Stiloteka

Žena, mačka, lisica: feminizam i ekološka svijest u poeziji Marije Dejanović i Monike Herceg

U spomen na baku i djeda

Debitantske zbirke Monike Herceg i Marije Dejanović kritika je odmah prepoznala kao nesvakidašnje pojave na domaćoj pjesničkoj sceni, dok sada, ni dvije godine kasnije, na njih možemo gledati i kao na znakove novih tendencija u domaćoj poeziji. Obje zbirke (Početne koordinate i Etika kruha i konja) ističu se visokom konceptualnom osmišljenošću i izostankom izravnih referenci na izvanknjiževnu stvarnost. Ono što također povezuje poeziju ovih dviju autorica jesu feministički podtekst i ekološka svijest. I dok kritika patrijarhata i čovjekova destruktivnog djelovanja na okoliš (i život drugih bića), zasigurno nisu nova tema u poeziji, ono što je novo jesu temeljita kritika i dekonstrukcija, ili barem pjesnički analogoni tih filozofskih postupaka, povijesti ljudske zajednice. Rekao bih da tu novost u domaćoj poeziji najbolje utjelovljuju poezija Marije Dejanović i Monike Herceg. U ovom ću tekstu stoga njihovu poeziju pokušati istodobno čitati kao znakove jednog vremena, onog obilježenog ekološkom krizom, ali i kao putokaze u smjeru jednog novog vremena, onog prožetog ekološkom sviješću. Također ću njihovu poeziju pokušati čitati kao pjesnički artikuliran otpor patrijarhalnoj ideologiji, ali i tipu logike koji stoji u njegovoj podlozi.

Iako držim da pjesničke zbirke uvijek možemo čitati rizomatski, uspostavljajući skokovite i poprečne veze među zbirkama, možda bi radi boljeg skiciranja spomenutih »novih tendencija«, trebalo krenuti kronološki od zbirke za koju se već sada može reći da je u neku ruku označila početak novog razdoblja u hrvatskoj poeziji, a to su Početne koordinate Monike Herceg.

Tragovima usmene predaje

Početne koordinate lirski su ispričana povijest jedne obitelji, ali i šire ljudske zajednice. Ta je povijest, o čemu govore mnoge pjesme u zbirci, usko isprepletena s poviješću moderniteta odnosno s onim što se običavalo nazivati industrijskim i tehnološkim napretkom društva, a koje u zbirci simbolizira uvođenje željezničkog prometa.1 Općenito se može reći da se spomenuto ispreplitanje povijesti (zapadnog) moderniteta s poviješću ljudske zajednice ogleda u sudbinama samih likova, od Kate koja je »voljela bučne metalne gusjenice« (Herceg 2017: 20), djeda koji »često sanja električne vlakove« (Herceg 2017: 31) pa do ujaka za kojeg se može pretpostaviti da je poginuo u prometnoj nesreći.2 Zbirka Početne koordinate govori upravo o tom (kobnom) susretu ruralne zajednice i njezinog mitosa (lokalna vjerovanja i praznovjerja) s tehnološkim napretkom vođenog društva i njegova ratia. Zbog toga debitantska zbirka Monike Herceg s razlogom podsjeća na klasik magijskog realizma, roman Sto godina samoće Gabriela Garcíe Márqueza.3 I u zbirci Monike Herceg, kao i u Márquezovu romanu, fokus je stavljen na svijet ruralne zajednice i njezinih mitoloških vjerovanja, dok se onaj drugi svijet naznačuje preko stranih elemenata koji dolaze (prodiru) izvana, ali koji se vrlo brzo asimiliraju iznutra. Ono što je izazvalo najsnažnije dojmove kod kritike upravo je način na koji je u Početnim koordinatama opisan, prikazan, a možemo slobodno reći i utjelovljen, taj svijet ruralne zajednice. Nadalje, u njegovoj (prividnoj) nekonstruiranosti i izvornosti ogleda se specifičan tip ekološkog svjetonazora.

Zbirka Monike Herceg podijeljena je u četiri ciklusa u čijim naslovima stoji smrt neke životinje (»zmijske smrti«, »ptičje smrti«, »mačje smrti«, »zečje smrti«), a čiji podnaslov označava jednu etapu u obiteljskoj povijesti (»podrijetlo«, »bijeg«, »izbjeglištvo«, »povratak«). Dodajmo da četiri ciklusa korespondiraju s četirima godišnjim dobima (jesen, zima, proljeće, ljeto). Već nam takva konstrukcija zbirke, u kojoj se ogleda utjecaj mita, koja nam daje naslutiti da se svijet prirode u njoj čita kao knjiga i koja ističe cikličnost prirodnih procesa, otkriva njezine važne formalno-sadržajne aspekte. Krenimo od prve pjesme u zbirci koja stoji ispred prvog ciklusa »zmijske smrti« i koja nam daje početne koordinate za ulazak u svijet poezije Monike Herceg.

pažljivo stupamo iza granice šuma
svjesni da je ispod nas
netaknuta smrt
staza prohodna rijetkima
put u obiteljsko stablo

pamtimo da treba paziti na daždevnjake
oglušit ćemo ako ih nagazimo
pamtimo da zmije treba pustiti da prođu
ako nam prepriječe put
one gutaju stvorove lukavo
kao što se jutrom zgusne
mlijeko prvih magli
i zarazi svoja podnožja i usjeke

(Herceg 2018: 7).

»Put u obiteljsko stablo« u poeziji Monike Herceg vodi kroz teško prohodnu stazu izvan granica šume na kojoj je potrebno paziti na znakove prisutnosti drugih bića, pa čak i onih koje se ne može vidjeti, ali čijeg utjecaja na okoliš treba biti svjestan: »u rupama se skrivaju krtice / upotpunjujući mekoću gline« (Herceg 2018: 7). Spomenute upute za osvrtanje na putu prožete su upozoravajućim pa čak i prijetećim tonom mitoloških vjerovanja. Hodajući tako puni obzira, ali i straha, dolazimo na »dno jeseni / mjesto […] na kojem se budimo / vrelih tabana / probodeni rebrom bukve« (Herceg 2018: 7).

Koja su dakle obilježja te zajednice i toga svijeta koji susrećemo na stranicama zbirke? Većina kritičara primijetila je nešto poput kohezije (Špiranec), suzvučja (Kamenjašević), sklada i zrcaljenja između čovjeka i prirode, ljudskog tijela i krajolika, koje je na djelu u pjesmama Početnih koordinata. Taj je učinak sklada i suzvučja između ljudske zajednice i prirodnog okoliša u pjesmama Monike Herceg ostvaren pomnim izborom metafora i usporedbi koje upućuju upravo na neizbježnu povezanost čovjeka i prirode.4 Klasični primjeri bili bi stihovi u kojima djeca niču poput gljiva ili se žene rascvjetaju (poput cvijeća). Riječ je o paralelizmu između ljudske i biljne te životinjske ontogeneze ili kao što zapaža lirski subjekt u pjesmi »plodnost«: »dani sazrijevaju u trešnje/ žene u čvrste stabljike« (Herceg 2018: 41). U toj povezanosti ljudske zajednice i prirode centralno mjesto zauzima figura majke za koju Monika Herceg piše:

majčina briga hrapava je poput mačjeg jezika
dugo ovija i čisti zemlju od nametnika
liže krzna životinja koje zalutaju
čisteći ih od loših navika ulaska u baštu
iz ruku probijaju joj mladice kupusa i rotkvice
iz koljena raste najzelenija blitva
majčin pokrov su klice umjesto dlačica

(Herceg 2018: 41).

