Diplomski radovi

6. Ekfraza u epici flavijevskog razdoblja

6.1. Valerije Flak

U posljednoj trećini prvoga stoljeća kršćanske ere djeluje skupina pjesnika čija literarna ostvarenja pretendiraju na drugo mjesto u rimskoj epici. To su Valerije Flak, Papinije Stacije i Silije Italik. O prvome među njima ne znamo gotovo ništa. Jedina pouzdana vijest potječe iz Kvintilijanove napomene da je Flakova nedavna smrt bila veliki gubitak (Quint. X, 1, 90, multum in Valerio Flacco nuper amisimus). Na tragu znamenita epa Apolonija Rođanina, ispjevao je Zgode Argonauta (Argonautica) u osam pjevanja. Ep je po svemu sudeći ostao nedovršen.1 Iz Flakove verzije priče o Jasonovu putovanju po zlatno runo razabire se da ga je osobito nadahnuo Ovidijev i Vergilijev pjesnički opus, ali nije ostao imun ni na utjecaj svojih suvremenika Seneke Mlađeg i Lukana. Među Flakovim učenim stihovima kojima – neki će reći – gdjegdje nedostaje narativne kohezije, izdvojili smo ukupno šest opisa umjetničkih predmeta.2 Prvo pjevanje obuhvaća tri ekfraze: brod Argo (I, 130–148), ogrtač braće Kastora i Poluksa (I, 427–432) i Kantov štit (I, 452–456). Ostala su tri pjesnička opisa Jasonov plašt (II, 410–417), Kizikov pehar (II, 655–662) i Ejetova kraljevska palača (V, 409–454). Filologinja F. Calderi nedavno je predložila podjelu Flakovih epskih opisa na tradicionalne i inovativne.3 Prvima pripadaju opisi štita, palače i dvaju odjevnih predmeta. Pogledajmo na početku kako rimski pjesnik opisuje palaču kralja Ejeta (V, 409–454). Iskrcavši se s posadom u Kolhidi, Jason odlazi u posjet lokalnom vladaru čija je palača ukrašena sljedećim prizorima:

stat ferreus Atlans

Oceano genibusque tumens infringitur unda.

at medii per terga senis rapit ipse nitentes

altus equos curvoque diem subtexit Olympo.

pone rota breviore soror densaeque sequuntur

Pliades et madidis rorantes crinibus ignes.

nec minus hinc varia dux laetus imagine templi

ad geminas fert ora fores cunabula gentis

Colchidos hic ortusque tuens, ut prima Sesostris

intulerit rex bella Getis, ut clade suorum

territus hos Thebas patriumque reducat ad amnem,

Phasidis hos imponat agris Colchosque vocari

imperet. Arsinoen illi tepidaeque requirunt

otia laeta Phari pinguemque sine imbribus annum

et iam Sarmaticis permutant carbasa bracis.

barbarus in patriis sectatur montibus Aean

Phasis amore furens. pavidas iacit illa pharetras

virgineo turbata metu, discursibus et iam

deficit ac volucri victam deus alligat unda.

flebant populeae iuvenem Phaethonta sorores

ater et Eridani trepidum globus ibat in amnem.

at iuga vix Tethys sparsumque recolligit axem

et formidantem patrios Pyroenta dolores.

aurea quin etiam praesaga Mulciber arte

vellera venturosque olim caelarat Achivos.

texitur Argea pinus Pagasaea securi

iamque eadem remos, eadem dea flectit habenas,

ipsa subit nudaque vocat dux agmina dextra.

exoritur Notus et toto ratis una profundo

cernitur, Odrysio gaudebant carmine phocae.

apparent trepidi per Phasidis ostia Colchi

clamantemque procul linquens regina parentem.

urbs erat hinc contra gemino circumflua ponto,

ludus ubi et cantus taedaeque in nocte iugales

regalique toro laetus gener; ille priorem

deserit: ultrices spectant a culmine Dirae.

pallam et gemmiferae donum exitiale coronae

apparat ante omnes secum dequesta labores.

munere quo patrias paelex ornatur ad aras

infelix et iam rutilis correpta venenis

implicat igne domos. haec tum miracula Colchis

struxerat Ignipotens nondum noscentibus, ille

quis labor, aligeris aut quae secet anguibus auras

caede madens. odere tamen visusque reflectunt.

Val. Flacc. V, 409–454.

Željezni Atlant stoji u Oceanu i o koljena mu se lomi uzburkani val. U visinama preko starčevih leđa on požuruje propete konje te preko zakrivljenog neba navlači dan. Sestra ga ostraga slijedi na manjim kolima, kao i četa Plejada i plamenovi ovlaženi mokrim vlasima. Obradovan tako šarenim prizorom hrama, vođa odavde smjesta upravlja pogled na dvostruka vrata, promatrajući ondje kolijevku i podrijetlo kolhidskog roda, te kako je prvo kralj Sesostris zametnuo rat s Getima, pa prestravljen pokoljem svojih ljudi, jedne vratio do tebanske rijeke, druge pak naselio na fasidskim poljima i dao ih zvati Kolšanima. Prvi traže Arsinoju, sretni smiraj toploga Fara i godinu plodnu bez kiša, a drugi već mijenjaju pamučne haljine sarmatskim hlačama. Raspaljen zatim strašću divlji Fasid u očinskim planinama traži Eeju. Ona pak smetena djevojačkim strahom odapinje plašljive strijele, od trčanja joj ponestaje snage, bog je svladava i sapinje u brzoj vodi. Sestre k'o jablanovi oplakuju mladoga Faetonta, dok crni grumen pada u nemiran Eridana tok. Tetida potom sakuplja jaram i krhotine osovine i Pirena u strahu zbog očeve boli. Vulkan je k tomu proročanskim umijećem prikazao zlatno brodovlje i Ahejce što će jednom doći. Argov se brod gradi pagaskom sjekirom i već ista boginja upravlja veslima i jedrima, sama dolazi i golom desnicom k'o vođa posadi daje znak. Južnjak se diže i u čitavoj se dubini vidi tek jedan brod, a tuljani se raduju odriškoj pjesmi. Na ušću Fasida pojavljuju se zabrinuti Kolšani i kraljica što ostavlja po strani roditeljski zov. Ovdje je bio i grad među vodama dvostrukog mora, igra i pjesma, k tomu i svadbene baklje u noći te mladoženja oduševljen kraljevskom mladenkom. On napušta prijašnju suprugu – osvetnice Dire to promatraju s krova – pa ona pred svima sprema zlokoban dar, haljinu i biseraste krune, oplakavši sa sobom vlastite muke. Tim darom ukrasi nesretnu inoču uz očinske oltare te ona već svladana žarkim otrovom ovije palaču ognjem. Ove dakle divote Kolšanima izradi božanski kovač, premda još nisu znali što predstavlja to djelo, ili tko je ta koja sječe zrak krilatim zmijama i rosi pokoljem. Ipak su im mrske te okreću pogled.

