Diplomski radovi

4. Rimska epika republikanskoga razdoblja

Grci su već oko pola tisućljeća stvarali remek-djela svjetske književnosti kad je 240. pr. Kr. javnosti predstavljen prvi literarni uradak latinskog izraza. Scenska izvedba grčke drame u latinskoj obradbi bila je povjerena tarentskom oslobođeniku Liviju Androniku. Taj se događaj uzima početkom rimske književnosti. Prvi rimski ep, latinski prepjev Homerove Odiseje, djelo je istoga pisca. Andronikovi su međutim suvremenici otišli dalje i u spjevovima počeli obrađivati teme iz rimske povijesti. Njihov će primjer slijediti pisci najvećih vrhunaca epskoga pjesništva na latinskom jeziku. Poput Andronika, i Gnej Nevije (c. 270–201. pr. Kr.) svoj pjesnički opus spjevao je u saturnijskom stihu. Uz dramsko stvaralaštvo, najpoznatiji je kao autor prvoga rimskog nacionalnog epa Punski rat (Bellum Punicum). Nastalo u pjesnikovim poznijim godinama, Nevijevo djelo potaknulo je način oblikovanja epa što će kasnije prevladavati rimskim pjesništvom. Spjev je objedinio grčku tradiciju mitološkog epa s Rimljanima omiljenim temama iz povijesti Republike.1 Preostali odlomci Punskoga rata, sačuvani ponajviše zaslugom kasnijih gramatičara, toliko uvjerljivo svjedoče o ovom sretnom prožimanju da možemo žaliti što se djelo nije očuvalo čitavo.

Nevijev ep počinje etiološkim pripovijedanjem kojim objašnjava uzroke Prvoga punskog rata, posežući pritom daleko u mitsku prošlost. Taj put pjesnika vodi sve do homerskog doba i zgoda što ih je, prije nego se domogao Italije, Trojanac Eneja doživio pristavši u Kartagu. Glavna tema epa, Prvi punski rat, obrađuje se tek od trećeg pjevanja. Izostavljena je međutim rimska povijest između mitskih početaka i Neviju suvremenog sukoba s Kartagom. Slijedeći dakle Homerov obrazac, pjesnik se gdjegdje udaljava od povijesno-mitološkog narativa i umeće prikladan opis. Upravo tu susrećemo i prvu ekfrazu rimske epike. U jednom od sačuvanih ulomaka iz prvog pjevanja stoje stihovi:

Inerant signa expressa, quomodo Titani,

bicorpores Gigantes magnique Atlantes

Runcus ac Purpureus filii Terras...

Naev. Pun. I, 7.

Bili su tu umjetnički prizori, kako Titani,

Divovi s dva tijela i veliki Atlanti,

Runko i Purpurej, Zemljini sinovi...

Odlomak je po svoj prilici dio opisa nekog spomenika ili predmeta figurativne umjetnosti. Literaturom kruži nekoliko mišljenja o tome gdje su se mogli nalaziti Nevijevi mitski gorostasi. Uspoređujući stihove s jednim odlomkom iz Vitruvijeva priručnika O graditeljstvu (VI, 7, 6), njemački filolog H. Fränkel predlagao je da je riječ o kipovima sa Zeusova hrama u Akragantu na Siciliji.2 Pretpostavku je temeljio i na opisu građevine kod sicilskog povjesničara Diodora (c. 90–30. pr. Kr). On piše da su se na akragantskom hramu nalazili kipovi koji su prikazivali pad Troje i borbu bogova s gigantima (XIII, 82, 4).3 Vrijedi napomenuti da je Akragant bio poprište zbivanja u ratnom sukobu Rimljana i Kartažana u kojem je i Nevije osobno sudjelovao. Lako je moguće da je pjesnik i sâm vidio kipove na zabatu tamošnjeg hrama. Prema tome tumačenju, Nevije u mitološku prošlost umeće opis suvremene građevine i već u prvome pjevanju Punskoga rata nagovješta težnju k ispreplitanju mitske i povijesne građe.

