Studentski kutak

Pjesnik o svakodnevici

Od objavljivanja je prve autorske zbirke poezije Gdje je što do objavljivanja Reciklažnog dvorišta 2018. godine prošlo 56 godina i u tome se periodu bibliografija Zvonimira Mrkonjića punila raznovrsnim autorskim i prevodilačkim opusom. To je više od 56 godina pronalaženja motiva i stvaranja pjesničkih tekstova. »U sumraku stoljeća, pjesnik reciklira već napisano i već izrečeno« (pjesnik), kaže Mrkonjić i određuje Reciklažno dvorište kao figurativno mjesto traganja za novim temama. Mravi, more, oblutak, kornjača, sol, ali i bol dio su motiva koje je pjesnik sakupio u zbirku u kojoj progovara o svijetu oko nas, o stvarima i pojavnostima, o onome svakodnevnome. O svakodnevnome koje je postalo kao pjesma koja se već toliko dugo ponavlja da smo i zaboravili da svira. Mrkonjić se u svijetu, u kojemu se kako kaže »stvari udaljuju i nestaju u magli uspomena« (touch), zaustavlja i promatra stvarnost; pjesnik je bilježi, a lirski subjekt prenosi.

Zbirku čini 60 pjesama – otvara se pjesmom mrav a zatvara pjesmoma sumrak stvari. Lidija Vukčević je u pogovoru napisala kako se može doimati da se pjesme nižu bez svjesnog odabira, gotovo asocijativno, ali ovdje ništa nije određeno nasumično već predstavlja kolaž čiji se dijelovi nalaze na unaprijed određenim pozicijama. Zbirka započinje tiho, nečujnim koracima malog mrava u kupaonici, sa svakom se idućom pjesmom taj zvuk uvećava i na kraju zbirka završava glasno, u metežu i rastanku. U središtu interesa je proces reciklaže tema i ideja oko kojega se gradi logika zbirke. Naslovna se tema razrađuje kroz motive temeljene na pjesnikovim opservacijama, a centralni se motiv poentira u pjesmama dvorište i pjesnik, koje se, zasigurno ne slučajno, naslanjaju jedna na drugu i čine cjelinu. U pjesmi dvorište pjesnik uspoređuje svijet s reciklažnim dvorištem  koje »halapljivo guta sve oko sebe i pred sobom« (dvorište) i pjesnika zatim određuje kao osobu koja u tom svijetu reciklira staro kako bi »napisao Novo (i još starije)« (pjesnik). U pjesmama spominje i hrvatske i strane, mahom francuske, autore čime svoj govor premrežuje s onim što su oni svojedobno pisali. Postupci kojima se pjesnik služi, raznovrsni su jednako koliko i motivi, ali zvučnost i simbolizam ulančavaju kratke fragmente ove zbirke. U ponekim pjesmama pjesnik izvantekstualnu stvarnost opisuje i komentira, o ponekim motivima promišlja, a neke ironizira. Tako primjerice motiv touchscreena (ili dodirnika?) uzdiže na razinu simbola tehnologije koja će dovesti do sumraka stvari i uzrokovati »odbojnost prema konkretnim stvarima« (touch).

Reciklažno dvorište sastavljeno je od pjesama u prozi ili proznih rečenica u stihovima. Zvonimir Mrkonjić se donekle poigrao i s književnim oblikom protkavši pjesmu u prozi esejističkim elementima. Njegov diskurz karakterizira jezgrovitost misli i kratkoća rečenica o kojima se zbog namjernog izostavljanja interpunkcije možemo pitati jesu li izvučene iz nekog šireg konteksta. Igra skrivača s interpunkcijom jedan je od glavnih tekstualnih postupaka koji se provlači kroz pjesme, ali »glavni protagonist« Mrkonjićeve poezije je, kao i obično, jezik.

Poznato je da je Zvonimir Mrkonjić jedan od prvaka jezičnih igara i majstor simbolističkih formulacija, što je pokazao i u ovoj zbirci. Vjekoslav Klaić svojedobno je naveo uvjete za razvoj čestite kritike, a jedan od uvjeta, štoviše i prvi navedeni, glasi: »Kritike neka pišu zreliji, iskusni i u dotičnoj struci posve vješti ljudi.« Budući da iskustva u pisanju književne kritike nemam, ovaj sam prikaz odlučila posvetiti upravo onima koji su kao i ja poeziju dijelili na zanimljivu i nezanimljivu. Svaka pjesma iz ove zbirke poziva na više čitanja, i svakim se čitanjem upisuje novo značenje. Svakim je čitanjem čitatelj sve više uvučen u poeziju i taj se proces ponavlja dok jednostavno ne stvori od tebe zaljubljenika u poeziju. Nadam se da Zvonimir Mrkonjić neće zamjeriti što sam svoja prva kritička zapažanja iznosila baš o njegovoj zbirci, koja je posvećena i izgrađena na zapažanjima.