Sva je prilika da je Flak oblikovao ekfrazu po uzoru na ranije opise kraljevskih dvorova. Tako Homer u Odiseji naširoko opisuje dvor feačkog kralja Alkinoja (Od. VII, 84–132), a Apolonije Rođanin (III, 215–248) ovu istu Ejetovu palaču. U kompozicijskom smislu, opis je neka vrsta spone s pripoviješću o predstojećem susretu Jasona i Ejeta. I to je tradicija ranije epike. Apolonije primjerice opisuje kraljevsku palaču kao uvod u Jasonov skorašnji susret s Medejom (III, 247–249), dok Vergilije dočarava prizore s Junonina hrama neprosredno uoči Enejina susreta s Didonom (I, 453–493). Teme prizora iz Flakove ekfraze možemo podijeliti na povijesno-mitološke i suvremeno-proročanske. U prve se ubraja egipatsko podrijetlo Kolšana (415–423), Fasid i Eja (424–427), Faetontova smrt (428–429) i gradnja broda Arga (434–438). Drugima pripada opis kraljice koja napušta roditelje (440–441), svadbene svečanosti (443–445), smrt nove supruge (444–451) i žena s krilatim zmijama (451–454). Prvu skupinu možemo bez puno premišljanja vezati uz raniju epsku ekfrazu s mitološkim temama. Što se tiče posljednih četiriju prizora, izgleda da je pjesnik flavijevskog razdoblja za predložak koristio Vergilijev opis Enejina štita (VIII, 626–728). Ondje su, vidjeli smo, proročanski motivi o budućoj slavi Rima dovedeni gotovo do pjesničkog savršenstva. Opisi se razlikuju utoliko što Vergilije predviđa sreću i slavu Enejinim potomcima, dok Flakovo zloguko proročanstvo vidi Medejinu skorašnju nesreću. Zanimljivo je da kod mlađeg pjesnika upravo protagonisti – kod Flaka su to Kolšani – premda ne razumiju prizore, u njima vide buduće strahote (odere tamen visusque reflectunt; V, 454). Ne treba zanemariti ni frazeološke sličnosti dvaju opisa. Vergilijev se junak divi prizorima sa štita (miratur rerumque ignarus imagine gaudet; VIII, 730), Flakov pak u sličnome zanosu upravlja pogled (nec minus hinc varia dux laetus imagine templi fert ora; V 415–416).

Drugi primjer Flakove ekfraze je opis plašta, Hipsipilina dara Jasonu :

dixit lacrimans haesuraque caro

dona duci promit chlamydem textosque labores.

illic servati genitoris conscia sacra pressit

pressit acu currusque pios: stant saeva paventum

agmina dantque locum; viridi circum horrida tela

silva tremit; mediis refugit pater anxius umbris.

pars et frondosae raptus expresserat Idae

inlustremque fugam pueri, mox aethere laetus

adstabat mensis, quin et Iovis armiger ipse

accipit a Phrygio iam pocula blanda ministro.

Val. Flacc. II, 408–417.

Reče u suzama pa - da se približi ljubljenom vođi - izvadi darove i ogrtač s utkanim rukotvorinama. Na njem' je iglom utisnula znane joj obrede spašenog oca i svete kočije: divlje mnoštvo stoji u strahu i prave mjesta; uokolo na zelenom tkanju leluja se jeziva šuma; prestravljen otac u sjeni se skriva. Drugi je dio prikazivao otmicu na krošnjastoj Idi i slavni dječakov let. Nedugo zatim stajao je sretan za nebeskim stolom. Štoviše, i sam Jupiterov oružonoša već prima krepko piće od frigijskog poslužitelja.

Opisujući doduše isti predmet kao i Apolonije u helenističkom epu, Valerije Flak ipak bira drugačiji pristup i u desetak stihova uvodi niz novina.4 Prvo, ekfraza više nije uvod u budući susret Jasona i Hipsipile, već upravo suprotno, po primitku ovoga poklona njihov odnos zauvijek završava. Drugo, nije posrijedi božanski dar kakav je kod Apolonija bio Atenin poklon Jasonu, nego suvenir što ga junak na odlasku prima iz ruku zaljubljene djevojke. Nadalje, Flakov opis nije prožet silnim detaljima poput svojega predloška, već pregnantno uklopljen u cjelinu epa. U tako sažetoj kompoziciji čini se da je glavni nositelj radnje Hipsipila. Ona želi objaviti svoju ljubav Jasonu, uspoređujući je pritom s ljubavlju koju osjeća prema ocu (carius o mihi patre caput; 404). I kako je na ogrtaču prikazala oca što se prestravljen skriva duboko u šumi (411–413) – njega je nekoć spasila od sigurne smrti pošto je uvrijedio lemnijske žene – tako ovim poklonom junaku daje do znanja da je i za nj spremna učiniti isto. To što je ekfraza naposljetku zaokružena scenom s Ganimedom, vjerojatno treba pripisati Flakovoj potrebi da traži nadahnuće u ranijoj rimskoj epici. Vergilije je, vidjeli smo, također opisao olimpskog vinotoču na jednoj tkalačkoj rukotvorini (Verg. A. V, 250–257). Odande pjesnik posuđuje i sintagme poput frondosa Ida (414) te Iovis armiger (416). Izgleda da je rezultat svega – poslužimo se riječima F. Calderi – prava kontaminacija ekfraze.5 Oblikujući naime opis Jasonova plašta, Flak bira prikladne topose i motive iz Eneide te ih umeće u kontekst preuzet iz Apolonijevih Argonauta.

Opis broda Arga (I, 130–148) posve je inovativan i pjesnički slobodan:

hic sperata <deo> Tyrrheni tergore piscis

Peleos in thalamos vehitur Thetis; aequora delphin

corripit, <ipsa> sedet deiecta in lumina palla

nec Iove maiorem nasci suspirat Achillen.

hanc Panope Dotoque soror laetataque fluctu

prosequitur nudis pariter Galatea lacertis

antra petens; Siculo revocat de litore Cyclops.

contra ignis viridique torus de fronde dapesque

vinaque et aequoreos inter cum coniuge divos

Aeacides pulsatque chelyn post pocula Chiron.

parte alia Pholoe multoque insanus Iaccho

Rhoecus et Atracia subitae de virgine pugnae.

crateres mensaeque volant araeque deorum

poculaque, insignis veterum labor. optimus hasta

hic Peleus, hic ense furens agnoscitur Aeson.

fert gravis invito victorem Nestora tergo

Monychus, ardenti peragit Clanis Actora quercu.

nigro Nessus equo fugit adclinisque tapetis

in mediis vacuo condit caput Hippasus auro.