Vidimo dakle da Monika Herceg ne staje na pojedinačnim metaforama, već počesto gradi čitave lance metafora i usporedbi kojima se ljudski i prirodni svijet povezuju u skladnu cjelinu perceptibilnu na razini pojedinačne strofe, pjesme, ali i zbirke u cjelini.5 Važnu ulogu također ima personifikacija kojom se antropomorfiziraju prirodni fenomeni. Stihovi Monike Herceg govore tako o »sazrijevanju hladnoće« (Herceg 2018: 24), »pobožnosti snijega koja omata selo u slojevima poput glavice kupusa« (Herceg 2018: 29), »drvenim leđima doline« i »teškom tijelu vjetra«.6 Svjetonazor lirskog subjekta eksplicitno je izrečen u pjesmi »puni krug« sljedećim stihovima:

analogija propadanja tijela
i jesenskog propadanja
potpuna je

(Herceg 2018: 13).

Sada možemo zaključiti da je zbirci Početne koordinate svojstven organski i holistički tip ekološkog svjetonazora. Ljudski i prirodni svijet predstavljaju međusobno suzvučne cjeline koje počivaju na istim organskim procesima sazrijevanja, rasta i umiranja. Cilj metafora koje koristi Monika Herceg upravo je uhvatiti te nevidljive organske procese. Tome se pridružuju pojmovi poput rasta, umora i smrti koji se opetovano pojavljuju u pjesmama i koji funkcioniraju kao pojmovni oslonac na temelju kojeg se gradi spomenuti svjetonazor.

Tome treba pribrojiti takozvani magijski element koji nastaje kao izraz mitskog pogleda na svijet. Pritom je moguće razlikovati ona vjerovanja (praznovjerja) koja lirski subjekt pripisuje drugim likovima i spram kojih ponegdje uspostavlja (ironijsku) distancu7 od onih kojima sam raspolaže kako bi opisao svijet. Među najdojmljivijim primjerima nalaze se oni koji opisuju neobične događaje nakon smrti pojedinih osoba:

zakopali su je do glave
u vrt kraj gredica luka
i čekali dva dana
da joj proklijaju ruke
iz mokre crnice

(Herceg 2018: 17)

početkom veljače
majka je na njenom krevetu pronašla
samo jedno smrznuto oko
drugo je vjerojatno pojela mačka
i pustila da iz njega izraste
cijeli grm jasmina

(Herceg 2018: 70)

No možda i ne samo kao primjeri magijskog realizma, citirani prizori preplitanja čovjeka i okoliša o kojima je već teško misliti u okvirima tradicionalne dihotomije između čovjeka i prirode, karakterističan su izraz ekološkog senzibiliteta suvremene umjetnosti.

Marina Zurkow, »Making the Best of It: Dandelion« (2017)

Obratimo još pozornost na posljednju nenaslovljenu pjesmu u zbirci koja dolazi kao svojevrstan epilog nakon posljednjeg ciklusa »zečje smrti«. Prva pjesma, podsjetimo se, započinje slikom kročenja kroz šumu. Kroz različita upozorenja i opomene iz usmene predaje jasno je naznačeno da čovjek tamo poprima ulogu gosta i prolaznika kroz staništa drugih živih bića (stanara šume). Posljednja pjesma u zbirci vraća nas slici šume, ali koja je ovog puta posve lišena ljudske prisutnosti. Riječ je o takozvanoj čistoj prirodi. Pjesma progovara o čovjekovu nasilju (ne samo prema ljudima) pred kojim se i priroda povukla (»voda je već odavno pobjegla pred nasiljem / u pukotine i rasjede zemljine kore«), ali i najavljuje njezinu obnovu:

iz njihovih glava
kao iz žirova
izrasta mlada šuma

(Herceg 2018: 81)

Dekonstrukcija patrijarhalnog mita

Okrenimo se sada poeziji Marije Dejanović i njezinoj prvoj zbirci Etika kruha i konja. Vidjeli smo na koji način poezija Monika Herceg ispisuje povijest ljudske zajednice pridajući osobitu pozornost njezinu ispreplitanju s poviješću moderniteta. U poeziji Marije Dejanović međutim posve izostaje motiv tehnološkog napretka. Pisanje poezije kao preispisivanje povijesti dignuto je na još višu razinu apstrakcije. Ono što takoreći zanima Mariju Dejanović glasi na koji je način ono što se tradicionalno nazivalo poviješću ideja uvjetovano raspodjelom moći u društvu te obrnuto, na koji su način društvene strukture koje su se smjenjivale kroz povijest bile određene jezično-logičkom strukturom značenja i smisla. Shodno tome kritici nije promaklo primijetiti naglašene političko-emancipacijske silnice Dejanovićkine poezije. Kritičar Franjo Nagulov piše da misao-vodilju zbirke možemo prepoznati u ideji da »takoreći čitava povijest počiva na seksizmu i mizoginiji« (Nagulov 2019), dok Ivan Šamija pri obrazloženju dodjele Gorana za mlade pjesnike primjećuje da je konceptualna organizacija zbirke kod Dejanović duboko promišljena subverzivna praksa: »Stvaranje vlastitog jezika, sustava značenja i logičke strukture u tom je slučaju oblik otpora i emancipacije i na taj način možemo shvatiti projekt ovog rukopisa« (Dejanović 2018: 90). Drugim riječima, u podlozi zbirke nalazi se svijest o tome da je svako pisanje isprepleteno s moći, bilo kao osnaživanje ili subverzija dominantne, u ovom slučaju patrijarhalne, ideologije.

Etika kruha i konja podijeljena je na pet ciklusa, dok završna, šesta cjelina naslovljena »Plamičak« donosi niz od tri pjesnička triptiha koji funkcioniraju kao rječnik ključnih pojmova odnosno »svojevrsni čarobnjački glosar« (Butković 2019). Ciklusi su međusobno kronološki povezani (kroz pjesnički narativ možemo pratiti odrastanje glavne protagonistice / lirske subjektice), ali slabije nego što je to bio slučaj kod Monike Herceg jer oni više ne služe formiranju lirske biografije, već opetovanom preispitivanju i podrivanju svjetonazorske logike patrijarhalnog društva. Prvi ciklus naslovljen »Naukovanje kod čarobnice« kroz niz duhovitih koliko i tragičnih epizoda pripovijeda o odrastanju lirske subjektice u društvu njezine skrbnice i mentorice, čarobnice. Početne pjesme u zbirci ističu brikolersku domišljatost čarobnice pri suočavanju s nepovoljnim uvjetima stvarnosti.

Uvijek je bila pametnija od svojih godina:
pretjecala ih, nadmudrivala, preskakala.
Sa sedam je znala množiti vrbe.
Sa sedamnaest je mogla izliječiti konja.

(Dejanović 2018a: 12)

Jednom je pomiješala sjenu noćurka
i piljevinu nastalu u izradi stola.
Njima je omeđila prozore i vrata
ovo će nas spasiti od godina.

(Dejanović 2018a: 12)

U pjesmi »Dva tijela« susrećemo važan koncept koji se provlači kroz čitavu zbirku, a to je subjektna dvojina.8 Uz subjektičinu izmještenost, radi se o konstitutivnom postupku za projekt zbirke u cjelini. Naime tematizirajući podvojenost lirske subjektice i, kao što ćemo kasnije vidjeti, sam status čovječnosti lirske subjektice, poezija Marije Dejanović propituje rigidne granice između čovjeka i životinje čija utemeljujuća logika stoji i u podlozi patrijarhata, a realizira se kroz podjelu na rodne uloge.9 Spomenimo još pjesmu »Udvostručiti dobit« koja uz pjesmu »Mehanički konji« funkcionira kao najizravnija kritika kapitalizma koju pronalazimo u zbirci. No za razliku od pjesme »rast« Monike Herceg ovdje se ne radi o kritici modernizacijskih procesa kao takvih, već o kritici kapitala kao onog koji sve entitete svodi na njihovu tržišnu vrijednost.