Kasnija literatura predlaže i drugu mogućnost. E. Fraenkel primjerice drži da su subjekti zavisne rečenice naznačene veznikom quomodo isključivo dva giganta, i to poimence navedeni Runko i Purpurej, a ne neodređen broj divova kako bi se dalo zaključiti iz Diodorova opisa.4 Titani, bicorpores Gigantes i Atlantes bile bi tako apozicije što se odnose na spomenutu dvojicu. Fraenkel doduše prihvaća pretpostavku da Nevijevi stihovi opisuju Zeusov hram na Siciliji, no istodobno nudi drugo, poprilično suvislo tumačenje. Oslanjajući se na tradiciju ekfraze u grčkoj epici, autor predlaže da prizor borbe divova i bogova ne treba tražiti na nekoj od drevnih građevina već na vojnoj opremi, najvjerojatnije na kakvome štitu.5 Književna ekfraza što za podlogu opisa rabi štit, vidjeli smo, u grčkoj je književnosti više nego dobro posvjedočena, i to u dugom vremenskom slijedu, od Homera pa sve do Nona. Ako Diodorov opis hrama može poslužiti ranijem tumačenju, onda teorija da Nevije opisuje štit nailazi na još više potvrda. Već smo spomenuli da je Fidija u doba atenske hegemonije izradio kip boginje Atene sa štitom ukrašenim prizorima iz borbe bogova i giganata. Nadalje, Nevijeva ekfraza počinje predikatom inerant što bi moglo odgovarati grčkim frazama ἐν δὲ ἔσαν ili ἐν δ' ἦν. Te su izraze – uz kod Homera sveprisutne oblike ποίησε ili ἐν δ'ἐτίθει – grčki epski pisci redovito koristili na mjestima prijelaza s jednog prizora na drugi, opisujući u ekfrazama Ahilejev, Heraklov ili Dionizov štit.6 Preostaje međutim pitanje: ako je Nevije u prvoj rimskoj epskoj ekfrazi prikazao štit, o čijem je štitu riječ? Sudeći po rasporedu radnje po pjevanjima, Eneja se nameće kao logično rješenje, premda nije moguće dati pouzdan odgovor na to pitanje.

Prva opsežnija i sasvim očuvana ekfraza rimskoga pjesništva zabilježena je sredinom 1. st. pr. Kr. Nalazimo je kod Katula čiji epilij Svadba Peleja i Tetide (Katul 64) sadrži poduži opis umjetničkog predmeta. Prije Katula, Rimljani nisu poznavali formu epilija. Ugledajući se na helenističku pjesničku tradiciju, uvode je rimski pjesnici neoterici. Tako Cina piše epilij Zmyrna, Valerije Katon pjeva u kratkom epu Dictynna, Kalvov je doprinos Io, a Cecilije sastavlja epilij Magna mater.7 Pripovijest o svadbi boginje i smrtnika, kod Katula uobličena u četiristo osam heksametara, vuče korijene u usmenom pjesništvu. Prvi joj spomen nalazimo u Homerovoj Ilijadi (XXIV, 534–540). Omiljena je i kao likovna tema na grčkoj slikanoj keramici još od prikaza na slavnoj vazi François (c. 570. pr. Kr). Središnji dio epilija zauzima dvjestotinjak stihova dugačak opis Tetidina svadbenog ležaja što se nalazio u Pelejevu kraljevskom dvoru (Cat. LXIV, 47–266):

Pulvinar vero divae geniale locatur

sedibus in mediis, Indo quod dente politum

tincta tegit roseo conchyli purpura fuco.

haec vestis priscis hominum variata figuris

heroum mira virtutes indicat arte.

namque fluentisono prospectans litore Diae,

Thesea cedentem celeri cum classe tuetur

indomitos in corde gerens Ariadna furores,

necdum etiam sese quae visit visere credit,

utpote fallaci quae tum primum excita somno

desertam in sola miseram se cernat harena.

immemor at iuvenis fugiens pellit vada remis,

irrita ventosae linquens promissa procellae.

quem procul ex alga maestis Minois ocellis,

saxea ut effigies bacchantis, prospicit, eheu,

prospicit et magnis curarum fluctuat undis,

non flavo retinens subtilem vertice mitram,

non contecta levi velatum pectus amictu,

non tereti strophio lactentis vincta papillas,

omnia quae toto delapsa e corpore passim

ipsius ante pedes fluctus salis alludebant.

sed neque tum mitrae neque tum fluitantis amictus

illa vicem curans toto ex te pectore, Theseu,

toto animo, tota pendebat perdita mente.

misera, assiduis quam luctibus externavit

spinosas Erycina serens in pectore curas,

illa tempestate, ferox quo ex tempore Theseus

egressus curvis e litoribus Piraei

attigit iniusti regis Gortynia templa.

nam perhibent olim crudeli peste coactam

Androgeoneae poenas exsolvere caedis

electos iuvenes simul et decus innuptarum

Cecropiam solitam esse dapem dare Minotauro.

quis angusta malis cum moenia vexarentur,

ipse suum Theseus pro caris corpus Athenis

proicere optavit potius quam talia Cretam

funera Cecropiae nec funera portarentur.

atque ita nave levi nitens ac lenibus auris

magnanimum ad Minoa venit sedesque superbas.

