Studentski kutak

Jedno davno ljeto

Sedam godina nakon Vertiga Branko Maleš objavio je i svoju sedmu zbirku pjesama. Zanimljiva numerička koincidencija koju u slučaju ovog pjesnika ne treba zanemariti. Čini se opravdanim zaustaviti se malo i na samom naslovu Malešove zbirke koji ne djeluje manje izazovno za interpretatora u odnosu na naslove njegovih prijašnjih knjiga. Sjetimo se samo prvih dviju zbirki Tekst i Praksa laži (plagijati, kopije, video-recorderi: zlatna djeca ponavljanja) koje su već svojim naslovima upućivale na neke značajke postmodernističkih poetika. Ovo spominjanje ranijih pjesnikovih zbirki nije bez razloga jer smatram kako Mutno svjesno ulazi u dijalog s njima. Kad je riječ o samom naslovu, čini mi se da je neke njegove konotacije opravdano tražiti u prethodnoj zbirci Vertigo. U pjesmi pod naslovom rat za sjeme, sjećanje pridjev »mutno« pojavljuje se tri puta u znakovitim stihovima koji njegovo značenje smještaju u obzor svetog, magijskog i, možda ponajviše, pjesničke kreacije. Mutno zbog toga figurira kao princip poetske događajnosti i kao vitalistička gesta Malešove poezije. Mutno jest, recimo to tako, generator zbivanja ili ono zbog čega „ponovno se nešto / prijesno / događa u juhi!“ (Vertigo, str. 18-19).

Cijela je zbirka konceptualno usmjerena k prošlom, što s jedne strane priziva utopijsko kao konstantu Malešove poezije, ali na drugoj razini označava i prisvajanje sadržajno-formalnih elemenata prijašnjih zbirki. Pa ipak treba na početku primijetiti kako Mutno donosi i jedan novi formalni postupak,  neviđen (ali ne i nenajavljen1) u ranijim zbirkama, a to je dijagonalna raspodjela pjesme na dvjema stranicama (primjerice prvi dio u gornjem lijevom i drugi dio u donjem desnom kutu). U  nekim slučajevima takav postupak zaista može iznenaditi (primjerice u pjesmi tražim boju kada se prvi put pojavljuje), ali ponekad drugi segment pjesme djeluje kao manje uspješna adicija. Treba još reći kako je zbirka podijeljena na dva dijela približno jednakog opsega (drugi dio sadrži nekoliko pjesama više) koja se ni tematsko-motivski odviše ne razlikuju.

Nakon ovog uvodnog pregleda zbirke htio bih se sada vratiti na koncept prošlog ili »selektivnog sjećanja«2 kao bitne odrednice zbirke. Ono se, gotovo u pravilu, javlja u slici ljeta. Prvi stihovi u zbirci – „što znači / jedno davno / ljeto?“ (str. 7) – mogu se stoga shvatiti kao uvođenje konceptualnog okvira. Na tu sliku ljeta asocijativno se nadovezuju i one pjesme  koje ne prizivaju prošlo. U većini pjesama nalazimo motive – toplina, sparina, sunce  – koji se nadovezuju uz sliku ljeta, stvarajući svojevrsnu semantičko-perceptivnu okosnicu zbirke. Suprotstavljanje prošlog i sadašnjeg nadalje pruža lirskom subjektu temelj za njegov stav prema zbilji. Kao dobar primjer mogu poslužiti sljedeći stihovi:

ko mali
veselili smo se drugima
i igrali
s nepoznatima
danas čuvamo zrak
i naše dvorište (Mutno, str. 65)

Malešova kritička oštrica dobro se raspoznaje u pjesmi vjeruješ li koja od svog prvog pa do posljednjeg stiha daje ciničan pogled na brak, obitelj i seksualnost u suvremeno doba, to jest na način na koji se njima manipulira.

udat ćeš se za divnog
čarobnjaka!
onaj koji te voli
eksplodirat će bez suze!

kupite indigo dijete
ono nije vaše
a pametno je ko 3 kćerke

susjeda fanika jurković
nema novca
i otplaćuje bratovu vikendicu
iz dobrote lezbijka je bez milosti  (Mutno, str. 26-27)

Pojednostavljeno rečeno u Malešovim pjesmama nalazimo kritiku kapitalizma, nacionalizma, rasizma i sličnih izama, ali uvijek kroz ironizaciju „malih“, svakodnevnih gesti u kojima se oni konkretiziraju. Pjesme tako prizivaju različite svakodnevne prakse, tipove diskursa (npr. reklamni) i načine razmišljanja kako bi ih parodirale i suprotstavile im se na ludičan i vitalistički način. Mnogo je pojmova u kojima možemo tražiti sažimanje tih kritičkih intencija, a kao primjer izdvojio bih pojmove »standard« i »identitet« koji se javljaju u nekoliko pjesama. Nije teško zaključiti kako standard predstavlja norme i moral koji su učinak djelovanja različitih institucija, a u koje lirski subjekt uključuju jezik, akademiju, ali i gradsku tržnicu3.  Zanimljiv je slučaj s pojmom identiteta koji nas podsjeća na Malešov polemičan odnos prema postmoderni i njezinim „malim pričama“. Iako je s jedne strane lako govoriti o labilnosti i fluidnosti identiteta, u pjesmi šaka identiteta Maleš podsjeća da taj multiplicitet identiteta ima i svoju vrlo praktičnu, štoviše konformističku stranu. 

