Diplomski radovi

7. Kasnoantička epska ekfraza

7.1. Klaudije Klaudijan

Period kasne antike, pun previranja i nesigurnosti, imao je odsudnu ulogu u kasnijem oblikovanju zapadne civilizacije. Poput umjetnosti, i književnost nastaje u jednome razdoblju te stoga nužno odražava značajke svojega vremena. Ako je književnik k tome i pravi majstor zanata, on će znati povezati međusobno udaljene tradicije i ostaviti nadvremensko djelo. Jedan od takvih pjesnika, nema sumnje, bio je Klaudije Klaudijan (c. 373–404). Po svoj prilici rođen u Aleksandriji, zarana je učio latinski jezik. Uslijed velikih vjerskih sukoba, u mladosti je napustio rodni grad i okušao sreću u Rimu. Tamo se 395. g. afirmirao panegirikom u čast aktualnih konzula. Stekavši tako slavu, kao službeni Stilihonov propagandni pjesnik sastavljao je pohvalne govore za moćnikove štićenike. Pisao je i pjesničke polemike, no nama je najzanimljiviji kao autor triju epova: Rat protiv Gildona (De bello Gildonico), Polentinski ili gotski rat (De bello Polentino sive Gothico) i Otmica Prozerpine (De raptu Proserpinae).

Ovaj posljednji, mitološki spjev, tematski posve odudara od onodobne kršćanske epike. Klaudijan je sastavio ep o otmici Prozerpine, o lutanjima njezine majke i o začetku uzgoja žita. Spjevan u tri pjevanja, ep je ostao nedovršen. Mit je inače u antičkoj književnosti obrađen u više navrata. Najpoznatija grčka verzija jest Homerska himna Demetri, dok je to u rimskoj književnosti jedan odlomak iz Ovidijevih Metamorfoza (V, 341–571). U kompozicijskome smislu, posljednji rimski mitološki ep pokazuje sve odlike epike minulog flavijevskog razdoblja: nedostatak čvrste kompozicije, epizode povezane kratkim prijelazima, izostanak glavnog epskog junaka te učeni izraz.1 Ograničen opće poznatom fabulom, Klaudijan privlači čitaoca mnoštvom uspjelih opisa predmeta, prirode i mitoloških slika. Kad bismo poput antičkih retoričara ekfrazom smatrali svaki opis, u Klaudijanovu slučaju ona bi obuhvaćala veći dio epa. Ako pak uzmemo u obzir samo opise umjetničkih predmeta i arhitekture, čak i tada imamo posla s priličnim brojem mjesta. Prvi u nizu je opis Cererine palače (I, 237–245):

Devenere locum, Cereris quo tecta nitebant

Cyclopum firmata manu: stant ardua ferro

moenia, ferrati postes immensaque nectit

claustra chalybs. Nullum tanto sudore Pyragmon

nec Steropes construxit opus; non talibus umquam

spiravere Notis animae nec flumine tanto

incoctum maduit lassa cervice metallum.

Atria cingit ebur; trabibus solidatur aenis

culmen et in celsas surgunt electra columnas.

Claud. RP. I, 237–245.

One do mjesta su došle gdje krovovi Cerere sjaje

Što ih sazida čvrsta kiklopska ruka: stoje

Šiljasti željezni bedemi, željezni dovratci stoje,

Čelik spinje goleme brave. Nijedno djelo,

S toliko znoja Piragmon i Sterop učinili nisu;

Nikad iz duše toliko stenjali nisu i nikad

Takva rijeka znoja ne poteče s umorne šije

Smočiti nekuhan metal. Bjelokost pokriva atrij,

Krov je na mjedenim gredama, stupi od elektra stoje.

