Studentski kutak

Kaotičnost svakodnevnog života

Kompleksan karakter pjesničke zbirke Mehanika peluda Martine Vidaić vidljiv je već u naslovu, koji nagovještava i sadržajnu i formalnu zanimljivost. Naslov između ostaloga otkriva autoričinu tendenciju da koristi motive iz prirode, pretežito one iz biljnoga svijeta – »pelud« se može tretirati predstavnikom plodnosti i cikličnosti života i smrti u svijetu prirode, ali i aluzijom na kaotičnost i dinamičnost samoga procesa oprašivanja. Tako shvaćen, taj motiv anticipira dinamiku organizacije fragmenata zbirke. Dodavanjem riječi »mehanika« ovom »prirodnom« naslovu, umanjuje se njegova kaotična crta. Osim dinamike, očekujemo i neki oblik pravilnosti i ponavljanja, što potvrđuje čitanje pjesama. Međutim, takva mehanika ne pretpostavlja nužno pozitivnu pravilnost, već odudaranje od prirodne ravnoteže kojoj je artificijelnost ljudskoga djelovanja stala na put.

Zbirka tematizira napetost između ljudskog života i prirode, a to je ponekad izraženo njihovim međusobnim prožimanjem, povremeno i oštrom opozicijom koja stvara osjećaj tjeskobe i zarobljenosti unutar kretanja života u onom trenutku kada te zarobljenosti postanemo svjesni (i ja gledam kao što novorođenče gleda / kad mu majčina utroba padne s očiju). Zato se u nekim pjesmama eksplicitno spominju motivi majčinstva, trudnoće i djetinjstva, dodatno naglašavajući razbijanje iluzije ulaskom u okrutni ljudski svijet gdje je često nemoguće sakriti se u utješnoj iluziji, dok istovremeno predstavlja ljudsku inačicu »oprašivanja«. Iako nemogućnost izlaska iz mehaničnosti života na trenutke djeluje krajnje poražavajuće (i vidim: neće biti cvijeća / široka je i ružna istina zemlje), povremeno se ipak ostavlja minimalni prostor za prihvaćanje toga stanja kao neizbježnog. Već u prvoj pjesmi zbirke »Pogled na polje« pronalazimo mnoge elemente koji će prožimati kasnije pjesme, a to su spomenuti odnos s prirodom, fragmentarnost slika, tjelesnost subjekta rastavljenog na dijelove i sumorna atmosfera koju prate slike iz prirode.

Ritmičnost ove zbirke, pisane slobodnim stihom, postiže se raznim ponavljanjima koja vežu strukturu unutar pjesama i međusobno povezuju pjesme. Ponavljajući motivi mogu se podijeliti na motive stanja (zaljubljenost, samoća, dosada, glavobolja), motive tijela (tijelo, oči, koža, krv, organi) i motive prirode (sunce, mrak, makovi, vjetar, snijeg, zemlja). Naslovi pjesama također služe kao vezivno sredstvo zbirke – ponavljaju se fraze ili subjekti te principi počinjanja pjesama, završna dvotočka (»Radnica koja odlazi na posao:« / Radnica istrošenih koljena:«, »Pacijentica br. 333:« / »Zatvorenica br. 333:«, »Oči govore:« / »Poštar govori:«). Navedeni primjeri pokazuju da je riječ o raznovrsnim lirskim iskazivačima u rasponu od kazivača različitih rodova, situacija i zanimanja pa sve do neživih aktera poput dijelova tijela. Svu su oni izjednačeni kao sudionici u kaotičnosti svakodnevnoga života, raspršeni u plesu peludi koji obećava nastavak života. Također, naslovi pjesama aludiraju na krajnje specifične situacije, dok se daljnjim čitanjem pojedinih pjesama te partikularnosti otvaraju u raznim smjerovima te naposljetku dobivamo dojam da se ipak radi o nekom tipu univerzalnosti do koje se dolazi induktivnim putem. Fragmentarnošću slika i stihova Vidaić postiže jak dojam cjeline svijeta koji opisuje, prikazujući i prirodu i ljudski život kao organizam stvoren od pojedinačnosti, a te pojedinačnosti se kroz cijelu zbirku pomno seciraju. Čak se i eksplicitno javlja motiv rezanja (a ipak su me pronašli i izrezali).

Poezija Mehanike peluda nalikuje svojevrsnom prirodoslovnom eksperimentu kojim se nastoji prodrijeti u metafizička pitanja, a književni elementi poput subjekta, motiva i figura uzorci su na predmetnom stakalcu poetskog mikroskopa, izloženi budnom oku Martine Vidaić.