Val. Flacc. I, 130–148.

Tetidu – nadao joj se bog – ovdje tirenska riba nosi na leđima u Pelejevu ložnicu; delfin juri pučinom. Ona pak sjedi s haljinom prebačenom preko očiju i uzdiše jer Ahilej po rođenju nije veći od Jupitera. Tu su i Panopa te sestre joj Dota i Galateja, jednako golih ramena, uživaju u valovima, slijede je i hrle u pećine. Kiklop je doziva natrag sa sicilskog žala. Sučelice je vatra i krevet od zelena lišća, gozbe i vina, te među morskim bogovima Ejakov sin sa ženom. Pošto se napiše, Hiron zasvira liru. Na drugoj su strani Foloja i Rek, lud od pustoga vina, te borbe što izbiše zbog atračke djevojke. Lete posude i stolovi, božanski oltari i čaše, čudesno djelo iz starine. Ovdje se vidi Pelej, ponajbolji kopljanik, ondje pak Ezon kako s mačem divlja. Monik se nevoljkim leđima muči pod težinom pobjednika Nestora, dok Klan plamtećom hrastovinom probada Aktora. Crni kentaur Nes bježi, a Hipas u sredini, naslonjen na pokrivače, zariva glavu u praznu posudu od zlata.

Nazvan po istoimenom graditelju, Argo je predmet poetski najsavršenije Flakove ekfraze. Za plovilo pjesnik u proemiju rabi izraz fatidica ratis (I, 2). Pošto ga je izradio, Arg ga oslikava prizorima iz mitologije (picturae varios super addit honores, I, 129). Opis prati pojedine događaje iz Pelejeva života. Izdvajaju se tri scene: Tetida plovi na delfinovim leđima u pratnji nimfa (130–136), svadba Peleja i Tetide (137–139), borba Lapita i Kentaura na svadbi Piritoja i Hipodamije (138–148). Prve dvije scene nalazile su se na jednoj, treća pak na drugoj strani broda (cf. parte alia, 138). Svi likovi i prizori imaju stanovite veze s temom Flakova spjeva. I sâm jedan od Argonauta, Pelej je poput Jasona tesalskog podrijetla.6 Tetida će pak kao morska boginja kasnije pomoći u spašavanju broda (I, 658). Nadalje, neki motivi iz prizora s Ahilejevom majkom veoma nalikuju na Flakov opis napuštene Medeje u posljednjem pjevanju (cf. deiecta in lumine palla I, 132; deiecta residens in lumine palla VIII, 204). U istom je pjevanju još jedna sličnost s opisom Arga. Na Peuki, otoku na ušću Dunava, Jasonovi Argonauti se bore s barbarskim Kolšanima (VIII, 255), baš kao što u ekfrazi Lapiti odolijevaju divljim Kentaurima (I, 137). Napokon, dvojica starijih Argonauta Pelej (I, 144) i Nestor (I, 145) kao i Jasonov otac Ezon (I, 145) sudjeluju u borbi prikazanoj na brodu. Kad je riječ o rasporedu prizora, čini se da Flak stvara po grčkom Apolonijevu predlošku (Apollon. I, 577). Naime, u helenističkoj verziji koju slijedi rimski pjesnik Tetida je već udana, a Ahilej rođen još prije početka Jasonova putovanja. Takav redoslijed u izravnoj je suprotnosti s Katulovom kronologijom u prvome latinskom epiliju (Cat. LXIV, 19–21). Posljednji prizor ekfraze dvostruko je zanimljiv. Scena svadbe Piritoja i Hipodamije nastavlja se na Pelejevo i Tetidino slavlje. No, epilog je sada potpuno drugačiji. Flakov majstorski opis nastalog sukoba Lapita i Kentaura (crateres mensaeque volant araeque deorum / poculaque, insignis veterum labor; 142–143), sasvim je na tragu retoričkog zahtjeva da ekfraza treba biti zorno slikanje prizora (ἐνάργεια).7

Gomila likova i vješto predočen metež u posljednjim stihovima ekfraze lako se mogu usporediti s drugim umjetničkim prikazima te epizode. Prvo nam dakako padaju na pamet metope s južnog friza atenskog Partenona, djelo Fidijine radionice. Slični prizori nalazili su se i na zapadnom zabatu Zeusova hramu u Olimpiji (Paus. V, 10). Pauzanija piše da je ista scena krasila i štit Atenina brončanog kipa što su ga nakon maratonske bitke Grci podignuli od plijena otetog Perzijancima (I, 28). Sva navedena djela ipak se razlikuju od Flakova opisa legendarnog sukoba. Čitamo li pažljivije njegove stihove, uočit ćemo da pjesnik ne naglašava toliko junački element opisa. Tako je Nes prikazan u trenutku bijega, Aktor je ubijen gorućim deblom, dok Hipas leži na prekrivačima i skriva glavu u zlatnoj posudi. Prema tome, ne samo da se opis prilično razlikuje od spomenutih kiparskih ostvarenja nego prekida i s tradicionalnim viđenjem mitskog događaja u ranijim epskim ekfrazama. U Pseudo-Hesiodovom Štitu (178–190) borba Lapita i Kentaura opjevana je u izrazito junačkom tonu: na štitu se sudarahu kao da su živi (καί τε συναΐγδην ὡς εἰ ζωοί περ ἐόντες, 189).

Prema svemu sudeći, Valerije Flak posjedovao je sposobnost da svjesno reproducira ranije pjesničke opise, a da pritom uvijek bude originalan i slobodan. On doduše prihvaća širok opseg općih mjesta, tema i motiva svih književnih epoha, počevši od arhajske grčke epike pa sve do Vergilija, no uvijek ih mijenja u skladu s vlastitim narativom. A kod Flaka narativ nije samo protkan junačkim djelima, već potiče čitaoca na razmišljanje i nagovještava mu nedaće koje njegovim protagonistima donosi neizvjesna budućnost.

