Studentski kutak

2. Razrada

2.1. Podnaslov romana i binarne opreke

Pavličić u svojoj tipologiji intermedijalnosti, koja je kratko najavljena u uvodu, razlikuje dva tipa preuzimanja materijala iz vremenskih medija. Manje očiti način jest onaj gdje se preuzimaju značenja i učinci karakteristični za odabrani vremenski medij. Pavličić navodi kako je u tom slučaju veza često suptilna i teško uhvatljiva. Na tu će se vezu upozoravati najčešće naslovom te će takav „intermedijalni naslov onda imati pretenziju da definira čitavo djelo“.31 Desnica je u podnaslovu romana, Igre proljeća i smrti, najavio i sugerirao dinamičnost koju je upisao u djelo dok je tip intermedijalnog odnosa ostao tek naznačen. Pavličićeva je podjela ovdje nužna za početno određenje odnosa između teksta i drugog medija. Također, Meić ističe postojanje stalnih dvojčanih opreka kao jednu od ključnih karakteristika Proljeća.32

2.2. Ritmičnost kao glazbena odrednica

„Ono što se u intermedijalnome odnosu evocira nisu toliko pojedinačne fizikalne karakteristike jednog medija u drugom, koliko načini organizacije materijala svojstveni drugome mediju.“33 Tako dakle rezultati proučavanja fonološke i morfonološke razine romana sami po sebi ne bi bili dovoljni da bismo mogli govoriti o intermedijalnosti. Budući da zvučni efekti postoje i izvan glazbenog medija u neorganiziranom stanju, nužno je uključiti neka pravila i konvencije karakteristične za taj medij, osim karakterističnih materijala.34 Upravo pojam ritmičnosti smatram dovoljno širokim da obuhvati pojmove pravila i konvencije, ali i karakteristične materijale. O potentnosti samog pojma više će dokaza biti u analizi koja slijedi, počevši od razine organizacije poglavlja.

2.3. Analiza

2.3.1. Kompozicija i struktura

Rapo u Novelama i romanima Vladana Desnice prije analize upozorava na razliku između pojmova kompozicija i struktura. Dok pojam kompozicija upotrebljava kao „raspored građe u književnom djelu“, pojam struktura u njegovoj analizi ima šire značenje: ona obuhvaća kompoziciju, „stilistička sredstva, način izgradnje likova i situacija, odnos autora prema književnoj građi, ideju i poruku djela, jezični izraz i drugo.“35 Također, Rapo navodi kako „Desnica nije imao izravnih prethodnika ili uzora u strukturiranju svog romana, nego je tražio i našao neka vlastita do tada nepoznata rješenja.“36 Nadalje, pita se u čemu je Desničina originalnost i neponovljivost romana Proljeća Ivana Galeba. Kao jednu od osnovnih strukturnih vrijednosti ističe „pažljivo određivanje dužine, intonacije, razmještaja i međusobnih odnosa pojedinih poglavlja“.37 Kako bi izbjegao strukturnu, kompozicijsku ili stilističku monotoniju, Rapo navodi kako Desnica pomno bira i raspoređuje poglavlja, jukstaponirajući poglavlja različitih duljina, ugođaja i sadržaja.38 Također, na drugom mjestu, Rapo ističe kako se u Proljećima vidi da moderni roman „zaista apsorbira sve druge književne vrste, i poeziju, i novele, i eseje, i putopise…“.39 Upravo će to u konačnici utjecati i na ritmičnost koja je predmet analize.

2.3.2. Tekstostilistika

Tekstostilistika proučava izražajna sredstva i stilističke postupke na razini teksta te se još naziva i makrostilistika.40 Kao što je navedeno u uvodu, ritmičnost se u Proljećima najlakše uočava na razini poglavlja što je uvjetovalo redoslijed same analize. Jedinica stilskog pojačanja na ovoj se razini zove tekstostilem (ili makrostilem), a prvenstveno će se odnositi na poglavlje kao jedinicu analize. Tekstualni je stilem jedinica misaone i emocionalne intenzifikacije koja se javlja na razini iznad rečenice.41 Tekstostilem je dakle nadrečenična jedinica koja kao kombinacija rečenica predstavlja strukturalno i semantičko jedinstvo, temeljeno na ritmičkom (melodijskom) jedinstvu.42

Desnica je, pišući roman, kako i sam navodi u više intervjua, bio svjestan stilističkog potencijala podjele teksta u poglavlja te njihovog rasporeda, odnosno sižejne izgradnje, pri čemu pojmove poput fabule i sižea treba shvatiti uvjetno s obzirom na to da se radi o romanu bez klasične fabule.43 Desnica fragmentira priču u poglavlja koja mogu stajati i kao relativno samostalne cjeline44 te ih oblikuje s obzirom na motive koji u njima prevladavaju. Činjenicu da mogu stajati kao samostalne cjeline dokazuje i to da je prije objavljivanja Desničinog romana djelo bilo objavljivano u fragmentima po listovima i časopisima.45

Dvama nadpojmovima koja su navedena u podnaslovu romana, proljeće i smrt, u značenju oprečnih pojmova, tj. simbola, koji supostoje u životu svakog pojedinca, Desnica unosi dinamiku u roman, svjestan nužde za održanjem čitateljeve pažnje, iako je provodio svoj „radikalni zahtjev za odustajanjem od tradicionalne fabulacije i intelektualiziranjem priče“.46

Roman je podijeljen u sedamdeset i tri poglavlja koja se mogu razvrstati ovisno o tome je li riječ o događaju ili filozofskom promišljanju, pripadaju li sferi realnog ili fantastičnog, o kojoj je fazi života Ivana Galeba riječ, o kojoj se središnjoj temi govori itd. Početak i kraj romana Desnica uokviruje istim raspoloženjem, što se najlakše može potvrditi na leksičkoj razini, odabirom atributa u opisima te izborom motiva. S obzirom na potentnost tih mjesta i autorovu svijest o istoj, odabir proljeća kao godišnjeg doba početka i kraja romana ne može ostati nezamijećen. Poput smirenja u glazbi, koje je zakonitost tonalitetne glazbe (17. st. – poč. 20. st.),47 Desnica za kraj ponovno bira motive proljetnog jutra, sunca, mira i radosti. Završno emocionalno i afektivno smirenje Rapo uočava kao strukturno-kompozicijsku konstantu vidljivu u svim Desničinim radovima te tu Desničinu filozofiju pomirenja vidi kao odgovor na filozofiju patnje koja je prethodila.48 Karakterističan motiv za filozofiju patnje je smrt oko koje je Desnica oblikovao mnoga poglavlja i teze u filozofskim razmatranjima.

