Diplomski radovi

4. Zaključak

Na temelju komparativne analize dobili smo uvid u strukturu proznog i adaptacijskog teksta i njihove stilske značajke. Adaptacija je intervenirala u konstitutivne elemente književnog žanra – u pripovjedni diskurz, ali je zadržala interes za priču (fabulu), jer je upravo priča jezgra onog što se prenosi kroz različite medije i žanrove. Priča nepatvorene tuge o fantazmagoričnom svijetu dječaka Matije koji je kriv bez pravog razloga krivnje, adaptirana je iz literarnog medija u medij kazališne predstave.

Opreka mimeza/dijegeza otvorila je neka pitanja o žanrovskoj klasifikaciji, kao i pitanje o samoj strukturi dramskog teksta. Naime scenska prilagodba proznog materijala događa se kroz proces dramatizacije, kojom nastaje dramski diskurz. Autor dramatizacije predstave ČMZ zadržao je sve konstitutivne elemente romana, prateći njegovu složenu strukturu i vješto spajajući prošlu i sadašnju radnju (tehnikama pretapanja i rezova), pri čemu je retrospektivno pripovijedanje u središtu obaju tekstova, te povezujući realno i nadrealno, mitove i legende, poetično i surovo, ono izmišljeno s elementima stvarnosne proze.

Planu izraza pripovjednog diskurza (telling ili kazivanje) pripadaju: dijegetičke razine, promjene pripovjedača, infantilni fokalizator, akronologija događaja... Navedeni elementi poslužili su kao supstancija sadržaja mimezi (showing ili prikazivanje). Određenim intervencijama u fabulativnu i sižejnu organizaciju teksta stvorena je nova forma izraza. Došlo je tako do kraćenja ili potpunog izostavljanja nekih dijelova teksta, a samim time i smanjenja broja likova, preustrojavanja priče, stilskog omekšavanja, a negdje i umetanja tekstova, posebice kad se radi o dijalogizaciji onih dijelova koje u romanu posreduje autodijegetički pripovjedač. Osim toga, zbog ograničenosti konkretnog prostora scene, nije moguće prikazati sva mjesta radnje koje nudi dijegeza, pa su lokacijske oznake i premještanja radnje maksimalno stilizirana: scenografskim rješenjima, rekvizitima, glumačkom igrom, odnosima između aktera, mimikom, pokretima, replikama, a ponekad i kostimografskim rješenjima.

Zanimljivi su i neki stilsko-semantički pomaci u predstavi; primjerice likovi Heštoa i Pujtoa, koji u dramskom diskurzu dobivaju vlastiti glas, zapravo se udvajaju (ili da kažemo učetverostručuju) u likove znanstvenika s početka (iz Prologa). Time se cijeli uvodni okvir priče i znanstveni stil pomalo ironizira, što u romanu nije slučaj. Osim takvog dramaturško-stilskog zahvata, došlo je i do premještanja dijelova pripovijedanja u ikoničke gestičke i proksemičke znakove; primjerice scene guranja Dejana u rijeku, samoubojstva Milice Horvat, itd.

Govoreći o razlici iskustava čitanja i gledanja, utvrdili smo da literarni znakovi čitatelju omogućuju stvaranje mentalnih slika, osobnu imaginaciju o tome kako npr. izgleda Matija i članovi njegove obitelji, kako izgleda njihova obiteljska kuća, a kako dječak s prevelikom glavom koji je istovremeno tužan i sretan, zatim odnos između Matije i Franje ili mještana na seoskoj proslavi proglašenja neovisnosti, itd. U predstavi manje toga preostaje za rekonstrukciju, jer su likovi "utjelovljeni", odnosno fizički izgled glumaca (kostimi, frizura, ali i rekviziti) upotpunio je umne slike.

Sve u svemu, čini nam se da je zadržavanje psihološke perspektive lika Matije i stilske autentičnosti priče (etnološko-mitološke i socijalno-kulturološke odrednice) upravo ono što je omogućilo (koliko god se opirali kvalifikacijskim sudovima o "vjernosti" ili "izdaji") uspješan i dobar prijevod kazivanja u prikazivanje. Korištenje međimurskog kajkavskog u tome je zasigurno odnijelo stilsku prevagu. Kako ističe i Govedić (2017: 25): "Trosatna predstava obilježena je Zajecovim opravdanim i opipljivim dramaturškim poštovanjem prema romanu Kristiana Novaka, vjerna originalnim linijama zapleta i raspleta, kompleksnosti karakterizacije i dijalektu kao specifičnom protagonistu radnje".

Završna pjesma koju Dina pjeva Matiji "Dej mi, Bože, joči sokolove", tradicionalni međimurski napjev, predstavlja još jedan nježan i konačan podsjetnik teme ove priče o strahovima i iskonskoj ljudskoj potrebi za pripadanjem – uvijek treba zahvalno oprostiti dugove prošlosti, ako ni zbog čega drugoga, iz ljubavi. Jer, kako i Matija kaže:

"Ovo je priča, ako o ičemu, o vremenu kada sam znao što je hrabrost, traganje, strah i naposljetku – uvijek – ljubav. Sada mi se čini da nikada od tada nisam volio, da sam volio samo nekom izmišljenom stranom sebe, želeći sakriti onu tamnu, prokletu stranu koju nitko (osim tebe, na pokoji tren) nikada nije vidio. A jedino ona može voljeti kako treba. Jedino ona to može." (Novak 2014: 98)