6.2. Stacije

Za Domicijanove vladavine floruit je doživio Publije Papinije Stacije (c. 45–96.), rimski pjesnik rodom iz Napulja. Uz zbirku pjesama različitog metra Šume, slavu mu je donijela Tebaida, ep u dvanaest pjevanja i više od deset tisuća stihova. U veliku epu pjesnik obrađuje mitski pohod sedmorice junaka protiv Tebe i borbu braće Polinika i Eteokla (fraternae acies, I, 1). Za prikaz bratoubilačkog sukoba Stacije se mogao poslužiti nizom predložaka. Tebanski ciklus bio je obrađen u drevnom grčkom kikličkom epu kao i u nesačuvanu spjevu Antimaha iz Kolofona (V–IV. st. pr. Kr). Tebaida međutim obazrivo slijedi Vergilijeve stope te ima sve značajke junačkog epa. Spjev se dijeli na dvije heksade, od kojih je druga, baš poput Eneide, posve prožeta ratnim motivima. Među velikim mnoštvom likova i uslijed složene radnje čini se da nedostaje pravi protagonist, u čemu neki vide Lukanov utjecaj.8 I kao što je u tematsko-motivskom smislu crpio pjesničko nadahnuće iz rimske epike, Stacije se u opisima ugledao u likovnu umjetnost svojega vremena. Vrlo omiljen tijekom srednjega vijeka, od polovice XX. st. Stacije nanovo zaokuplja interes književne kritike. Obično se hvali njegova sposobnost da u opisima zaustavi čitaoca i omogući mu da zamisli prizor.9 Tebaida sadrži ukupno šest takvih opisa, po tri u svakoj heksadi. To su redom: Adrastov pehar (I, 543–551), Argijina ogrlica (II, 269–296), Herkulov krater i Admetov ogrtač (VI, 535–547), Marsovo svetište (VII, 40–54), palača Sna (X, 84–117) i žrtvenik Milosrđa (XII, 481–511).

Tijekom gozbe što ju je priredio u čast Tideja i Polinika, argivski kralj Adrast izlijeva žrtvu ljevanicu bogovima. Domaćin tom prilikom koristi od predaka baštinjen pehar. U kratkoj ekfrazi Stacije opisuje posudu (I, 543–551):

tenet haec operum caelata figuras:

aureus anguicomam praesecto Gorgona collo

ales habet, iam iamque uagas (ita uisus) in auras

exilit; illa graues oculos languentiaque ora

paene mouet uiuoque etiam pallescit in auro.

hinc Phrygius fuluis uenator tollitur alis,

Gargara desidunt surgenti et Troia recedit,

stant maesti comites frustraque sonantia lassant

ora canes umbramque petunt et nubila latrant.

hanc undante mero fundens uocat ordine cunctos

caelicolas, Phoebum ante alios, Phoebum omnis ad aras

laude ciet comitum famulumque euincta pudica

fronde manus, cui festa dies largoque refecti

ture uaporatis lucent altaribus ignes.

Stat. Theb. I, 543–551.

Na izrezbarenoj posudi nalaze se likovni prikazi:

Zlatni letač nosi zmijokosu Gorgonu odrubljene glave, i već se – tako izgleda – vinuo u zrak. Ona kao da miče otežale oči i klonulo lice te čak blijedi u živome zlatu. Tu je i frigijski lovac, diže se na žućkastim krilima. Dok se on penje, Gargar se sagiba i Troja uzmiče. Drugovi žalosni stoje i psi zalud umaraju glasna usta, traže sjenu i laju na oblake. Ondje pak izlijeva tekuće vino i redom zaziva sve bogove, prije svih Feba. Ovjenčana neporočnim vijencem, čitava družina pratioca i slugu hvalom uz oltare zaziva Feba. Njemu u čast svečan je dan, njemu svijetle plamenovi raspireni obilnim tamjanom na oltarima što se puše.

Perzej (544–548) i Ganimed (548–551) protagonisti su Stacijeva opisa pehara. Izvršivši što je naumio, Perzej se vinuo u zrak noseći Gorgoninu glavu. Neki su Meduzu povezali s boginjom osvete Tisifonom.10 Na samom početku epa ona ispunja Eteokla bratoubilačkim gnjevom. No, suprotno od Perzeja, Eteoklo je žrtva, a ne pobjednik nad silom zla. Ganimed je s druge strane opjevan u posve žalosnu tonu. U središtu su prizora njegovi drugovi i psi koji se ne mogu pomiriti s mladićevim odlaskom u stan bogova. Njihova tuga (stant maesti comites, 550) podsjeća na suze Eteoklove pratnje kad sazna za Polinikov pothvat (flent maesti retro comites, XI, 246). Čini se međutim da bi vezu ovog prizora s epskom cjelinom valjalo tražiti u Jupiterovu liku budući da je upravo Ganimedov otmičar nakanio uništiti kraljevski Arg.

Trideset tri stiha dug opis Harmonijine ogrlice najopsežnija je Stacijeva ekfraza (II, 269–296):

Lemnius haec, ut prisca fides, Mauortia longum

furta dolens, capto postquam nil obstat amori

poena nec ultrices castigauere catenae,

Harmoniae dotale decus sub luce iugali

struxerat. hoc, docti quamquam maiora, laborant

Cyclopes, notique operum Telchines amica

certatim iuuere manu; sed plurimus ipsi

sudor. ibi arcano florentes igne zmaragdos

cingit et infaustas percussum adamanta figuras

Gorgoneosque orbes Siculaque incude relictos

fulminis extremi cineres uiridumque draconum

lucentes a fronte iubas; hic flebile germen

Hesperidum et dirum Phrixei uelleris aurum;

tum uarias pestes raptumque interplicat atro

Tisiphones de crine ducem, et quae pessima ceston

uis probat; haec circum spumis lunaribus unguit

callidus atque hilari perfundit cuncta ueneno.

non hoc Pasithea blandarum prima sororum,

non Decor Idaliusque puer, sed Luctus et Irae

et Dolor et tota pressit Discordia dextra.

prima fides operi, Cadmum comitata iacentem

Harmonia uersis in sibila dira querelis

Illyricos longo sulcauit pectore campos.

improba mox Semele uix dona nocentia collo

induit, et fallax intrauit limina Iuno.

teque etiam, infelix, perhibent, Iocasta, decorum

possedisse nefas; uultus hac laude colebas,

heu quibus, heu, placitura toris! post longior ordo.

Stat. Theb. II, 269–296.

