Diplomski radovi

5. Vergilijevi i Ovidijevi epski opisi

Spjevana u nešto manje od deset tisuća heksametara, Vergilijeva Eneida najznamenitiji je ep rimske književnosti, čiju pjesničku vrijednost nije potrebno posebno isticati. Junački spjev obuhvaća niz opisa umjetničkih predmeta i arhitekture, nastalih u stoljetnoj grčkoj i rimskoj tradiciji oblikovanja ekfraze. U dvanaest pjevanja dugačkom epu pronašli smo ukupno osam takvih, više ili manje opširnih mjesta. To su redom: freske na zidovima Didonina hrama u Kartagi (I, 453–493), kraljičino srebrno posuđe (I, 640–642), ogrtač s likom Ganimeda (V, 250–257), brončana vrata hrama u Kumi (VI, 20–33), kipovi predaka kralja Latina (VII, 177–191), Turnov štit (VII, 789–792), Enejin štit (VIII, 626–728) te Palantov remen za mač (X, 495–505).1

Pošto glavnog junaka valovi izbace na afričku obalu, odlazi u posjet tamošnjoj kraljici Didoni. Za mjesto susreta s vladaricom određen je Junonin hram čija je gradnja u to vrijeme bila uznapredovala. Dok čeka u hramu kraljicu, divni prizori privuku Enejinu pažnju:

Namque sub ingenti lustrat dum singula templo,

reginam opperiens, dum, quae fortuna sit urbi,

artificumque manus inter se operumque laborem

miratur, videt Iliacas ex ordine pugnas,

bellaque iam fama totum volgata per orbem,

Atridas, Priamumque, et saevum ambobus Achillem.

Constitit, et lacrimans, 'Quis iam locus' inquit 'Achate,

quae regio in terris nostri non plena laboris?

En Priamus! Sunt hic etiam sua praemia laudi;

sunt lacrimae rerum et mentem mortalia tangunt.

Solve metus; feret haec aliquam tibi fama salutem.'

Sic ait, atque animum pictura pascit inani,

multa gemens, largoque umectat flumine voltum.

Namque videbat, uti bellantes Pergama circum

hac fugerent Graii, premeret Troiana iuventus,

hac Phryges, instaret curru cristatus Achilles.

Nec procul hinc Rhesi niveis tentoria velis

adgnoscit lacrimans, primo quae prodita somno

Tydides multa vastabat caede cruentus,

ardentisque avertit equos in castra, prius quam

pabula gustassent Troiae Xanthumque bibissent.

Parte alia fugiens amissis Troilus armis,

infelix puer atque impar congressus Achilli,

fertur equis, curruque haeret resupinus inani,

lora tenens tamen; huic cervixque comaeque trahuntur

per terram, et versa pulvis inscribitur hasta.

Interea ad templum non aequae Palladis ibant

crinibus Iliades passis peplumque ferebant,

suppliciter tristes et tunsae pectora palmis;

diva solo fixos oculos aversa tenebat.

Ter circum Iliacos raptaverat Hectora muros,

exanimumque auro corpus vendebat Achilles.

Tum vero ingentem gemitum dat pectore ab imo,

ut spolia, ut currus, utque ipsum corpus amici,

tendentemque manus Priamum conspexit inermis.

Se quoque principibus permixtum adgnovit Achivis,

Eoasque acies et nigri Memnonis arma.

Ducit Amazonidum lunatis agmina peltis

Penthesilea furens, mediisque in milibus ardet,

aurea subnectens exsertae cingula mammae,

bellatrix, audetque viris concurrere virgo.

Verg. A. I, 453–493.

Jer u golemom hramu pregledajuć sve pojedìncê,

Čekajuć kraljicu pa se u sèbi bogatstvu grada,

Umjetnikâ vještini i poslima mučnijem čudeć

Ugleda naslikane po redu ratove, bitke

Ilijske, kojim se slava po svemu već rasu svijetu, Prijama i dva Atrída i na njih gnjevna Ahìla.

Stade i plačući reče: »O Ahate, gdje je na zemlji

Kraj taj il' mjesto, gdje nije sve puno bojeva naših?

Evo Prijama! Plaća i ovdje slavi se znade,

Ima nesreći suza i sȑdâcâ dirnutih njome!

Ne boj se; tâ će slava donèsti dobra ti nešto.«

Tako veli i dûšu naslađuje slikama mrtvim

Jecajuć mnogo i lica orošujuć potokom suza.

Gleda: ubojni Grci ovùdâ okolo Troje

Bježe, a zà njima tu se natiskuje pergamska momčad;

Frigijci bježe onùdâ, a perjanik goni ih Ahil.

I ne dalèko Resov od platna snježnog čador

Plačući pozna, čador, što san ga prvi je izdo,

Te sin Tidejev krvav veòma kolje po njemu,

I sad vatrene konje u òkô odvodi grčki,

Prije no piše iz Ksànta i Trojanske grizoše trave.

Momčić nesretni Troil s Ahìlom se nejednak pobi

I s druge strane sad bježi bez štita, konji ga nose,

Bez upravljača su kola, on iz njih nauznak visi,

Uzde drži još ipak, po zemlji mu vrat se i kosa

Vuče, a okrenuto po prahu koplje crtàrâ.

U to rasute kose i peplos noseći idu

Trojanske žene u hram sad Palade boginje kivne,

Skrušene sve su i tužne i tuku rukama prsi,

Boginja odvraća lice i obara u zemlju oči.

Oko Ilijskih triput zidóvâ povlači Ahil

Hektora pa mu mrtvo sad za zlato prodaje t'jelo.

Strašan Enèji jecaj iz grudi prodire iz dna

Gledajuć kola, plijen i mrtvo prijàšina t'jelo,

Gledajuć Prijama, kako bez oružja ruke sad pruža.

U vrevi pozna i sebe Enèja među gospodom

Ahivskom, istočnu vojsku i oružje Memnona crnog.

S polumjesečnim štitma Amàzônke idu, a vodi

B'jesna ih Pentesiléja med hiljadom vatreno jureć,

Zlatni junakinja pâs je privezala pod dojkom golom

Te se djevojka biti usuđuje bojak sa ljudma.