hunc simul ac cupido conspexit lumine virgo

regia, quam suavis exspirans castus odores

lectulus in molli complexu matris alebat,

quales Eurotae praecingunt flumina myrtus

aurave distinctos educit verna colores,

non prius ex illo flagrantia declinavit

lumina, quam cuncto concepit corpore flammam

funditus atque imis exarsit tota medullis.

heu misere exagitans immiti corde furores

sancte puer, curis hominum qui gaudia misces,

quaeque regis Golgos quaeque Idalium frondosum,

qualibus incensam iactastis mente puellam

fluctibus, in flavo saepe hospite suspirantem!

quantos illa tulit languenti corde timores!

quanto saepe magis fulgore expalluit auri,

cum saevum cupiens contra contendere monstrum

aut mortem appeteret Theseus aut praemia laudis!

non ingrata tamen frustra munuscula divis

promittens tacito succepit vota labello.

nam velut in summo quatientem brachia Tauro

quercum aut conigeram sudanti cortice pinum

indomitus turbo contorquens flamine robur,

eruit (illa procul radicitus exturbata

prona cadit, late quaevis cumque obuia frangens,)

sic domito saevum prostravit corpore Theseus

nequiquam vanis iactantem cornua ventis.

inde pedem sospes multa cum laude reflexit

errabunda regens tenui vestigia filo,

ne labyrintheis e flexibus egredientem

tecti frustraretur inobservabilis error.

sed quid ego a primo digressus carmine plura

commemorem, ut linquens genitoris filia vultum,

ut consanguineae complexum, ut denique matris,

quae misera in gnata deperdita laeta

omnibus his Thesei dulcem praeoptarit amorem:

aut ut vecta rati spumosa ad litora Diae

aut ut eam devinctam lumina somno

liquerit immemori discedens pectore coniunx?

saepe illam perhibent ardenti corde furentem

clarisonas imo fudisse e pectore voces,

ac tum praeruptos tristem conscendere montes,

unde aciem pelagi vastos protenderet aestus,

tum tremuli salis adversas procurrere in undas

mollia nudatae tollentem tegmina surae,

atque haec extremis maestam dixisse querellis,

frigidulos udo singultus ore cientem:

'sicine me patriis avectam, perfide, ab aris

perfide, deserto liquisti in litore, Theseu?

sicine discedens neglecto numine divum,

immemor a! devota domum periuria portas?

nullane res potuit crudelis flectere mentis

consilium? tibi nulla fuit clementia praesto,

immite ut nostri vellet miserescere pectus?

at non haec quondam blanda promissa dedisti

voce mihi, non haec miserae sperare iubebas,

sed conubia laeta, sed optatos hymenaeos,

quae cuncta aereii discerpunt irrita venti.

nunc iam nulla viro iuranti femina credat,

nulla viri speret sermones esse fideles;

quis dum aliquid cupiens animus praegestit apisci,

nil metuunt iurare, nihil promittere parcunt:

sed simul ac cupidae mentis satiata libido est,

dicta nihil metuere, nihil periuria curant.

certe ego te in medio versantem turbine leti

eripui, et potius germanum amittere crevi,

quam tibi fallaci supremo in tempore dessem.

pro quo dilaceranda feris dabor alitibusque

praeda, neque iniacta tumulabor mortua terra.

quaenam te genuit sola sub rupe leaena,

quod mare conceptum spumantibus exspuit undis,

quae Syrtis, quae Scylla rapax, quae vasta Carybdis,

talia qui reddis pro dulci praemia vita?

si tibi non cordi fuerant conubia nostra,

saeva quod horrebas prisci praecepta parentis,

attamen in vestras potuisti ducere sedes,

quae tibi iucundo famularer serva labore,

candida permulcens liquidis vestigia lymphis,

purpureave tuum consternens veste cubile.

sed quid ego ignaris nequiquam conquerar auris,

externata malo, quae nullis sensibus auctae

nec missas audire queunt nec reddere voces?

ille autem prope iam mediis versatur in undis,

nec quisquam apparet vacua mortalis in alga.

sic nimis insultans extremo tempore saeva

fors etiam nostris invidit questibus auris.

Iuppiter omnipotens, utinam ne tempore primo

Gnosia Cecropiae tetigissent litora puppes,

indomito nec dira ferens stipendia tauro

perfidus in Cretam religasset navita funem,

nec malus hic celans dulci crudelia forma

consilia in nostris requiesset sedibus hospes!

nam quo me referam? quali spe perdita nitor?