Prevela M. Milićević Bradač

Sakrivši kćer na Siciliji, Cerera odlazi u maloazijsku Frigiju. Jupiter nato zamoli Veneru da ode na otok i nagovori djevojku na šetnju tamošnjim livadama. Božica ljubavi stiže u pratnji Minerve i Dijane. Došavši onamo, tri boginje ugledaju Prozerpinu kako sjedi pred majčinom palačom. U osam stihova Klaudijan opisuje građevinu. Opis Cererine palače nedvojbeno podsjeća na ranije epske paralele poput Alkinojeve (Hom. Od. VII, 84–132), Ejetove (Apol. Rh. III, 215–248), Latinove (Verg. Aen. VII, 170. i d.), Sunčane (Ov. Met. II, 1. i d.) i Kleopatrine palače (Luc. X, 111. i d.). Sve građevine odlikovale su se prostranošću i bogatstvom materijala od kojih su bile sazdane. Uglavnom se ističe sjaj dragog kamenja i bljesak skupocjenih metala. Klaudijan se mogao nadahnuti i Honorijevim carskim dvorom u čijoj su se središnjoj dvorani nalazili stupovi od crvenog granita (Claud. Stil. 241). Da je dvorski ritual pjesniku nerijetko poslužio kao nadahnuće za opise svjedoči i ulomak o dolasku Plutona u Tartar s ugrabljenom djevojkom i opis podzemlja (II, 306–372). Odlomak je u prvom redu nadahnut šestim pjevanjem Vergilijeve Eneide.2 Navedimo ipak da neki ovaj opis smatraju temom iz orfičke tradicije.3

Odmah nakon ovog opisa slijedi najpoznatija ekfraza Klaudijanova mitološkog epa. Posrijedi je opis Prozerpinina tkanja (I, 247–275):

Hic elementorum seriem sedesque paternas

insignibat acu: veterem qua lege tumultum

discrevit Natura parens et semina iussis

discessere locis: quidquid leve, fertur in altum,

in medium graviora cadunt, incanduit aer,

legit flamma polum, fluxit mare, terra pependit.

Nec color unus erat: stellas accendit in auro,

ostro fundit aquas. Attollit litora gemmis

filaque mentitos iam iam caelantia fluctus

arte tument. Credas inlidi cautibus algam

et raucum bibulis inserpere murmur harenis.

Addit quinque plagas. Mediam subtegmine

rubro obsessam fervore notat; squalebat inustus

limes et assiduo sitiebant stamina sole:

vitales utrimque duas, quas mitis oberrat

temperies habitanda viris; in fine supremo

torpentes traxit geminas brumaque perenni

foedat et aeterno contristat frigore telas.

Nec non et patrui pingit sacraria Ditis

fatalesque sibi Manes. Nec defuit omen;

praescia nam subitis maduerunt fletibus ora.

Coeperat et vitreis summo iam margine texti

Oceanum sinuare vadis; sed cardine verso

cernit adesse deas imperfectumque laborem

deserit et niveos infecit purpura vultus

per liquidas succensa genas castaeque pudoris

illuxere faces. Non sic decus ardet eburnum,

Lydia Sidonio quod femina tinxerit ostro.

Claud. RC I, 247–275.

Ovdje je izvezla iglom slijed počela i svoga

Sjedište oca: i kojim je zakonom majka Natura

Staru razlučila zbrku da se slože počela

Redom sva na zadana mjesta: što god je lako,

Diže se u vis; teže sredini pada i zrak se

Bijeli; vatra izabire nebo, istječe more,

Visi i zemlja. Ima tu boja više od jedne:

Zvijezde pali zlatom, polijeva grimizom vode.

Od dragulja obalu stvara, valove odmah

Crtaju vješte niti. Kao da udara alga

Stijene i mukli šumor u žedni ulazi pijesak.

Dodaje pet im strana: srednju vrućina što tišti

Crvenom pokriva bojom; bio je hrapav i užgan

Kraj i pređa na stranu od stalnog žeđaše sunca;

Pojase pune života s obje dodaje strane,

Oblijeva nježna ih klima za život ljudi; na kraju

Povlači dvije smrznute zemlje i tkaninu zimom

Trajnom nagrđuje i još vječnim rastužuje ledom.

Isto prikazuje sveto stanište strica joj Dita

I njoj sudbonosne Mane; ni znamen odsutan nije,

Sluteć' budućnost lice se nenadnim ovlaži plačem.

Već započinje ona na krajnje rubove tkanja

Bistre savijati vode Oceana; kad li se vrata

Otvore i tad vidi da božice stižu, a ona

Posao pusti nedovršen, bijelo njezino lice

Obli rumenilo, zažaren glatki obraz zablista

Svjetlom čednoga stida: bjelokosni tako ne sjaji

Nakit, koji Liđanka sidonskim grimizom boji.