Drugi ciklus naslovljen »Frule od sijena« donosi pjesme koje se bave postankom društva (ljudske zajednice). Pjesme obrađuju neke od temeljnih mitova vezanih uz formiranje zajednice kao što su podjela zemlje (»Suša«) i gradnja kuća (»Kolač od blata«). U nekim pjesmama moguće je prepoznati distinktivno referiranje na biblijske epizode vezane uz Isusovo rođenje i djetinjstvo (»Triješće«, »Kolijevka«) koje kod Dejanović međutim bivaju preispisane u skladu s logikom zbirke po kojoj konji postaju protagonisti povijesti.

Konji su sabirali kukolj
da izgrade kuće.
Vidjeli su u jedan-dva
kako na nebu svijetli kolijevka
i unutra ždrijebe.

(Dejanović 2018a: 28)

U ciklusu se također pojavljuju pjesme koje tematiziraju prirodne nepogode vezane uz uspostavu zajednice. Pjesnikinja na taj način podriva sliku o skladnom odnosu između čovjeka i prirode kakva se nerijetko projicira u predindustrijsko doba. Naspram toga pjesma »Bunar« pokazuje na koji su način uzgajanje životinja, obrađivanje zemlje i uspostava patrijarhalnog društva međusobno povezani odnosno kako čitava struktura izvire iz identičnog tumačenja.

Pokraj sjecišta četiri sela
pojavio se hrđavi bunar.

Ako iz njega odjekne kamen,
on će nam dati snagu
da svakog čovjeka među nama okrunimo za kralja.

Ako iz njega zažubori voda,
žene će se pretvoriti u bijele ptice
i odnijeti nas na nebo.

(Dejanović 2018a: 31)

Treći ciklus »U privremenom smještaju kod ljudi« već svojim naslovom naznačuje bitno obilježje zbirke, a to je izmještenost lirske subjektice u odnosu na ljudsku zajednicu. Uvodna pjesma »Četiri parketa« naznačuje drugost lirske subjektice (»Ljudi su plakali jer sam konj, a ne dijete.«), dok će se u kasnijim pjesmama ta neuklopljenost u društvenu strukturu manifestirati specifično kroz njezin otpor i bunt.

Mogli smo im ponuditi žrtvu paljenicu,
ali nismo.
Poželjela sam postati maleni zmaj
i zapaliti im čitav grad.

(Dejanović 2018: 42)

Neće me nikad uspjeti odvesti psihijatru,
ja sam čarobni konj iz provincije
i ne podliježem ljudskom kodesku
razumnog ponašanja.

(Dejanović 2018a: 43)

Svaka od pjesama u ciklusu nosi naslov po nekom prostoru (»U sobi za vježbanje«, »U čekaonici kod doktora«, »U vlastitoj sobi«10 i dr.), a kao primjer izdvojimo još pjesmu »Zoološki vrt« koja tematizira susrete između lirske subjektice i muškarca.

Muškarac kaže zec nikad neće prestići kornjaču.
Ja mu kažem: zatrovan si klasičnim idealizmom.
Kasnije ne razgovaramo godinama.
On pokušava, uvijek mu pobjegnem.

(Dejanović 2018a: 49)

Ono što mi se čini signifikantnim u citiranim stihovima jest to da se lirska subjektica ne libi staviti u poziciju objekta muške (falusne) žudnje. No daleko od toga da predstavlja gestu podložnosti, ono se izvrće u način subjektivacije. Kao što uviđa Slavoj Žižek: »Žensko seksualno oslobađanje nije samo puritansko povlačenje od ›objektivizacije‹ (seksualni objekt za muškarce), već pravo na aktivno igranje sa samo-objektivizacijom, nudeći i povlačeći samoga (samu) sebe po vlastitoj želji« (Žižek 2018: 151).11 Tako i dijalektička rasprava između muškarca i lirske subjektice u pjesmi M. Dejanović prerasta u igru (barem za lirsku subjekticu). Važno je također istaknuti, kao što ćemo vidjeti u zbirci Središnji god, da se bilo kakvo zamišljanje društva koje ne bi bilo patrijarhalno (pa tako i ekološkog društva) neće temeljiti na sankcioniranju žudnje, već na pronalaženju novih oblika žudnje.12

U ciklusu »Sunce u obliku konja« nastavljamo pratiti život lirske subjektice u društvu u kakvo je »bačena«. Klasičnu izvedbu hijerarhije »muškarac – žena – životinja« kako se ona manifestira za kuhinjskim stolom donosi pjesma »Četiri posude« na koju se, ne bez razloga, nastavlja triptih »Tanjur«, »Žlice«, »Sjekira«. Pjesma »Ljudi« pak na zanimljiv način denaturalizira samu kategoriju »čovjek« ukazujući kako je ono što shvaćamo pod kategorijom »čovjek« rezultat kulturnih procesa koji uređuju život zajednice.

Kad su odlučili postati ljudi,
zamijenili su zemlju za svoja četiri zida.
Poželjeli su da očvrsnem ili da me nema,
odrekli se zobi radi mesa životinja.
Dugo sam ih tražila po staklenoj ulici.

(Dejanović 2018a: 59)

Završni ciklus »Moji sinovi konji« zaokružuje ili bolje rečeno podcrtava antisistemski karakter zbirke. Ciklus otvara pjesma »Pravila igre« za koju Franjo Nagulov piše da sadrži pronicljivu kritiku akademske ortodoksije.13 Na sličnom su tragu pjesme kao što su »Stigma«, »Kazna« i »Porok« u kojima se parodira kršćanska doktrina. Ciklus zaključuje pjesma »Kontinent« koja ističe antisistematičnost kao poetičko načelo same zbirke. Pjesnikinju naime treba pohvaliti što pazi da ne upadne u zamku izgradnje zatvorenog sustava nalik onima koje potkopava i izvrće. Upravo u skladu s čitavom dekonstrukcijskom logikom zbirke čita se i završni distih »Neće se više nijedan moj sin/ okušati u stvaranju svijeta«. Citirani distih čitatelju osvještava da cilj ove zbirke nije bilo ispisivanje novog (alternativnog) mita o postanku svijeta, nego prije dekonstrukcija mita kao takvog. Zato završne stihove ne bi trebalo čitati u duhu pesimizma ili rezignacije, osim s trunkom (auto)ironije. Na istom su tragu dva distiha naslovljena »Konj« kojima završava metatekstualni »Plamičak«, a time i zbirka u cjelini, a u kojima lirska subjetkica odriče mogućnost da bi se o konjima nešto moglo reći, odnosno da ona zna išta o konjima. Ne govori li nam to da »konj« nije vrhovni (transcendentalni) označitelj u zbirci i da čitatelj ne bi trebao tražiti da on to postane?

Zaključimo. Pri čitanju Etike kruha i kunja, kritika je zamijetila drugoautorske utjecaje, među kojima je i onaj Monike Herceg.14 Supostavimo li međutim debitantske zbirke tih dviju autorica jednu drugoj, zapazit ćemo i koje to nove elemente donosi poezija Marije Dejanović, a to su igra, (auto)ironija i subverzija.15

Osluškivanje i opažanje prirodnog svijeta

Druga zbirka Marije Dejanović, Središnji god, po riječima autorice, u jednakoj je mjeri konceptualna kao i njezina prva zbirka Etika kruha i konja, ali i osobnija, toplija i iskrenija.16 Uistinu bi se moglo reći da zbirka Središnji god nastavlja projekt započet Etikom odnosno predstavlja drugi korak u tom projektu. Dok je zbirka Etika kruha i konja za svoj cilj imala podrivanje logike patrijarhalnog društva i preispisivanje njegovih utemeljujućih mitova, u Središnjem se godu pokušava misliti jedna drugačija zajednica utemeljena na ljubavi i suosjećanju. Mogli bismo reći da zbirka istodobno pripovijeda povijest jedne mikrozajednice (jednog suputništva u ljubavi) i povijest Zemlje. Zbirku otvara pjesma »Potop« koja uvodi motiv kataklizme (potopa) kao rupture između dvaju ciklusa. Pjesma istražuje multisemantičnost riječi »potop« supostavljajući realizaciju motiva potopa kao prirodne katastrofe promjeni u pojedinačnim životima. Opažamo tako već na početku da će Mariju Dejanović u ovoj zbirci zanimati promišljanje odabranih fenomena na nekoliko razina (društvenoj i prirodnoj, globalnoj i individualnoj) i shodno tome, promišljanje njihova postojanja na različitim vremenskim skalama (vrijeme ljudskog života i geološko vrijeme).

