόπρεμνον ἀνέσπασε μητρὸς ἀρούρης,

ὠμοβόρου δὲ δράκοντος ἐναντία δόχμιος ἔστη:

καὶ πρόμος εἱλικόεις ὀφιώδεϊ μάρνατο τιμῇ,

αὐχενίῃ σάλπιγγι μόθου συριγμὸν ἰάλλων,

πεντηκονταπέλεθρος ὄφις κυκλούμενος ὁλκῷ:

καὶ διδύμῳ σφιγκτῆρι πόδας σφηκώσατο δεσμῷ,

καὶ σκολιαῖς ἑλίκεσσι δέμας Δαμασῆνος ἱμάσσων

χάσματι λυσσήεντι πύλας ὤιξεν ὀδόντων,

χείλεσι τοξεύων διερὸν βέλος, ὄμματα σείων

ὠμὰ φόνου πνείοντα, Γιγαντείῳ δὲ προσώπῳ

ἔπτυεν ὀμβρηρῇσι γενειάσι πίδακας ἰοῦ,

χλωρὸν ὀιστεύων δολιχόσκιον ἀφρὸν ὀδόντων:

ὑψιλόφου δὲ Γίγαντος ἐπεσκίρτησε καρήνῳ,

ὄρθιος ἀίξας μελέων ἐνοσίχθονι παλμῷ.

ἀλλὰ δρακοντείης ἀπεσείσατο φόρτον ἀκάνθης

αἰνογίγας, σκοπέλοισιν ἐοικότα γυῖα τινάσσων:

καὶ παλάμῃ τανύφυλλον ἑὴν ἐλέλιζεν ἀκωκήν,

ὀρθὸν ἀκοντίζων δρυόεν βέλος: ἀμφὶ δὲ κόρσῃ

πῆξε φυτὸν προθέλυμνον, ὅπῃ περὶ κυκλάδα δειρὴν

αὐχενίῃ γλωχῖνι συνήπτετο δεσμὸς ἀκάνθης:

καὶ φυτὸν ἐρρίζωτο τὸ δεύτερον: ἀμφὶ δὲ γαίῃ

κεῖτο δράκων ἀτίνακτος, ἕλιξ νέκυς. ἐξαπίνης δὲ

θῆλυς ὄφις ξύουσα παλιννόστῳ πέδον ὁλκῷ

εὐνέτις ἀμφιέλικτος ἐδίζετο λοξὸν ἀκοίτην,

οἶα γυνὴ ποθέουσα νέκυν πόσιν: εἰς σκοπέλους δὲ

μηκεδανῆς ἐλέλιζε θοώτερον ὁλκὸν ἀκάνθης,

εἰς ὄρος ἐσσυμένη βοτανηφόρον: ἀμφὶ δὲ λόχμην

δρεψαμένη Διὸς ἄνθος ἐχιδνήεντι γενείῳ

χείλεσιν ἀκροτάτοις ὀδυνήφατον ἤγαγε ποίην,

καὶ νέκυος δασπλῆτος ἀλεξήτειραν ὀλέθρου

ἀζαλέῳ μυκτῆρι συνήρμοσεν, ἰοβόλῳ δὲ

ζωὴν ἀνθεμόεσσαν ἀκινήτῳ πόρε νεκρῷ:

καὶ νέκυς αὐτοέλικτος ἐπάλλετο: καὶ τὸ μὲν αὐτοῦ

ἄπνοον ἦν, ἕτερον δὲ διέστιχεν, ἄλλο δὲ σείων

ἡμιτελὴς νέκυς ἦεν ἔχων αὐτόσσυτον οὐρήν:

καὶ ψυχραῖς γενύεσσι παλίμπνοον ἄσθμα τιταίνων

οἰγομένῳ κατὰ βαιὸν ἐθήμονι βόμβεε λαιμῷ,

συριγμὸν προχέων παλινάγρετον: ὀψὲ δὲ βαίνων

νόστιμος ἀρχαίην ὑπεδύσατο φωλάδα χειήν.

καὶ Μορίη Διὸς ἄνθος ἐκούφισεν, ἀμφὶ δὲ νεκροῦ

ζωοτόκῳ μυκτῆρι φερέσβιον ἥρμοσε ποίην.

