Studentski kutak

Poredak iz nereda

Reciklažno dvorište mjesto je na kojem se događa transformacija materije; iz neuporabljivog stvara se uporabljivo, iz besmislenog smisleno, iz kraja novi početak. Nova zbirka lirske proze Zvonimira Mrkonjića Reciklažno dvorište smješta čitatelja u centar te transformacije, pa čitatelj postupno otkriva mehanizme recikliranja: materije, riječi, smisla, biti i značenja.

Reciklažno dvorište zbirka je sastavljena od 60 pjesama u prozi. Već sam pogled na sadržaj zbirke otkriva nam niz svakodnevnih motiva kojima je zbirka protkana. Iako bi nam to moglo stvoriti iluziju da nas među koricama knjige očekuje jednostavan tekst o svakodnevici, Mrkonjić nas ubrzo razuvjerava. Pred nama je niz pjesama u kojima se smjenjuju banalni motivi svakodnevice i »velike« književne teme poput vječnosti, svemira, postojanja. Smjena naoko nespojivih motiva očuđuje na neki način teme, već i na motivskoj razini. Moguća čitateljeva zbunjenost oko nesrazmjera tih tema transformira se tijekom čitanja, i u skladu s konceptom same zbirke, da bi na kraju završna pjesma sumrak stvari zaokružila koncept i spojila sve elemente zbirke u cjelinu. Kraj je uvijek najjača točka teksta, iz njega sve prethodno dobiva novi smisao – tu činjenicu iznova potvrđuje spomenuta pjesma koja zaista funkcionira kao zaključak i ključ za čitanje zbirke.

Pjesme u zbirci Reciklažno dvorište funkcioniraju kao fragmenti. Uglavnom ih čine jedna do dvije misli, kratko i sažeto izrečene, bez pretjerane figurativnosti, zbog čega često podsjećaju na enciklopedijske definicije koje su samo malčice izmaknute. Upravo se u tom izmicanju oblikuje smisao Mrkonjićeva lirskog teksta. Takva forma čitatelja vuče naprijed, pjesme se slažu jedna na drugu, čitaju se brzo. Reciklažno dvorište nije zbirka koja se čita danima, postupno i polagano, ona zahtijeva cjelovito čitanje u jednom sjedenju jer tek na razini zbirke pojavljuje se cjelina; tekstovi su u njoj fragmenti značenja, kao što je i čovjek prikazan u zbirci:

Naše tijelo navodno je dijelić nekog rastrganog boga koji se dijeli u
mnoštvu svojih česti,
nesretne, one vječno čeznu za svojom cjelinom i izvornikom
ili pak potroše život niječući ih
do časa kad će to tijelo, bog, na kraju možda vratiti natrag svoje
raskomadane dijelove (bog)

Mrkonjićev lirski subjekt neuhvatljiv je. Rijetko ćemo u zbirci pronaći njegove tragove; on se skriva iza aforističnih konstatacija o svijetu koje se nižu iz pjesme u pjesmu, iz predmeta u predmet i postepeno slažu sliku svijeta kakvu nam subjekt nudi. Tek ga na toj razini pronalazimo. Suprotstavljanjem predmeta iz svakodnevice i vječnosti, vremena i prostora, Mrkonjićev lirski subjekt implicitno postavlja vječna pitanja odnosa fizike i metafizike, tjelesnosti i duhovnosti, pozicije pojedinca u kozmosu. Svaki od predmeta postaje subjekt čije se mjesto, svojstva, razlozi postojanja i budućnost preispituju jer svi smo dio istog svijeta i istog kozmosa, »nema stvari koje ne bi bile povezane pričom o tome odakle dolaze i kamo idu« (rubac). Postavlja nas lirski subjekt na mjesto u svom svijetu u kojemu se dodiruju vječnost vremena i materija prostora te nam to mjesto ocrtava, a bez stvarnog postavljanja pitanja otvara velike teme odnosa vremena i prostora i subjekta u točki njihovog susreta.

Mogli bismo reći da je odsutnost princip na kojemu Mrkonjić gradi ovu zbirku. Lirski se subjekt formira u odsutnosti, pitanja se otvaraju i postavljaju upravo u svojoj odsutnosti u stilu koji je sve samo ne propitujući. Pjesme ostavljaju dojam izjava, konstantiva, a samo nas izostanak interpunkcijskog znaka kraja upućuje na to da one nisu dovršene, konačne i da nikako ne podliježu kriteriju točnosti. Upravo se u tom prostoru izostanka završenosti otvaraju pitanja i u njemu se gradi pjesnički svijet Mrkonjićeva subjekta. Jer zaista, u reciklaži nema završenosti, nema kraja; staro postaje novo, materija se preslaguje i na nov način i s novom svrhom funkcionira u vremenu i prostoru. Zato je i Mrkonjićevo vrijeme uvijek beskonačno, nemjerljivo, sveobuhvatno, a prostori se mijenjaju, jednako kao što se mijenjamo mi i predmeti oko nas. Materija se u vremenu reciklira, preoblikuje i oživljava, »iz odsutnosti nastaje prisutnost, a iz daljine blizina, iz beskorisnosti korist« (Sumrak stvari).

Mrkonjić se u Reciklažnom dvorištu poigrava krajem. Kraj zbirke daje ključ njenog čitanja i ne dopušta da se čitanje završi. On tjera čitatelja da se vrati na početak te da iz nove perspektive ponovno pročita zbirku, reciklira značenje, oživi tekst na nov način i iz nereda stvori poredak. Stoga je i čitanje te knjige stalni proces reciklaže koji čitatelja uvijek iznova uvlači u sebe i svaki mu put otvara nove prostore konstrukcije značenja. Jer, kao što i sama zbirka kaže, kraj je »ono s čime se ne računa, jer se time pobija sama ideja i praksa obnovljivosti« (kraj).