Preveo T. Maretić

U prvoj Vergilijevoj ekfrazi izdvaja se nekoliko prizora: Grci se povlače iz boja, Trojanci bježe pred bijesnim Ahilejem, Rez i Troilo umiru, žene mole u Ateninom hramu, Prijam preuzima Hektorovo tijelo, Eneja prepoznaje samoga sebe, Memnona i Pentesileju. Ovakav slijed ukazuje na dvostruku suprotnost. S jedne strane pjesnik opisuje skupne ratne scene, s druge pak pojedinačne borbe. U drugoj su opreci ratni sukob te mirnodopska scena sa ženama koje se molbama obraćaju boginji Ateni. Osim Troilove smrti, svi prizori već su opisani u Homerovoj Ilijadi te u kikličkim epovima.2 No ekfraza rimskoga pjesnika tako je spretno oblikovana da čitalac gotovo vidi Junonin hram Enejinim očima. Trojanski junak postaje vodič kroz građevinu. I premda pjesnik izrijekom tvrdi da su umjetnici oslikali hram (artificumque manus, 495), ulogu tumačitelja prizora daje glavnom junaku epa. Vergilije se tako udaljava od homerske ekfraze koja polazi od opisa predmeta u trenutku njegove izrade. Eneja sav u zanosu promatra i čitaocu pojašnjava uloge pojedinih likova te istodobno naglašava da su protagonisti zaista vrijedni besmrtne slave. Autori stoga smatraju da epski junak anticipira ulogu Dedala i Vulkana u drugim dvama opširnijim ekfrazama ovoga spjeva.3

Pored Enejine uloge u tumačenju opisa, Vergilijeva ekfraza zanimljiva je i u kompozicijskome smislu. Pjesnik naime prvo daje sažetak svih oslikanih scena (456–458) te potom Enejine reakcije na svaki pojedini prizor. U prvim dvjema scenama (466–468) Vergilije hijazmom dočarava sukobljene strane (Grci – Trojanci, Trojanci – Grci), a zatim, prikazujući Enejin doživljaj onoga što vidi, pribjegava asonanci i aliteraciji (instaret curru cristatus Achilles, 468). Simetrično oblikovan, treći prizor u središtu ima tzv. srebrni stih koji upućuje na Diomedovu slavu (Tydides multa vastabat caede cruentus, 471). Stihovi što opisuju Troilovu smrt (474–478) posve su u znaku kontrasta mirovanja i kretanja. Spominju se konji, kočija, uzde, kosa, tijelo nauznak položeno te koplje u prašini. Osobitost scene sa ženama u Ateninu svetištu (479–482) jest da se na krajevima triju stihova nalaze glagoli u imperfektu (ibant, ferebant, tenebat). Time se postiže ujednačen ritam i naglašava važnost trenutka kada smrtnice stupaju u božičin dom. Šesti prizor s Prijamom i Hektorovim tijelom (483–487) unutrašnjim rasporedom nalikuje drugom prizoru. I ovdje se u središtu nalazi stih (485) koji poput osovine stoji između simetričnih sintagmi (exanimum corpus, 484; ipsum corpus, 486). Protagonist Eneja ne može suspregnuti suze promatrajući Hektorovo unakaženo truplo. Dirljivim opisom Enejina susreta sa slikom koju promatra, epskom pjesniku spretno polazi za rukom da čitalac postaje gledatelj. Posljednje dvije scene razlikuju se utoliko što im ne nalazimo paralele u Homerovim epovima. Eneja prepoznaje na freskama sebe i Pentesileju, no ovaj put pjesnik ne opisuje učinak što ga prizori ostavljaju na junaka. Ako bismo tražili paralele Enejinom doživljaju prizora s Junonina hrama, valjalo bi krenuti od Homera. U osmom pjevanju Odiseje na sličan način slijepi Demodok umjetničkom izvedbom jedne od triju pjesama podsjeća Odiseja i Feačane na događaje iz Trojanskog rata. I Homerovom junaku naviru tužna sjećanja, no za razliku od Eneje, nije ni osamljen ni zbunjen onim što čuje.4

Manje se međutim pisalo o Vergilijevu opisu plašta s prizorima iz mita o Ganimedu (V, 250–257). Pobjedivši u natjecanju s lađama, Kloant prima nagradu iz Enejinih ruku:

Victori chlamydem auratam, quam plurima circum

purpura maeandro duplici Meliboea cucurrit,

intextusque puer frondosa regius Ida

velocis iaculo cervos cursuque fatigat

acer, anhelanti similis, quem praepes ab Ida

sublimem pedibus rapuit Iovis armiger uncis;

longaevi palmas nequiquam ad sidera tendunt

custodes, saevitque canum latratus in auras.

Verg. A. V, 250–257.

Haljinu zlaćenu dobi pobjeditelj, dvostruk i širok

Melibskog grimiza optok vijuga se poput Meandra

Okolo nje, a utkan u njojzi je kraljević, koji

Po kitnoj Idi goni i lovi jelene brze,

Žestok, kao da dašće, kog s Ide ugrabi u vis

Kukastim pančama brzi munjonoša Jupiter-boga;

Naprazno dižu ruke k zvijezdama stari čuvari

I psi pomamno laju, da uzduhom ori se lavež.

