Studentski kutak

Traženje boje i teksta

Postoji li bolja motivacija za čitanje i analizu pjesničke zbirke od njezine naslovnice? Vjerojatno. No u ovom slučaju, upravo je figura neprepoznatljiva lica na naslovnici sedme pjesničke zbirke Branka Maleša Mutno odigrala ključnu ulogu u trenutku odabira seminarskog zadatka za autoricu ovih redaka. Dakako, pritom je relativno svjesno pristala na izazovan pokušaj kritičkog seciranja teksta i pravednog suda o autoru o kojemu već godinama gotovo religiozno uči u sveučilišnim klupama i koji je jedan od najcjenjenijih i najutjecajnijih pjesnika na suvremenoj književnoj sceni. O kakvom se izazovu radi, potvrđuju i riječi Ervina Jakića na poleđini zbirke koje nazivaju Maleša „najradikalnijim poetskim mistikom u modernoj hrvatskoj poeziji“. Autorska poetika utemeljena u prvoj zbirci Tekst (1978.), skovana sintagma semantički konkretizam koja označuje specifičan odnos prema jeziku, kao i formiranje unutar kvorumaške generacije, zacementirali su Malešovo mjesto u kanonu suvremene poezije. I u ovoj zbirci fokus je na i u jeziku, čime se njegov potencijal (za neiskusnog čitatelja, a i za onog koji lako izgubi koncentraciju) dovodi do granica čitljivosti.

Zbirka je podijeljena na dva dijela koji sadrže nejednak broj tekstova od kojih su neki naslovljeni, a neki ne. Što se tiče tematsko-motivske i idejne razine te njihove strukture, oni su slični, tako da se zbirka može promatrati i kao cjelina. Kao što je jedna pjesma naslovljena tražim boju, ono što je u prvi mah vidljivo i ponekad otežava čitanje je upravo traženje teksta, s obzirom da je on raspoređen u nejednakim stupcima na različitim mjestima na papiru.  Potrebno je provjeriti gdje jedna pjesma počinje, a druga završava, odnosno njihova unutarnja isprekidanost u stihovima i strofama podudarna je s diskontinuitetom čitave pjesme na bjelini stranice. Uglavnom se radi o kratkim, simbolički zgusnutim pjesmama isprekidanog ritma sa stihovima koji se sastoje od jedne ili tek nekoliko riječi. Osim uskličnika (i pokojeg upitnika) nema drugih interpunkcijskih znakova, a i uskličnik je najčešće upotrijebljen baš u trenutku kada lirski subjekt želi idejno poentirati pjesmu. Primjerice, kada komentira stanje u kojemu se jezik našao u suvremenoj komunikaciji (brbljanje? radost? neobaveznost? / ne / to je naša obrana! / to je naš trans!) ili iskazuje želju za vraćanjem jednostavnosti simbola u prirodi (kad sam u zagorju / vidio / tri krave / odmah sam znao da sam / pobijedio za tri krave!). Posebna vrsta nostalgije prožima većinu tekstova. Nenaslovljena pjesma koja otvara zbirku naznačuje kako se lirski subjekt mislima vraća u prošlost, prizivajući ambijent koji je topao i lijen, postavljajući pitanje: što znači / jedno davno / ljeto?. Za motivima topline, ljeta, žege, crvene i narančaste boje posegnut će više puta: kako je krasno / biti lijen / kao znoj / kao sunce na / ramenu / prijatelj na kavi; u jabuci / koja je mlada crvena / i žuta / kao sjećanje / na tebe i na mene! / o kako se smijala!; hoćemo li na bundevu / prijateljske boje? / mi smo sunce / jedna povijest. Pritom su navedeni motivi pozitivno konotirani i najčešće povezani s toplinom, ljubavlju i poljupcima. U pjesmi Posljednja videoteka lirski subjekt čezne za mjestom kojeg više nema: 

debela crna cura
koja zna sve o filmu
i ljeti i zimi
više ne stanuje
u kvartu!
u zagrebu nema više
videoteke
gdje je?
klupe su se skovrčale
i mladi se
više ne ljube u mraku!
djevojka koja sve zna
o filmu
više nije ovdje!
film se više ne gleda
u mraku!1