Idaeosne petam montes? at gurgite lato

discernens ponti truculentum dividit aequor.

an patris auxilium sperem? quemne ipsa reliqui

respersum iuvenem fraterna caede secuta?

coniugis an fido consoler memet amore?

quine fugit lentos incuruans gurgite remos?

praeterea nullo colitur sola insula tecto,

nec patet egressus pelagi cingentibus undis.

nulla fugae ratio, nulla spes: omnia muta,

omnia sunt deserta, ostentant omnia letum.

non tamen ante mihi languescent lumina morte,

nec prius a fesso secedent corpore sensus,

quam iustam a divis exposcam prodita multam

caelestumque fidem postrema comprecer hora.

quare facta virum multantes vindice poena

Eumenides, quibus anguino redimita capillo

frons exspirantis praeportat pectoris iras,

huc huc adventate, meas audite querellas,

quas ego, vae misera, extremis proferre medullis

cogor inops, ardens, amenti caeca furore.

quae quoniam verae nascuntur pectore ab imo,

vos nolite pati nostrum vanescere luctum,

sed quali solam Theseus me mente reliquit,

tali mente, deae, funestet seque suosque.'

has postquam maesto profudit pectore voces,

supplicium saevis ecens anxia factis,

annuit invicto caelestum numine rector;

quo motu tellus atque horrida contremuerunt

aequora concussitque micantia sidera mundus.

ipse autem caeca mentem caligine Theseus

consitus oblito dimisit pectore cuncta,

quae mandata prius constanti mente tenebat,

dulcia nec maesto sustollens signa parenti

sospitem Erechtheum se ostendit visere portum.

namque ferunt olim, classi cum moenia divae

linquentem gnatum ventis concrederet Aegeus,

talia complexum iuveni mandata dedisse:

'gnate mihi longa iucundior unice vita,

gnate, ego quem in dubios cogor dimittere casus,

reddite in extrema nuper mihi fine senectae,

quandoquidem fortuna mea ac tua feruida virtus

eripit invito mihi te, cui languida nondum

lumina sunt gnati cara saturata figura,

non ego te gaudens laetanti pectore mittam,

nec te ferre sinam fortunae signa secundae,

sed primum multas expromam mente querellas,

canitiem terra atque infuso puluere foedans,

inde infecta vago suspendam lintea malo,

nostros ut luctus nostraeque incendia mentis

carbasus obscurata dicet ferrugine Hibera.

quod tibi si sancti concesserit incola Itoni,

quae nostrum genus ac sedes defendere Erecthei

annuit, ut tauri respergas sanguine dextram,

tum vero facito ut memori tibi condita corde

haec vigeant mandata, nec ulla oblitteret aetas;

ut simul ac nostros invisent lumina collis,

funestam antennae deponant undique vestem,

candidaque intorti sustollant vela rudentes,

quam primum cernens ut laeta gaudia mente

agnoscam, cum te reducem aetas prospera sistet.'

haec mandata prius constanti mente tenentem

Thesea ceu pulsae ventorum flamine nubes

aereum nivei montis liquere cacumen.

at pater, ut summa prospectum ex arce petebat,

anxia in assiduos absumens lumina fletus,

cum primum infecti conspexit lintea veli,

praecipitem sese scopulorum e vertice iecit,

amissum credens immiti Thesea fato.

sic funesta domus ingressus tecta paterna

morte ferox Theseus, qualem Minoidi luctum

obtulerat mente immemori, talem ipse recepit.

quae tum prospectans cedentem maesta carinam

multiplices animo voluebat saucia curas.

at parte ex alia florens volitabat Iacchus

cum thiaso Satyrorum et Nysigenis Silenis,

te quaerens, Ariadna, tuoque incensus amore.

* * * * * * * *

quae tum alacres passim lymphata mente furebant

euhoe bacchantes, euhoe capita inflectentes.

harum pars tecta quatiebant cuspide thyrsos,

pars e divolso iactabant membra iuvenco,

pars sese tortis serpentibus incingebant,

pars obscura cavis celebrabant orgia cistis,

orgia quae frustra cupiunt audire profani;

plangebant aliae proceris tympana palmis,

aut tereti tenuis tinnitus aere ciebant;

multis raucisonos efflabant cornua bombos

barbaraque horribili stridebat tibia cantu.

talibus amplifice vestis decorata figuris

pulvinar complexa suo velabat amictu.

Cat. LXIV, 47–266.

Usred dvora je smješten boginjin svadbeni ležaj,

okićen indijskom slonovom kosti, tkanjem pokriven

grimiznim, obojen crvenom bojom iz školjki.

Na tom šarenom pokrovu likovi drevnih su ljudi

i junaštva heroja utkana divnom vještinom.

Dok Arijadna s prešumne obale otoka Dije

poglede baca, dok gleda Tezeja kako na lađi

brzoj bježi, u duši joj gnjev nesavladivi raste,

mada još ne vjeruje da vidi ono što vidi,

jer se tek tada iz sna varljivog prenula ona,

otkrila tek je da jadna je sama na pustome sprudu.