Preveo T. Maretić

Premda sadržajem kratak, opis Kloantova plašta svjedoči da je majstorska ekfraza i kod Rimljana mogla biti uobličena u sažetu obliku. Dva puta pjesnik otkriva da je posrijedi umjetnički izrađen predmet. Prvo, dječakov lik je utkan u plašt (intextus puer, 252). Drugo, dok ga Zeus nosi u kandžama, Ganimed kao da je zadihan (anhelanti similis, 254). Prikazujući u asindetskom nizu (acer, anhelanti similis, 254) tjelesnost frigijskog dječaka, pjesnik nagoviješta njegovu preobrazbu iz lovca u lovinu. Prizor se i sadržajno uklapa u epsku radnju budući da je cijelo peto pjevanje prožeto trojanskim mitološkim pričama. Time se postiže kontinuitet prošlosti i sadašnjosti, jedna od temeljnih idejnih niti Vergilijeve epike. Ima napokon autora koji u Zeusovu i Ganimedovu odnosu vide erotski naboj nalik onomu što prožima glavni ljubavni par pjevanja, Nisa i Eurijala čija je ljubav opisana nekoliko stihova kasnije.5

Šesto pjevanje Eneide, znamenita κατάβασις Αἰνείου, počinje junakovim dolaskom u eubejsku naseobinu Kumu gdje se nalazio Apolonov hram. U četrnaest stihova opisuju se prizori s hramskih vratnica, Dedalovo umjetničko djelo (Verg. A. VI, 20–33):

In foribus letum Androgeo; tum pendere poenas

Cecropidae iussi (miserum!) septena quotannis

corpora natorum; stat ductis sortibus urna.

contra elata mari respondet Cnosia tellus:

hic crudelis amor tauri suppostaque furto

Pasiphae mixtumque genus prolesque biformis

Minotaurus inest, Veneris monimenta nefandae,

hic labor ille domus et inextricabilis error;

magnum reginae sed enim miseratus amorem

Daedalus ipse dolos tecti ambagesque resolvit,

caeca regens filo vestigia. tu quoque magnam

partem opere in tanto, sineret dolor, Icare, haberes.

bis conatus erat casus effingere in auro,

bis patriae cecidere manus.

Verg. A. VI, 20–33.

Smrt se Androgejeva na vratima vidi, a dalje,

Kako Kekropov grad ah svake godine mora

Sedmoro djece davat za danak; s izvučenim stoji

Ždr'jebima džara; zemlja iz vode se gnosijska diže;

Ovdje je opaka ljubav Pasifaje, koja se kradom

Miluje s bikom, te rodi dijete oblika dvojeg,

Klete ljubavi plod Minotaura, sm'ješano biće;

Dalje je umjetni dom s bezishodnim, stramputnim putem;

Ali golemu ljubav Pasifaje žaleći Dedal

Razmrsi stramputice i zavoje na kući vodeć

Bludeće korake koncem. U poslu tolikom bi i ti

Znatno imao mjesto, o Ikare, da žalost dade;

Dvaput pokuša otac prikazati u zlatu udes,

Dvaput klonu mu ruke.

Preveo T. Maretić

Na hramskim vratima izdvajaju se tri prizora: Androgejeva smrt (20–23), Pasifaja i Minotaur (24–26) te Dedalov kretski labirint (27–33). Prve dvije scene tek kratko podsjećaju na mitološka bića. Međutim, okosnica ekfraze jest Dedalov labirint. Stalno prisutan, mitski graditelj (Daedalus ipse, 29) kasnije spašava Arijadnu iz vlastitog labirinta. Posljednji stihovi ekfraze iz opisa prelaze u narativ kulminirajući izravnim obraćanjem pjesnika nesretnom Ikaru (tu quoque magnam / partem opere in tanto, sineret dolor, Icare, haberes, 30–31). Čitav se pjesnički opis vratnica hrama može dvojako objasniti. Oponašajući homersku ekfrazu, Vergilije ga opisuje u trenutku gradnje hrama (28–30). S druge strane, opis se može shvatiti kao nastavak priče o Enejinu dolasku u Kumu i proširenje tvrdnje da je Dedal izgradio svetište. Jedno je pak sigurno: ovo je prvi slučaj u rimskoj književnosti da pjesnik prikazuje umjetnika u trenutku nastajanja rukotvorine.6 Vergilijev opis hrama u Kumi pokazuje niz sličnosti sa stvarnim Apolonovim hramom što ga je August 28. pr. Kr. podigao na Palatinu. Nije slučajno da je princeps upravo u doba kad nastaje Vergilijev ep krenuo u temeljitu obnovu hramskog sklopa u kampanijskoj Kumi.7 Ekfrazu bismo stoga mogli shvatiti kao pjesničko slavljenje Augustova urbanističkog zahvata .

Među ekfrazama Vergilijeva junačkog epa izvojimo još najpoznatiju, opis Enejina štita iz osmog pjevanja. Svjesna skorog sukoba s Latinima i rutulskim kraljem Turnom, Venera odlazi k Vulkanu moleći ga da njezinu sinu iskuje oružje. Božanski kovač joj udovolji pa majka, pored drugog raznovrsnog oružja, donese sinu prekrasno izrađen štit. Proizvod Vulkanove kovačnice imao je na sebi divne prizore, kod Vergilija opisane u stotinjak heksametara (VIII, 626–728):

Illic res Italas Romanorumque triumphos

haud vatum ignarus venturique inscius aevi

fecerat ignipotens, illic genus omne futurae

stirpis ab Ascanio pugnataque in ordine bella.

fecerat et viridi fetam Mavortis in antro

procubuisse lupam, geminos huic ubera circum

ludere pendentis pueros et lambere matrem

impavidos, illam tereti cervice reflexa

mulcere alternos et corpora fingere lingua.

nec procul hinc Romam et raptas sine more Sabinas

consessu caveae, magnis Circensibus actis,

addiderat, subitoque novum consurgere bellum

Romulidis Tatioque seni Curibusque severis.

post idem inter se posito certamine reges

armati Iovis ante aram paterasque tenentes

stabant et caesa iungebant foedera porca.

haud procul inde citae Mettum in diversa quadrigae

distulerant (at tu dictis, Albane, maneres!),

raptabatque viri mendacis viscera Tullus

per silvam, et sparsi rorabant sanguine vepres.

nec non Tarquinium eiectum Porsenna iubebat

accipere ingentique urbem obsidione premebat;

Aeneadae in ferrum pro libertate ruebant.

illum indignanti similem similemque minanti

aspiceres, pontem auderet quia vellere Cocles

et fluvium vinclis innaret Cloelia ruptis.

in summo custos Tarpeiae Manlius arcis

stabat pro templo et Capitolia celsa tenebat,

Romuleoque recens horrebat regia culmo.

atque hic auratis volitans argenteus anser

porticibus Gallos in limine adesse canebat;