No, iako se u podnaslovu naznačuje smrt kao jedno od glavnih tematskih središta, Desnica je uvodi suptilno, pripremajući čitatelja poput skladatelja koji disonantne dijelove nastoji dobro uklopiti u skladbu kako oni ne bi prevladali i narušili cjelokupnu harmoniju. Desnica roman uokviruje događajima u bolnici koje proživljava Ivan Galeb, a vremenski se sva promišljanja i fabula samog romana događaju u jednoj godini, od proljeća do proljeća. Tako u prvom poglavlju, osim što saznajemo da se Galeb upravo probudio nakon operacije, Desnica određuje ton romana. Odabravši upravo proljeće kao vrijeme radnje, Desnica stvara početnu atmosferu, tj. rječnikom glazbe, odabire tonalitet koji, po već navedenim zakonitostima tonalitetne glazbe, uvjetuje i sam kraj. Nakon buđenja i prvih misli o mjestu i vremenu radnje, Galeb primjećuje da je dan sunčan. Preko motiva sunca i sjene koje ono stvara, Galeb se prisjeća igre iz djetinjstva kojom se zabavljao u ljetna poslijepodneva.

U prvom se poglavlju nalaze motivi proljeća, sunca i djetinjstva koji čine svojevrsnu podlogu za sve druge motive. Tako Desnica na početku romana ističe jaku asocijativnu i emocionalnu vezu između proljeća i djetinjstva, a upravo djetinjstvo ističe u jednom od autobiografskih iskaza: „Mislim da je djetinjstvo od neocjenjive važnosti za svakog pisca, pa i za svakog čovjeka. Neiscrpna riznica impresija, intimnih doživljaja, prvih i upečatljivih susreta, emocionalnih iskustava.“49 Već drugo poglavlje predstavlja analeptički skok u djetinjstvo koje će biti tema do sedamnaestog poglavlja. Taj najveći tematski blok, Desnica presijeca poglavljima-jastučićima (capitolo-cuscinetto) kako bi prekinuo poglavlja jednake intonacije i tonaliteta, odnosno raspoloženja.50 Kratko četvrto poglavlje tako ima ulogu međupoglavlja, tj. emocionalnog i psihološkog predaha; Desnica prekida Galebovo sjećanje na djetinjstvo te ga vraća u bolničku sobu, ali samo nakratko, kako bi iskoristio asocijativni poticaj za drugo sjećanje.51 Sljedeće poglavlje-jastučić pravilno je smješteno u tom bloku na otprilike drugoj trećini; deveto, također kratko poglavlje, govori o Galebovom odnosu s prirodom. Nakon toga, Desnica se u sljedećem poglavlju vraća onoj fabularnoj niti, tematizirajući odnošenje kreveta iz Galebove sobe na čemu je zahvalan. Desnica je svjestan nužnosti neke osnovne fabule, što potvrđuje i autoreferencijalni komentar u poglavlju gdje Galeb iznosi mišljenje o hipotetskom pisanju, odnosno o vlastitom ukusu i stilu: „Da ja pišem knjige, u tim se knjigama ne bi događalo ama baš ništa. Pričao bih i pričao što mi god na milu pamet padne, povjeravao čitaocu, iz retka u redak, sve što mi prođe mišlju i dušom. […] Tek tu i tamo, u svakom petom ili desetom poglavlju, malo bih zašarao kao da će se tobože nešto dogoditi, toliko da bih ga obmanuo pa da me ne napusti, kao što obmanjujemo dijete koje smo protiv njegove volje izveli u šetnju.“52

Nakon relativno koherentnog niza poglavlja o djetinjstvu, slijede poglavlja s raznim temama. Filozofska promišljanja Desnica ukorjenjuje u događajima iz Galebova života (od djetinjstva do zrele dobi) ili u situacijama u bolnici. Prva univerzalna tema o kojoj Galeb promišlja je ljepota, a Desnica to poglavlje smješta prije dvaju poglavlja u kojima se nalazi preko stotinu sumornih slika (zajedno).53 Osim što takvim promišljenim redoslijedom dodatno naglašava svaku od tema te time unosi dinamiku, Desnica, postavljajući filozofska poglavlja pored onih o djetinjstvu, „formira kontinuiran esejističko-diskurzivni niz kao racionalnu antitezu ‘slikama’ iz djetinjstva“ što svjedoči težnji za održanjem igrā proljeća i smrti, tj. nekog tipa binarnosti na različitim razinama.54 Primjer koji je Desnica isticao u razgovoru o kompoziciji Proljeća jest odnos poglavlja o slijepom dječaku u odnosu na poglavlje koje prethodi te ono koje slijedi.55 Prije poglavlja o malome slijepcu nalazi se umetnuta novela o izgubljenom čovjeku („Delta“). Riječ je o tekstu s elementima fantastike koji govori o izgubljenom čovjeku, a čiji kraj sugerira mogućnost da je samoubojstvo jedan od uzroka nestanka. Nakon takvog kraja, Desnica smješta poglavlje o malome slijepcu. Već se u prvome odlomku nalaze motivi sunce i radost te atributi svijetla, slamasta, šuštava [kosa] u opisu dječaka,56 dok je cijelo poglavlje obilježeno deminutivima (koračići, glavica, prstići)57 te motivima sunca i svjetla.58 Nakon takvog scherza u odnosu na prethodno grave, kako sam Desnica uspoređuje,59 dolazi poglavlje koje tematizira ljudske osjećaje, odnosno problem ljudske nesposobnosti za osjećanje. Upravo je otvorenost srca maloga slijepca te njegova dječja čistoća bila uvod u sljedeće poglavlje u kojem će Galeb promišljati o toj jednostavnosti koja je najviše prisutna u djetinjstvu.