Mladić ne misli na nju i po moru veslima bježi:

isprazna obećanja je predao olujnom vjetru.

Stoji sred algi Minoja kći pa ga okom tužnim,

poput kamena kipa bakantice, promatra, jao,

promatra dok je preplavljuje more preteških briga;

nema više na plavoj joj kosi poveza nježna,

nema ni lakog ogrtača što zakriva prsa,

nema ni grudnjaka finog što obvija mliječne joj dojke;

sve što je popadalo u neredu s njezina tijela

postade do nogu njenih igračkom valova morskih.

Ali nije za povez se brinula ni za ogrtač,

već su joj upravljeni k tebi, Tezeju, bili

i srce cijelo i duša cijela i um joj, sav mahnit.

Bijednice, izludi Venera tebe tugovanjem dugim,

srce ti napuči brigom trnovitom onoga dana

kada je srčani Tezej, napustivši pirejske luke

obalu razvedenu, u kraljevske stigao dvore

onoga nepravednoga gortinskoga vladara.

Naime, kažu da nekoć je, natjeran okrutnom kugom,

Kekropov grad Minotauru davao stalno za gozbu

odabrane mladiće i najljepše djevice uz njih,

da bi ispaštao krivnju Androgejeva ubojstva.

Pošast je ta uništavala nevelik grad, pa je Tezej

stoga odlučio dati svoj život za dragu Atenu

radije nego da zavičaj Kekropov šalje na Kretu

na dar mrtvace koji još nisu pravi mrtvaci.

Tako na lakoj lađi, nošen povoljnim vjetrom,

stiže k velikom Minoju, k njegovu sjedištu gordom.

Odmah privuče žudne poglede kraljeve kćeri,

koja je rasla u zagrljaju majčinu nježnom,

u svom krevetu malom i čistom, mirisa punom,

poput mirte što niče hranjena vodom Eurote

ili poput raznobojna cvijeća na proljetnom dašku;

nije s njega skrenula prije svoj plameni pogled

nego što oganj joj zahvati sasvim čitavo tijelo,

prije nego što ona se uspali cijelom nutrinom.

Jao, dječače sveti okrutna srca, na ludost

podstrekaču, što miješaš ljudima s radošću brige,

i ti, vladarice Golga, Idalija zelenih šuma,

kakvom olujom ste potresli vatrene djevojke srce,

kad je toliko čeznula za tim plavokosim strancem!

A koliko je podnijela straha u klonuloj duši!

I koliko je puta problijedjela više od zlata

dok je Tezej, u želji da bijesno čudovište svlada,

kretao ili u smrt ili u pobjedu slavnu!

Ipak, draga je bogovima i nije uzalud

njima obećala darove, šutke izrekla želju.

Naime, kao što bijesni vihor Tauru na vrhu

savija hrast čije grane se tresu, savija jelu

smolaste kore, šišarki punu, i čupa im deblo

(ono s korijenom istrgnuto pada daleko,

ukoso, na sve strane zapreke pred sobom lomi),

tako je Tezej svladao neman i prostro po zemlji

dok je uzalud mahala rogom kroz ništavan vjetar.

Odande zdrav se i čitav pobjedonosno vrati

korakom nesigurnim tanki prateći konac,

da ga, dok iz labirinta izlazi, ne bi na putu

vijuga punom obmanula gradnje skrovita varka.

Zašto da još se udaljujem od prve zamisli pjesme

dugačkom pričom kako je kći napustila oca,

zagrljaj vlastite sestre, napokon zagrljaj majke

kojoj je, bijednoj i propaloj, bila jedina radost,

jer je voljela više prema Tezeju ljubav;

ili kako je do pjenovitih obala Dije

došla na lađi, kako je san joj pao na oči,

pa ju je muž bez srca napustio, bježeći morem?

Kažu da ona je često s bijesom u plamenu srcu

iz dna dubokog duše riječi sipala jasne;

čas se opet penjala tužna uz planine strme

odakle pruža se pogled na burno i golemo more,

čas je trčala prema valovitoj pučini strašnoj

dižući iznad koljena laganu odjeću svoju;

evo što žalosna reče u svojoj tužaljci zadnjoj

dok su joj ledeni jecaji suzama vlažili lice:

»Zar me od očinskih, nevjero, odvede zato oltara

da me, nevjerni Tezeju, ostaviš na pustom žalu?

Zar se na bijegu kući ne plašiš volje božanske,

noseći, nezahvalniče, teret svog krivokletstva?

Nije li ništa moglo izmijeniti okrutne tvoje

namjere? Nije u tebe ništa milosrđa bilo

da se tvoje bezdušno srce smiluje meni?