Prevela M. Milićević Bradač

Prozerpinina tkanina trebala je biti poklon majci po njezinu povratku iz Frigije. I ovdje se Klaudijan nadahnuo ranijim epskim opisima. Tako Kirka tka u Odiseji (X, 222–223) i Eneidi (VII, 14), a Helena i Andromaha u Ilijadi (III, 125; XXII, 440). Čini se da je ipak najviše naučio iz Ovidijeva opisa Arahnina tkanja u Metamorfozama (VI, 103–128). Međutim, prizori s Prozerpinine tkanine ipak se razlikuju od ranijih predložaka. I dok primjerice Andromaha ukrašava platno jednostavnim cvjetnim motivima, Cererina kći tka ni manje ni više nego ustrojstvo svijeta. Na njezinoj se tkanini razlikuju dva odvojena svijeta: Jupiterov i Plutonov. Zlatnom niti oblikovala je zvijezde, purpurnom more, crvenom žarki pojas, a draguljima obale i valove. Opis podsjeća na tekstove novoplatonskog filozofa Prokla (In Tim. V, 307) i komentatora Porfirija (De antr. Nymph. XIV, 15), gdje se Prozerpinino tkanje dovodi u vezu s orfičkim peplosom što simbolizira univerzum.4 Izgleda k tome da je način ukrašavanja tkanine po zonama te uporaba opisanih materijala u skladu s izgledom kasnoantičkih i bizantskih tkanina.5 Klaudijan je već ranije umio vješto opisati odjevne predmete. Pjesnik je primjerice opširno opisao Honorijev plašt dok su ga vojnici nosili na ramenima poput kakva božanskog kipa. U Panegiriku Honoriju stoji da je vladar Zapada nosio ogrtač optočen indijskim draguljima, smaragdima, ametistima, safirima i hispanskim zlatom (4 Cos. Hon. 565 i dr). Drugi pak uspoređuju takav raspored prizora sa scenama na Teodozijevu obelisku iz Konstantinopola na čijoj se površini izvrsno oprimjeruje trijumfalna ikonografija ranoga Bizanta.6 Očito je međutim da podjela na dva svijeta aludira na Prozerpininu sudbinu. Djevojka započinje životni put u očevoj kući, a nastavlja u muževoj. Tako ona pomiruje Jupiterov i Plutonov svijet u skladnu cjelinu.7 Stoga ures (grč. κόσμος) s tkanine upućuje na ravnotežu svekolikog stvorena svijeta. Kod Klaudijana se lijepo vidi uloga ekfraze u narativu čitava spjeva. Naime, početkom epa pripovijeda se o Plutonovoj pobuni protiv Jupitera (I, 32–47). Bog podzemlja se žali što – za razliku od svoje braće Jupitera i Neptuna u čijoj je vlasti ostatak kozmosa – nema suprugu. Motivi s Prozerpinine tkanine aludiraju na iste probleme: razdiobu vlasti i ravnotežu u kozmosu. Mitska djevojka stoga igra dvostruku ulogu. S jedne strane, njezina otmica vodi k usklađivanju kozmičke stvarnosti, s pak druge strane, taj sklad prenosi na tkaninu. Posljednji dio ulomka poput prolepse najavljuje Prozerpininu budućnost u donjem svijetu (Nec non et patrui pingit sacraria Ditis / fatalesque sibi Manes, 265–266). I premda je proročanski svjesna budućnosti (praescia, 268), ne ostaje joj previše vremena za razmišljanje o vlastitoj nesreći. Pošto tri božice dođu pred hram, Prozerpinine obraze oblije rumenilo. Pjesnik ga uspoređuje s bjelokosnim nakitom obojenim sidonskim purpurom (I, 274–275). Slično i Ovidije opisuje Arahnino lice, no ondje je rumenilo znak gorde samouvjerenosti uslijed natjecanja s božicom. Čini se dakle da je Klaudijanov opis svojevrsna palinodija Ovidijeve verzije. Dok se kod ranijeg pjesnika sukobljavaju različiti pogledi na svijet, društvo i umjetnost, kod Klaudijana u svemu vlada sklad. Iako je Klaudijan sigurno znao za Ovidijev opis, neki autori predlažu da se u ovom slučaju prije mogao povesti Vergilijem.8 On naime opisuje Lavinijino mladenačko lice sintagmom sollicitum pudorem (A. II, 325). Treba napokon istaknuti da je zanimanje za funkcioniranje svijeta značajka čitava Klaudijanova opusa. To i ne čudi s obzirom da poeta doctus uglavnom koristi raskošan i kićen stil, pun retoričkih figura i filozofskih promišljanja kojima gradi većinu ovakvih sugestivnih opisa.