Nju je Lemljanin - po drevnom vjerovanju - beskrajno uvrijeđen Marsovom varkom, kad ništa ne stajaše na putu osujećenoj ljubavi, niti je kazniše osvetničke verige, načinio Harmoniji na svadbeni dan, divotu u miraz. Mada su vještiji za veće predmete, Kiklopi je izradiše uz pomoć prijateljskih ruku Telhina, takmeći se, vrli rukotvorci. Ali najviše se oznojio sâm. Ovdje skrivenim plamom ovija cvjetne smaragde i zlokobne likove od kovana čelika, Gorgonine oči i pepeo vrha munje što osta na sicilskom nakovnju te krijeste što sjaju na čelu zelenih zmija. Ondje je pak žaljenja dostojan plod Hesperida i strašno zlato Friksova runa. Umeće zatim nevolje razne i vođu zavedenog crnim vlasima Tisifone, i što najgora svjedoči sila – pojas. Domišljat kakav već jest, to ukrug maže mjeseca pjenom i sve puni otrovom vedrim. Ne oblikova to Pasiteja, prva među ljupkim sestrama, ni Ljepota nit' idalski dječak, već Tuga, Srdžba i Bol te Nesloga k tome, svom snagom desnice svoje. Djelo se prvi put dokaza kad je Harmonija prateći Kadma što nauznak ležaše, stalnim tužaljkama i groznim siktanjem iz dna duše izbrazdala ilirska polja. Netom zatim i drska Semela škodljive darove stavi na vrat, te prijetvorna Junona prijeđe prag. I ti si, nesretnice, kažu, Jokasto, posjedovala ukleti nakit. Ovim si uresom okitila lice, jao ga tebi, da umiriš ložnicu! A poslije toga poduži je red.

U dogovoru s argivskim kraljem Adrastom, Polinik uzima njegovu kćer Argiju za ženu i daruje joj prekrasnu ogrlicu što je baštini od Harmonije. Ogrlica je inače bila Vulkanov svadbeni dar Harmoniji i Kadmu. Budući da je Harmonija bila plod preljubničke ljubavi Marsa i Venere, ovim se darom božanski kovač htio osvetiti svojoj bivšoj supruzi. Mladenka Argija na vjenčanju nosi zlokoban nakit. Ekfraza počinje aluzijom na Venerin preljub opjevan u Homerovoj Odiseji (VIII, 256–366). Zatim se detaljno opisuje izrada i izgled ogrlice. Novost je da Stacije prvi put spominje Telhine kao tvorce umjetničkih predmeta. Ako su se i spominjali majstori, do sada bi to redovito bili Vulkan i Kiklopi (cf. Hom. Il. XVIII, 478–608; Hes. Theog. 578–584; Ps. Hes. 140–321; Apollon. Rhod. I, 721–768). Slijedi opis samoga predmeta. Infaustae figurae (II, 277) ispunjavaju čitavu površinu ogrlice, čime se gotovo stvara dojam da čitamo popis vještičjih sastojaka.11 Spominju se tako Gorgonine oči, zelene zmije, kojekakve bolesti, otrovi i dr. Čak se i uz stvarne materijale poput zlata, čelika i smaragda vežu pridjevi što izazivaju jezu (infaustus, flebile i dirum). Stacije poimence navodi da su Tuga, Srdžba i Bol pomagale Hefestu u izradi ogrlice. Međutim, ni ostala se bića nisu slučajno našla na Vulkanovoj rukotvorini. Naime, Pasiteja, Kupidon (idalicus puer, 287) i Ljepota u bliskoj su vezi s Venerom čijoj je kćeri na propast bog izradio ogrlicu.

Suvremena književna kritika u ovoj Stacijevoj ekfrazi vidi niz aluzivnih i metapoetskih elemenata.12 Prvo, pjesnik više puta upozorava na ranije epske opise. Kiklopi i Telhini su, napominje Stacije, bili osobito vješti u izradi većih predmeta (docti maiora, 273). To je očita aluzija na obimne opise štitova kakve smo vidjeli kod Homera, Pseudo-Hesioda i Vergilija. Nadalje, sudjelovanje Telhina u izradi ogrlice neki vide kao jasno nasljedovanje Kalimaha.13 Odgovarajući svojim kritičarima, helenistički ih pjesnik spominje u prvome stihu utjecajne pjesničke zbirke Αἴτια (Uzroci). Treća je zanimljivost Stacijev cestos (283), inače grč. κεστός, Afroditin pojas iz Ilijade (XIV, 214) te njegova veza s Pasitejom (286), jednom od Harita. Ako se predmet i biće povežu, vidi se da oboje podsjećaju na Homerovu pripovijest o Herinu zavođenju Zeusa (Il. XIV, 213–346). Tom prilikom Hera posuđuje Afroditin pojas te moli San da uspava Zeusa obećavši da će mu dati Pasiteju za ženu (Il. XIV, 264–276). Ne ulazeći u raspravu o dubljim razlozima Stacijeva izbora, navedimo samo da u opisu ogrlice neki vide i snažan teogonijski utjecaj.14

U jeziku se Stacije uvelike povodio Ovidijem i Senekom Mlađim.15 Nije isključeno ni da se pjesnik poslužio nekim ranijim opisom Harmonijine ogrlice.16 Promatramo li naposljetku odnos ove ekfraze s epskom cjelinom, čini se da bi opis Harmonijine ogrlice valjalo shvatiti nekom vrstom sinegdohe. Ogrlica višestruko reflektira temu i motive čitave Tebaide. Nesreća koja je namijenjena svakomu tko je nosi odgovara nesreći tebanske vladarske obitelji. Nadalje, sablasni likovi na ogrlici također uspostavljaju vezu opisa i narativne cjeline. Kao simbol što izaziva strah u kostima, Gorgone su redovito bile povezivane sa slavnim ratnicima i njihovim oružjem (cf. Ps. Hes. Sc. 224–240; Hom. Il. XI, 35; V, 741). Kod Stacija Gorgona ne služi toliko odvraćanju protivnika, već svojom pojavom sukobu daje stravičan prizvuk. Pjesnik povezuje predmet i cjelinu i kad na jednom mjestu piše da nailazi na iste probleme kad opisuje ogrlicu kao i kad oblikuje radnju čitava epa. Tako prije upisa stoji longa est series, sed nota, malorum (II, 267) kao što na početku spjeva u nedoumici odakle početi pripovijedanje piše unde iubetis ire, deae? (I, 3) te opet longa retro series (I, 7). Čini se dakle da je tema spjeva i ekfraze suštinski ista. Linearni odnos vlasnica ogrlice Semela – Harmonija – Jokasta tako odgovara linearnom narativu o prokletstvu tebanskog roda.17

Sredinom šestoga pjevanja Stacije u jednoj ekfrazi opisuje dva predmeta (VI, 535–547). Posrijedi su jedan krater (posuda široka oboda za miješanje vode i vina) i ogrtač:

Centauros habet arte truces aurumque figuris

terribile: hic mixta Lapitharum caede rotantur

saxa, faces (aliique iterum crateres); ubique

ingentes morientum irae; tenet ipse furentem

Hylaeum et torta molitur robora barba.

at tibi Maeonio fertur circumflua limbo

pro meritis, Admete, chlamys repetitaque multo

murice: Phrixei natat hic contemptor ephebus

aequoris et picta tralucet caerulus unda;

in latus ire manu mutaturusque uidetur

bracchia, nec siccum speres in stamine crinem;

contra autem frustra sedet anxia turre suprema

Sestias in speculis, moritur prope conscius ignis.