Nije to ono što nekoć si meni zamamnim glasom

obećavao bijednoj varajući me nadom,

ne, nego radostan brak i željeni obred vjenčanja;

sad su to isprazne riječi što ih vjetar raznosi zrakom.

Neka se ne uzda nijedna žena u zakletve muške,

neka se ne nada muškoj nijedna iskrenoj riječi;

dok muškarcima duša žudi da postignu nešto,

nije ih prisega strah, ne štede tad obećanja:

ali čim zadovolje svoje požudno srce,

ne pamte zadane riječi, olako zakletve krše.

Ja sam te doista izvukla sama iz vrtloga smrti,

radije ja sam odlučila tada da izgubim brata

nego da tebi ne pomognem, lašcu, u odsudnom trenu.

Zbog toga postat ću pticama plijen i zvijerima gozba,

nitko me neće mrtvu grudom zasuti zemlje.

Kakva te lavica rodila podno samotne hridi,

kakvo te začelo more, izbacilo s pjenastim valom,

kakva Sirta, grabljiva Scila, pusta Haribda,

da me tako nagrađuješ jer sam ti spasila život?

Ako si u srcu bio protiv našega braka

jer si se bojao strašnih naredbi staroga oca,

ipak si mogao odvesti mene u vaše dvore,

jer bih ti rado služila poput robinje kakve,

prala bih nježno prozirnom vodom bijele ti noge

ili bih postelju tvoju prekrivala grimiznim tkanjem.

Zašto se, izvan sebe od nesreće, uzalud žalim

vjetru koji ni za što ne zna, bez osjećaja,

koji ne može čuti niti uzvratiti riječi?

Tezej je već daleko, već hvata debelo more,

ovdje nikoga nema među algama pustim.

Tako na kraju mi odveć podrugljiva, kruta Sudbina

krati čak i to da netko moju tužaljku čuje.

Svemoćni Jupitre, kamo li sreće da najprije nisu

kekropske lađe nikad dotakle obale Knosa,

nikad da nije s dankom u krvi za divljega bika

prijevarni mornar zavezao brodsko uže na Kreti,

nikad da nije taj pokvarenjak, što okrutni naum

krio je privlačnim likom, ugošćen u kući našoj!

Kamo da krenem? U kakvu da nadu se, propala, uzdam?

Zar da idem na idska brda? Ah, širok me ponor

dijeli od njih, odvaja pučina bijesnoga mora.

Zar će mi otac pomoći? Njega napustih ja sama

radi mladića što okalja ruke ubojstvom mog brata.

Da li da utjehu tražim u vjernoj ljubavi muža?

U bijeg se dao, dok se vitka svijaju vesla!

Uz to na obali zaklona nema taj samotni otok,

nema na valove morske uokrug izlaza nigdje,

nema načina za bijeg, nema nade; sve šuti,

sve je pusto, i sve mi smrt predskazuje ovdje.

Ipak, neće mi prije smrt zaklopiti oči,

niti će misao umorno tijelo napustiti prije

no što od bogova zatražim, izdana, pravednu kaznu

i u posljednjem času zamolim zaštitu neba.

Stog, Eumenide, vi koje kaznom svetite zločin

muškaraca i koje, s kosom od zmija na čelu,

zračite gnjevom što vam iz grudi izbija s dahom,

dođite, dođite ovamo, čujte tužaljke moje,

jer ih u mukama, jao, čupam iz srži svog bića,

bijedna, uboga, ljuta, slijepa od ludoga bijesa.

Budući da se istina rađa iz dna mog srca,

ne dopustite stoga da uzaludno se tužim,

nego dajte da Tezej, kako me ostavi samu,

načinom istim unesreći, boginje, sebe i svoje!«

Tek što je ove iz srca tužnog izvila riječi

tražeći, zdvojna, tešku kaznu za okrutna djela,

namigne vladar joj bogova nesavladivim migom:

od tog pokreta zadršću zemlja i strahotno more,

nebeski pokrov svjetlucavim zvijezdama uz to potrese.

Samom Tezeju um tad slijepa obvije tama,

njemu iz zaboravljiva srca nestane svega,

svih onih naloga koje je dotada pamtio stalno:

povoljni znak za tužnog zaboravi dignuti oca

da svoj najavi povratak sretan u atensku luku.

Kažu da nekoć je Egej, kad je prepuštao sina

vjetru da ga iz grada boginje lađom odnese,

nalog ovakav mladiću uz zagrljaj posljednji dao:

»Sine moj jedini, koji si draži mi od sveg života,

sine kojega prisilno šaljem na opasan pothvat,

tek što mi duboku starost usreći povratkom svojim,

kad te već moja sudbina i tvoja žestoka hrabrost

grabe meni uprkos – iako umorne oči

još mi se nisu nasitile tvog dragoga lika –

neću te pustiti s radošću u srcu niti s veseljem,

neću ti dati da sa sobom povoljne znakove nosiš,

nego ću najprije izreći tužaljke mnoge iz duše,

uz to ću posuti zemljom i pepelom sjedine svoje,

zatim ću staviti jedra u boji na katarke lađe

kako bi platno zatamnjeno iberskom rđom

moju objavilo bol i plamene brige u duši.