Tehnika poglavlja-jastučića, odnosno prekidanja tematskog slijeda radi postizanja kontrasta među poglavljima, istaknuta je i u dijelu o generalu u bolnici te o studentu Radivoju s kojim Galeb dijeli sobu. Nakon što je uveo lik generala te time nastojao održati neku fabularnu liniju, Desnica prekida slijed (od tri poglavlja) najdužim poglavljem u romanu u kojem govori o teatru, glumcu, umjetničkoj i fizičkoj smrti. Drugi je primjer takvog kompozicijskog razlamanja umetanje poglavlja o svijetu živih i umirućih u niz od pet poglavlja o Radivoju. Budući da je predvidio Radivojevu smrt za posljednje poglavlje u tom nizu, umetanjem međupoglavlja, osim što nastoji prekinuti potencijalnu monotoniju, Desnica anticipira smrt koja će uslijediti.60

Navedeni postupci pripadaju osnovnim strukturnim vrijednostima ovog romana.61 Desničina originalnost u oblikovanju vidljiva je i u neuobičajenom strukturno-kompozicijskom postupku ugrađivanja već objavljenih novela „u doslovnom, neizmijenjenom obliku u tkivo romana kao posebna poglavlja“.62 Služeći se postojećim materijalom, Desnica i tim postupkom unosi kompozicijsku raznolikost. No, ipak postoji zajednički nazivnik u tih sedam umetnutih novela i tematska kompatibilnost s ostatkom romana: „U četiri od njih osnovna je tema smrt („Balkon“, „Mali iz planine“, „Tu odmah pored nas“ i „Pronalazak Athanatika“), a u tri ostala [teksta] smrt stoji iza zavjese ljudske patnje („Zašto je plakao Slinko?“, „Posjeta u bolnici“ i „Delta“)“.63

Desnica oblikuje poglavlja po načelu zaokruženih cjelina, pomno ih raspoređuje, a na razini sintakse naglašava ono što sadržajno iznosi. Naracija je tako različita: „od suzdržano-objektivne do strasno-polemičke i od zanosno-poetske ili kontemplativno-esejističke do refleksivno-analitičke.“64 Takvim različitim strukturiranjem onda se povratno potvrđuje i naglašava „polifonijsko slaganje i nizanje tijekova svijesti“.65 Rapo zaključuje kako je „ovo djelo sastavljeno od veoma raznorodnih elemenata što ipak čine izuzetno skladnu cjelinu“ te je „Desnica u tom pogledu zaista pokazao da je roman traženje harmonije“.66

Od novina na makrostilističnom planu ističu se i umetnute pjesme u pretposljednjem poglavlju. „Važno je istaći da fragmenti sačinjeni od pjesama ne odudaraju od ostatka proznog tkiva…“.67 Tomu je tako zbog mjesta u romanu koje je Desnica oblikovao tako da bude prijemljivo za toliko pjesama. No, nešto više o tome će biti riječi u dijelu o grafostilističkim postupcima. Što se samog uklopljenog materijala tiče, Rapo primjećuje kako se u redoslijedu, sada prozno (pre)oblikovanih pjesama mogu na mikroplanu razlikovati tri emocionalno-intonacijska pristupa (koja je uočio na razini romana): smireno razmišljanje o proteklom životu („Popodnevni ispit“ i „Umuje mudrac na žalu“), zatim emocionalne i dramske vertikale koje se mogu povezati s filozofijom patnje („Dobrostiva smrt“ i „Mehanika bola“) te na kraju emocionalno-intonacijsko smirivanje, odnosno filozofija pomirenja („Proljeća“ i „Jednostavnost“ – u posljednjem poglavlju).68 O uspješnosti uklapanja pjesama u roman govorio je i sâm Desnica, komentirajući kritiku koja je hvalila upravo posljednje stranice romana, i to upravo one pjesme koje nitko nije primijetio kad su prvi put bile objavljene.69

Kao dodatak analizi Desničine organizacije poglavlja, možda vrijedi spomenuti i zanimljivu poziciju najdužeg i najkraćeg poglavlja: najduže je smješteno na četrdeset i šesto, a najkraće na šezdeset i četvrto mjesto. Desnica tako potvrđuje da je mario o svemu te još jednom upućuje na kompozicijsku pravilnost i simetričnost.

2.3.3. Grafostilistika

Stilistička disciplina koja (p)opisuje i vrednuje ekstralingvističke stilističke intenzifikatore ostvarene na planu (orto)grafije teksta jest grafostilistika.70 Jedinica stilskog pojačanja na ovom planu naziva se grafostilem pri čemu se najčešće proučava interpunkcija.71 Ovdje će više biti riječ o oblikovanju teksta predzadnjeg poglavlja u kojem je istaknuta fragmentiranost. Prije samog proučavanja grafičkog oblikovanja sedamdeset i drugog poglavlja, nužno je uspostaviti vezu sa sadržajem. Riječ je o povratku Ivana Galeba s operacije te njegovim buđenjima, istrzanoj svijesti i mislima koje se prekidaju pod utjecajem Galebova fizičkog stanja. Ovo se poglavlje „sastoji od dvadeset i tri manje cjeline, odijeljene zvjezdicama ili crticama, što je jedini takav slučaj u cijelom romanu.“72 Desnica se poslužio grafičkim oblikovanjem kako bi do kraja proveo „tehniku mozaičkog slaganja prividno samostalnih slika“ koje „sugeriraju djeliće istrgane Galebove svijesti i podsvijesti na krhkoj, agoničnoj granici između života i smrti“.73 Svaki rez, tj. grafičko odvajanje cjelina, znači i izmjenu ritma teksta; budući da je ovo jedino takvo poglavlje, taj je postupak dodatno naglašen. Ovakvo oblikovanje poslužilo je Desnici i za uspješno uklapanje već navedenih pjesama (uz minimalne izmjene i preoblikovanje pjesama u prozni oblik).

Još jedan značajniji primjer odjeljivanja teksta zvjezdicama nalazi se u najdužemu, četrdeset i šestome poglavlju. Desnica poglavlje razlama na dva dijela. Služeći se sredstvima koje pripadaju grafostilističkoj razini, tekst dijeli na dio o astralnim visinama, uspjesima i promišljanju o teatru te na onaj o silaznoj putanji, neuspjehu i smrti. Osim što je tematski odijelio poglavlje i tako opet nastojao unijeti dinamičnost, Desnica čini više od toga – kao da ne želi riskirati s najdužim poglavljem i mogućnošću da zapadne u monotono iznošenje razmišljanja. Uz to, ovakvo suprotstavljanje faza u životu jednog umjetnika, „kao i mnoge, često suprotne teze o umjetnosti, poslužile su Desnici za razvijanje njegove teze o relativnosti i prolaznosti svega u životu.“74

Takav tip oblikovanja teksta na grafostilistilističkoj razini moguće je pronaći u još sedam poglavlja. Uglavnom je riječ u nekom tipu smjene tona teksta: prijelaz iz dijaloga u solilokvij (XLVII), prijelaz s esejiziranog promišljanja na početnu asocijaciju (XVII i XXV) ili prijelaz s umetnute novele na dodatni komentar (XXXIX). Grafičko je odvajanje teksta također u funkciji sugestije protoka vremena (XXVI), isticanja smjene prizora (LI – što je u ovom poglavlju nalik montaži) te naglašavanja relativno homogenog teksta njegovim dijeljenjem (LXX).