Stat. Theb. VI, 535–547.

Na sebi ima divlje Kentaure i strašne likove od zlata. Ovdje sred pokolja Lapita leti kamenje, baklje, i druge posude k tome – posvuda silan bijes umirućih. On sâm drži bijesnog Hileja, vuče ga za bradu i zamahuje toljagom. A tebi, Admete, radi zasluga tvojih, nose ogrtač porubljen meonskim ukrasom i više puta obojan purpurom. Tu je i mladi plivač što prezire Friksovo more, plavkast svjetluca oslikanim valom. Vidi se kako pliva po boku, evo zamahnut će i drugom rukom. Čovjek bi rekao da je mokre kose na pređi. Nasuprot njemu, djevojka iz Sesta na vrhu kule uzalud sjedi i tjeskobno gleda. Znajući što je posrijedi, do nje se gasi plamen.

Prvi predmet bio je nagrada argivskom kralju Amfijaraju za pobjedu u utrci kolima. Nekoliko stihova ranije pjesnik ga naziva Herkulovim kraterom (VI, 531–532). Vanjska površina posude ispunjena je prizorima meteža, borbe i smrti. Prvo se spominju Kentauri (535). Kao eklatantni primjer bezumne sile i razaranja, spomen Kentaura u Tebaidi najavljuje žestoke borbe što će uslijediti pod zidinama beotskog grada. Stacijev opis borbe Lapita i Kentaura veoma podsjeća na ekfrazu njegova suvremenika Valerija Flaka. Tamo smo ih naime imali prilike vidjeti na brodu Argu. Dva flavijevska pjesnika koriste upadljivo sličnu frazeologiju.18 Drugi dio ekfraze počinje izravnim obraćanjem kralju Admetu (541). Ferski je kralj završio utrku na drugom mjestu i dobio purpurni ogrtač (VI, 541–547). U skupocjen odjevni komad bili su utkani prizori iz legende o Leandru i Hero. Mit kaže da je zaljubljeni mladić svake večeri plivao iz rodnog Abida u Sest, s jedne na drugu obalu Helesponta, da susretne ljupku djevojku. Tamo bi ga čekala Hero i svjetlom baklje pokazivala mu put. No jedne zimske večeri mladića proguta uzburkano more. Stacijeva ekfraza slika upravo taj trenutak pun pathosa i tuge (frustra sedet anxia turre suprema / Sestias in speculis, moritur prope conscius ignis; 536–537). Stoga se sama po sebi nameće usporedba Hero s Argijom koja daleko od rodnoga Arga željno iščekuje suprugov povratak. Druga bi paralela mogla biti Antigona. I ona će kasnije u epu s tugom u očima gledati bratoubilački sukob u Tebi.

Premda su obično nevelika opsega, Stacijeve ekfraze odlikuje mnoštvo likova, gdjekad metež i silovitost, te gotovo uvijek kretanje. Izgleda da je pjesnik mnogo naučio od svojih prethodnika i toliko vjerno opisao predmete da ih možemo usporediti s umjetničkim djelima flavijevskog doba.19 Uzmimo za primjer Titov slavoluk u Rimu (81. g.), za čije se reljefne ukrase redovito tvrdi da predstavljaju vrhunac iluzije dubine prostora u rimskoj umjetnosti.20 U prenatrpanosti likova i prizora s Titova slavoluka neki vide crte koje će mnogo stoljeća kasnije biti obilježja manirizma i baroka.21 Slično nastojanje možemo primijetiti u Stacijevim opisima predmeta.

6.3. Silije Italik

Rimski konzul na samome kraju Neronove vladavine, Tiberije Kacije Askonije Silije Italik (26–101.) slavu je stekao kao epski pjesnik. Njegov Punski rat (Punica), najdulji sačuvani spjev rimske književnosti, obuhvaća sedamnaest pjevanja i preko dvanaest tisuća stihova. Fabula epa prati zbivanja tijekom Drugoga punskog rata, od pada Sagunta (218. pr. Kr.) do Scipionove pobjede kod Zame (202. pr. Kr.). Analistički pristup u pripovijedanju o slavnim danima republikanskog Rima pjesnik po svemu sudeći duguje utjecaju Tita Livija. Što se tiče epske tehnike, Silije Italik vjerno slijedi homersko–vergilijansku tradiciju. Punski rat obuhvaća četrnaest uglavnom kraćih ekfraza: Didonin hram u Kartagi (I, 81–92), štit u rijeci Bagradi (I, 407), nepoznat hram u Rimu, sastajalište Senata (I, 609–629), Teronovo oružje (II, 153–159), Hanibalov štit (II, 395–456), hram u Gadesu (III, 32–45), Kriksovo oružje (IV, 150–156), Flaminijeva vojnička oprema (V, 130–148), trijem u Liternu (VI, 653–716), Scevolin štit (VIII, 383–389), Forikov štit (X, 173–175), Grosfov štit (XIV, 211–217), Hazdrubalov ogrtač (XV, 421–433) i Scipionovo oružje (XVII, 395–398). Premda nema tipičnog protagonista, jedan lik se pojavljuje od početka do kraja epa. Riječ je o kartaškom vojskovođi Hanibalu, rimskom neprijatelju par excellence. Njegovi vojnički pothvati, usmjereni protiv sudbinom predodređene rimske vlasti okosnica su prvih dvanaest pjevanja Punskoga rata. U drugom pjevanju pripovjedna nit slijedi Hanibalovo kršenje primirja i pad Sagunta. Potaknuta nedavnim uspjehom, hispanska mu plemena daruju vojničku opremu, napose prekrasno izrađen štit. Silije Italik ovdje zaustavlja radnju i detaljno opisuje prizore (Sil. Ital. II, 395–456):

Ecce autem clipeum saeuo fulgore micantem

Oceani gentes ductori dona ferebant,

Callaicae telluris opus, galeamque coruscis

subnixam cristis, uibrant quae uertice coni

albentis niueae tremulo nutamine pennae,

ensem, unam ac multis fatalem milibus hastam;

praeterea textam nodis auroque trilicem

loricam, nulli tegimen penetrabile telo.

haec, aere et duri chalybis perfecta metallo

atque opibus perfusa Tagi, per singula laetis

lustrat ouans oculis et gaudet origine regni.