Ali ako Atena, stanovnica Itona svetog,

koja milostivo štiti naš rod i Erehteja zemlju,

dade da desnicu poprskaš krvlju onoga bika,

tada doista pazi da zapamtiš naloge ove,

neka duboko ti žive u srcu za sva vremena:

čim ti oko ponovo ugleda naše brežuljke,

neka jarboli žalobnu odjeću posvuda skinu,

konopi neka pleteni bijela podignu jedra,

da bih radostan, čim ih opazim, vesele vijesti

saznao, kad tvog povratka nastupi sretan trenutak.«

Ovi su nalozi, što ih je Tezej pamtio nekad

stalno, nestali sada poput oblaka s vrha

snježnoga brda kad ih odagna žestoki vjetar.

Dok mu je otac poglede bacao s visoke kule

i uništavao plačući stalno oči tjeskobom,

čim je spazio vjetrom naduto platno jedara,

bacio naglo se s najvišeg vrha kamene hridi

misleći da mu je Tezeja otela kruta sudbina.

Tako, kad srčani Tezej uđe u očevom smrću

rastužen dom, tad bol on osjeti istu duboku

kakvu je bezdušan nanio Minojevoj kćeri.

Ona međutim je gledala tužno sve dalju joj lađu,

prevrtala je bezbrojne brige u ranjenoj duši.

Ali s druge je strane dojurio Jakho u cvijeću

s pratnjom svojom Satira i Silena iz Nise;

tebe je tražio, Arijadno, u ljubavnom žaru.

............................................

One su ludovale, vatrene, mahnita duha

vičući »Iju, iju!« i snažno tresući glavom.

Jedne su mahale tirsom s krunom od lišća na vrhu,

druge su vitlale udove raskomadana junca,

isprepletenim su zmijama struk opasivale treće,

četvrte, noseći škrinjice, slavljahu orgije mračne

koje neupućeni spoznati uzalud žele;

neke su udarale u bubnjić pruženom rukom

ili su prodoran vabile zvek iz cimbala oblih;

mnoge su duvale u rog s muklim, dubokim zvukom,

dok je barbarska frula neobičnim ciktala glasom.

Takvi su divni likovi krasili bogati pokrov

čijim je naborom bračni bio ogrnut ležaj.

Preveo D. Škiljan

Pošto u prvih pedesetak stihova epilija opjeva ljubav Peleja i Tetide, Katul se udaljava od teme opisujući u ovećoj ekfrazi Arijadninu sudbinu nakon Tezejeva odlaska. Dva sasvim različita mitska para povezuje opis Tetidina svadbenog ležaja na čijem je pokrivaču umjetnička ruka izvezla prizore iz legende o Tezeju i Arijadni (47–266). Priča o Arijadni koju atenski junak napušta na otoku Naksu, stalno prisutna u grčkoj književnosti, kasnije će poslužiti Ovidiju kao model za zbirku poslanica Heroide. Katulova je pak ekfraza složene strukture te možemo izdvojiti nekoliko scena: napuštena Arijadna promatra more (53–67), Tezej u Ateni priprema kretski poduhvat (68–75), zaljubljeni dvojac na Kreti (76–115), Arijadna iznova očajava na otoku Naksu (116–131), djevojka se prisjeća prošlih događaja i proklinje Tezeja (132–201), nesretna sudbina Tezejeva oca Egeja (202–248), dioniski prizori na pokrivaču Tetidina ležaja (249–266).