Svi mi slavimo nekakav potop.
Jednom godišnje, jednom u sto godina
voda dođe nekom do grla i oslobađa
namještaj, grad ili krletku,
napravi prolom spuštene na tlo.

(Dejanović 2018b: 5)

Kroz čitav prvi ciklus naslovljen »Vodena kružnica« pjesnikinja nastavlja supostavljati svakodnevne prizore iz života vezane uz korištenje vode geološkim promjenama koje su se zbile kroz povijest Zemlje. Tako pjesma »Nakon velike poplave« započinje spominjanjem tragova vode koji su ostali u kupaonici, a završava stihom koji aludira da se na tom prostoru u nekom ranijem geološkom razdoblju nalazilo more: »Šuplje ljušture puževa kažu:/ ovdje je nekoć živjelo more« (Dejanović 2018b: 9). U pjesmi »Rakova djeca« lirska subjektica pak reflektirajući nad pronađenom školjkom kaže: »Da imamo stoljeća pred sobom,/ a imamo,/ iz nje bi izašla rakova djeca.« (Dejanović 2018b: 11). U zbirci Središnji god eksplicitno se dakle apostrofira važnost da se fenomeni promišljaju na različitim vremenskim razinama; inzistira se da stvari ne postoje samo kao dio ljudskog života, već da su one također dio ciklusa koji se protežu kroz znatno veća vremenska razdoblja. U skladu je to s mišljenjem filozofa Timothyja Mortona koji ističe da je ekološka svijest dezorijentirajuća upravo zato što od nas zahtijeva da istodobno mislimo na nekoliko vremenskih razina.17

Motiv vode koji dominira prvim ciklusom ukazuje na još jedan važan aspekt ekološke stvarnosti, a to je međuovisnost. U posljednjoj pjesmi iz ciklusa, »Poplava«, lirska se subjektica pita kako bi bilo kad bi pločice upijale vodu. Ta nas slika postupno premješta iz interijera (stana) idealno zamišljenog kao prostora samodostatnosti u prirodni okoliš kao prostor međuovisnosti.

Kad bi svaka pločica na sebe uzela
određenu količinu vode,
Ne bismo imali poplavu, nego farmu.
Ispružila sam se u tom mulju.

Pelargonije su postale morske
zmije, cvijet u kosi morska zvijezda,
haljina morska trava.

(Dejanović 2018b: 14)

U drugom ciklusu naslovljenom »Shvaćanje kruga« uvodi se niz florističkih i faunističkih motiva. Dok smo u pjesmama prvog ciklusa svjedočili začudnom pretapanju poetskih zbivanja s mikro na makrorazinu, zbivanja u pjesmama drugog ciklusa smještena su uglavnom u prirodni okoliš, a lirska subjektica odaje afekt razigranosti vezan uz istraživanje svijeta i bića koja ga nastanjuju. U pjesmama »Stablo visibabe« i »Pčela« istražuju se fenomeni vezani uz naslovljenu biljku i životinju. Prva pjesma tako na dosjetljiv način adresira hermafroditnost biljke:

Od početka je bila ona-on,
iz nutrine su izvirale
ovalne zemljine nepravilnosti
savršene u trpljivom suglasju.

(Dejanović 2018b: 19)

Pjesme iz ciklusa »U tkalačkom stanu« nastavljaju se na one iz prethodnog ciklusa, ali se uz to uvodi i novi prostor – tkalački stan. U pjesmama »Kad sam bila netko u koga si se zaljubio«, »Ona u koju si se zaljubio« i »Kiborška djevojka« tematiziraju se različite promjene kroz koje dvoje ljude prolazi za vrijeme zajedničkog života. U vezi s time treba primijetiti kako suživot nije samo pitanje solidarnosti, kao što nam se obično sugerira, već i mnogo više od toga, pitanje podložnosti – podložnosti koja me uvlači u promjenu. To međutim ne znači da zajednica između dvoje ljudi predstavljala cjelinu koju tvori zbroj njezinih članova / dijelova. Na sličan bi način trebalo promišljati naš suživot s ne-ljudskim bićima koji je mnogo bliži tome da tvori otvorene skupove nego cjelinu.18

U posljednjih nekoliko pjesama u ciklusu lisica zadobiva poseban status. Razrađuju se različiti fenomeni vezani uz tu životinju. Osobito se tematizira sama pojavnost kao ona pretvarajuća što će reći da nismo u mogućnosti razlučiti što je od onog pojavnog stvarno takvo kakvim se čini, a što nije. U pjesmi »Osoba koja laže« upućuje se na srodnost između laganja i pretvaranja. Lirska subjektica pripovijeda adresatu kako je ulovila zeca te ga naučila lagati na što se zec počeo pretvarati da je čovjek.

Lagati je naučio od mene.
Zato je sinoć pušio tvoju lulu,
sjedio za tvojim stolom
i pretvarao se da si to ti.

(Dejanović 2018b: 33)

Timothy Morton citirajući Jacquesa Lacana ističe da se bit pretvaranja ogleda upravo u nemogućnosti da se utvrdi samo pretvaranje. »Ono što konstituira pretvaranje je u konačnici to da ne znamo je li pretvaranje ili nije« (Lacan; cit. prema Morton 2010: 74). Sudeći prema pojavnoj razini, ne možemo dakle nikada biti posve sigurni u kojoj su nam mjeri druga bića zaista slična te što nas to i u kojoj mjeri od njih razlikuje.

Podsjetimo se da u poeziji Marije Dejanović u obje zbirke nalazimo preferiranje pojavne (označiteljske) strane i svega onoga što ona omogućuje (igra, zavođenje) spram potrage za bitima koje bi omogućile povlačenje rigidnih granica (između živog i neživog, čovjeka i životinje, muškarca i žene). Uviđamo sada da su ekološka svijest i feminizam povezani po svojem vrednovanju pojavnosti zbog nje same. Pustimo, dakle, biti zavedeni, kao što bi rekao Lacan.

U ciklusu »Sjecišta« zatječemo nešto drugačiju lirsku subjekticu u odnosu na prethodni. Riječ je o promjeni za koju možemo reći da reflektira starenje. Kroz metaforu dioptrije (»pokvarene oči«) ciklus tematizira promjenu subjektičine perspektive (pogleda na svijet) odnosno mogućnost kritičke autorefleksije. U pjesmi »Dar« kojom započinje ciklus lisica prilazi lirskoj subjektici te ju upozorava da ima »pokvarene oči«, nakon čega joj donosi naočale. Lirska subjektica u svijetu tada počinje primjećivati mnoge pojave koje dotad nije vidjela.

Svojim potrganim očima
vidim golotinju svijeta.
(Dejanović 2018b: 42)

U sparne večeri poželim
vidjeti stvari kakve su bile
dok ih još nisu otkrile
moje lisičje naočale.

(Djeanović 2018b: 43)

U posljednjih se nekoliko pjesama propituje na koji je način razvoj ljudskog društva naštetio životu drugih bića. Takvo kritičko propitivanje prošlosti kao u pjesmi »Kamen i željezo« srodno je pjesmama iz zbirke Etika kruha i konja, ali je ton tih pjesama bitno drugačiji – blaži i prožet suosjećanjem spram drugih bića. Osobit primjer je pjesma »U pokretu miša«19 u kojoj lirska subjektica u drugoj strofi progovara iz perspektive breze pretvorene u papir:

Virim iz pohabanih stranica novina
sastavljenih u kaput. Šutim,
pokojna sam breza
s očima na naslovnoj stranici.