Galli per dumos aderant arcemque tenebant

defensi tenebris et dono noctis opacae.

aurea caesaries ollis atque aurea vestis,

virgatis lucent sagulis, tum lactea colla

auro innectuntur, duo quisque Alpina coruscant

gaesa manu, scutis protecti corpora longis.

hic exsultantis Salios nudosque Lupercos

lanigerosque apices et lapsa ancilia caelo

extuderat, castae ducebant sacra per urbem

pilentis matres in mollibus. hinc procul addit

Tartareas etiam sedes, alta ostia Ditis,

et scelerum poenas, et te, Catilina, minaci

pendentem scopulo Furiarumque ora trementem,

secretosque pios, his dantem iura Catonem.

haec inter tumidi late maris ibat imago

aurea, sed fluctu spumabant caerula cano,

et circum argento clari delphines in orbem

aequora verrebant caudis aestumque secabant.

in medio classis aeratas, Actia bella,

cernere erat, totumque instructo Marte videres

fervere Leucaten auroque effulgere fluctus.

hinc Augustus agens Italos in proelia Caesar

cum patribus populoque, penatibus et magnis dis,

stans celsa in puppi, geminas cui tempora flammas.

laeta vomunt patriumque aperitur vertice sidus.

parte alia ventis et dis Agrippa secundis

arduus agmen agens, cui, belli insigne superbum,

tempora navali fulgent rostrata corona.

hinc ope barbarica variisque Antonius armis,

victor ab Aurorae populis et litore rubro,

Aegyptum virisque Orientis et ultima secum

Bactra vehit, sequiturque (nefas) Aegyptia coniunx.

una omnes ruere ac totum spumare reductis

convulsum remis rostrisque tridentibus aequor.

alta petunt; pelago credas innare revulsas

Cycladas aut montis concurrere montibus altos,

tanta mole viri turritis puppibus instant.

stuppea flamma manu telisque volatile ferrum

spargitur, arva nova Neptunia caede rubescunt.

regina in mediis patrio vocat agmina sistro,

necdum etiam geminos a tergo respicit anguis.

omnigenumque deum monstra et latrator Anubis

contra Neptunum et Venerem contraque Minervam

tela tenent. saevit medio in certamine Mavors

caelatus ferro, tristesque ex aethere Dirae,

et scissa gaudens vadit Discordia palla,

quam cum sanguineo sequitur Bellona flagello.

Actius haec cernens arcum intendebat Apollo

desuper; omnis eo terrore Aegyptus et Indi,

omnis Arabs, omnes vertebant terga Sabaei.

ipsa videbatur ventis regina vocatis

vela dare et laxos iam iamque immittere funis.

illam inter caedes pallentem morte futura

fecerat ignipotens undis et Iapyge ferri

contra autem magno maerentem corpore Nilum

pandentemque sinus et tota veste vocantem

caeruleum in gremium latebrosaque flumina victos.

at Caesar, triplici invectus Romana triumpho

moenia, dis Italis votum immortale sacrabat,

maxima ter centum totam delubra per urbem.

laetitia ludisque viae plausuque fremebant;

omnibus in templis matrum chorus, omnibus arae;

ante aras terram caesi stravere iuvenci.

ipse sedens niveo candentis limine Phoebi

dona recognoscit populorum aptatque superbis

postibus; incedunt victae longo ordine gentes,

quam variae linguis, habitu tam vestis et armis.

hic Nomadum genus et discinctos Mulciber Afros,

hic Lelegas Carasque sagittiferosque Gelonos

finxerat; Euphrates ibat iam mollior undis,

extremique hominum Morini, Rhenusque bicornis,

indomitique Dahae, et pontem indignatus Araxes.

Verg. A. VIII, 626–728.

Italske događaje i naroda Rimskog trijùmfe

Tu je načinio vatre gospodar, koji budućnost

Poznaje proroštvu vješt; načinio sve pokoljenje

Julova roda budućeg i rate je, bojeve redom.

Stoji na štitu, kako u zelenoj Martovoj spilji

Vučica s mladima leži, okò sîsâ dva se dječaka

Igraju sisajući, ne boje se, mati ih liže

Vitki prignuvši vrat te dječaka sad jednog sad drugog

Jezikom vučica gladi poravnjujuć njihova t'jela.

Blizu vidi se Rim, a narod sjedi u cirku,

Pod kraj se veljih igara bezakonski otimlju žene

Sabinske, i rat bukne med narodom Romula kralja

I med Tatijem starim i Kurom ozbiljnim gradom.

Zatim se vide kralji, gdje nakon svršenog rata

Stoje pred Jupiter-boga oltarom u oružju, drže

Zdjele žrtvènê i savez uglavljuju zaklavši svinju

A ne daleko otud raskidaju Metija brza

Kola, — ej bješe ti svoju održati, Albanče, riječ!

Utrobu lažljivca Tul je razvlačiti po šumi dao,

Grmove njegova krv je oškropila ì kapljê sa njih.

Dalje Porsena traži, Tarkvinij prognani da se

Natrag primi, te podsjedne grad sa golemom silom,

Al' za slobòdu potómci Enèjê hrle u borbu.

L'jepo je prikazano, Porsena kako se srdi

I pr'jeti, što se most usudio razbiti Kokles

I što iz sužanjstva svog u rijeku Klelija skače.

A na vrhu se vidi, pred hramom gdje Manlije stoji

Tvrđave Tarpejske stražar i visokičuva Kapìtôl

(A slama nova strši na palači Romula kralja);

Srebrna guska leti po zlaćenome trijemu

I javlja gakom, da su na pragu već Gali dušmáni.

Kroz grmlje već su se Gali provukli, do tvrđave došli,

Krio ih mrak, a crna im noć baš bijaše zgodna,

Zlatna je njihova kosa i ruho je na njima zlatno,

Prutaste njihove sjaju kabànice, vrat ko mlijeko

Svakom je optočen zlatom, u rukama svakom su po dva

Sjajna Alpinska koplja, i štitima kriju se dugim.