2.3.4. Sintaktostilistika

Izražajna sredstva i stilističke postupke na planu sintakse proučava sintaktostilistika.75 Ona podrazumijeva proučavanje gramatičkih sredstava pomoću kojih se riječi spajaju u cjeline, a jedinica stilskog pojačanja na ovom planu zove se sintaktostilem.76 Ova je razina najplodnija za proučavanje ritmičnosti, što je sugerirano Desničinom akustičkom kontrolom koju je provodio nad svojim tekstovima.77 Kako sâm Desnica navodi, pišući roman, on se služio pravilima glazbenog oblikovanja: „Kad slušate muziku, ovih ovdje nota nema, osjećate samo muzičku frazu.“78 Desnica kaže kako je svaku rečenicu pročitao (ili su mu je čitali) i do trideset puta.79 Pitanje je dakle kako Desnica ostvaruje ritmičnost na razini sintakse, tj. koja su stilska sredstva poslužila da se na razini rečenice može razlikovati ritam, tempo ili tečnost poglavlja.

U prvom poglavlju već se može govoriti o promišljenom sintaktičnom ustrojstvu koje je zapravo formalni odraz sadržaja. „Prelazim dlanom po licu, i konstatiram: brada mi je prilično porasla. Računam: posljednji put bio je kod mene brijač u utorak.“80 U prve dvije rečenice Desnica je odredio atmosferu poglavlja; svodeći sadržaj na minimum te oblikujući rečenice u stilu oljuđenog robota, na sintaktičkoj se razini sugerira odsječenost i neprirodnost Galebovih psihičkih pokreta.81 Upravo su počeci (i završeci) poglavlja (i romana) značajna mjesta na koja je Desnica posebno strukturalno, psihološki i stilistički pazio.82 Jake pozicije u tekstu Desnica dodatno osnažuje dosljednošću u njihovom oblikovanju te je stoga moguće uočiti neke pravilnosti te pretpostaviti cilj tog postupka.

Prva je (ili rjeđe druga) rečenica poglavlja dosljedno oblikovana sa sviješću o nužnosti privlačenja pažnje čitatelja. Desnica je tako naglasio otvaralačku funkciju inkoativne rečenice83 – ili se jednostavno i izravno iznosi o kojoj će temi biti riječ ili se tema sugerira na malo suptilniji način kako bi se čitatelj usmjerio na daljnje čitanje. „U prizemlju se nalazila djedova pomorska agencija.“84, „Oca nisam upamtio.“85, „Majka mi je bila iz nešto boljih pučkih redova.“86, „Danas je nedjelja.“87, „Pssst! U bolnici je jedan general!88“; to su samo neke od početnih rečenica u poglavljima u kojima se uočava jednostavnost. Svjesno čisteći rečenice od viška leksičkog materijala, oblikujući tečnu i nedvosmislenu rečenicu, poštujući gramatička pravila, Desnica po uzoru na skladatelja, koji glazbenu temu (motiv) prije samog razvijanja mora uvesti u najjednostavnijem obliku, početke dosljedno oblikuje, mareći samo o informativnosti, odnosno o čitatelju, kojemu na kraju i jest upućen cijeli tekst. Spomenuti suptilniji način određivanja atmosfere poglavlja jest upućivanje na trenutno meteorološko ili emocionalno stanje, također u prvoj rečenici: „Slutnja me nije prevarila: osvanuo je vedar dan.“89 – (Ponovno je sam u sobi te je na tome Galeb zahvalan.), „Kad je ovako lijep i vedar dan, on kao da me uzme za ruku i povede natrag na izvore djetinjstva.“90, „Opet jedan vedar dan.“91 – (Galebu se vraća volja te traži violinu od bolničarke.), „Loše sam proveo noć.“92 – (Galeb govori o smrti svoje kćeri Maje.). U navedenim rečenicama također je vidljiva jednostavnost i kratkoća te sugestivnost svjetla i tame, a time i značenja koja imaju u Desničinu oblikovanju.

Posebna je struktura završetaka poglavlja utjecala na dojam relativne samostalnosti dijelova unutar cjeline.93 Desnica završetke poglavlja oblikuje na tri načina: nekakvom završnom rečenicom kojom zatvara poglavlje (otprilike dvije trećine poglavlja ima takav završetak), retoričkim pitanjem (devet poglavlja) te nekim tipom (polu)otvorenog kraja (otprilike jedna trećina poglavlja). Zatvoreni kraj tako ispunjava anaforičku, tj. zatvaralačku funkciju finitivne rečenice.94 Otvoreni je kraj često rezultat proširenja jedne tematske cjeline na više poglavlja pa tako poglavlje može završiti uslijed izmjene turnusa ili nekim drugim leksičkim upućivanjem na nastavak teme u sljedećem poglavlju. Primjeri za takve krajeve su: dio o susretu s prijateljima iz djetinjstva, tematski blok o ženi Dolores te dio o studentu Radivoju. Ostali nezaokruženi krajevi mogu (u nekim slučajevima) ići i u kategoriju zatvorenih, s obzirom na njihovu suptilniju izvedbu. Najčešće je riječ ili o upotrebi priložnih oznaka vremena kojima se sugerira protjecanje vremena te se tako i čitatelj upućuje na sljedeće poglavlje: „Osjećam pouzdano da će sutra opet biti sunčan i vedar dan. I radujem mu se, kao seosko dijete nedjelji sa čistom bijelom košuljom.“95, „Uprav lektira za ove prestupne dane!“.96 Isti se učinak postiže i upotrebom futura prvog upravo na kraju poglavlja čime se ostavlja dojam da nema točke te da se tek u sljedećem poglavlju zaokružuje cjelina: „Sjest ću za pisaći sto pod prozorom, okrenut ću mu leđa, i pisat ću kao da ga uopće i nema!“.97 Takvi završeci imaju učinka upravo zato što je Desnica oblikujući cijeli roman po načelu asocijacija već navikao čitatelja na zaokružene tematske cjeline te stoga ovakvo odgađanje ima veću moć od klasičnog kraja poglavlja u drugim djelima koja imaju u zadatku zadržati pažnju čitatelja onoliko koliko je potrebno da okrene list.