(Dejanović 2019: 46)

U posljednjem ciklusu »Mlaz« moguće je razlikovati pjesme koje tematiziraju odnos između lirske subjektice i voljene muške osobe te pjesme posvećene Morani, slavenskoj božici smrti i personifikaciji zime. Oba niza pjesama povezuju se međutim u anticipaciji završetka jednog prirodnog ciklusa. Tako posljednja pjesma u zbirci, »Tako stoje stvari«, sažima dojmove i zaključke iz proteklog životnog ciklusa, ali i najavljuje mogućnost novog kataklizmičkog događaja. Kako primjećuje Krešimir Bagić, »Središnji god se naime otvara kataklizmičkim slikama potopa, nastavlja motivima klijanja, tkanja i pčelinjeg rada kao oblicima lukavosti, kritičkog pogleda, šutnje i odsutnosti iza kojih možda slijedi novi kataklizmički događaj« (Dejanović 2018b: 68). Marija Dejanović u zbirci Središnji god, baš kao uostalom i Monika Herceg u zbirci Početne koordinate, ciklički poima vrijeme te je stvarnost koju predočava zbirka usklađena s takvim poimanjem vremena. Ključnim nam se međutim čini naglasiti kako Središnji god daje naslutiti kako ciklusi nerijetko završavaju kataklizmičkim događajem kao što je potop s početka zbirke. Takvi događaji unose rupturu između dvaju ciklusa te tako vraćaju kontingenciju u inače determinirani tijek zbivanja. U konačnici ne znamo kako bi stvari mogle sutra izgledati.

Sutra bi se mogle povezati stvari u galaksije,
jata riba,
ili će ponovno jedna drugoj vaditi oči

dvije plave vrane
na sjajnom papiru.

(Dejanović 2018b: 63)

Motiv kataklizme koji uvodi kontingenciju u povijesni tijek čini mi se ključnim za razumijevanje načina na koji se Središnji god nastavlja na Etiku kruha i konja. Nemoguće je pridati povijesnu nužnost patrijarhatu, pokazala je već prva zbirka, a da je moguće zamisliti drugačiji odnos prema svijetu i definirati odnos između dvaju bića kroz pojmove ljubavi i supostojanja, pokazuje druga zbirka. Povučemo li pak paralelu između društvene i geološke povijesti, što zbirka Središnji god implicitno sugerira, onda uviđamo da se konceptualna važnost kataklizmičkih događaja ogleda u tome što oni omogućuju restrukturiranje stvarnosti. Ili pak kao što pjeva Siouxsie Sioux u pjesmi »Rhapsody« koja funkcionira istodobno kao oproštaj (»And I have seen all I want to«), ali i poziv da ne prestanemo »sanjati«: »But we can dream all we want to / We can dream all we want to, rhapsody oh, rhapsody«. A nije li upravo to – san (utopijska dimenzija) – ključan sastojak (revolucionarnog) feminizma koji ne pristaje na politiku identiteta kao na svoju liberalnu inačicu.20

Angažirana poezija?

Ostaje nam naposljetku osvrnuti se na zbirku Lovostaj Monike Herceg objavljenu tek prije nekoliko mjeseci za koju se bez preuveličavanja može reći da je označila još jedan događaj u hrvatskoj poeziji. Na početku treba odmah naglasiti kako se radi o posve drugačijoj zbirci u odnosu na Početne koordinate odnosno o samosvojnom pjesničkom projektu. »Važno je, dakle, raščistiti stvari i jasno reći: Lovostaj je drugačiji rukopis, lišen namjere nastavka ispisivanja prethodnoga naslova, svjesno učinjen odmak usprkos određenim recepcijskim rizicima (…)« (Nagulov 2019b). Nakon što je Početnim koordinatama odškrinula nova ili barem dobrano zaboravljena vrata domaće poezije, Monika Herceg, umjesto da slijedi već utabanu stazu, odlučila je krenuti u posve drugačijem smjeru. Dok su Početne koordinate svoj oslonac našle u mitu i usmenoj predaji, Lovostaj svoj vokabular crpi ni manje ni više nego iz znanosti (fizike i matematike). Zbirka broji pedeset i dvije pjesme, a podijeljena je u tri ciklusa (ili bolje reći bloka) koji su znakovito međusobno odvojeni samo točkom.21 I mada je i ovog puta riječ o konceptualno osmišljenoj zbirci, ona za razliku od Početnih koordinata nije zaokupljena vremenskim ciklusima i različitim etapama u povijesti života jedne zajednice, već su subjekt zbirke Lovostaj prije svega žene i ženskost.

Zbirku otvara »Prolog za ginofobe« koji već svojim naslovom odaje kritičku oštricu zbirke. Naglašeno ironijski pjesnikinja u navedenom prologu tematizira mizoginiju na području znanstvene spoznaje i religije. Na temelju prologa možemo (retrospektivno) iščitati projekt zbirke, a to je s jedne strane kritika obespravljenosti žene u odnosu na muškarca te s druge strane, i polazeći od te kritike, njezina emancipacija koja se ima odigrati na području različitih diskursa i društvenih praksi.

Zmija sikće još iskrenije:
I ja te volim Adame, ali moraš razumjeti
da više nisam žena otkad smo pojeli voće
jer sad sigurno znam odgovor na pitanje
gdje je božja kralježnica prekinuta
i koliko mase sunca je teška
takva crna rupa

(Herceg 2019: 10)

Zbog niza zanimljivih postupaka koje Monika Herceg koristi u svojoj drugoj zbirci, čini se prikladnim analizu zbirke Lovostaj organizirati s obzirom na te postupke. Osim po pokušaju inkorporiranja znanstvenih termina u poeziju,22 Lovostaj se ističe po korištenju niza postupaka karakterističnih za pripovjednu književnost. To pjesnikinji omogućuje da dodatno razradi svoju sklonost uobličavanju pjesama u mikropripovijesti. Konvergencija između određenih narativnih postupaka i strukturnog načela pjesama (pjesma kao mikropripovijest) osobito je dobro uočljiva u biografskim pjesmama posvećenim »jakim ženama«. Tako su pjesme posvećene važnim, ali zaboravljenim i prešućivanim matematičarkama i fizičarkama oblikovane kao obraćanja lirske subjektice (pjesnikinje,23 a djelomice i znanstvenice) odabranim adresatkinjama. Evo primjera iz pjesme »Teorem Emmy Noether naučila sam na faksu«:

Emmy, Emmy, je li te hranila matematika
tih sedam godina kad su muškarci
uzimali iz tvog mozga
nikad plativši izliku
da u tebi ima samo
brojčanih vrijednosti

(Herceg 2019: 25)

No ne bi nam valjalo o tim pjesmama misliti kao o pukim prigodničarskim hommageima jer se radi o pjesmama koje, kao što se vidi i iz gornjeg primjera, progovaraju o društvenim nepravdama te iznova otvaraju pitanje o položaju žene u znanstvenoj zajednici.

Zamišljam kako su ti u zagušljivom uredu
iz stola izrastali teoremi
i možda sam ljubomorna
jer si mogla gurnuti glavu
na dno matematike
ne misleći pritom što jesti
Zbilja, što večerati usred polja rojeva?

(Herceg 2019: 75)

No ono zbog čega se zbilja može reći da spomenute pjesme Monike Herceg unose novost u pjesničku tradiciju nije figura apostrofe, već korištenje unutarnje fokalizacije. Lirska subjektica govoreći o životu odabrane žene preuzima ulogu pripovjedača u trećem licu fokalizirajući pritom pripovijedanje kroz lik te žene. Monika Herceg na taj način prisiljava čitatelja na još veću uživljenost u živote žena o kojima je riječ. To je dodatno naglašeno korištenjem vrlo konkretnih pjesničkih slika koje nerijetko prizivaju intenzivni osjet bola.