Condebat primae Dido Carthaginis arces,

instabatque operi subducta classe iuuentus.

molibus hi claudunt portus, his tecta domosque

partiris, iustae Bitia uenerande senectae.

ostentant caput effossa tellure repertum

bellatoris equi atque omen clamore salutant.

has inter species orbatum classe suisque

Aenean pulsum pelago dextraque precantem

cernere erat: fronte hunc auide regina serena

infelix ac iam uultu spectabat amico.

hinc et speluncam furtiuaque foedera amantum

Callaicae fecere manus: it clamor ad auras

latratusque canum, subitoque exterrita nimbo

occultant alae uenantum corpora siluis.

nec procul Aeneadum uacuo iam litore classis

aequora nequiquam reuocante petebat Elissa.

ipsa pyram super ingentem stans saucia Dido

mandabat Tyriis ultricia bella futuris,

ardentemque rogum media spectabat ab unda

Dardanus et magnis pandebat carbasa fatis.

parte alia supplex infernis Hannibal aris

arcanum Stygia libat cum uate cruorem

et primo bella Aeneadum iurabat ab aeuo.

at senior Siculis exultat Hamilcar in aruis:

spirantem credas certamina anhela mouere,

ardor inest oculis, toruumque minatur imago.

Necnon et laeuum clipei latus aspera signis

implebat Spartana cohors; hanc ducit ouantem

Ledaeis ueniens uictor Xanthippus Amyclis.

iuxta triste decus pendet sub imagine poenae

Regulus et fidei dat magna exempla Sagunto.

laetior at circa facies: agitata ferarum

agmina uenatu et caelata mapalia fulgent,

nec procul usta cutem nigri soror horrida Mauri

adsuetas mulcet patrio sermone leaenas.

it liber campi pastor, cui fine sine ullo

inuetitum saltus penetrat pecus: omnia Poenum

armenti uigilem patrio de more secuntur,

gaesaque latratorque Cydon tectumque focique

in silicis uenis et fistula nota iuuencis.

eminet excelso consurgens colle Saguntos,

quam circa immensi populi condensaque cingunt

agmina certantum pulsantque trementibus hastis.

extrema clipei stagnabat Hiberus in ora,

curuatis claudens ingentem flexibus orbem.

Hannibal abrupto transgressus foedere ripas

Poenorum populos Romana in bella uocabat.

tali sublimis dono, noua tegmina latis

aptat concutiens umeris celsusque profatur:

'Heu quantum Ausonio sudabitis, arma, cruore!

quas, belli uindex, poenas mihi, Curia, pendes!'

Sil. Ital. II, 395–456.

Evo i narodi što obitavaju uz Ocean vojskovođi nošahu darove: prekrasan štit silovita sjaja, galicijske zemlje djelo, i kacigu ojačanu blistavom krijestom. Na vrhu bijeloga čunja snježnobijelo trese se perje i lepršajuć' treperi; zatim mač i koplje – jedno doduše, no mnogim tisućama kobno. Tu je i oklop sastavljen od tri dijela sa zlatnim čvorovima, odijelo što ne propušta nijedno oružje. Promatra tako jedan po jedan dio od mjedi i teškog metala izrađene opreme, prepune blaga iz rijeke Taga. Diveći se sa sjajem u očima, sretan gleda početke kraljevstva.

Didona podizaše kule prve Kartage, a momci, pošto usidriše brodove, stanu ustrajno raditi. Jedni molovima zatvaraju luku, drugima ti, Bitijo, časni i pravedni starče, određuješ kuće i stanove. Kopajuć' zemlju pronađoše ratničkog konja, pokazuju glavu i znamenje pozdravljaju vikom. Usred ovih prizora vidi se i Eneja bez brodovlja i posade, baca ga more, a on desnicom moli. Nesretna pak kraljica požudno ga gledaše vedrim licem, pogled joj već odaje naklonost. Galicijske k tome ruke načiniše spilju i tajne sastanke ljubavnika. Vika se uvis diže i pasji lavež, dok u strahu od iznenadnog pljuska, lovačke čete traže zaklon u šumi. Nedaleko je i Enejino brodovlje. Napustivši već obalu, plovilo je pučinom, a Elisa ga uzalud dozivaše natrag. Stojeći potom na ogromnoj lomači, Didona zapovijedaše budućim Tircima da je osvete ratom. Dardanac sred mora gleda plamen lomače pa k većoj sudbini raširi jedra.

Hanibal je na drugome dijelu štita, moli se uz oltare podzemnih bogova i sa stigijskom proročicom tajanstvenu izlijeva krv: zakunio se naime da će već kao mladić zaratiti s Enejinim potomstvom. Stari pak Hamilkar ponosno jaše sicilskim poljima. Čovjek bi rekao da je živ i da zameće bojeve što oduzimaju dah: sjaj mu u očima, a lice mu se prijeteći mršti. Lijevu stranu štita u visokom reljefu ispunjala je spartanska četa. Ksantip, podrijetlom iz Ledine Amikle, vodi je kao pobjednik u trijumfu. Pored njih, pod slikom svoga kažnjavanja visi Regul, tragičan junak, i Saguntu pruža uzvišen primjer vjernosti. U blizini je opet sretniji prizor: lovci prate krda divljih zvijeri i blistaju urezane nomadske kolibe. Tu je i strašna sestra crnoga Marsa, sagorene kože, na očinskom jeziku tješi pitome lavice. Pastir slobodno hoda poljem, a njegovo stado nesmetano se kreće čitavim pašnjakom. Po običaju predaka, sve pripada punskom pastiru: štapovi, pas Kidon, šator, vatra u žilama kremena i frula poznata juncima. Gordi se ističe Sagunt na uzdignutom brijegu. Opsjedaju ga nebrojeni narodi i zbijene ratničke čete udaraju drhtavim kopljima. Na rubu štita tekao je Ebro, krivudavim zavojima zatvarajući veliki krug.