καὶ βοτάνη ζείδωρος ἀκεσσιπόνοισι κορύμβοις

ἔμπνοον ἐψύχωσε δέμας παλιναυξέι νεκρῷ.

ψυχὴ δ᾽ εἰς δέμας ἦλθε τὸ δεύτερον: ἐνδομύχῳ δὲ

ψυχρὸν ἀοσσητῆρι δέμας θερμαίνετο πυρσῷ:

καὶ νέκυς ἀμφιέπων βιοτῆς παλινάγρετον ἀρχὴν

δεξιτεροῦ μὲν ἔπαλλε ποδὸς θέναρ, ἀμφὶ δὲ λαιὸν

ὀρθώσας στατὸν ἴχνος ὅλῳ στηρίζετο ταρσῷ,

ἀνδρὸς ἔχων τύπον ἶσον, ὅς ἐν λεχέεσσιν ἰαύων

ὄρθριον οἰγομένης ἀποσείεται ὕπνον ὀπωπῆς.

καὶ πάλιν ἔζεεν αἷμα: νεοπνεύστοιο δὲ νεκροῦ

χεῖρες ἐλαφρίζοντο: καὶ ἁρμονίη πέλε μορφῇ,

ποσσὶν ὁδοιπορίη, φάος ὄμμασι, χείλεσι φωνή.

καὶ Κυβέλη κεχάρακτο νεητόκος, οἷά τε κόλπῳ

μιμηλὴν ἀλόχευτον ἐλαφρίζουσα λοχείην

πήχεσι ποιητοῖσι, καὶ ἀστόργῳ παρακοίτῃ

λαϊνέην ὠδῖνα δολοπλόκος ὤρεγε Ῥείη,

ὀκρυόεν βαρὺ δεῖπνον: ὁ δὲ βροτοειδέα μορφὴν

ἔκρυφε μάρμαρον υἷα πατὴρ θοινήτορι λαιμῷ,

ἄλλου ψευδομένοιο Διὸς δέμας εἰλαπινάζων:

καὶ λίθον ἐν λαγόνεσσι μογοστόκον ἔνδον ἀείρων

θλιβομένην πολύτεκνον ἀνηκόντιζε γενέθλην,

φόρτον ἀποπτύων ἐγκύμονος ἀνθερεῶνος.

τοῖα μὲν ἐργοπόνοιο πολύτροπα δαίδαλα τέχνης

εἶχεν ἐνυαλίη πολυπίδακος ἀσπὶς Ὀλύμπου

Βακχιάς, ἣν ὁρόωντες ἐθάμβεον ἄλλος ἐπ᾽ ἄλλῳ,

καὶ σάκεος τροχόεντος ἐκυκλώσαντο φορῆα,

ἔμπυρον αἰνήσαντες Ὀλύμπιον ἐσχαρεῶνα.

Nonn. Dion. XXV, 385-567.

Skupiše se ljudi, promatrajući šarena čuda olimpske umjetnosti, blistave divote, što ih načinila nebeska ruka: raznobojni umjetnički štit u čijoj je sredini izradio zemaljski krug, a oko zemlje zaokružio nebo osuto zvijezdanim jatom. I načini more združeno sa zemljom, a na nebu oslika Helija što vozi se zlatnim rubom svjetleće kočije. Od srebrne pak kovine okrugao izradi Mjesec, bjelkast i pun. Tu su i sva zviježđa što rese eter, stoje ukrug poput krune s mnogo sjajnog uresa duž sedam pojaseva. Uz utor za osovinu bile su suhe motke dviju nebeskih kočija. One se, naime, k okretištu višem od Okeana skupa kreću k slabinama, a glava Medvjeda dok tone, savija se dolje uvijek onoliko koliko se vrat drugog što izlazi napinje gore.

Između dviju kočija načini zmaja, koji blizu stoji i spaja dva odvojena tijela. Zavija nebesku utrobu i savija se sam oko sebe. Natrag zavlači vijugavo tijelo, baš poput zavojitog toka krivudavog i bučnog Meandra, štono savijen u lûk zemljom goni krivudavu vodu i Helikinu glavu pozorno drži na oku, tijela ovijena zvjezdolikim ljuskama i okružena zviježđem Medvjeda.