Drugi tip završetka poglavlja jest zatvoreni, tj. zaokruženi kraj. Na sintaktičkoj se razini jednog dijela poglavlja s takvim završecima uočava sličnost upravo po relativnoj kratkoći, poslovičnoj sažetosti iskaza, uskličnom karakteru ili bespredikatnosti: „I tu su dokončale svoj vijek.“98, „I njegove šutnje su možda bile značajnije od njegovih riječi.“99, „Mrtvo, bezmjerno vrijeme.“100, „A historija slabih – to je povjesnica čovječanstva.“101, „Za čovječanstvo nikakva nam žrtva ne smije biti teška. Čak ni žrtva bemrtnosti.“102 itd. Desnica odabirom kratkih rečenica, često besadržajnih, tj. više ekspresivnih nego informativnih („Eto, takvi smo.“103, „Pa što bude!“104, „I to je sve.“),105, zaokružuje poglavlje te tako na neki način smiruje ritam teksta; uzima se svojevrsni predah, poput onoga između stavaka u glazbi.

Treći je tip završetka stilski oblikovan kao retoričko pitanje. Takav se kraj nalazi negdje između otvorena i zatvorena tipa poglavlja; iako je riječ o nekom tipu naglašavanja do tad rečenoga, Desnica neka retorička pitanja oblikuje više nalik uskliku („Je li da mi nisi vidio lica?“, „Pa što onda ako Mama-Yumba ‘objektivno ne postoji’?“)106 te su ona tako više u funkciji zatvaranja poglavlja, dok neka poglavlja zaista imaju funkciju retoričkog pitanja koje ipak u sebi ima neku prešutnu otvorenost, tj. žudnju za odgovorom („Osim ako i izraz ‘larpurlatista morala’ ne nalazi neki svoj razuman smisao i primjenu?“107, „I sada, poslije toliko godina (gotovo da se čovjek stidi priznati!), ponekad mi, sasvim iznenada i bez ikakve veze, odjednom padne na um pitanje: zašto je plakao Slinko?“).108

Osim pravilnosti u oblikovanju početaka i završetaka poglavlja, Desnica je sintaktičkom ustrojstvu čitavog romana posvetio mnogo vremena i pozornosti.109 Kritika je prepoznala Desničino polifonijsko slaganje i nizanje tijekova svijesti te izmjene lirsko-osjetilnih dojmova i hladnih refleksija.110 Osim što je izborom leksičkog materijala Desnica mogao utjecati na atmosferu svakog poglavlja, na razini sintakse uspio je to ostvariti na suptilniji način. Lešić govori o tome kada za suvremenu lingvistiku kaže kako je „pokazala da umjetnička proza zaista svoj ritam postiže stvaralačkim rasporedom vrednota govornog jezika: intonacije, intenziteta, tempa i pauza. A raspored tih vrednota, njihova ritmička organizacija u cjelini jezičkog izraza, zavisi od vrste i rasporeda uvedenog sintaktičkog materijala, koji sa svoje strane, zavisi od unutarnjeg smisla i umjetničke zamisli pisca.“111 Imajući u vidu prožetost svih razina teksta, moguće je usmjeriti se na pojedine aspekte teksta te potom uočavati i određene (ne)pravilnosti u odnosu na normu ili na sam tekst.

Nekoliko je sintaktičkih dosljednosti kojima se Desnica služi kako bi naglasio ritam, tj. tečnost poglavlja. Desnica tako oblikuje svoju normu, upoznaje čitatelja sa svojim pravilima odmah u prvom poglavlju te onda posljedično, kada se otkloni od takvog načina oblikovanja teksta, čitatelj primjećuje izmjenu atmosfere, ritma, odnosno ugođaja.

Najočitiji otklon od norme kojim se Desnica služi jest slobodna upotreba veznika. Budući da veznike pretežito čine vokali, čije je melodičnosti Desnica svjestan, njima se tako služi kako bi postigao onu tečnost poglavlja kojoj je težio. Ono što su u tekstu samoglasnici „to su u načelu, elementi skladbe u kojoj prevladava čista zvukovnost. Subjektivnost doživljaja u tom slučaju ne podliježe bilo kakvim objektivnim mjerilima.“112 Tako se sastavni veznik i i suprotni veznik a mogu kroz cijeli roman naći na počecima rečenica. Kako samo vokali imaju svojstvo vokalnosti, tj. zvučnosti, Desnica njima nastoji popuniti tekst što je više moguće te tako povezati tekstni materijal. Služeći se veznicima Desnica se nastoji približiti glazbi koliko mu to ovaj medij dopušta. Budući da se takvom upotrebom veznika otklonio od norme, događa se otklon i u ritmu, tj. intonaciji rečenica. Koristeći sastavne i suprotne veznike na počecima rečenica, kraj prethodne rečenice više nema apsolutnu silaznu melodijsku liniju te se više ne događa onaj kratki mentalni rez među rečenicama. No, Desnica u nekim poglavljima smanjuje takvu upotrebu veznika čime se gubi na melodioznosti teksta, a time i na lirskom ugođaju. Upotreba veznika u vezi je sa sadržajem poglavlja pa je tako i njihova pojavnost (koja se otklanja od norme) manja u poglavljima s većom događajnošću (XX – novela „Balkon“, XXI – novela „Mali iz planine“, XXVI – dolazak glumačke družine u selo, XXIX – posjet prijateljima iz djetinjstva, XXXVI – povratak u selo u kasnijoj dobi) ili kada želi promijeniti ton poglavlja (XXVIII – poglavlje o nostalgiji, LXII – putovanje Italijom nakon smrti kćeri). Desnica je svjestan potencijala koji jezik ima te se služi njime kako bi postigao bogatstvo izraza i izrazio čovjekov unutrašnji svijet, satkan od „mnogostrukih, složenih tananih treperanja, ljeskanja, zračenja, migoljenja i svjetlomrcanja naše misli i naših osjećaja.“113 Desnica vidi iznad prostorno-političko-jezičnih granica, mareći najviše za ono poetsko u djelu.114 Tako i veznike vidi kao jedan od jezičnih alata koji mogu pridonijeti određenom učinku.

