Studentski kutak

Bljeskovi umora

Obrt za pranje perja danima sam nosila pod rukom i pokušavala protumačiti, ali značenje mi je izmicalo dok su mi se pred oči vraćali bljeskoviti prizori djetinjstva u dvorištu tvornice cementa. Tvornicu je do ranih dvijetisućitih sačinjavao kompleks zgrada uprave, zgrada u kojima su bili pohranjeni strojevi, dimnjak i pokraj njih stambene zgrade sagrađene za radnike te tvornice. Dimnjak tvornice bio je u prostornom središtu tvorničkog kompleksa, ali i naših pogleda. Tiho je promatrao svoju dječicu oko sebe i ponosito izdizao svoj cigleni vrat u nebesa. 2004. prestao je iz njega sukljati dim, a iz okolnih se zgrada više nisu čuli tutnjevi strojeva. 2005. porušili su zgrade oko njega. Dimnjak je ostao isti, ali se promijenio. Sad je izgledao kao slučajni ostatak nekoga prošlog vremena. 2006. ubili su ga. Nestao je u djeliću sekunde i za njim je ostao samo oblak prašine. Ni cigla. Ni dim – i ništa.

Zbirku čine četiri veće cjeline: Ponavljanje prostora, Dvije blende u jednom danu, Inverzija i Neposlano. Poslano. Prvoj cjelini prethode dva citata i jedan tekst, a u tomu zgusnutomu iskazu punom obrtanja, inverzija, priložnih oznaka – izgubljenosti i tjeskobe, nemogućnosti davanja konkretnog i koherentnog odgovora („Tema je hrana, fragment i putovanje“), vrti se košmar prizora koji bljeskaju pred nama, ali i pred samim lirskim subjektom i izmiču mu prije nego što ih uspijeva uhvatiti i zarobiti riječima – ističe se slabost riječi. Iako pjesnik zna da je iskustvo primarno, „a poslije je uzaludno ponavljanje i istraživanje“, svejedno riječima sizifovski pokušava oživjeti „okus prvog“.

U prvomu se dijelu knjige tekst ponavlja, a pjesnik se njime igra izmjenjujući mu kontekst i ukazujući na ovisnost značenja teksta o kontekstu, dimnjaka o prostoru tvornice cementa. Ponavlja tekstualne segmente nazivajući ih prostorima (jednima od dvaju osnovnih oblika, tj. kategorija postojanja materijalnoga svijeta), a mijenjajući paratekstualne elemente – naslove (Snijeg, Crtež, Zavičaj).

Naslovi su ključni za izmjenu perspektive, a onda i gradbe značenja pjesama. U prvoj je pjesmi središnji element motiv snijega, u drugoj se sugerira pogled na pjesmu kao na gotov proizvod – crtež, a treća se čita u ključu opisa zavičaja – iako su sve samo varijacije na temu – a tema koja se ponavlja (pritom i gradira) jest sačinjena od motiva njive, polja, a onda i kuće. Ponavljanje tekstualnih ritmiziranih segmenata pjesnik provodi kroz čitavu zbirku.

Drugu cjelinu čine pjesme (u) kojima se lirski subjekt vraća u svoju prošlost, ponavljajući uporabu ritmiziranih segmenata u kojima riječi gube imanentno im značenje i dobivaju novo, zvukovno značenje u funkciji gradbe većih tekstualnih cjelina, uglavnom u trostrukim ponavljanjima s meditirajućim (molitvenim) efektom. Osim motiva koji se ponavljaju, konstante ovog dijela zbirke su i deikse – pjesnika očito zaokupljaju pamćenje i zaborav, ono „čega više nema ili čega neće biti“, „tamo i ovdje“. Borba s prolaznošću koja izmiče riječima prisutna je i ovomu dijelu zbirke u kojemu se jezik ogoljuje, a poezija priča pokušavajući barem jedan trenutak oteti zaboravu, a pisanjem konzervirati prolaznost. Pjesmom se pripovijedaju prizori koji nasumično na trenutak iskaču pred oči, a već nam sljedećeg trenutka izmiču – poput fotografske blende koja u djeliću sekunde konzervira sve i ništa „u nigdje, u ništa“.

Treću cjelinu čine pripovjedne crtice u kojima se borba lirskog subjekta s prolaznim vremenom i odsutnošću zaoštrava:

Mogao bi se početi ljutiti na gradske službe, na one koji upravljaju i troše javni novac, započeti razgovor s prvim do sebe, upasti u tekst protesta, općih mjesta o napretku i vremenu u kojem se živi, u kojem se nitko ni o komu ne brine itd. itd. itd. Šuti i strpljivo čeka zeleno svjetlo, jer zna (tko zna? kako zna?) da se iz glava onih koji stoje pored njega spuštaju na tlo: brige, izgubljena i daleka mjesta, sela i gradovi, brda, voćnjaci, valovi, stijenje, ribe, hrana, vino, skladišta, bunkeri, filmovi, fotografije, trenutak prije izgovorene riječi mržnje, oproštaja, ljubavi...

Pita se „što bi se sad s tim prošlim moglo učiniti“, čemu „trošiti riječi koje će potonuti zajedno sa svim što se priča i što one znače“, a taj se problem proteže i na zadnji dio zbirke u kojem se apsurdnost i nekoherentnost dovode do vrhunca jer lirski subjekt „traži značenje sna“, “pada u san“ čime se njegov izričaj gubi i mijenja formu iz teksta u tekst.

U ovoj se zbirci izgradio lirski subjekt koji je umoran, izmučen i traži od materijalnih kategorija nemoguće – da vrijeme stane, a da se prostor ne mijenja. Svjestan kako je takvo što nemoguće, on se riječima i svim mu dostupnim književnim oblicima pokušava boriti protiv istine, pokušava pisanje upotrijebiti kao terapiju. Ali i dimnjak je apsurdan nakon rušenja okolnih zgrada. Ostao je bez svog konteksta kao beskućnica u Bešćutnosti.

„Itd. Itd. Itd.“