Prelaskom rijeke Hanibal prekrši sporazum. Poziva punske narode u borbu s Rimljanima. Ponosan na takav dar, novi oklop klapajući namješta na široka ramena i govori uzdignute glave : „Jao, kolikom ćeš se, oklope, italskom natopiti krvlju! Koliku ćeš mi kaznu platiti, Senate, kad tražiš rat!“

Silije započinje opis svečanim tonom (ecce autem clipeum, 395). Omrznuti vojskovođa dobio je naime oružje dostojno epskog junaka (cf. Hom. Il. XVIII, 478–608; Verg. A. VIII, 626–728). Na njemu su galicijski umjetnici izradili prizore što upućuju na nepodmirene kartaško-rimske račune kao i na Hanibalovu ulogu u predstojećem sukobu. Scene su raspoređene preko četiri dijela štita: desna strana (405–431), lijeva strana (432–445), Sagunt u sredini (446–449) te rijeka Ebro na rubu štita (449–452). Veći dio desne strane zapremaju slike iz mita o Didoni i Eneji (406–425). I dok prvi heksametri gotovo idilično opisuju osnutak Kartage, u ostalima se prikazuje causa belli i kraljičin osvetoljubivi nalog (saucia Dido mandabat Tyriis ultricia bella futuris, 423). Ostatak desne strane štita zauzimaju prikazi Hanibala (426–428) i Hamilkara (429–431). Očito je upravo Hanibal ultor iz Didonina proročanskog zaziva. Da je vojskovođa sudbinski predodređen za velike stvari, svjedoče i stihovi u kojima se opisuje njegova zakletva bogovima. Stari Hamilkar s druge strane stoji kao simbol dugotrajnosti kartaško-rimskog sukoba. Prva polovica lijevog dijela štita aludira na Prvi punski rat (432–436), dok druga, laetior facies, obuhvaća scene iz svakodnevna života sjeverne Afrike (437–445). Zanimljiv je spomen spartanskog plaćenika Ksantipa.22 Razloge pojavi Grka u kartaškim redovima možda valja tražiti u mitološko-povijesnoj opreci Grkâ i Trojanaca odnosno Kartažana i Rimljana.23 Saveznički grad Sagunt u sredini štita simbol je vjernosti. Konačno, Hanibalov oduševljeni poklik (455–456) zaokružuje ekfrazu i poput mosta povezuje opis s pripovijedanjem koje će uslijediti. Birajući upravo ove likove i prizore, Silije naglašava vezu mitskog vjerolomstva i budućeg sukoba Kartage i Rima. Kao što fides biva narušena Enejinim odlaskom iz Kartage, tako i Hanibal krši savez (abrupto foedere, 451) i prelazi rijeku Ebro.

Premda se bavi već toliko puta opisanim umjetničkim predmetom, Silije ne prerađuje tradicionalne modele, već prilagođava zadani obrazac vlastitu sadržaju i daje mu novu ulogu u epskoj cjelini. To se posebice očituje u izboru tema i motiva. Pjesnik uglavnom opisuje slavne epizode nedavne rimske prošlosti, prožete odnosom s Kartagom, dok su mitološke teme – kada ih i ima – samo naličje aktualnog neprijateljstva. Osim toga, za razliku od ostalih pjesnika flavijevskog razdoblja, Silije ne opisuje paradigmatske primjere bez izravne veze s epskom cjelinom što samo impliciraju temu čitavog djela. Naprotiv, slikajući iste teme i likove kao i pripovijedna epska dionica, on u opisima tako reći dodatno osnažuje narativ i obogaćuje ep. Konačno, pjesnik je morao sam oblikovati imaginarne umjetničke predmete te ih uklopiti u historijski ep. Zbog toga je – slaže se većina komentatora – umjesto nasumičnog prikaza prošlih događaja, Silijev opis sadržajem i strukturom blisko povezan s narativom.24 Plinije Mlađi jednom je prilikom za Silija Italika napisao da je bio strastven kolekcionar umjetničkih djela, osobito skulptura, te da je između ostalog posjedovao mnoštvo Vergilijevih poprsja (Plin. Ep. III, 7). Upravo se utjecaj vergilijanskih motiva i tema zastupljenih na rimskom historijskom reljefu lijepo vidi u njegovu pjesničkom opisu Hanibalova štita.

Bilješke

1 Drugi smatraju da je ep okrnjen uslijed kasnijih prepisivanja. Ipak prevladava prvo mišljenje (Conte 1994, 488).

2 O kritici pripovijedne tehnike Valerija Flaka vidi u: Conte 1994, 489.

3 Calderi 2008, 215.

4 Calderi 2008, 219.

5 Calderi 2008, 221.

6 Katul ga, primjerice, u ovdje spomenutom epiliju zove Thessaliae columen Peleu (Cat. LXIV, 26).

7 V. str. 4.

8 Conte 1994, 486.

9 Vessey 1973, 10.

10 Vessey 1973, 100.

11 Cf. Ov. Met. VII, 262–274 (Medejin napitak koji Ezona vraća u život); Luc. VI, 668–684 (napitak tesalske vračare Erihte što oživljuje truplo); Sen. Med. 675–736 (Medejin napitak).

12 Vessey 1973, 138; Chinn 2011, 82.

13 McNelis 2007; Hopkinson, Neil 1984, 139–148.

14 Chinn 2011, 83.

15 Ovid. Met. IV, id, Sen. Med. 731 id.

16 Vessey 1973, 139–139. drži da bi to mogao biti neki od Kalimahovih opisa.

17 McNelis 2007, 59–60.

18 Flak ovako opisuje nastali metež: Crateres mensaeque volant araeque deorum poculaque (I, 124). Stacije pak piše: hic mixta Lapitharum caede rotantur saxa, faces aliique iterum crateres (VI, 536–537)

19 cf. Vessey 1973, 10.

20 Henig 1983, 76.

21 Tako Vessey 1973, 11 citira starije mišljenje (Gsell 1894, 127): „Des signes de décadence se montrent dans l'architecture qui vise à la richesse: un goût exagéré pour les matériaux précieux la surcharge de l'ornamentation.“ „Znakovi opadanja očituju se u arhitekturi koja se okreće obilju. Pretjeran osjećaj za otmjene materijale natrpao ju je ukrasima.“

22 Za Ksantipa se inače vjerovalo da je u Prvome punskom ratu zarobio rimskog vojskovođu Regula (Cic. Off. III, 99).

23 Vessey 1975, 402.

24 Manuwald 2009, passim; Vessey 1975, 405.