Studentski kutak

Zaborav, san i pisanje

Svojom novom knjigom Obrt za pranje perja Miroslav je Mićanović donekle nastavio tematsko-motivsku liniju započetu u posljednjoj pjesničkoj zbirci Jedini posao (2013), u kojoj je lirski subjekt bio zaokupljen pitanjima oblikovanja imaginarnog zavičaja, sjećanja i identiteta. Na početku knjige u svojevrsnom predgovoru Mićanović poručuje čitatelju: "Od teme odmah odustati. Odustati odmah od narudžbe kojoj se sluti kraj prije negoli smo je zagrizli, zaokružili, a trebalo je samo tražiti malu, srednju ili veliku porciju i uživati". Gotovo je razdoblje velikih priča i Mićanović još jednom potvrđuje misao koju kritičari rado ističu: on doživljava svijet kao tekst, od malih, svakodnevnih životnih situacija složi "tekst-temu-porciju", kreće se među detaljima i mistificira ih, odnosno, riječima Jagne Pogačnik, autor je "suptilni promatrač i zapisivač nevidljivog kalendara u kojem se prizori svakodnevice transformiraju u tekst, kao jedinu mogućnost za djelovanje". U fragmentarnom svijetu, u kojemu vladaju razlika, nesvodivost, "nečitljivost", Mićanovićev subjekt pokušava pronaći svoju "utjehu kaosa", ali "sve je dim – i ništa", poručuje subjekt na kraju svoje kulinarske metafore u predgovoru. Upravo je ništa, odnosno praznina jedna od ključnih riječi ove knjige, a s njom još i ponavljanje, prošlost, san, pamćenje i zaborav.

Tematika i motivika se promiču kroz cijelu zbirku u različitim formalnim obrascima, čija hibridnost i fragmentarizacija, kao što bilježi Branko Čegec, korespondiraju s hibridnošću i fragmentarizacijom svijeta. Čitatelj će u knjizi odmah prepoznati i formalnu liniju posljednje pjesničke zbirke: riječ je o Mićanovićevu žanrovskom preispivanju u kojemu se prožimaju prozni i poetski diskurz i o njegovu lirizmu u prozi. Naime, kao što je napisao Krešimir Bagić, "U prozi Miroslav Mićanović se ponaša kao pjesnik, misli kao pjesnik i piše kao pjesnik". Formalni obrasci se razlikuju u svakom od četiriju ciklusa knjige: Ponavljanje prostora, Dvije blende u jednom danu, Inverzija, Neposlano. Poslano.

Prva cjelina sadrži tri pjesme (snijeg, crtež, zavičaj) u kojima na svakoj novoj stranici lirski subjekt preispisuje isti prizor, koji ovako počinje te se nastavlja u istom ritmu:

bijeli snijeg pokrio je crne njive.
dođe i ode.

crne njive pokrio je bijeli snijeg.
dođe i ode.

bijeli snijeg pokrio je crne njive.
crne njive pokrio je bijeli snijeg.

dođe i ode.
ode i dođe.

Preispitivanje sintaktičkog položaja uvjetuje i preispitivanje semantičkog položaja i pisanim ponavljanjem prostora lirski subjekt proizvodi vlastitu stvarnost. Takav postupak pisanja nije novina u Mićanovića. Govoreći o takvoj "kružnoj retorici" u zbirci Jedini posao Krešimir Bagić piše: "Dok to čini, njegov subjekt tumači taj prizor, uvlači ga u svoju optiku i sintaksu, provlači kroz svoju misaonu i emocionalnu mrežu, opskrbljuje nizom trenutačnih i često neočekivanih asocijacija te se fokusirani prizor odmiče od sebe, fantastizira, bježi i obećava priču, pjesmu, što se već dogodi".

Ciklus Dvije blende u jednom danu sadrži 24 pjesme u kojima subjekt (koji svoj govor strukturira kao razgovor), slično subjektu prethodne zbirke, uvodi zaborav, prazninu i (vlastitu) povijest kao glavne teme kojima je zaokupljen. Uz asocijativnost i figurativnost kao signale liričnosti ističe se narativnost, obilježje koje smo već istaknuli kao značajku autorova stila. Izvor tih liriziranih događaja su uobičajene životne zgode suvremenog čovjeka (muškarca, žene, djeteta ili skupine njih) koje se zbivaju između zavičaja i Zagreba:

Tema, kažem djeci, tema
ponekad dođe sama, iznenada,
ne treba se čuditi, ispitivati je,
nego: zgrabite je na putu između Crevdara i Velike Mučne,
dok na sebi ima modru bluzu i
velike crne čizme na slabim nogama.

Međutim, bez obzira na točne zemljopisne koordinate, suvremeni je čovjek suočen s apsurdnošću svog vremena, u kojemu su prostori "tamo", "ovdje" i "ništa". Zaborav, ništa, nigdje pojmovi su kojima je lirski subjekt gotovo opsesivno zaokupljen: i u ovoj se zbirci pisanje Mićanovićeva subjekta zasniva na sjećanju te on promišlja o pamćenju, zaboravu, snu, odnosu između jezične i izvanjezične stvarnosti, govora i svijeta.

U istom se duhu zbirka nastavlja u trećem ciklusu, Inverzija, u kojemu nam autor donosi 19 kratkih proza, u obliku short short story. U njima pripovjedač u trećem licu priča o prijateljima, ocu i sinovima, dječaku, beskućnici, odnosno o ratu, bolesti, strahu, neizvjesnosti. Kao konstanta pojavljuje se promišljanje o priči, ponovljivosti, pamćenju, praznina i (ne)određenost (likovi su "u kadru sna" i stalno afirmiraju odsutnost prostora i jezika). Prema Mićanovićevu pripovjedaču govor, priča, pisanje služe svjedočenju, pamćenju: "ono što je zapamtio kao neodređeno sada traži svoje ime". Zadnja cjelina, Poslano. Neposlano, koja naslovom asocira na suvremeni elektronički diskurz, objedinjuje najkraće tekstove, sveukupno 61, koji se doimaju kao zapisi, komentari, anegdote, dužine i samo jedne rečenice, čime je izmjena detalja, fragmenata, slika i senzacija još brža. Narativni diskurz ustupa mjesto refleksivnom i, vjerojatno zbog eksplicitnih signala, više nam sugerira prisutnost same osobe autora. Nastavlja se priča o (ne)sjećanju ("Događa mu se, sve češće, da ne prepoznaje lice koje mu se obraća. Ne prepoznaje mu mjesto, prošlost") i svijet se opet negira:

Govorimo o zaboravu i prolaznosti, o svijetu koji nestaje pred našim očima, nestaje u bolesti, strahu, ratovima, neizvjesnosti, brizi... Nestaje u uzaludnosti.

Melankolija, rezignacija, ali ponegdje i duhovitost dominantni su tonovi ove knjige. Od "igre prostorom" preko narativne pjesme i kratke proze do zapisa Mićanovićev subjekt pokušava riječima nadopuniti prazni prostor, ono "ništa" i "nigdje" koje nam je vrijeme ostavilo. Subjekt svoje autoreferencijalno promišljanje o pisanju završava dojmljivim tekstom Pisac:

Dragi, za mene ste oduvijek pisac kojemu vjerujem – piše mu I. Š. – Vidim vas kako u zoru sjedate za pisaći stol... u svemu drugome što danomice slijedi. Vaše je vrijeme, s obzirom na mnogobrojne obveze, više nego dragocjeno. Svejedno, vjerujem svakoj vašoj riječi.