Studentski kutak

Izletnica u bolno mjesto

Poezija Martine Vidaić neka je vrsta Bermudskog trokuta. Nešto se nepovratno izgubi upravo na tom njenom mjestu, a zatim stostruko dobije u prostoru što ga omeđuju njezine tri pjesničke zbirke. Era gmazova iz 2011. dobitnica je Gorana za mlade pjesnike, Tamni čovjek Birger bio je 2017. nominiran za nagradu Kamov, a posljednja u nizu, Mehanika peluda prošle je godine osvojila novouvedenu Nagradu Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku zbirku 2018. godine.

Iskošena žena motiv je koji se provlači kroz Mehaniku peluda poput glavne simfonijske linije, Ona kao da objedinjuje sve što joj je prethodilo – precizni instinkt gmazova, mušku siluetu na razmeđi straha i anticipacije te u konačnici ženskost kao naslijeđene slojeve razaranja koji rezultiraju titravim tremorom teksta. 

Dvotočka kojom se uvodi fokalizator u naslovu svih pjesama, osim u četiri uvodne i onoj posljednjoj, ima funkciju cezure – u njoj možemo zastati i duboko udahnuti prije nego uronimo u još jednu dispoziciju, u još jedno nježno iščašenje.

Gutam razum s malo vode, kaže Pacijentica 333, rastvarajući za sebe svijet pun sintaktičke razigranosti, pobunjenih točki koje odbijaju stati na kraj iskaza te  kaleidoskopske dijalektike okružene mehanizmom svijeta. U sredini te mehanike, među svim tim gastarbajterima, bolesnicima, maslinama, golubovima, kupačima, plastičnim kajacima, suncima i beskućnicima – stoji riječ.

Zarezati pod nokat, upravo to čini poezija Martine Vidaić, ona traži meko, naizgled zaštićeno mjesto, i tu zareže, tu je oslobodi, tu je kap krvi koja svima treba. Radi to u ritmu koji je ugodan, baš kao što tvrdi Mary Oliver, u onom kojem zauvijek stremimo, a ako ga osjetimo u njemu želimo ostati što duže. Anaforom, aliteracijom i asonancom, svojim nestalnim jazzy strofama, namjernom nedosljednošću interpunkcije Vidaić uspostavlja ritam koji istovremeno uznemiruje i smiruje –

Mlada žena iznutra mi nosi čašicu čaja,
prilazi kao što se tigru prilazi s mesom
Iz njenog trbuha čuje se
da životinja žudi za krznom

Zrak među nama načas zatitra od pare
i, znam, moram joj baciti čaj u lice
jer trebam krik koji će rasparati prozor
da lijepo pristaje pitanje:

Gdje je mlijeko,

(Beskućnik pred prozorom restorana)

Ritam je doduše na nekoliko mjesta narušen viškom, i to bolno vidljivim jer se čak i grafički prelijeva na susjednu stranicu – jedan dio pjesama jednostavno je trebao, mogao i morao završiti ranije. Iščekivanje reza ima svoju dinamiku i svoj tempo – ako ih se naruši, smanjuje se užitak. Hvalospjev užitku u tekstu ispisao je Roland Barthes i pritom upozorio:  »Tek što se negdje kaže riječ o užitku u tekstu, dva pandura već su spremna spopasti vas: politički pandur i psihoanalitički pandur: ispraznost i/ili krivnja, užitak je ili dokon ili isprazan, on je klasna ideja ili obmana.« Pa ipak, usprkos uredničkoj kratkovidnosti, Martinin se tekst otima pandurima, ostaje prkosan i svoj, čak i onda kada zakorači u višak.

Njezin bi se ogoljeni jezik htio zaogrnuti – kožom, krznom ili šumom, to je jezik gladan hranjivosti, nesvjestan da je sam i čežnja i subjekt čežnje, i pokrov i nutrijent, jezik koji lijepo stvori napetost, stavi veo između namjere i noža. Goloća se (jezika), ako se pozovem na Agambena, ovdje zaista i dogodila, jezik se skoncentrirao i porodio, postao hrana, otjelovio se. On vješto komunicira sa svim što mu je u radijusu – s ljudima, čavlima, mrtvim pilićima, ne pravi razliku, živ je i sve oživotvoruje, to je njegovo glavno stilsko svojstvo. Martina Vidaić jeziku prilazi kao neokopanom polju, ratarski radovi su u tijeku, donijela je alat i želju, a sve ostalo je mehanika tijela i onog što ga okružuje.

Tijelo je bolno i umara se, ali je svjesno svega – glava bridi, mišić u šaci se dvoumi, glas je bespomoćan, noge i maternica zaboravljene, vrat i obrve zabranjeni, kosa pokošena. Tijelo je tu i gleda – u, na, po, pri, prema.

Starice koja mi živiš u ogledalima
nemoj se bojati, izađi

što ako
napišem: majka, ne sluteći, u drugoj sobi
crnu vunu prede

Kontrapunkt starica – majka – tinejdžerica rastače se u subjekt koji se spušta u zemlju i tamo zrije. Iz te zemlje niče Pet krvavih makova, pentagram s početka zbirke, ciklus iz kojeg će zakoračiti Žena, dovoljno spremna za svijet, zlu misao i izlete u bolna mjesta. Njezina će sloboda biti plitka, ali apsolutna, a njezina poezija blaga, ali silovita. Ja kao čitatelj, sretan sam svjedok.