Diplomski radovi

1. Uvod

Omnia mutantur, nihil interit.

(Sve se mijenja, ništa ne nestaje).

U ovome radu proučavat će se intermedijalne veze između pripovjednog žanra (konkretno, romana) i umjetničke i izvedbene discipline (kazališta – kazališne predstave). Bavit ćemo se temeljima adaptacije proznog teksta i propitivati razlike između adaptacije i dramatizacije, nastojeći utvrditi kako se adaptacija teksta za izvođenje na sceni događa upravo kroz proces dramatizacije. Takva "transformacija" književnog materijala u novi medij ne znači doslovan prijenos, nego uspostavljanje novog stilskog i poetičkog integriteta.

Uvodna teorijska razmatranja i zaključci bit će potkrijepljeni radom na suvremenom romanu Črna mati zemla autora Kristiana Novaka i njegovoj adaptaciji u predstavu. Na konkretnom će se primjeru dakle dobiti uvid u strukturu proznog teksta i zatim komparativnim postupcima razmatrati strukturne, tematske, fabulativne, stilske i aktantske razine romana i predstave, nastojeći utvrditi kriterije prema kojima adaptacija, odnosno prilagodba tkiva književnoga teksta mediju kazališta mijenja literarni predložak. Prijelaz iz jednog žanra u drugi, odnosno iz proznog diskurza u dramski diskurz, otvorit će neka pitanja o žanrovskoj klasifikaciji i njihovoj usidrenosti u mimezi i dijegezi.

Jasno je da između različitih medija postoje brojne razlike s obzirom na mogućnosti izvedbe, a zatim i na dominantno svojstvo njihove realizacije. Kad kažemo dominantno, mislimo na stupanj njihove izražajnosti u pojedinom mediju, ne na vrijednosnu kvalifikaciju. Svaki medij ima svoje specifičnosti, što znači da su neka svojstva zastupljenija od drugih (v. Hutcheon – O'Flynn 2013: 24). Tako su kazalište, fotografija i film izrazito vizualni, mimetički mediji, dok je roman uglavnom primjer dijegetičke umjetnosti. To međutim ne isključuje činjenicu da tekstovi mogu biti vizualni (ekfrastični) a da ne upotrijebe niti jednu sliku (v. Purgar 2013: 81) ili da vizualni mediji ne mogu pokazujući "pričati" priče. Ali s obzirom na to da forma proizlazi upravo iz zadanosti medija, dominantna obilježja utječu u najvećoj mjeri i na formu djela.

Pozabavit ćemo se odnosom mimeze i dijegeze u književnosti i kazalištu, izraza i sadržaja dvaju medija, kao i njihovim odnosom prema stvarnosti. Polazimo od tvrdnje da i roman i kazališna predstava imaju sposobnost pričanja priča, a komparativna analiza pripovjednih mogućnosti dvaju medija dat će nam osnovne pretpostavke za takav zaključak, što će biti važno za analizu adaptacije i kao procesa, i kao konačnog produkta. Da je tomu tako potvrđuje i Barthes: "Pripovjedni tekst može se oslanjati na artikuliranu jezičnu djelatnost, usmenu ili pisanu, na čvrstu ili pokretnu sliku, na pokret, ili određenu mješavinu svih tih sastojaka" (1992: 47). Tezu kako su književna, likovna, filmska djela, dramski tekst, ali i glazbena kompozicija, priopćenja koja se temelje na zapisu nalazimo u Turkoviću (v. 2008: 175).1

Većina teorija adaptacije pretpostavlja da je priča zajednički nazivnik, jezgra onoga što se prenosi kroz različite medije i žanrove, a svaki od njih obrađuje tu priču na drugačiji način (Hutcheon – O'Flynn 2013: 10). Adaptacija dakle s jedne strane intervenira u konstitutivne elemente književnoga žanra (prije svega u pripovjedni diskurz i njegov stil), a s druge strane zadržava interes za priču (fabulu) koja predstavlja trajnu vezu između književnosti i izvedbenih umjetnosti. Mnogi se teoretičari slažu oko toga da je upravo priča konstitutivni entitet postojan u svim medijima. Prije nego što utvrdimo elemente iste priče u različitim medijima (tema, događaji, likovi, gledišta i sl.), bit će neophodno najprije definirati pojmove priče, fabule i sižea, a zatim razlučiti pojmove adaptacije i dramatizacije.

Teorijska razmatranja započet ćemo komparacijom literarnog i kazališnog iskustva, koja će nam ukazati na činjenicu da se praksa čitanja književnosti u bitnome razlikuje od one gledanja predstave u kazalištu.

Bilješke

1 Pritom naglašavamo da ne preuzimamo u cijelosti Turkovićevo svođenje zapisa samo na ona djela koja nastaju u nekom trajnom tvarnom nositelju (pisana književnost, video, televizijski program, snimljena glazba, računalna multimedija itd.). Dakle ona zapisna priopćenja koja se nude kao svojevrsni tvarni predmeti (knjige, novine, film) (v. Turković 2008: 194–195). Naime kazališna predstava, osim što se realizira u vremenu, ostaje povezana sa svojim nositeljima te nema prenosivo i samostalno postojanje, iz čega proizlazi važno obilježje kazališta – njegova apsolutna sadašnjost, odnosno prolaznost (v. Fischer-Lichte 2015: 22). Zato je vrlo važno u kontekstu našeg rada da se i kazališnu predstavu odredi kao jedan takav zapis, odnosno kao posebnu vrstu predmeta. Na tom ćemo tragu pokušati graditi analizu romana i predstave kao narativnih oblika.