Posebnom rečeničnom ritmu Proljeća pridonose i veoma zastupljene neoglagoljene rečenice. Takvim se oblikovanjem teksta Desnica opet približava glazbi; oblikovanjem proznog teksta po uzoru na poeziju (koja je ipak bliža glazbi nego proza), Desnica naglašava svoje nastojanje da tekstu upiše neku od karakteristika glazbenih oblika. „Muzika ima tu veliku vrhunsku prednost: što se u njoj čovjek može da izrazi potpuno i bez ostatka, a da pritom ne mora kazati ništa što ima i jedan racionalan smisao.“115 Neoglagoljene rečenice karakteristične su za ona ista poglavlja u kojima Desnica slobodno koristi veznike. Takvim se iskazima unosi izmjena ritma, po uzoru na ritamske figure u glazbi. Kratke, neoglagoljene rečenice, zajedno s upotrebom veznika koji se odmiču od norme, javljaju se kao rezultat razlamanja većih logičkih cjelina, odnosno realiziranja jedne rečenice u više tekstovnih jedinica116 („A u ubrusu će, nagađam, biti nekakva pita. I, po svoj prilici, pohana piletina. Da, svakako pohana piletina.“117). Jedan od mogućih uzroka odabira upravo parcelacije kao tako čestog sintaktostilema moglo bi biti traženje alternativne dinamike teksta, s obzirom na to da je ona klasična fabula izostala a s njom i događajnost koju čitatelj očekuje od klasičnog romana. Osim kao sredstvo unošenja dinamičnosti, takve se neoglagoljene rečenice nalaze u tekstu kako bi se naglasilo ono što je prethodilo ili ono što slijedi („I je li taj ispitivački nagon (ta osjećamo ga gotovo kao moralni imperativ!) znak nedostatka osjećaja, ili je on najdublji i najtananiji vid osjećajnosti, njena sublimacija? Cinizam, kažu. Možda.“,118 „Smrt. Vječita misao. Drug iz djetinjstva. Nasušna hrana mojih dana i mojih noći. Pritajena klica svijesti u našim zaboravima. Jedino stalno i vječito prisustvo u nama. A previše se umire, previše se umire, u tom životu!“119). Smanjena pojavnost ovakvih rečenica uočljiva je u poglavljima u kojima se razvija fabularna linija (kao što je slučaj i s upotrebom veznika). Tako se opet na razini teksta, tj. poglavlja, uspostavlja ritmično izmjenjivanje različitog materijala (sadržajno, intonacijski te strukturno različitog). „Svaki je detalj, dio, partija u recipročnoj funkciji s drugim, međusobno se podržavaju i pojačavaju, zajedno se kreću dalje stupajući u recipročnu funkciju s ostalim detaljima i dijelovima, skupna udarna snaga raste i kulminira prema koncu.“120 Drugim riječima, promatranje ritma jednog djela kao okosnice jezičnog izraza znači „promotriti svaki put oblik umjetničke misli oblikovane na liniji rječničko-muzikalno-vizuelnoj.“121

Rečenični ritam Desnica inovira i upotrebom retoričkih pitanja. Budući da je riječ o samotničkom solilokviju, kako ga Galeb naziva, retoričkim pitanjima kao da se želi upisati dinamika (svojstvena dijalogu) koja nedostaje u takvom tipu oblikovanja teksta. Često i nižući pitanja jedno za drugim, dodatno unosi živost u tekst.

Ritmičke odnose među rečenicama Desnica uspostavlja i (anaforičnim) ponavljanjem određenih dijelova („…to je recept uspjeha, to je tajna jakih.“122, „Ono što vremenu daje tok, to su kucaji našeg srca u njemu; ono što prostoru daje prostornost, to je kretanje naše misli kroza nj.“123). Ponavljanjem rečeničnih dijelova ili konstrukcija iskaz se ritmizira te se tako „izdvajaju i naglašavaju ključne riječi.“124 Ono što čini svojevrstan otklon od nekog drugog tipa oblikovanja romanesknog teksta, tj. razlog zbog kojeg je Desničino oblikovanje bitno za Proljeća, jest kontinuirano korištenje takvih ponavljajućih konstrukcija, odnosno figura diskurza, što nije tipično za prozni tekst. Guberina u opisu govornih vrednota govori kako one nedostaju tekstu te se zato pisci moraju pomagati „obilnim rječnikom, opisivanjem situacije, ponavljanjem, zapletenim konstrukcijama kako bi ih tako oponašali.“125

2.3.5. Semantostilistika (na dodiru sa sintaktostilistikom)

Stilistička disciplina koja proučava izražajna sredstva i stilističke postupke na razini semantike, zapravo popisuje, opisuje i vrednuje postupke na planu značenja riječi te značenja veza među riječima.126 Kada govorimo o semantostilemu, jedinici stilskog pojačanja na ovoj razini, treba spomenuti i termin stilističke varijante.127 Desnica je imao „veoma razvijen osjećaj za nijanse u značenju riječi.“128 Da je tomu tako, vidi se u Desničinoj potrebi oblikovanja sinonimskih nizova (najčešće glagolskih), što rezultira ritmizacijom na sintaktičkom planu. Na razini sintakse takvo se nizanje prepoznaje kao asindeton, tj. figura konstrukcije koja ritam teksta „čini življim“:129 „Čovjek se naprosto demontirao, dekomponirao.“ 130, „Zar i fakat što ja u datom času doživljavam, mislim, čuvstvujem, strepim, trpim…“131, „Svi su se bili sredili, smirili, organizirali...“.132 Sinonimskim se nizanjem na ritmičkom planu iskaz ubrzava, što je za asindeton kao figuru i karakteristično.133