Na vrhu jezika blista se zvijezda, sve pljuje svjetlost što strši, i odašilje plamen sred brojnih zuba, odmah do usana. To je dakle vješti kovač izradio sred poleđine dobro kovana štita.

Da ugodi pak Lieju, načini Tebu koju utemelji junica i zidine joj podignute kitarom. Sedmora su vrata bila sazdana jedna za drugim. I Zet je ovdje, ispašta za domovinu i na satrtim leđima nosi kameni teret. Amfion pak pjevaše udarajuć' u liru, a od pjeva po vijugavom putu razliježe se brijeg, sav u zanosu, pa čak i na štitu. I gotovo bi rekao – premda je umjetničko djelo – da se silovit odron, kanda plešući, lagan i nepomičan zakotrljao! Gledajući pak čovjeka što svira tihu liru, kako započinje hitru pjesmu na tobožnjoj žici, smjesta bi se približio tornjastoj liri, naćulio svoje uho i ugodito vlastitom srcu, slušajuć' svirku sedam žica što bi i stijenu pomakle.

Na lijepom okruglom štitu, sred blistavog zbora zvijezda, nalazio se umjetnički prizor: svetom je vještinom prikazan trojanski vinotoča na Zeusovu dvoru. Bio je tu i zgodno načinjen orao – krila su ga krasila baš kao na slikama – drži ga u grabežljivim kandžama. Zabrinut izgledaše Zeus dok je letio eterom, držeći plahog dječaka kandžama što ne grebu. Nježno je mahao krilima i štedio snagu, da se Ganimed ne bi strmoglavio i odozgo pao te da ga ne bi prekrili pogubni valovi morski. Još više se bojao Suđenica, a i da susjedno more po dražesnom dječaku ne dobije prvo ime, otevši tako dar u budućnosti namijenjen Heli.

Zatim je prikazan dječak na gozbi bogova, uz nebeski stol, posve nalik poslužitelju. Stajao je uz vrč napunjen sokom tekućeg nektara, Zeusu za stolom pružajući kalež. A Hera je sjedila sama, ljutita čak i na štitu, licem odajuć' da je ljubomorna u duši. Pokazivaše mladića, govedara Ganimeda boginji Paladi što sjeđaše do nje, kako je prešao preko zvijezda da toči slatki olimpski nektar, u rukama držeć' pehare što ždrijebom dobije djevica Heba.

Meoniju je izradio k tome, jer bijaše dojilja Bakhu, Moriju također i šarenu zmiju, božansku travu i Damasena, zmijoubojicu, divovskog zemljina sina. I Tila što kratko življaše u Meoniji, smrtno ranjena oštrom strelicom. Jednom je naime šetao obalom migdonijske rijeke, u blizini Herma, kadli ga za ruku ugrize zmija. Napnuvši debeli vrat, digla je glavu i širom otvorenom čeljusti nasrnula na čovjeka, bičujuć' slabine ljudske, pa silovito zavrtjela gmizavim trupom i po smrtnikovu tijelu poput koluta okružila leđa.

Nasrne zatim oko tek izrasle brade te oštro izbrazdanim vršcima zubiju ispljune iz otrovne čeljusti tekućinu Sudbine. Skočivši dakle na njega, optereti mu ramena, dok mu zakovitlan rep zaokruži vrat. Noseći tako smrtnu zmijoliku ogrlicu, Sudbini blisku, padne mrtav na pod kao grana na zemlju. Oplakujuć' palog mladića – smrt je tu svjedok – zaplače Nejada skinutog vela pokraj mrtvaca do nje pa divovsku neman povuče tad da je svlada.

Nije naime tek jednog putnika oborila niti pastira, i nije samo nezrelog ubila Tila. Vrebajući iz šipražja pogostila bi se i zvijerima. Često bi s lakoćom vukla stablo i zajedno s korijenjem pod osovinom zuba gutala ga vlažnim ždrijelom, iznova opet iz usta puštajući jeziv dah.