U epiliju ionako zamršene kompozicije pjesnik niže prizore ne obazirući se na točan kronološki slijed pa čas opisuje Arijadnino trenutno stanje, čas je vraća u sretniju prošlost. Kako bi se snašao u takvom rasporedu građe, čitalac mora dobro poznavati mitološku priču. Baštineći helenistički epilij, poeta doctus sastavlja stihove koji podrazumijevaju stanovito znanje. Tako ne spominje poimence Minotaura već Arijadni stavlja u usta riječi et potius germanum amittere crevi (150), iz čega treba zaključiti da djevojka i dalje njeguje sestrinske osjećaje prema kretskoj nemani. Kada pak misli na Atenu, koristi perifrazu sancti incola Itoni (228), imajući na umu da čitalac zna za beotski gradić u kojem se nalazi božičino svetište. Učeni stihovi epilija navode na pitanje ima li poveznice između priča o Tezeju i Arijadni te Peleju i Tetidi. Neki autori vide sponu u Bakhu čiji se lik pojavljuje u posljednjim stihovima ekfraze.8 On je naime zapaljen jednakom ljubavlju prema Arijadni (te quaerens, Ariadna, tuoque incensus amore, 253) kao i Pelej prema Tetidi (tum Thetitdis Peleus incensus fertur amore, 19). Drugi pak drže da je veza Tetide i Arijadne sam autor epilija. Prema njima, Katulova je glavna nit vodilja fides, rimska vrlina što se nalazi u središtu pjesnikovih promišljanja.9 Tu su vjeru u pradavnim vremenima jamčili bogovi, a sada se grubo narušava. Tetidina i Pelejeva bračna sreća predstavlja tako mitsko zlatno doba koje stoji u opreci s Tezejevim vjerolomstvom i pjesniku suvremenim stanjem u rimskoj državi. Da je posrijedi odnos staroga i novoga, idealnoga i manjkavoga, svjedoče i stihovi što neposredno prethode ekfrazi (38–42). Prizivajući ljepotu i sklad zlatnoga doba, Katul kao da crpi pjesničko nadahnuće iz drevnih stihova Hesiodova didaktičkog epa. Treći opet drže da epilij treba promatrati neodvojivo od Katulova čitavog opusa, napose u odnosu na njegove pjesme ljubavne tematike.10 Krajnje ogorčen i nesposoban da izdrži ljubavna mučenja što ih donosi veza s Lezbijom, pjesnik likom napuštene i razočarane Arijadne progovara o vlastitu iskustvu. Fitzgeraldova analiza Katulove ekfraze pokazala je da uz sve navedene nijanse u središtu pjesnikova zanimanja prevladava jedna glavna nit – začuđeno promatranje.11 Arijadna u prvim stihovima ekfraze tjeskobno promatra Tezeja dok je napušta ploveći s Naksa (52–53) i vlastitim očima ne vjeruje u to što vidi (55). Desetak stihova kasnije djevojka kao da i sama postaje objekt promatranja (63–67). Opisujući potom prvi susret s Tezejom na Kreti, pjesnik opet podsjeća na Arijadnin pogled (cupido conspexit lumine, 86). Priča o kretskim zgodama Tezeja i Arijadne tako razbija okvire opisivanja te i sama postaje narativ. Slike što ih djevojka priziva u sjećanje gledajući more (52–53, 61–62, 127, 249–250) pripremaju teren za govor (132–201) u kojem proklinje junaka i priziva mu nesreću. I posljednji stihovi ekfraze uklapaju se u ideju o promatranju (251–266). Sav u ljubavnom žaru, Bakho juri u pratnji satira i traži Arijadnu (te quaerens, Ariadna, tuoque incensus amore, 253). Katulova ekfraza s likovima što ganutljivo promatraju utjecala je na kasnije pjesništvo. Tako Propercije (I, 3, 1–2) početkom trećeg desetljeća 1. st. pr. Kr. uspoređuje svoju Cintiju s Arijadnom koja napuštena leži na obali (Qualis Thesea iacuit cedente carina / languida desertis Cnosia litoribus).

Bilješke

1 Kenney, Clausen 1982, 59.

2 Fränkel 1935, 59.

3 Na tom mjestu stoji: „Tῶν δὲ στοῶν τὸ μέγεθος καὶ τὸ ὕψος ἐξαίσιον ἐχουσῶν, ἐν μὲν τῷ πρὸς ἕω μέρει τὴν γιγαντομαχίαν ἐποιήσαντο γλυφαῖς καὶ τῷ μεγέθει καὶ τῷ κάλλει διαφερούσαις, ἐν δὲ τῷ πρὸς δυσμὰς τὴν ἅλωσιν τῆς Τροίας, ἐν ᾗ τῶν ἡρώων ἕκαστον ἰδεῖν ἔστιν οἰκείως τῆς περιστάσεως δεδημιουργημένον.“ „Trijemovi su pak izvanredno masivni i visoki. Kipovi osobite veličine i ljepote na istočnoj strani prikazuju borbu bogova i divova, a na zapadnoj pad Troje. Tu se svaki od junaka može vidjeti prikazan u skladu sa svojom ulogom.“

4 Fraenkel 1954, 14.

5 Ibid, 16.

6 Il. V, 740; XI, 34; XVIII 478–608; Pseud. Hes. 146; 156; Nonn. Dion. XXV, 389.

7 Conte 1994, 149.

8 Williams 1968, 228.

9 Conte 1994, 149.

10 Fitzgerald 1999, 143.

11 Ibid, passim; Elsner 2007, 21–25.