Dalje je Salije skovo, gdje plešu, i gole Luperke,

Vunene k tome klobuke i štite, što padoše s neba,

Čestite gospođe voze po gradu u kolima zgodnim

Svetinje. Od mjesta tog podaleko je načinjen Tartar

U dubìnu je tu i ulaz u Ditovo carstvo;

Muke su zlotvora tu, Katilína tu je na hridi

Obješen iznositoj i Furije gledajuć dršće.

Pravednici su tu napóse i Katon im sudi.

Od zlata more se burno sredinom med slikama tima

Širi, i vali se pjene po pučini bjelkastom pjenom,

Okolo sjaju delfini u krugu od srebra i repom

Mašu po valovima i pučinu plivajućrežu.

Aktijski vidjeti rat u sredini bijaše štita

S lađama okovanim, po Leukati vidiš gdje vrve

Brodovi gotovi na boj i vali odsjauju zlatom.

Italce August Cesar odávdê u bitku vodi,

Senat i narod, Penati i veliki bogovi s njim su;

Stoji na visokoj fari, iz veseloga mu čela

Biju plamena dva, a nad tjemenom očina zv'jezda.

S povoljnim vjetrima vodi i bozima od drukud vojsku

Visoko stojeć Agrìpa, na čelu mu gizdavi nakit

Bojni se sjaji: od kljúnâ lađènîh složena kruna.

S četama tuđim odándê i s oružjem šarenim kreće

Pobjednik narodâ Zore i crvenog žala — Antonij,

Egipat, Istoka sile i daleku Baktriju vodi

Sa sobom on, i žena je s njim Egipćanka, jaoh!

Nasrću najedno svi, i po vodi trokraki kljuni

Riju i zamah vesala, te čitavo pjeni se more.

Kreću u pučinu, misliš, da Kiklade plove po vodi

Otkinute, il' brda na visoka ruše se brda:

Takve grdosije ljudi na brodove s tornjići gone.

Goruće kučine ruke, a lukovi krilato gvožđe

Sipaju, krvlju polje Neptunovo počinje rudjet.

Kraljica u srijedi domorodnim prizivlje sistrom

Vojsku, a dvije guje za leđima ne vidi jošte.

Nakazni svakakvi bozi i lajač s njima Anubis

Oružje protiv Neptuna, Minerve i Venere drže;

Bog u ograšju Mavors u željezu izrezan bjesni,

K tome boginje strašne Hudobe eterom lete,

Vesela Nesloga tu korača sa razdrtim plaštem.

Za njom dolazi opet Belona s krvavim bičem.

Gledajuć Aktijski sve to Apolonnaperuje luk svoj

Ozgo, te od straha toga Egipćani svi i Sabejci

I Indijanci svi i Arapi okreću pleći.

Sama se kraljica vidi, gdje zazvavši vjetre odjèdrit

Hoće i razvezana gdje uža popušta veće;

Vatre gospodar je nju načinio sred boja bl'jedu

Poradi bliske joj smrti, te nose je vali i Japig;

Nil gromoradnik stoji nasuprot žalostan, njedra

Šireći svoja i s ruhom cijelim pobjeđenike

Zovuću plavkasto krilo, u zaklonitu rijeku.

Cesar se uvozi u Rim, da trostruki proslavi trijumf,

Bozima Italskima prikazuje besmrtni zavjet:

Tri sta golemih hrama po čitavom rasutih gradu.

Radost, pljeskanje, igre po ulicama se ore;

Kolo je gospođa u svim u hramima, pred svakim oltar,

A pred oltarima leže na zemlji zaklati junci.

Cesar na snježanom pragu pred Febom sjajnijem sjedi,

Pregleda narodâ dare,na dovratnike ih vješa

Gizdave; svladani puci u povorci stupaju dugoj,

Jezikom razlikuju i oružjem se i ruhom.

Topilacnomadska tu plemena i Afrikance

Nezasukane metnu, Gelónce streljače i Karce

S Lelezi; tiše teče rijeka Eufrat veće;

Tu je dvorogi Ren i Moríni su, najdalji ljudi,

Nesavladani Dahi i Araks, što mosta ne trpi.

Preveo T. Maretić

Na Enejinu štitu Vulkan je načinio devet prizora.8 I letimičnim pogledom vidi se da svi odreda slave rimsku prošlost. To je uostalom naznačeno već prvim stihom ekfraze: res Italas Romanorumque triumphos (626). Među kronološki poredanim slikama prvo se opisuje vučica s blizancima Romulom i Remom (630–634). Slijedi otmica Sabinjanki (635–641), kažnjavanje Metijeva vjerolomstva (642–645), etrurski kralj Porsena s prognanim Tarkvinijem Oholim (646–651), galski napad na Rim (646–662), svečane povorke Salijevaca i Luperka (663–666) te Katilina i Katon u podzemnom svijetu (666–670). Posljednje dvije scene – Oktavijanova pobjeda nad Antonijem i Kleopatrom u pomorskoj bitki kod Akcija (675–713) te njegov trijumfalni ulazak u Rim (714–728) – vrhunac su čitava opisa. Filolozi su više puta pokušavali odgonetnuti zašto se na Enejinu štitu nalaze upravo ovi prizori. D. West je predložio da su baš ovi mitološko-povijesni prizori bili osobito pogodni za plastično prikazivanje.9 Čitajući međutim opis očito propagandne naravi, teško je prihvatiti tumačenje da se Vergilije vodio samo estetskim kriterijima. S druge strane, W. Fowler je stajao iza mišljenja da pjesnik ne opisuje toliko rimsku slavu i trijumfe (626) koliko pogibelji kojima Rimljani uspijevaju umaknuti.10 Naše bi se tumačenje moglo naći negdje između dva prijedloga. Vergilije poseže upravo za ovim prizorima kako bi ukazao na teško stečeno rimsko prvenstvo, naglašavajući pritom da se grad znao obraniti u trenutcima velike opasnosti. Usporedimo li primjerice Vergilijeve epske slike s Livijevim historiografskim pregledom u početnim knjigama Ab urbe condita, uočit ćemo podudarnosti u izboru tema.11 Izgleda da su scene iz ekfraze svjesno birane prema onodobnom viđenju događaja što svjedoče o veličini Rima. Tako Tit Livije sudbinu blizanaca koje doji vučica drži spasonosnim uplitanjem odozgo, čime je zajamčena budućnost grada (Liv, I, 4,1). Slično razmišlja i o otmici Sabinjanki (I, 9, 1), kažnjavanju Metija (I, 27–29), Porseninu napadu (I, 34) ili o galskoj opasnosti (V, 47–49). Mogli bismo reći da je, poput Livijeva djela, i Enejin štit synopsis slavnih trenutaka rimske povijesti.