Ponekad bi odvukla putnika, vrtjela ga u krug i onako prestravljenog u usta ga uvukla pomamnim dahom. Pa i cijelog bi čovjeka primila razjapljenim ždrijelom! Morija pak to vidje, izdaleka promatrajuć' bratova ubojicu. Djevojka se tresla od straha, gledajući višestruke brazde zašiljenih zubiju. Vidjela je i smrtni kolut omotan mu oko vrata. Glasno naričući uz jazbinu site zmije, susretne diva Damasena, Zemljina sina. Njega je nekoć majka sama začela i porodila. Od rođenja gusta mu je dlaka pokrivala bradu. Kad se rodio, Svađa mu je dadiljom bila, koplja mu bijahu dojke, krvoprolića kupke, a oklop povoji. Natovaren tako teškim teretom dugih udova, dijete a ratnik, snažno čedo, bacao je u nebo koplje što nasta kad i on, onda kada mu i Ilitija izradi dječji štit. Njega opazi dakle na plodnom obronku šume i moleći ga padne ničice, suza joj suzu goni. Djevojka mu pokaže golemog gmaza, bratova joj ubojicu, i Tila upravo raskomadana – još je u prašini disao. Div ne odbije njezine molbe – baš pravi gorostas – nego uhvati stablo, iščupa ga iz majke zemlje zajedno s korijenom i stane sučelice proždrljivoj guji. Kao prva u kovitlanju, ona se borila na zmijski način, vratom ispuštajuć' siktanje baš poput ratne trube, zmija pedeset puta namotana u krug. Dvostrukim namotajem stegne mu noge u okove, bičujući krivudavim ovojima Damasenovo tijelo. Otvori tada u mahnitom ždrijelu zubna vrata te gađaše iz ustiju strelovito, okrećući oči uz stravičan smrtni dah. Na gigantovo lice iz vilice poput kiše pljuvaše ona svu silu otrova, izbacujuć' pritom iz zuba žutu dugosjenu pjenu. Nadvije se zatim glavom nad diva s visokom krijestom, vinu se uspravno tijelom od čega zatutnji zemlja. No strašan div strese sa sebe teret zmijskih leđa, tresući udovima nalik na hridine, pa rukom zavitla zašiljenu oštricu i ravno odapne drvenu sulicu. O glavu joj slomi drvo s korijenjem, gdje se oko okrugle šije na vratnome vršku spaja s kralježnicom. I stablo iznova pusti korijenje. Na zemlji sad nepomično ležaše zmija – zavojito truplo. No iznenada se pridruži ženka zmije gmižući tijelom po zemlji. Supruga puzi i traži nakaznog muža, kao kad žena žudi za suprugom mrtvim. Po stijenama gmiže hitro tijelo s kralježnicom dugom, žureći u travom bogato brdo. U gustišu onda zmijskim ustima otkine Zeusov cvijet, vrhom ustiju usrka travu što ubija bol pa u suhe nosnice strahotnog trupla unese protuotrov od smrti te tako udijeli cvjetni život nepomičnom mrtvacu. Truplo se vrati sebi i potrese. Jedan njegov dio još bijaše mrtav, drugi se micao. Polovica tijela protrese tad i drugi dio, a rep se pomakne sam. Hladnim šireć' se ždrijelom, ponovno prostruji zrak i malo po malo otvorenim grlom se zaori i opet razlije povraćeno siktanje. Vrativši se u život, odgmiže najzad i uroni u poznatu rupu. I Morija ubere Zeusov cvijet te stavi spasonosnu travu mrtvacu na nosnice kojima diše. Žitorodna tako biljka s ljekovitim tučcima udahne život i oživi mrtvaca. Duša dođe u tijelo po drugi put. Uz pomoć unutarnje topline hladno se ugrije truplo.

Tijelo sad opet započinje živjeti, pomakne stopalo desne noge i oslonivši se na lijevu, podigne se i stane čvrsto objema nogama. Bio je nalik na čovjeka koji, pošto odspava u krevetu, ujutro razgoni san s otvorenih očiju. Napokon mu opet uzavre krv. Digoše se ruke upravo oživjelog mrtvaca. Sklad zavlada tijelom, hod nogama, vid očima, glas ustima.

I Kibela je prikazana jošte, tek što rodi; sve kao da u njedrima nosi patvoreno dijete, od druge rođeno, umjetničkim rukama izrađeno. Nemilom onda suprugu lukava Reja pruži kameni porod, strahovito težak obrok. Skrivao je tako u proždrljivom ždrijelu kamenog sina, smrtniku nalik, no proguta tijelo drugoga, lažnog Zeusa. Pošto podigne bolni kamen u slabinama, stane izbacivati onako stisnutu mnogobrojnu djecu, povraćajući tako teret iz obraza punih.