zašto netko ima
dva tri identiteta
kad svi vrijede
kao ulaznica (Mutno, str. 100)

Kao što je naznačeno u uvodu, važan aspekt zbirke Mutno predstavlja njezina autoreferencijalnost (referiranje na elemente ranijih zbirki) koja se ne iscrpljuje samo u domeni usputne referencije (hommagea), već predstavlja i način formalne organizacije sadržaja. Pa opet riječ je o tendenciji koja i jest i nije nova jer kako primjećuje Delimir Rešicki u osvrtu na Vertigo: „knjiga koju upravo držite u rukama autorova je reminiscencija na sva njegova pjesnička traženja. No, ona je i njihovo produbljivanje (…)“ (Maleš 2010: 92). Pa iako bi se moglo pretpostaviti kako je Malešov pjesnički rad ušao u fazu u kojoj je on manje okrenut proizvodnji novog odnosno „alotropskim modifikacijama spomenutog idiolekta“4, već više opetovanom rekontekstualiziranju prepoznatljive pjesničke poetike, ipak treba biti oprezan u izvođenju takvih zaključaka. Zato bih ponovno ukazao na značenjsko izokretanje kojem su tako skloni svi veliki pojmovi zapadnjačke tradicije. Kao i s novim, koje nikada ne pada s igle ponavljanja, isto bi se moglo pokazati za prošlost i njezinu aktualizaciju kroz sjećanje. Navikli smo govoriti o vraćanju k prošlosti što bi naravno sugeriralo retrospektivan karakter posljednjih dviju Malešovih zbirki. Pa ipak čini mi se da nam čitanje Malešove poezije daje za pravo da stvari sagledamo iz drugačijeg kuta po kojem prošlo ne pretpostavlja tek neko vraćanje unatrag, već predstavlja i povlačenje nove linije, otvaranje još jednog smjera autorske poetike.

Dotakli smo se već neizbježnog Malešovog vitalizma za koji se zaista može reći da predstavlja najvlastitiji i neotuđivi aspekt njegova pjesništva. Njegova važnost je u tome što se ne može reducirati tek na jedan aspekt poezije. On se ne odnosi tek na karakterističan inventar motiva (gljiva, medvjed, zec, mačka i drugi), već i na način uporabe jezika, kao i na specifičnu koncepciju lirskog subjekta (njegovu neuhvatljivost, protežnost, jednom riječju njegovo postajanje) i etiku koju zastupa.

Naposljetku ne bih htio izostaviti ono što se možda manje uklapa u Malešovu poetiku, ali ima važnu ulogu u recepciji ove zbirke. Riječ je o tome da se za znatan broj pjesama u zbirci može reći da ostavljaju dojam mikro-pripovijesti. U njima je za Maleša karakteristično skakanje iz jedne u drugu semantičko domenu svedeno na nešto manju mjeru što čitatelja naviknutog na Malešovo »akrobatsko pismo« navodi i na nešto konvencionalnije čitanje. Iako se radi o nečemu što bi trebalo dodatno istražiti, možda se to može nazvati i približavanjem stvarnosnoj poetici5.  Kao primjer navodim pjesmu posljednja videoteka u kojoj lirski subjekt s dozom patetičnosti govori o postupnom nestajanju gradskih videoteka („u zagrebu nema više / videoteke / gdje je?“) kao dijelu šireg sklopa što se formira na mjestu susreta prošlosti kao sjećanja i sadašnjosti kao percepcije.

djevojka koja sve zna
o filmu
više nije ovdje!
film se više ne gleda
u mraku! (Mutno, str. 17)

Sada se možemo zapitati kakav je završni dojam zbirke. Na temelju svega napisanog nadaje se svakako zaključak kako Mutno ne donosi neka radikalna ispitivanja jezika i pokušaje okretanja zavrtnja autorove dosad ustanovljene poetike. Moglo bi se čak i reći, iako je to naravno stvar subjektivnog dojma, da posljednja Malešova zbirka predstavlja i nešto lakše čitanje nego što smo to od ovog autora navikli. Osim već spomenute „narativizacije“, u prilog tome govori i kolanje motiva među pjesmama što čitatelja upućuje na interreferencijalnost odnosno međusobno nadovezivanje pjesama.

Ponovimo još jednom da u semantičkom središtu zbirke prepoznajemo sjećanje odnosno utopijsko prošlo kao obranu od suvremenog svijeta u kojem je „sve otišlo tako predaleko“6. To naravno ne znači da se lirski subjekt samo brani ili povlači. Naprotiv, već i uzrečica kaže da je napad najbolja obrana pa tako i lirski subjekt ustraje u „brbljanju, radosti i neobaveznosti“7.

Bilješke

1 Naznake takvog postupka mogu se tražiti u prvim pjesmama iz zbirke Vertigo.

2 Vidi komentar Ervina Jahića na koricama zbirke.

3 Vidi Mutno, str. 83.

4 Vidi Pogačar, Marko, „Književna kritika: Bog je Hrvat!“ na https://www.portalnovosti.com/knjizevna-kritika-bog-je-hrvat

5 Vidi književnu kritiku „Bistro!“ Franje Negulova na http://www.stav.com.hr/tekuca-kritika/franjo-nagulov-bistro-branko-males/

6 Vidi Maleš, Branko, Mutno, Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2017., str. 30

7 ibid., str. 52