2.4. Još neki postupci ritmizacije

Meić ističe kako je tijek pripovijedanja u Proljećima u specifičnom odnosu prema vremenskim i prostornim aspektima u strukturi romana te ističe izmjenu vremenskih planova kao sredstvo koje znatno pridonosi ritmizaciji Desničine proze.134 Biti također primjećuje Desničin kronotop te navodi kako „jedan časak mjerljivog kaptira čitave oceane nemjerljivog vremena“, odnosno kako se „u jedan hip zbijaju pustoline beskonačnog…“.135 Meić razlikuje dva vremenska aspekta: pripovjedno, kao vrijeme objektivnog tijeka događanja, i pripovijedano vrijeme, vrijeme ispripovijedanih zbivanja, tj. vrijeme sjećanja136. Pripovjedno je vrijeme razmjerno kratko te omeđeno je dvama događajima – dvjema operacijama.137 Pripovjedno vrijeme Nemec naziva vrijeme pripovijedanja te navodi kako „ono čini horizontalni kompozicijski tok i ta je fabularna linija temporalno određena.138 Pripovijedano pak vrijeme (kako ga Meić naziva) „obuhvaća luk zbivanja od djetinjstva do trenutka kada se Ivan Galeb nađe u bolnici.“139 Pripovijedano vrijeme, „Galebova retrospektivna vraćanja u svijet djetinjstva i mladosti, njegove uspomene i sjećanja“, Nemec vidi kao drugi vremenski aspekt, tj. drugu fabularnu liniju.140 Ta se dva aspekta vremena „izmjenjuju različitim ritmom ne samo na razini cjelokupnog romana odnosno izmjene poglavlja, nego i unutar samih poglavlja.“141

Ono što Meić naziva pripovijedanim vremenom, Korać vidi kao narativni sloj pripovijedanja ili izraza, čija je karakteristika temporalnost, dok pripovjedno vrijeme naziva diskurzivnim slojem kazivanja ili govora koju karakterizira atemporalnost. 142 Za diskurzivni sloj Korać ističe kako temporalnost „nije moguća već se sve kazuje u istoj vremenskoj ravnini pa se za jedan podatak ne može reći da se dogodio prije ili poslije nekog drugog podatka.“143 U izmjenama tih dijelova, Korać vidi „dualizam njegovog načina pripovijedanja.“144

Ritmičnost se uspostavlja i suprotstavljanjem dviju sfera koje su dijametralno suprotne u odnosu na prostor u kojemu se odvijaju. Ivan Galeb provodi vrijeme u bolničkom krevetu i njegove su promjene lokacije ograničene na prostor bolnice te zapravo možemo reći da je riječ o stanju mirovanja. S druge strane, ono što saznajemo iz asocijativnih sjećanja obuhvaća širok prostor zemlje i svijeta. Upravo u dosegu sjećanja koji ne poznaje prostorne granice proizlazi dinamičnost: „…nije potrebno da se junak romana kreće u prostoru dok priča svoju priču, da ulazi u razne avanture slobodnog spoljnjeg svijeta, on može biti u jednoj sobi, na stolici ili u krevetu, pa da ispriča svoj život u vrlo širokom rasponu i sa jakom izražajnošću.“145 Ovdje jedna krajnost uvjetuje drugu; da bi Desnica mogao strukturalno oblikovati roman s takvim velikim prostornim skokovima, služi se metodom asocijacija, koja, da bi bila moguća, traži svoju suprotnost, „stavljanje glavnog junaka u bolesnički krevet“, iz koje bi se ona mogla uspješno provesti.146

2.5. Testiranje intermedijalnosti u Proljećima Ivana Galeba

Kao što je u uvodu navedeno, cilj je rada bio uočiti ritmičnost u romanu te utvrditi može li se govoriti o ritmičnosti kao specifično glazbenoj odrednici, odnosno možemo li onda govoriti i o intermedijalnom odnosu. Analizirajući tekst od viših prema nižim razinama te uočavajući koja su to sredstva kojim se Desnica služio u oblikovanju, stalno se potvrđivala Desničina minucioznost te umreženost svih razina teksta koja rezultira time da „djelo dobiva onu osnovnu harmoničnost i jedinstvenu boju, i stvara onaj utisak kao da je rođeno ujedanput.“147 Upravo je zaokruženost djela, samostalnost poglavlja, ritmizacija sadržaja na svim razinama, smjenjivanje ugođaja, melodizacija teksta i sve ostalo što je navedeno u analizi u konačnici potvrdilo da je Desnica vidio dalje od teksta.

U svojoj maloj tipologiji intermedijalnih odnosa, Pavličić je preuzimanja iz vremenskih medija podijelio na dvije mogućnosti: preuzimanje načina organizacije materijala ili preuzimanje značenja i učinaka. Roman Proljeća Ivana Galeba kao potencijalni predložak za proučavanje odnosa književnosti i glazbe, u odnosu na Pavličićevu podjelu, nalazio bi se negdje između te dvije mogućnosti.

Prva mogućnost jest preuzimanje načina organizacije materijala. Kao što je u analizi navedeno, neke od Desničinih novosti u strukturiranju romana proizlaze iz intermedijalnog načina organizacije materijala. Briga oko kontrasta među poglavljima poznati je zahtjev u glazbi u oblikovanju nekih glazbenih vrsta; primjerice suitu čine četiri plesa koja se razlikuju u tempu te je njihov redoslijed zadan (allemande­ – polagani, courante – brzi, sarabanda – polagana, gigue – brzi).148 Način organizacije materijala mogao bi se usporediti i sa sonatnim oblikom. To je glazbeni oblik koji obuhvaća ekspoziciju, provedbu, reprizu i codu.149 Ekspozicija podrazumijeva donošenje tematskog materijala odnosno dvije teme;150 upravo se to vidi „već na prvoj stranici [gdje] susrećemo [Ivana Galeba] kao bolesnika prikovanog za krevet u bolnici, sa neizvjesnom budućnošću, ali s tračkom nade da će ipak ozdraviti i ponovno doživjeti svjetlost sunčanog dana.“151 Riječ je dakle o dvije suprotstavljene teme iz podnaslova – proljeću i smrti. Nakon ekspozicije slijedi provedba u kojoj se „razrađuje materijal obiju tema izloženih u ekspoziciji ili drugi motivički materijal iz ekspozicije.“152 Kao što je u analizi navedeno, cijeli se roman temelji na dualnosti, tj. razrađivanju dinamike između „dobra i zla, svjetla i tame – a ta dva para pojmova uvijek idu zajedno.“153 Nakon provedbe slijedi repriza, tj. ponavljanje ekspozicije, gdje se postiže svojevrsna sinteza obiju tema.154 To bi odgovaralo Desničinoj filozofiji pomirenja, odnosno pomirenju neminovne smrtnosti i svega onoga u čemu se očituje život. Na kraju dolazi coda koja tvori završetak stavka u kojem se „javljaju motivi osnovne teme ili neki drugi motivi kao svojevrsna reminiscencija ili gradacija.“155 Coda bi kod Desnice bila ono završno okretanje suncu koje i jest, na neki način, rezultat gradacije s obzirom na to da se ono kroz cijeli roman tematiziralo, a tek na kraju romana Galeb izlazi van i osjeća sunce na svojoj koži: „Galeb je rekao kad je izašao iz bolnice: ‘Danas je sunčan dan.’ A to nije svejedno. To je možda jedina stvar koja nije svejedno.“156