Glavni model i uzor Vergilijeva opisa bio je Ahilejev štit iz osamnaestog pjevanja Ilijade. Stoga se samo po sebi nameće pitanje u kojoj mjeri rimski pjesnik slijedi homerski princip oblikovanja ekfraze. Među opisima Ahilejeva i Enejina štita niz je podudarnosti. Obojica junaka dobivaju vojnu opremu iz majčinih ruku, oba štita je izradio božanski kovač (Il, XVIII, 558; cf. A. VIII, 738–739) te imaju sličan raspored prizora. Podudaraju se i po odnosu spram epske cjeline. Oba pjesnika ekfrazama preusmjeruju pažnju čitaoca iz jednog mjesta i vremena u drugo, nastavljajući potom s pripovijedanjem tamo gdje su stali.

Pa ipak je Gotthold E. Lessing već odavno upozorio da se u naratološkom smislu Homerova i Vergilijeva ekfraza stubokom razlikuju.12 Raniji opis štita oblikovan je tako da vidimo prizore dok ih Hefest izrađuje. Vergilijeva pak ekfraza to sasvim izostavlja. Pjesnik nas tako reći vodi u dolinu gdje Venera susreće sina i donosi mu kacigu, mač, nazuvke, koplje i štit. Eneja ugleda oružje naslonjeno o hrast pa ga stane promatrati, čudi se i ne može se nagledati (expleri nequit atque oculos per singula voluit / miraturque, 618–619). Tada počinje opis štita s neizbježnim zamjeničkim prilozima illic (626, 628), huic (631), nec procul hinc (635), haud procul inde (642), atque hic (655), hic (663), hinc (666), itd. Oni se toliko puta ponavljaju da čitav opis pomalo gubi na zaokruženosti. Budući da svi prizori slikaju buduće događaje, Eneja ih gleda ne shvaćajući njihovo pravo značenje (rerumque ignarus imagine gaudet, 730). I dok Homer na Ahilejevu štitu prikazuje samu bit nebeskog i zemaljskog poretka, Vergilijeva je ekfraza, zaključuje Lessing, pretrpana likovima i prizorima, a sve kako bi laskala rimskome ponosu.13

Enejin štit obuhvaća i par alegorijskih elemenata.14 Didona i Kleopatra, u očima Augustove propagande dvije notorne neprijateljice rimskoga naroda, opisane su gotovo istim frazama. Dovedene do očaja, obje se boje skorašnje smrti (pallida morte futura, Verg. A. IV, 644; cf. VIII, 709). Pjesnik očigledno želi odvojiti pozitivne ličnosti koje vidi isključivo u Rimljanima s Augustom na čelu od mrskih mu nerimljana. Druga alegorijska pojedinost bila bi činjenica da je, suprotno Ahilejevu, Enejin štit u trenutku opisa gotov proizvod. Upravo takvom pjesnik vidi i buduću sreću Rima. Za Vergilija nema dvojbe da je još od mitskih vremena predodređena njegova povoljna sudbina.

Frazeologija Ahilejeva štita donekle se podudara i s drugim epskim ekfrazama. Tako stihovi što neposredno prethode Vergilijevu opisu (VIII, 617–625) najviše podsjećaju na Štit Tobožnjeg Hesioda.15 Primjerice, latinskoj frazi non enarrabile (625) u Štitu odgovara istovjetna οὔ τι φατειός (Sc. 144; 161) ili slična οὐ φαταί (Sc. 230). U grčkom opisu izraz se odnosi na pjesničku nemoć da se prikažu strahoviti Dim i Fob s Heraklova štita. Kod Vergilija glavni se junak divi ljepoti cijele rukotvorine (clipei non enarrabile textum, 625). Sintagma electro recocto (624), gdje particip recoctus označava čistoću metala, također podsjeća na arhajski grčki opis. U Štitu naime imamo ἤλεκτρον (142) i opisni pridjev πάνεφθος (208). Glagolu pak inardescit (623) odgovara Pseudo-Hesiodov ὑπολάμπομαι i iz njega izveden pridjev ὑπολαμπές (Sc. 142). Nadalje, Enejin je mač fatiferus ensis (VIII, 621) posve nalik na Heraklove strelice koje su θανάτοιο δοτῆρες (Sc. 130–131). Izraz caerula nubes (622) Vergilije, čini se, posuđuje iz homerskog epa gdje stoji istoznačnica κυανέη νεφέλη (Il, V, 345). Je li posrijedi namjera rimskog pjesnika da Enejinu hrabrost usporedi s Heraklovom ili nešto drugo? Mada ne treba isključiti takvu poredbu, izgleda da Vergilije koristi upravo one Pseudo-Hesiodove izraze koji ukazuju na strahote rata, bojni metež i ljudska stradanja. Drugim riječima, Vergilijeva frazeologija poseže za onim grčkim epskim terminima koji najbolje dočaravaju pugnata in ordine bella (Verg. A. VIII, 629).16

Nekoliko je novina u epskim opisima najvećega rimskog epa. Zaustavljajući narativ, pjesnik prvi put glavnog lika koristi kao vodiča kroz prizore što ih opisuje u ekfrazi. Junak uglavnom ne razumije njihovo značenje, no svejedno im se divi jer vjeruje da jamče buduću slavu Rima. Za razliku od svojih grčkih prethodnika, Vergilija u ekfrazi ne zanimaju oprečni principi poput rata i mira, neba i zemlje, bogova i smrtnika. Raniji epski pjesnici umetali su ih htijući nakratko odstupiti od radnje spjeva. Upravo suprotno, njegov opis je sve drugo nego digresija od glavne teme. Ekfraza je kod Vergilija pravi vrhunac pjesničkog slavljena Augustova pothvata. Takav se postupak razlikuje i od ranijih rimskih predložaka. Dok Katul pretvara opis Tetidina ležaja u narativ o Arijadninoj sudbini, Vergilije zamjeničkim prilozima (haud procul hinc i sl.) i glagolima (aspiceres, addiderat, cernere erat) zadržava iluziju vizualnog predmeta. Nedugo zatim pjesnik prekida iluziju odvlačeći čitaočevu pažnju od prikaza na sam povijesni događaj.