Vlakom prenosiš korijen u tuđi humus
učeći kako je apokalipsa djevojčica
Osluškuješ kuckanje njenih atoma
ništa više od praznine
koja poštuje statistiku

(Herceg 2019: 36)

Najgore je kad oči bole od rotacije svibnja,
Pulsar naginje vakuum u točku
Ono što se prolijeva skupljaš antenu,
iz nepravilnih signala buja optika

(Herceg 2019: 79)

U trima pjesmama u zbirci lirski glas pak biva pripisan fikcionalnoj ili pak povijesnoj ženskoj sobi koja u prvom licu govori o vlastitom životu. Te su pjesme oblikovane kao unutarnji monolozi tih žena. Riječ je o pjesmama »Lisbeth Salander promišlja vatru«, »Aileen Wuornos rekonstruira probijanje zvučnog zida pucnjavom« i »Mary Jane Kelly i Ana (17, Osijek, ostavljena da iskrvari) promišlja oštricu«.

Svijet će se ispod ukradenog automobila
skupiti u jednu istinu,
a onda ću ohrabriti metak koji sam ti pljunula u pluća
Godinama, tijela su samo tonula u cestu
Iskrenost je asfaltirana, ali ja znam gdje može probiti trava«

(Herceg 2019: 48)

Mogla bih biti dugonoga antilopa i
preskočiti krvotok grada,
kada bih se dovoljno dugo izmišljala vjerojatno bih
pobjegla rutinskom namještanju ramena u tjedan

(Herceg 2019: 63)

Taj postupak davanja glasa nepoznatim povijesnim osobama (onima o kojima Povijest ne piše) nešto je što smo mogli upoznati u romanima historiografske metafikcije kao što su primjerice oni Daše Drndić, ali sada ih možda i po prvi puta, barem u domaćim okvirima, nalazimo u poeziji.24 Spomenuti utjecaj romana ili bolje reći paralele između romana i poezije koje opažamo u poeziji Monike Herceg nešto je što se ne smije zanemariti jer bi se također moglo raditi o signalu koji svjedoči o širem načinu orijentiranja poezije prema drugim književnim vrstama ili čak drugim medijima u suvremeno doba.

Spomenutim pjesmama treba pribrojiti pjesme u kojima anonimne ženske osobe govore o proživljenoj nepravdi. Po svemu sudeći radi se o pjesmama inspiriranim stvarnim događajima o kojima su svojedobno senzacionalistički izvještavale novine. Riječ je o trima pjesmama smještenim jedna do druge u zbirci, a koje sve sadrže imenicu »zvijer« u naslovu: »Zvijeri u Izraelu ostavili su mi kćer da umre na cesti«, »Zvijeri u Zagrebu kćer su mi posadili da bude drvo na Medvednici« i »Ja, zvijer u svom stanu, ubila sam kćer nekoliko mjeseci nakon poroda«.

Naslovi u zbirci Lovostaj generalno zaslužuju posebnu pažnju. Mnogi su naslovi formulirani kao rečenice sa subjektom, predikatom i objektom. Ta njihova referencijalna funkcija ukazuje da pjesme ne nastoje prikriti vlastitu političnost, štoviše i angažiranost. Primijetit ćemo također da naslovi mnogih pjesama podsjećaju na novinske naslove. Također neke pjesme u naslovu upućuju na određeni dokument kao na možebitni izvor za pjesmu. Riječ je o pjesmama »1940. Nada Sremec piše da žene po selima umiru od abortusa nekontrolirano kao u Africi« i »2016. Višnja Ljubičić izvještava kako je u zadnjih deset godina u Hrvatskoj ubijeno gotovo tri stotine žena«.25 Kao što je rečeno ranije za davanje glasova nepoznatim povijesnim osobama, takvo pronalaženje građe u povijesnim dokumentima i novinskim člancima karakterističnije je za roman (ili u slučaju drugog, za popularnu glazbu) nego za poeziju.

Vidjeli smo kako biografske pjesme posvećene prešućivanim matematičarkama i fizičarkama progovaraju o nejednakom tretmanu žena u znanstvenoj zajednici. Jedan dio pjesama bavi se pak mizoginijom u mitologiji i religiji. Za razliku od Marije Dejanović čije su pjesme u Etici kruha i konja ukazivale na imanentnu poveznicu između nastanka monoteističkih religija i uspostave patrijarhalnog društva, Monika Herceg u zbirci Lovostaj fokusira se prvenstveno na mizogin karakter kako starogrčke mitologije tako i starozavjetnog dijela Biblije. U svojem preisipisivanju starogrčkih mitova pjesnikinja ubacuje reference na suvremenu stvarnost. Izdvajamo stihove iz pjesme »Europa« čije su snažne slike i ritmički istaknute ponavljanjima ključnih riječi (»Europa«, »rat«, »bog«) na počecima stihova.26

Europa, nategnuta do urušavanja blizine
Europa, u rani bi trebalo završiti pjesmu,
u plutajućem dječaku
kojeg iznad mora drži
rat lakši od slane vode,
rat na drugoj strani svijeta
gdje ne bismo radili djecu
jer nas stalno nadgleda
bog snajper,
bog ručna bomba

(Herceg 2019: 53)

Što se tematike pjesama tiče, treba spomenuti da se niz pjesama iz prvog bloka bavi trudnoćom i majčinstvom kao paradigmatskim ženskim iskustvima, tvoreći tako jedan miniciklus, dok se većina pjesama iz trećeg bloka bavi onim što bismo mogli nazvati postajanjem pjesnikinjom te nas navodi na promišljanje toga što to znači biti istodobno žena (ali i ljudsko biće uopće) i pjesnikinja.27 Čak je i uz ovo posljednje postajanje lirske subjektice vezan isti princip emancipacije o čemu govori pjesma »Emancipacija pjesnikinje«. Vidjeli smo dakle na koji je način kroz čitavu zbirku pjesnički uobličen odnosno ispisan zahtjev za emancipacijom žena na različitim područjima ljudskog života. Nije stoga čudo što zbirka završava stihovima: »I ako se ikada nađeš pred takvim ponorom/ traži razvod/ i puno skrbništvo«. Mirko Božić s pravom primjećuje da bi se Lovostaj moglo staviti u feminističku kategoriju,28 ali mi bismo precizirali da se radi o angažiranoj poeziji. Postoje naime različite koncepcije feminističke književnosti i različite feminističke poetike. Međutim zbog načina na koji se u Lovostaju direktno upućuje na žensko pitanje i »istupa« u ime obespravljenih žena, opravdano je govoriti o angažiranoj poeziji.

Dotaknimo se naposljetku ekološke tematike koja, iako se ne nalazi u fokusu zbirke, zasigurno nije iz nje odsutna. Štoviše, moglo bi se reći da »prosvjedujući« protiv maskulino-patrijarhalnih načela proizvodnje i akumulacije od početka zbirke, pjesme Monike Herceg otvaraju prostor za izričitije tematiziranje ekoloških problema pri kraju zbirke. Dok su Početne koordinate ukazivale na ekološke probleme kao na posljedice modernizacijskih procesa, Lovostaj se ograničava na oštre i ironične reference,29 na neke aspekte naše suvremene ekološke stvarnosti kao što su recikliranje (ili nedostatak istog), nagomilavanje plastičnog otpada ili onečišćenje zraka u gradovima.