Takvi se svakovrsni prizori kovačkog umijeća nalaziše na ratnome štitu Bakha s vodonosnog Olimpa. Divili su se gledajući ga jedan za drugim, stajali su u krug da vide nosača okruglog štita, hvaleći k tome ognjenu kovačnicu olimpsku.

Scene s Dionizova štita ugrubo se dijele na kozmološke (387–412) i mitološke (413–562). U tematskom smislu ističu se četiri prizora: utemeljenje Tebe pod vodstvom Amfiona i Zeta (414–428), otmica Ganimeda (429–450), Tilovo uskrsnuće (451–552) i Rejina varka (553–562). U literaturi se u nekoliko navrata raspravljalo zašto Nonova ekfraza sadrži baš četiri prizora. Ne upuštajući se u takve analize, spomenimo samo da neki u tome vide utjecaj kršćanskog simbolizma (četiri kanonska evanđelja, četiri kraja Kristova križa).14 Čitajući opis Dionizova štita, ne možemo previdjeti činjenicu da i Nono bez zadrške oponaša već toliko puta spomenut Homerov opis štita iz XVIII. pjevanja Ilijade. Nasljedovanje Homera kasnoantički pjesnik naznačuje frazom identičnom onoj iz opisa Ahilejeva štita: ἐν μὲν γαῖαν ἔτευξε (394, cf. Il. XVIII, 485). Nono međutim ne želi samo oponašati već i opsegom nadmašiti ekfrazu pradavnog pjesnika. Tako njegov opis obuhvaća sedamdesetak stihova više od Homerova.

Što se tiče namjene jednog i drugog štita, čini se da se Nono tu ponajviše udaljio od homerskog predloška. Retoričar Heraklit, vidjeli smo, Ahilejev štit držao je par excellence alegorijskim prikazom svemira. Nasuprot tome, čini se da opis Dionizova štita nema kozmoloških ambicija, već jednostavno veliča boga kojem je namijenjen. Štoviše, na jednom mjestu pjesnik izrijekom tvrdi da kovač izrađuje štit kako bi ugodio Dionizu: χαριζόμενος δὲ Λυαίῳ τεῦξε λυροδμήτοιο βοόκτιτα τείχεα Θήβης (414). I drugi prizori upućuju na boga vina: Ganimed je neka vrsta prototipa Dionizove apoteoze, Kibela-Reja varkom spašava Dionizova oca Zeusa, a mjesto radnje Tilova uskrsnuća maloazijska je pokrajina Lidija (451), Dionizov rodni kraj. Tilova sudbina k tome neodoljivo podsjeća na dioniski motiv smrti i povratka u život.

Sve ovo ipak ne znači da Nono u ekfrazi posve zanemaruje kozmološku sastavnicu epa. Naprotiv, njegov opis nebeskog svoda (388–412) opsegom nadilazi paralelnu verziju kod Homera (Il. XVIII, 483–489). Napomenimo ipak da taj dio Nonove ekfraze uglavnom parafrazira helenističkog pjesnika Arata, manje se oslanjajući na homersku kozmologiju.15 Postoji napokon još jedna temeljna razlika između Ahilejeva i Dionizova štita. Za razliku od prvoga, Dionizov štit nije uporabni predmet čija bi svrha bila korištenje u boju. Autori ga prije drže nekom vrstom talismana što odvraća zlo i podsjeća na pobjedu božanstva koje ga posjeduje.16 Njemački filolog V. Stegemann tako Dionizov trijumf nad indijskim kraljem uspoređuje s Konstantinovom pobjedom nad Maksencijem koja je ostala upamćena u krilatici in hoc signo vinces.17