Premda Ovidijev ep obuhvaća zamjetno manje opisa umjetničkih predmeta od Vergilijeva, ipak i u Metamorfozama nalazimo jedan znamenit opis. U šestom se pjevanju tako opisuje certamen božanstva i smrtnika. Protagonistkinje su Minerva i Arahna. Ponoseći se svojim tkalačkim umijećem, djevojka izaziva Zeusovu kćer na natjecanje. Ovidije prvo opisuje tkalačke stanove, a potom i proizvode njihova tkanja – prvo Minervin (VI, 70–102), zatim Arahnin (VI, 103–128):

Cecropia Pallas scopulum Mavortis in arce

pingit et antiquam de terrae nomine litem.

bis sex caelestes medio Iove sedibus altis

augusta gravitate sedent; sua quemque deorum

inscribit facies: Iovis est regalis imago;

stare deum pelagi longoque ferire tridente

aspera saxa facit, medioque e vulnere saxi

exsiluisse fretum, quo pignore vindicet urbem;

at sibi dat clipeum, dat acutae cuspidis hastam,

dat galeam capiti, defenditur aegide pectus,

percussamque sua simulat de cuspide terram

edere cum bacis fetum canentis olivae;

mirarique deos: operis Victoria finis.

ut tamen exemplis intellegat aemula laudis,

quod pretium speret pro tam furialibus ausis

quattuor in partes certamina quattuor addit,

clara colore suo, brevibus distincta sigillis:

Threiciam Rhodopen habet angulus unus et Haemum,

nunc gelidos montes, mortalia corpora quondam,

nomina summorum sibi qui tribuere deorum;

altera Pygmaeae fatum miserabile matris

pars habet: hanc Iuno victam certamine iussit

esse gruem populisque suis indicere bellum;

pinxit et Antigonen, ausam contendere quondam

cum magni consorte Iovis, quam regia Iuno

in volucrem vertit, nec profuit Ilion illi

Laomedonve pater, sumptis quin candida pennis

ipsa sibi plaudat crepitante ciconia rostro;

qui superest solus, Cinyran habet angulus orbum;

isque gradus templi, natarum membra suarum,

amplectens saxoque iacens lacrimare videtur.

circuit extremas oleis pacalibus oras

(is modus est) operisque sua facit arbore finem.

Maeonis elusam designat imagine tauri

Europam: verum taurum, freta vera putares;

ipsa videbatur terras spectare relictas

et comites clamare suas tactumque vereri

adsilientis aquae timidasque reducere plantas.

fecit et Asterien aquila luctante teneri,

fecit olorinis Ledam recubare sub alis;

addidit, ut satyri celatus imagine pulchram

Iuppiter inplerit gemino Nycteida fetu,

Amphitryon fuerit, cum te, Tirynthia, cepit,

aureus ut Danaen, Asopida luserit ignis,

Mnemosynen pastor, varius Deoida serpens.

te quoque mutatum torvo, Neptune, iuvenco

virgine in Aeolia posuit; tu visus Enipeus

gignis Aloidas, aries Bisaltida fallis,

et te flava comas frugum mitissima mater

sensit equum, sensit volucrem crinita colubris

mater equi volucris, sensit delphina Melantho:

omnibus his faciemque suam faciemque locorum

reddidit. est illic agrestis imagine Phoebus,

utque modo accipitris pennas, modo terga leonis

gesserit, ut pastor Macareida luserit Issen,

Liber ut Erigonen falsa deceperit uva,

ut Saturnus equo geminum Chirona crearit.

ultima pars telae, tenui circumdata limbo,

nexilibus flores hederis habet intertextos.

Ov. Met. VI, 70–128.

Palada Martov brežuljak uz Kekropovu uz kulu

Načini i svađu davnu dodade zbog imena zemlje.

Ozbiljno, dostojno sjedi na visokih stolicah dvanajst

Bogova, Jupiter sred njih; u svojem je obličju svaki

Označen. Jupiter bog imade kraljevski oblik;

Morski je načinjen bog, gdje stoji i dugačke ostve

Zabada u kamen tvrdi, i kamen gdje je zaboden,

Otud iskače konj za dokaz, grad da je njegov.

Palada sebi štit i koplje oštro'rto dade,

Na glavu kacigu metne, a egidom oklopi prsi;

Načini, kako zemlju oštricem bode, te bl'jede

Masline mladica raste sa jagodama iz zemlje;

Svi se bogovi čude, i s pobjedom svrši se djelo.

A da takmica njena iz primjera vidjeti može,

Čemu se nadati ima za svoju mahnitu drskost,

Četiri natjecanja na četiri načini kraja

Bojama istaknuta u šarenih sličicah malih.

Rodopu Tračku i Hemos na jednom načini roglju,

Nekad ljudska tjelesa, a sada planine hladne,

Jer su najviših sebi imêna bogova dali.

Na drugom roglju je jadna sudbina Pigmejke majke,

Koju u natjecanju Junona je svladala bila

Te je učinila ždralom, nek vojuje s narodom svojim.

Dalje Antìgonu utka, - sa ženom jednačila tâ se

Velikog Jupiter-boga, te kraljica stoga Junona

U pticu pretvori nju; Laòmedon otac joj nije

Pomogo ni grad Ilij; opernati ì budê b'jela

Roda te klepeće kljunom i tako sama se hvali.