Ugušit ćemo se u otrovnoj staklenci
ako uskoro netko ne osmisli kako odrezati dimnjake

(Herceg 2019: 84)

Druga pjesnikinja otvara konzerve noktima,
iznutra grašak se meškolji,
naš je jezik prastar za tekuća pitanja
Financije su prerasle zelenilo
grada umotanog u pupoljke plastike

Treća pjesnikinja može biti pitoma kao kućna mačka,
ali je svjesna da loše gospodarenje otpadom
čini nemogućim recikliranje,
čak i kad je u pitanju rečenica u srcu stabla

(Herceg 2019: 90)

Upravo se tu kriju i ograničenja ili dometi poetike kakvu je Monika Herceg zauzela drugom zbirkom. Za razliku od Početnih koordinata koje su stvorile svoj vlastiti svijet za koji je kritika primijetila da najviše nalikuje magijskom realizmu, Monika Herceg odlučila se u zbirci Lovostaj za drugačiju taktiku i takoreći otvorila pjesme prema stvarnosti.30 To joj je donijelo mogućnost da izborom konkretnih pjesničkih slika i jezikom oboružanim ironijom uputi kritiku nekim pojavama iz društvene stvarnosti – bilo da se one tiču nepravde (u najširem značenju) prema ženama bilo da se odnose na čovjekovo destruktivno djelovanje na okoliš. Čitatelj će morati sam odlučiti koliko je takva taktika bila uspješna, to jest koliko je njezina kritika prodorna.

Valja nam se na kraju zapitati postoji li zajednički zaključak o poeziji Monike Herceg koji bismo mogli izvući na temelju njezinih prvih dviju zbirki. Kao pokušaj odgovora na to pitanje sugerirao bih da poezija Monike Herceg fascinira svojim spojem tradicionalnog i modernog, odnosno sposobnošću da unutar iste pjesničke cjeline zahvati bitno različite senzibilitete. Što to znači? Vidjeli smo da je zbirka Početne koordinate od svoje prve do posljednje stranice uronjena u svijet usmene predaje. Kako onda objasniti tako modernu pjesmu kao što je »rast«31 koja govori o »gradu koji se širi poput tuberkuloze« i »vjetru bez smjera kojem ne znamo odrediti ime«? Takva pjesma i, dodat ćemo, kritika moderniteta ne može nastati (!) unutar svijesti tradicionalnog društva, barem ne tradicionalnog u onom smislu u kojem se ono shvaća u tradiciji zapadnog mišljenja. Ona počiva na konceptima koje je iznjedrila moderna misao. No je li to nešto što ugrožava projekt zbirke Monike Herceg otkrivajući njezinu inherentnu kontaminiranost?32 Ne, tvrdit ću upravo suprotno – to je znak istinske poetske i filozofske misli koja ne podliježe binarnim opozicijama (tradicionalno-moderno). Misao nam uvijek dolazi kao nešto strano, ali ne izvanjsko već unutarnje strano; ona je naše ekstimno.33 Lijepo koliko i potresno o takvoj prirodi pjesništva piše i Monika Herceg u zbirci Lovostaj u kojoj još više do izražaja dolazi ranije spomenuti spoj tradicionalnog i modernog. Unutar iste zbirke nalazimo tradicionalnu predodžbu o ženi kao čuvarici prirode, na što upućuje i naslov zbirke,34 kao i nesmiljeno inzistiranje da znanost i tehnika nisu nešto strano ženskom umu. U nekom drugom tipu diskursa takvo neobično supostojanje tradicionalnog i modernog pokazalo bi se kontradiktornim.

Zaključak

U ovom smo se eseju bavili feminizmom i ekološkom sviješću u poeziji Marije Dejanović i Monike Herceg. Nastojao sam pritom ukazati kako svaka od četiriju zbirki zahtijeva da na nešto drugačiji način pristupimo ovim pitanjima, to jest da svoja pitanja ugodimo s obzirom na pjesničke tekstove pred nama. Drugim riječima, ono »kako« u poeziji je nerazdvojivo od onog »što«. I zbog toga nije čudno da čak i kad se bavimo poezijom međusobno srodnih autorskih poetika ne uspijevamo doći do jednoznačne koncepcije feminizma ili ekognoze. Ali tome čitanje poezije i ne služi. Postoje znanstvene i stručne knjige koje se bave feminističkom teorijom ili ekološkim mišljenjem. Umjesto da od poezije tražimo da bude supstitut ili surogat teoriji, uputnije je pitati se kako ona svojim bivstvovanjem kao poezija osvjetljava neke aspekte, u ovom slučaju ekološkog ili feminističkog, mišljenja.

Postoji nekoliko razloga zašto sam u ovom eseju htio zajedno čitati poeziju Marije Dejanović i Monike Herceg, to jest zašto sam poeziju jedne htio čitati uz poeziju druge. S jedne strane to je odjek Početnih koordinata u Etici kruha i konja, ali s druge strane, to je mogućnost da vidimo koje to nove elemente donosi poezija Marije Dejanović utječući retrospektivno i na naše čitanje Početnih koordinata. To bi se, kao što smo vidjeli, moglo podjednako odnositi na uporabu ironije i autoironije, razigranije strukturiranje stihova (primjerice česta opkoračenja) ili pak koncept subjektne dvojine.

Unatoč tome što obje pjesnikinje u svojoj poeziji izriču kritiku patrijarhata i kapitalizma koji ne samo da žene i ne-ljudska bića stavljaju u obespravljen položaj, već i od-svjetovljuju sam svijet,35 rekao bih da u poeziji Marije Dejanović i Monike Herceg možemo iščitati dvije bitno različite koncepcije feminizma i ženskosti. U poeziji Monike Herceg shvaćanje ženskosti utemeljeno je na specifičnom iskustvu ženskog tijela. Polazi se dakle od organskog (tjelesnog) jedinstva ženskog tijela koje predstavlja uporište ženskom identitetu. Taj se identitet konceptualno promišlja u suprotnosti spram muškarčeva i postiže emancipacijom od muškog identiteta. U poeziji Marije Dejanović (mislim ovdje prvenstveno na zbirku Središnji god) identiteti su međutim prošupljeni i međuovisni. U našem slučaju to će reći da rodne identitete ne možemo tumačiti kao binarne opozicije. Ili drugim riječima, žena jest drugo od muškarca i obrnuto, ali nijedno nije Drugo onom »prvom«. Ako tako shvatimo identitete, onda oni dakako gube obećanu im čvrstoću i homogenost, ali postaju prožeti žudnjom i sposobni za različita postajanja odnosno putovanja u mjestu. To je još jedan od razloga zašto sam poeziju Marije Dejanović htio čitati kao suplement (istovremeno dodatak i nadomjestak) poeziji Monike Herceg.

Nadam se da će ovaj esej dodatno potaknuti već postojeći interes za poeziju ovih dviju pjesnikinja, a onda možda i pridonijeti daljnjim interpretativnim čitanjima njihove poezije. Iako se dakle radi o dvjema različitim poetikama, one su ipak međusobno srodne i jednog ćemo dana možda na ove dvije autorice gledati kao na izdanke iste generacije. Kao što je kritika primijetila, od Marije Dejanović i Monike Herceg očekuje se mnogo toga u budućnosti, ali nije pretjerano reći da su već svojim prvim dvjema zbirkama promijenile obrise hrvatske poezije i utrle joj put k novim vremenima.