Nakon kratka opisa Venerina ogrtača (sudata marito / fibula purpureos gemma suspendit amictus; II, 16–17), slijede dvije skladne ekfraze: Atenina vojna oprema (II, 21–26) i Dijanina tunika (II, 33–35):

Tritonia casside fulva

caelatum Typhona gerit, qui summa peremptus

ima parte viget moriens et parte superstes,

hastaque terribili surgens per nubila ferro

instar erat silvae; tantum stridentia colla

Gorgonis obtentu pallae fulgentis inumbrat.

....

Crispatur gemino vestis Gortynia cinctu

poplite fusa tenus, motoque in stamine Delos

errat et aurato trahitur circumflua ponto.

Claud. RP, II, 21–26; 33–35.

Tritonija nosi

Izrađen Tifonov lik na žutoj kacigi: on je

Gore mrtav, a dolje zdrav, te umire dijelom,

Dijelom ostaje živ; i koplje je nalik na stablo;

Strašno se željezo diže u oblake, haljinom sjajnom

Ipak siktave vratove skriva strašne Gorgone.

....

Njoj do koljena visi široka gortinska halja,

Dvostruki pojas je paše, u podatnoj tkanini luta

Otok Del i stere se zlatnim okružen morem.

Prevela M. Milićević Bradač

Pjesnik započinje i drugo pjevanje sažetim opisom s učenim digresijama. Na početku pripovijeda kako Venera dolazi na Siciliju u pratnji dviju djevičanskih boginja. Palada nosi zlatnu kacigu s urezanim prizorima Tifonova svladavanja. Dijana pak nosi haljinu na čijoj je površini u zlatu prikazan otok Del. Čini se da je Klaudijan, baš poput onodobnih dvorskih umjetnika, htio ispuniti sve prazne površine uresom i biranim izrazima. Stoga on na isti način pristupa opisivanju spomenutog Honorijeva plašta, kao i opreme i odjeće dviju Venerinih pratiteljica. Premda Otmicu ubrajamo među rijetke spjevove koji ne obuhvaćaju prizore bitaka i ratnih sukoba, i kod Klaudijana opisi borbe iskaču na više mjesta. U nekoliko se navrata spominju sukobi bogova, titana i divova bilo kao usporedba s pobunom u podzemnom svijetu (I, 42. i d.), kao opis Cererina gnjeva (III, 181. i d.) ili kao slike šumovitih predjela Etne koje prekriva plijen iz borbe bogova i giganata (III, 335. i d.). Već smo istaknuli važnost grčko-rimske predodžbe gigantomahije kao sukoba civiliziranog svijeta s narodima što obitavaju onkraj njega. Budući da Klaudijan piše u doba ne samo stalnih germanskih upada na teritorij Carstva već i pojave barbarskih vojskovođa na čelu rimske vojske, tolika zaokupljenost ratnim prizorima sama po sebi je razumljiva.

Zanimljivo je da kod Klaudijana uz opisane predmete nailazimo i na jedan opis lika koji veoma podsjeća na stvarno umjetničko djelo. U prvoj se knjizi tako opisuje Pluton na prijestolju (I, 79–82). Ustanovljeno je međutim da je opis nastao prema kipu boga Serapisa što je nekoć stajao u aleksandrijskom Serapeju.9 Serapis je ikonografski bio prilično nalik na Plutona: dugokos bog bujne brade s pet uvojaka na čelu, na glavi je imao kalathos, odjeven u hiton i himation sa žezlom u ruci.10 Plutonova pozitivna obilježja, naglašena u Klaudijanovu epu, lako se mogu povezati s vrlo sličnim svojstvima helenističkog božanstva. Osim toga, ne treba zaboraviti da je pjesnik i sam bio aleksandrijskog podrijetla i da je po svoj prilici u djetinjstvu vidio tamošnji Serapisov kip.

Klaudijanovi opisi umjetničkih predmeta stoga ponajviše slikaju atmosferu njegova vremena, kako u scenama koje podsjećaju na dvorski ceremonijal Honorijeve palače, tako i onima što aludiraju na neprilike u kojima se nalazila rimska država na zalasku svoje političke moći.

Bilješke

1 Cf. Milićević 1997, 72-98.

2 Cameron 1970, 282.

3 Fargues 1933, 269.

4 Milićević 1997, 79–80.

5 Ibid, 81.

6 Gruzelier 1988, 58.

7 Von Albrecht 1989, 383.

8 Von Albrecht 1989, 385.

9 Schwartz 1978, 207–209. Kip je uništen 391. g. tijekom krvavih sukoba egipatskih pogana i kršćana.

10 Milićević 1997, 116–117.