Koji još ostaje rogalj, na njemu je Kinira, koji

Hramu je zagrlio skaline, udove svojih

Kćeri, i na kamenu ležeći, reko bi, plače.

Napokon okruži granjem mirovne masline skrajnje

Obrube drvo svoje za konac uzevši posla.

Meonka bješe Európu prikazala obličjem bika

Varanu, - misliš, pravi je bik i pravo je more;

Reko bi, ostavljenu da zemlju gleda Europa

I da drugarice svoje dovikuje, boji se, da je

Takne voda, što prska, i tabane plašljivo diže.

Načini orla, gdje hvata Astèriju rvuć se s njome,

Načini Ledu, gdje leži pod krilima labuda, zatim

Kako Jupiter sakrit pod prilikom Satira rađa

S krasnom Nikteja kćerju blizance i u obliku

Amfitriónovu kako, Tirínćânka, prevari tebe,

Danaju zlato se stvoriv, a oganj Asópovu kćerku,

Šarena zmija Deójinu kćer, a Mnemòsinu pastir.

Tebe je, Neptune, ona ko ljutog prikazala junca

Uz kćer uz Eolovu; Enípeju naličan rađaš

Dva Aolída i varaš Bisàltidu stvoriv se ovnom;

Preblagu plodova majku plavokosu ljubiš u liku

Konjskom, a u ptičjem liku zmijokosu krilatog konja

Majku ljubiš; u liku delfína ljubiš Melàntu.

Svemu je obličje svoje i obličje mjesno Arahna

Dala. Načini još u prilici seljačkoj Feba,

Kako sad od lava kožu, sad perje od jastreba nosi

I vara Isu, kćer Makàrejevu, ko pastir;

Kako prijevarnim grozdom Erìgonu zavodi Liber,

Saturn u prilici konjskoj dvotjelesnog rađa Hiróna.

Skrajnje dijèlove tkîva okružuje uzahni obrub,

Bršljan se prepleće tu, a izmed njega je utkano cv'jeće.

Preveo T. Maretić

Nakon Katulove ekfraze Arijadnina ležaja, ovo je drugi opis tkanine u rimskoj epici. Minervina rukotvorina kod Ovidija prikazuje poznate motive (cf. vetus, 69). Božica je naime na tkanini prikazala svoju borbu za prevlast u Ateni. U središte tkanine Minerva je postavila vlastiti lik u punoj vojnoj opremi: sibi dat clipeum, dat acutae cuspidis hastam, dat galeam capiti (78–79). Aluzija je jasna: ako je nekoć uspjela nadvladati moćnoga Neptuna (deum pelagi, 75), koliko li će lakše u natjecanju svladati običnu smrtnicu. Nadalje, u kutovima (cf. angulus, 87) svoje tkanine prikazala je četiri certamina između žena i boginja. Sva četiri slučaja završila su preobrazbom smrtnica. Čitav naposljetku prizor Minerva obrubljuje maslinovim lišćem (100–102). Kompozicija prve tkanine savršeno je simetrična i klasično ujednačena, izrazito didaktičnog sadržaja.17 U preostalih dvadeset i osam stihova ekfraze opisuje se proizvod Arahnina tkanja. Djevojka je prikazala sasvim drugačije scene. Umjesto jednog glavnog lika smještenog u središtu zbivanja, Arahna je utkala mnošto bogova, prikazujući njihove najgore osobine. Posrijedi su muška božanstva svojevoljno pretvorena u životinje kako bi pristupili smrtnim djevojkama. Da pojasni što je djevojka naumila istkati, pjesnik u prvih pet heksametara skicira mit o Europinoj otmici (103–107). Dalje se samo ovlaš nabrajaju nemoralna djela Neptuna, Apolona, Libera i Saturna (115–126). Pjevajući dakle o nesretnoj sudbini Europe i ostalih djevojaka, Ovidije anticipira skorašnju Arahninu kaznu. Poput Minerve, i ona obrubljuje tkaninu cvijećem i bršljanom. Arahnu je, kako znamo, na koncu sustigla dvostruka kazna. Pretvorena je u pauka te više neće moći stvarati umjetnička djela. Što se tiče tehnike Ovidijeve ekfraze, izgleda da bi valjalo obratiti pozornost na glagol redidit (VI, 122) koji ovdje znači „prikazati“, no čije bi osnovno značenje bilo „vratiti“. Arahna prikazanim ženama vraća izgled što su ga izgubile uslijed preobrazbe. Tako Arahnino tkanje – tj. Ovidijev opis koji postaje narativ – omogućuje čitaocu da iz žrtvine perspektive promatra njezinu nesretnu sudbinu. Pjesnik stoga jednom i umeće, za ekfrazu toliko karakterističan izraz vera putares (104). Čitalac bi pomislio da je na tkanini pravi bik, te da je on sâm nesretna Europa.18

Bilješke

1 U literaturi se obično spominje šest Vergilijevih ekfraza. Usp. Putnam 1995, 419; Putnam 1998, 243.

2 Troilo se, doduše, spominje u Ilijadi. Prijam se naime jednom prilikom žali da mu Ares nije poštedio ni jednog od trojice sinova: ni Mestora, ni Trojila, ni Hektora. (Il, XXIV, 257)

3 Putnam 1998, 244.

4 Beck 2007, 534; Putnam 1998, 269.

5 Barchiesi 1997, 280.

6 Pöschl 1975, 121.

7 Galinsky 2009, 74.

8 Vergilije poistovjećuje Vulkana kao rukotvorca umjetničkog djela s pjesnikom stvaraocem, tj. sa samim sobom. U Georgikama (III) naime stoji da će na njegovom hramu u zlatu i bjelokosti biti prikazane rimske bitke i trijumfi, a u sredini će stajati sam pobjednik Oktavijan August.

9 West 1975, 1–7.

10 Fowler 1918, 103–105; Peters 2008, 99.

11 Na to ukazuje i Harrison 1997, 70–71.

12 Lessing 1990, 134–137.

13 Ibid, 136.

14 Kotin 2001, 14.

15 V. str. 21–26.

16 cf. Faber 2000, 56–57.

17 Anderson 1972, 160.

18 Hardie 2002, 175.