Diplomski radovi

8. Zaključak

Prateći na odabranim primjerima iz grčke i rimske epike razvojni slijed i strukturu ekfraze, uočili smo niz sličnosti, razlika i detalja u stremljenjima pojedinog epskoga pjesnika. Opis Ahilejeva štita iz osamnaestoga pjevanja Ilijade ubraja se među najznamenitija mjesta epike staroga vijeka. Junakov štit kod Homera nije tek ukrašena rukotvorina, već božanska naprava što živo oslikava prirodne i društvene elemente. Ulomak je zarana postao prototip za epske opise umjetničkih predmeta. Spjevavši još opsežniji opis štita, arhajski grčki pjesnik Tobožnji Hesiod prvi je poznati nasljedovatelj homerske ekfraze. On u ekfrazu uvodi prikazivanje herojskih djela te oživljava likove frazama poput ζωοί περ ἐόντες (kao da su živi), što će redovito koristiti kasniji grčki i rimski pjesnici. Stoljećima udaljen od epskih početaka, helenistički prvak Apolonije Rođanin obogatio je ekfrazu realističnošću ljudskih likova, majstorskim opisima svjetla i vještim prikazivanjem scena meteža. Njegovi epski opisi svjedoče o pjesnikovu temeljitom poznavanju umjetničkih načela helenizma. Mosho je prvi upotrijebio ekfrazu u malome epu, a kasnoantički pjesnik Nono u opisu Dionizova štita spaja drevnu tradiciju mitološke ekfraze i učenu kićenost helenističkog i rimskog pjesništva.

Kod Rimljana pjesnička je ekfraza fragmentarno potvrđena već kod Nevija. Prvi pak opsežni i bogato iznijansiran opis umjetničkog predmeta čitamo u Katulovu epiliju. U njegovu opisu mitoloških likova i prizora uočava se duboka tematsko–motivska isprepletenost s čitavim pjesničkim opusom. Vergilije je u opisima uspio izvući najbolje iz homerskog predloška i vješto ih uklopiti u epski narativ. Od Pseudo–Hesioda preuzeo je razbijanje iluzije prizora i izravno obraćanje čitaocu. Ostaje međutim činjenica da se upravo u ekfrazi najbolje očituje Vergilijevo slavljenje Augustova djela. Uspjele ekfraze trojice epskih pjesnika flavijevskog razdoblja dokaz su da se do relativno nedavno nepravedno umanjivala književna vrijednost njihovih spjevova. Valerijevi mitološki opisi potiču čitaoca na razmišljanje o budućoj sudbini epskih protagonista, Stacije je duboko svjestan intratekstualne i intertekstualne uloge ekfraze, dok kod Silija Italika cjelina historijskog epa i ekfraza slave iste povijesne ličnosti. Premda već gotovo potpuno uklopljena u kršćanske okvire, kasna antika polučila je još jedan veliki rimski ep mitološke tematike, Klaudijanovu Otmicu Prozerpine. Tako na izmaku rimske vlasti svjedočimo spjevu koji toliko obiluje majstorskim opisima da opsegom gotovo nadmašuju narativ. Epska je ekfraza prema tome nadvremenski književni fenomen čiji se razvoj, struktura i plodonosan utjecaj vidi u gotovo svim preživjelim spjevovima Grka i Rimljana.