Što se tiče odnosa prema prošlosti, lirski subjekt također često govori ja sam mali: idem u malu školu / mali sam đak i malo / sunce!; kad sam bio mali / bilo nas je puno / i svatko je htio biti / sve. Kao da žudi, osim za vraćanjem u prošlost, za nekim utopijskim konceptom zajedništva, kolektivnim osjećajem koji je razumljiv svima, štoviše, koji bi čovjeku trebao biti urođen. Javlja se i osjećaj čiste, puke radosti, neinficirane i autentične u svom postojanju koje kao da je zarobljeno prošlosti. Kao odrastao, osjeća se izolirano: ko mali / veselili smo se drugima / i igrali / s nepoznatima / danas čuvamo zrak / i naše dvorište. Kritizira suvremeno društvo i odustaje od koncepta novca i ostalih nuspojava suvremenog društva, ne želi biti u gradovima u kojima oni vladaju, naziva ljude otocima jer su otuđeni jedni od drugih: kada su otoci blizu / zašto se ne posjete? / ali ne! / svaki je otok samo svoj! Čak i u urbanoj okolini osjeća se samotno i upravo zbog toga može na intuitivnoj razini razumijeti druge ljude:

zašto je zgrada
žuta
visoka i s puno
prozora?
ne znam
svi ušutimo kad
prolazimo
kraj te visoke zgrade
s puno
zatvorenih prozora
meni se čini
da te ljude
poznajem2

U više tekstova je lirski subjekt u sukobu s okolinom i osjeća se neshvaćeno i izolirano, a sve emocije pretaču se u pojedinim trenucima u egzistencijalna pitanja i svojevrsnu rezignaciju poput primjera u sljedećoj pjesmi:

čemu sve to?
a što?
pa to
ponedjeljak, utorak 
pa i srijeda
čemu sve to?3

Kao što je već spomenuto, Maleš koristi jezik kao materijal kojim se gradi novi smisao, kao i sve potencijale premetanja, jezičnih igri i zavrzlama. Izazov je to za čitatelja kojemu značenje neprestano izmiče i ponekad teško na prvu isplivava na površinu. Jezik sam sebe uvlači u mehanizam preispitivanja i preispisivanja. Zvučna zaigranost očituje se u gomilanju određenih fonema, slogova, riječi u stihu. Primjerice, ponavljanje glasova: greška i grašak / grožđe; maleno mala mali; prvog prezimena poljupca; zatim igre sa slogovima: kao kiša s kišobranom; kao dom i demon; koji je zaposlen u poslu; kao mona liza izbliza; pao mi je na pamet / prilog napamet; kao čarapa i čavao / pa je kat obećavao; vi ste sretna galaksija / koja luta kao / loto / može li lela prenoćiti. Osim ponavljanja riječi, i čitava strofa ponekad funkcionira kao igra riječima: kralj je slikao / pa je njegova slika / visila / ali da nije bio kralj / tko bi pogledao / sliku! / to se tebe ne tiče!

Koji put više nismo sigurni što je točno poezija, što je „samo“ poetično i ima li više ičega poetičnoga u poeziji. Čak i autor u jednom trenutku konstatira: ja sam zabrinut / za žanrove i za ljude. Iako se s vremena na vrijeme može činiti kako je poezija zaboravljena i kako se nalazi na margini društvenih interesa, autori poput Branka Maleša svojim kontinuiranim djelovanjem iznova pokazuju i dokazuju kako poezija može biti itekako vidljiva. Možda je neki primijete samo perifernim vidom, onako usputno, no pjesnici poput Maleša, Dragojevića, Prtenjače, Pogačara i drugih, nastavljaju svoju zadaću propitivanja biti stvari, baš kao što je to rekao i Šimić. Netko tko se prije nije susreo s Malešom, vjerojatno će teško na prvu ostati oduševljen, eventualno možda začuđen. Nije ni to loše. No taj bi, ako odustane, mogao ostati zakinut za specifičnost autorskog rukopisa, odnosno za vještu igru jezikom koja se nastavlja i u ovoj zbirci. U konačnici, možda mu pred očima, baš kao što je to na naslovnici knjige, ostane samo nešto nejasno i mutno.

Bilješke

1 Maleš, 2017., 17.

2 Maleš, 2017., 75.

3 Isto, str. 28