Literatura

  • Božić, Mirko (2018) »Monika Herceg: Početne koordinate«, (učitano 18. 6. 2018).
  • Božić, Mirko (2019) »Monika Herceg: Lovostaj«, (učitano 30. 8. 2019).
  • Butković, Lucija (2019) »Pjesnička jenga«, (učitano 10. 9. 2019).
  • Dejanović, Marija (2018.a) Etika kruha i konja. Zagreb: SKUD »Ivan Goran Kovačić«.
  • Dejanović, Marija (2018.b) Središnji god. Karlovac: Matica hrvatska.
  • Haraway, Donna J. (2016) »A Cyborg manifesto«, u: Manifestly Haraway. Minnesota: University of Minnesota Press, str. 3–90.
  • Fisher, Mark (2005) »For your unpleasure: the hauteur-couture of goth«.
  • Herceg, Monika. (2018) Početne koordinate. Zagreb: SKUD »Ivan Goran Kovačić«.
  • Herceg, Monika. (2019) Lovostaj. Zagreb: Jesenski i Turk.
  • Morton, Timothy (2010) Ecological Thought. Cambridge, Massachusetts, London: Harvard University Press.
  • Morton, Timothy (2018) Tamna ekologija: za logiku budućeg suživota. Zagreb: Sandorf & Mizantrop.
  • Nagulov, Franjo (2019.a) »Svijet u kojem umiru čarobnice, a ni konjima nije lako«, (učitano 2. 2. 2019).
  • Nagulov, Franjo (2019.b) »Heisenbergovo načelo neodređenosti kao stilska figura«, (učitano 15. 9. 2019).
  • Žižek, Slavoj (2019) Like a Thief in Broad Daylight: Power in the Era of Post-humanity. London: Penguin Books.
Bilješke

1 Ključnom se po tom pitanju ispostavlja pjesma »rast«. Ono što je zadivljujuće u vezi s tom pjesmom koja se čita kao suvremena kritika moderniteta jest upravo način na koji Monika Herceg pomnim odabirom slika i motiva uspijeva označiti neke od temeljnih modernizacijskih procesa (industrijalizacija, urbanizacija, ekspanzivno širenje i akceleracija) te ih sagledati, kako i dolikuje, u totalitetu.

2 Vidi pjesmu »hlače« (Herceg 2018: 55).

3 Analogiju je također povukao Mirko Božić; vidi https://www.mvinfo.hr/clanak/monika-herceg-pocetne-koordinate.

4 Mnogo je ovdje nijansi koje bismo uzalud pokušali popisati. Skrenimo samo pozornost na stihove u kojima lirski subjekt pažljivo bilježi nevidljivi utjecaj okoliša na ljude kao u pjesmi »muk« gdje se »pretvorba misli u riječi događa [se] / ovisno o temperaturi zraka« (Herceg 2018: 29).

5 Upućujemo primjerice na pjesmu »berači« koju čitatelj može pronaći u sljedećem izboru pjesama: https://strane.ba/monika-herceg-pocetne-koordinate-izbor/.

6 Ne treba zanemariti da čak i tehnički izumi poput željeznice i vlakova poprimaju osobine živog svijeta. Vidi Herceg 2018: 19 i 20.

7 Vidi primjerice pjesmu »uroci«.

8 Vidi također Nagulov 2019a.

9 Ovdje se pozivam na kritiku agrilogistike koju je razradio britanski filozof Timothy Morton. Vidi Morton 2018: 80-109.

10 U naslovu pjesme »U vlastitoj sobi« teško je ne prepoznati aluziju na poznati esej Virginie Woolf. Aluzivnost pojedinih naslova primijetio je također Franjo Nagulov; vidi Nagulov 2019a.

11 A da samo-objektivizacija može biti dio umjetničke prakse pokazale su mnoge (feminističke) umjetnice, npr. Siouxsie Sioux, Grace Jones i Orlan.

12 Upravo bismo tu mogli naučiti nešto i od popularne glazbe čija je povijest sama jedno veliko putovanje žudnje. Možda nadasve gotički rok svjedoči o tom uplivu ženske žudnje kao bitno drugačije strukturirane žudnje i načinu na koji ona transformira čitavo polje. Više o tome vidi u eseju Marka Fishera: »For your unpleasure: the hauteur-couture of goth« na http://k-punk.abstractdynamics.org/archives/005622.html.

13 Vidi Nagulov 2019a.

14 Usp. Nagulov 2019a.

15 Usudio bih se reći da je u umjetničkom programu Marije Dejanović, koji nije odvojiv od njezine umjetničke persone, moguće prepoznati odjeke feminističke umjetnosti 70-ih i 80-ih godina. U osobnom imaginariju nameće mi se usporedba sa Siouxsie Sioux, ikonom britanskog gotičkog roka, s kojom Dejanović dijeli interes za poganske (pretkršćanske) civilizacije i performans. No i više od toga, postoje brojne tematsko-motivske sličnosti između poezije Marije Dejanović i pjesama benda Siouxsie and the Banshees, kao što su povezivanje ženskog subjekta s čarobnjaštvom i tematiziranje kataklizmičkih događaja; a da i ne govorimo o antisistemskom karakteru pjesama.

16 Vidi https://www.24sata.hr/show/dejanovic-pisanje-se-kod-nas-smatra-hobijem-a-ne-poslom-606392

17 Usp. Morton 2018: 79.

18 Usp. Morton 2018: 156–158.

19 Već sam naslov pjesme upućuje na mimikriju.

20 Ovdje među ostalim aludiram i na »čudovišni san« Donne Haraway o svijetu bez rodne podjele. Vidi Haraway 2016: 7.

21 Radi se istom interpunkcijskom znaku koji Monika Herceg u svojim pjesmama ne koristi.

22 Mnogo je u tu zanimljivih i začudnih sintagmi koje koriste znanstveno pojmovlje, a što se tiče konstrukcije pjesama, upozorimo samo na dvije pjesme, »Pjesma s dvije nepoznanice« i »Još jedna pjesma s dvije nepoznanice«, koje donose pokušaj strukturiranja pjesme prema modelu jednadžbe.

23 To je ime koje lirska subjektica stječe u posljednjem bloku pjesama.

24 Pritom treba naglasiti da poezija Monike Herceg preuzima od romana narativnost i narativne tehnike, ali ne i proznu organizaciju.

25 Usporedimo li samo navedene naslove, vidjet ćemo da oni obuhvaćaju vremensko razdoblje veće od pola stoljeća. Politička poruka, ako možemo tako reći, jasna je: unatoč promjenama državnih režima i prividnom usvajanju demokratskih načela, položaj žena u Hrvatskoj nije se bitno promijenio.

26 Općenito govoreći, konkretne i hrabre slike koje gradi Monika Herceg u Lovostaju na pojedinim su mjestima dostojne distopijske fikcije.

27 Poezija i filozofija jesu uistinu čudovišni zato što oboje zahtijevaju nikad do kraja izvršivo razdvajanje – od vlastitog tijela i vlastite egzistencije. Kao što piše Monika Herceg: »Pjesništvo je, parafraziram, mogućnost / da se tu i bitak odvoje,« (Herceg 2019: 97).

28 Usp. Božić 2019

29 Vezano uz uporabu ironije koja je podjednako uperena spram različitih institucionalnih sfera (politika, znanost, religija) moglo bi se reći kako se u zbirci osjeti utjecaj poezije Branka Maleša.

30 Ovo je ponešto nespretno formulirano jer, kao što smo vidjeli, nije riječ o otvaranju poezije prema stvarnosti u doslovnom značenju, već o inkorporaciji onih elemenata (jezičnih izraza) koje izravnije dovodimo u vezu sa stvarnosti.

31 Vidi prvu fusnotu.

32 Ako bismo inzistirali na takvoj logici, onda bismo morali reći da ona dovodi u pitanje čitavu tradiciju zapadnog mišljenja unutar koje jedino i postoji opreka između tradicionalnog i modernog.

33 Ovdje posuđujem Lacanov neologizam.

34 Nagulovljeva usporedba Monike Herceg i Vesne Parun pri kraju kritike (vidi Nagulov 2019b) pokazuje se u tom smislu kao više nego opravdana.

35 Ova teza počiva na (korelacionističkoj) pretpostavci o tome da je svijet to što jest zahvaljujući bićima koja ga čine (ne samo nastanjuju, već i grade). Čitava bi se pak povijest kapitalizma, a onda dobrim dijelom i povijest moderniteta, mogla sažeti kroz (meta)proces od-svjetovljenja svijeta. Jedna od upečatljivijih posljedica tog procesa danas bio bi progresivni gubitak biološke raznolikost.