Druga mogućnost koju Pavličić navodi jest preuzimanje značenja i učinaka koji su za vremensku umjetnost karakteristični. Za vezu među medijima navodi da će se u ovome slučaju nalaziti u sferi onoga što je u djelu umjetničko, a neće biti razaznatljivo kao pojedinačna struktura ili postupak.157 Ovdje je možda primjereno uvrstiti onu Desničinu čežnju za slobodom rečenice od logičkog smisla, od čijeg je robovanja muzička rečenica slobodna.158 Muzička rečenica tako ima puno veća prazna mjesta o kojima Iser govori i na tome je Desnica zavidan. Ipak, služeći se sugestivnom moći ritma „čak i kad je odvojen od smisla“,159 Desnica nastoji doskočiti ograničenjima teksta i ostvariti učinke koje glazba postiže na svoj način. „Pjesnik ritmičkom organizacijom svoga jezika stvara u čitaocu određeno ili opće emocionalno raspoloženje, koje ga usredotočuje na pjesmu i predisponira za njeno doživljavanje.“160 U tom nas smislu, kako navodi Biti, Desnica nastoji uvesti u stanje samozaborava koje se postiže glazbenim uljuljkavanjem.161 Ritmiziranjem teksta na svim razinama, Desnica dakle ritmičnost koristi za opuštanje čitatelja kako bi mu se lakše urezalo ono što je upravo pročitao.

Bilješke

31 Pavličić 1988: 175.

32 Usp. Meić 2012: 239.

33 Pavličić 1988: 171.

34 Usp. id.: 171.

35 Rapo 1989: 88.

36 Id.: 88.

37 Id.: 88.

38 Usp. Rapo 1989: 90.

39 Rapo 2004: 17.

40 Usp. Pranjić 1983: 257.

41 Usp. Pranjić 1983: 269.

42 Usp. id.: 269.

43 Usp. id.: 127.

44 Usp. Marinković 2001: 140.

45 Usp. Korać 1991: 91.

46 Id.: 140.

47 Usp. Michels 2006: 519.

48 Usp. Rapo 1989: 101.

49 Id.: 94.

50 Usp. id.: 93.

51 Usp. id.: 92.

52 Desnica 2005: 112.

53 Usp. Rapo 1989: 93.

54 Nemec 1988: 68.

55 Usp. Marinković 2005: 129.

56 Desnica 2005: 328.

57 Id.: 328–329.

58 Desnica 2005: 328–340.

59 Usp. Marinković 2005: 129.

60 Usp. Rapo 1989: 100.

61 Usp. id.: 90.

62 Usp. id.: 94.

63 Id.: 94.

64 Rapo 2004: 17.

65 Brlenić-Vujić 2004: 38.

66 Rapo 1989: 132.

67 Bajčeta 2015: 140.

68 Usp. Rapo 1989: 101.

69 Usp. id.: 101.

70 Usp. Pranjić 1983: 257.

71 Usp. id.: 257.

72 Rapo 1989: 100.

73 Id.: 100.

74 Id.: 96.

75 Usp. Pranjić 1983: 257.

76 Usp. id.: 257.

77 Usp. Marinković 2005: 117.

78 Id.: 102.

79 Usp. id.: 102.

80 Desnica 2005: 11.

81 Usp. Marinković 2005: 68–69.

82 Usp. Rapo 1989: 91.

83 Katnić-Bakaršić 1999: 99.

84 Desnica 2005: 16.

85 Id.: 22.

86 Id.: 25.

87 Id.: 67.

88 Id.: 241.

89 Id.: 39.

90 Id.: 85.

91 Id.: 311.

92 Id.: 347.

93 Usp. Nemec 1988: 60.

94 Usp. Katnić-Bakaršić 1999: 99.

95 Desnica 2005: 38.

96 Id.: 243.

97 Id.: 367.

98 Desnica 2005: 31.

99 Id.: 54.

100 Desnica 2005: 75.

101 Id.: 267.

102 Id.: 290.

103 Id.: 342.

104 Id.: 313.

105 Id.: 263.

106 Id.: 42.

107 Id.: 167.

108 Id.: 149.

109 Usp. Marinković 2005: 119.

110 Usp. Brlenić-Vujić 2004: 38.

111 Lešić 1982: 259.

112 Žmegač 2003: 188.

113 Desnica 1975: 270.

114 Usp. Marinković 2005: 57.

115 Id.: 56.

116 Usp. Katnić-Bakaršić 1999: 95.

117 Desnica 2005: 67.

118 Id.: 167.

119 Desnica 2005: 87.

120 Marinković 2005: 64.

121 Guberina 1967: 56.

122 Desnica 2005: 139.

123 Id.: 58.

124 Bagić 2012: 256.

125 Guberina 1967: 14.

126 Usp. Pranjić 1983: 256.

127 Id.: 266.

128 Rapo 1989: 66.

129 Bagić 2012: 68.

130 Desnica 2005: 26.

131 Id.: 95.

132 Id.: 213.

133 Usp. Bagić 2012: 68.

134 Usp. Meić 2012: 228.

135 Biti 2005: 136.

136 Usp. Meić 2012: 228.

137 Usp. id.: 228.

138 Usp. Nemec 1988: 61.

139 Meić 2012: 228.

140 Usp. Nemec 1988: 61.

141 Id.: 228.

142 Usp. Korać 1991: 94.

143 Id.: 94.

144 Id.: 94.

145 Korać 1991: 94.

146 Id.: 104.

147 Marinković 2005: 64.

148 Usp. Michels 2004: 151.

149 Usp. id.: 149.

150 Usp. id.: 149.

151 Korać 1991: 97.

152 Michels 2004: 149.

153 Korać 1991: 96.

154 Usp. Michels 2004: 149.

155 Id.: 149.

156 Desnica 1975: 203.

157 Usp. Pavličić 1988: 175.

158 Usp. Marinković 2005: 57.

159 Lešić 1982: 259.

160 Id.: 259.

161 Usp. Biti 2005: 139.