Premda neujednačena opsega, sva četiri prizora Nonove ekfraze povezuje ideja slavljenja nekog aspekta Dionizova života. Prva scena opisuje gradnju Tebe i braću Amfiona i Zeta. Njih smo već imali prilike vidjeti u opisu Jasonova plašta kod Apolonija Rođanina (Ap. Rhod. I, 734–741). Da je i u Nonovu slučaju posrijedi kanonski primjer ekfraze, svjedoči fraza „καἰ τάχα φαίης ποιητήν περ ἐοῦσαν“ (421–422). Ovdje pjesnik dvojako sublimira bit svojega opisivalačkog postupka. Prvo, rabi optativ kako bi se obratio promatraču prizora i predvidio njegovu reakciju pošto ugleda mitološki dvojac na štitu. Drugo, sintagmom „ποιητήν περ ἐοῦσαν“ (422) kao da se ograđuje te tako nedvosmisleno razlikuje umjetničko djelo što ga opisuje od slike koju promatrač zamišlja. Opisujući pak Amfionovu svirku na tobožnjoj struni (ψευδήμονι νευρῇ, 425) autor opetovano podsjeća čitaoca da je riječ o prikazu predmeta što nužno uključuje oponašanje. Na sličan postupak nailazimo i u legendi o Ganimedovoj otmici i boravku u olimpskom stanu bogova (429–450). Zgodnom usporedbom „οἶα καὶ ἐν γραφίδεσσι“ (433) Nono povezuje pjesnički opis Zeusa u orlovu tijelu i nejakog Ganimeda s odgovarajućim paralelama u likovnoj umjetnosti. Najveći pak dio Nonove ekfraze otpada na scenu smrti i uskrsnuća lidijskog mladića Tila (451–552). Šetajući obalom rijeke Herma, smrtno ga ranjava strašna zmija – jezovit prizor pred očima mladićevih sestara Nejade i Morije. Pošto dobronamjerni div Damasen iščupa stablo iz korijena i njime ubije zmiju, Morija odluči oživjeti Tila. Djevojka je maločas vidjela kako ženka zmije ubrizgava sok neke trave u truplo mužjaka vraćajući ga tako na život. Morija stoga ubere istu travu i oživi brata Tila. Suprotno prvim dvama prizorima, Nono ovdje ne koristi dodatna pjesnička sredstva karakteristična za ekfrazu. Tako opis Tilove sudbine ostaje običan narativ uklopljen u formu ekfraze. Nešto nalik tomu već smo bili primijetili u jednom prizoru iz ekfraze u Moshovoj Europi. Četvrta scena u svega nekoliko stihova pripovijeda kako Reja (kod Nona poistovjećena s frigijskom Kibelom) spašava Zeusa od prepredena Kronova nauma (553–562). U kratki opis umetnuta je još jednom napomena da je scena dio umjetničkog predmeta. Ovaj put slavi se Hefesta što je umjetničkim rukama (πήχεσι ποιητοῖσι, 555) izradio Dionizov štit.

Posljednji primjer ekfraze kod pisaca grčkoga jezika svjedoči da pjesnik u još uvijek strogo građenim heksametrima kompilira staro i dodaje novo. Mada stvara već na izdisaju grčko-rimske antike, Nono je itekako svjestan homerskog predloška i višestoljetne tradicije helenističkog pjesništva. U njima crpi tehniku oblikovanja ekfraza – vidjeli smo – ponekad preuzimajući fraze od riječi do riječi. Kao u cijelom epu, tako i u ekfrazi o Dionizovu štitu možda zbog toga pomalo gubi na usklađenosti kompozicije.

Bilješke

1 Leksikon 1996, 56.

2 Carspecken 1952; Clauss 1993, 120; Green 2007, 216.

3 V. str. 11.

4 Clauss 1993, 120.

5 Friedländer 1912, 11–12.

6 O vezi Apolonijeva zanimanja za svjetlost i stremljenja helenističkog slikarstva vidi u Shapiro 1980, 289–279.

7 Clauss 1993, 125.

8 Shapiro 1980, 281.

9 Ibid, 283.

10 Shapiro 1980, 286.

11 Fantuzzi, Hunter 2012, 222.

12 Ibid, 222; da se u Moshovoj formuli ποντοπόρος βοῦς krije poznata etimologija morskog tjesnaca Bospora ukazuje Hopkinson 1988, 207.

13 Fowler 1991, 30.

14 Spanoudakis 2013, 191–192.

15 Hopkinson, Vian 1994, 261–262.

16 Spanoudakis 2013, 194.

17 Stegemann 1930, 85.