Stiloteka

Totalno drukčiji od drugih

(Zoran Roško, Minus sapiens, Oceanmore, Zagreb, 2017.) Tekst je izvorno emitiran u emisiji Bibliovizor na 3. programu Hrvatskog radija.

Minus sapiens Zorana Roška roman je koji provocira isključivo radikalne recepcijske ocjene. To je roman čiji konceptualni program ima instaliranu najmoderniju zaštitu od onih spamovskih kritika i komentara što književno djelo brzopotezno detektiraju i razumijevaju u kategorijama jasnoga i nejasnoga, komunikativnoga i nekomunikativnoga, a u najambicioznijim slučajevima mimikrije služe se, primjerice, frazama o »padu pripovijedne dinamike u drugoj polovici romana«, »razvodnjavanju narativne napetosti« ili »iznevjerenoj vjerodostojnosti u transponiranju referentne zbilje«. Kritike i komentari s takvim tipom analitičkog instrumentarija i retoričkih alata za interpretacijsku deskripciju književnoga djela naprosto su razoružani već pred koricama Roškove proze. Štoviše, u ovom je slučaju irelevantno prosuđivati Roškov rukopis čak i u parametrima one estetike kakva je usađena u konvencionalnom građanskom osjećaju za lijepo jer ovome je autoru nekompromisna nakana ne biti snishodljivim prema notornim populističnim formulama koje bi zadovoljile konformizam čitateljske ugode.

Roško rizičnim iskorakom svoj autorski individualizam postavlja radikalno spram takvih očekivanja i dezintegrira baš svaki mehanizam diskurzivne konstrukcije koji čitatelju ispomaže učvršćivati vjeru u internu logičnost fikcionalnoga svijeta kako bi se osjećao sigurnim, ali i pasiviziranim dok biva vođen pripovjedačkim autoritetom. Naprotiv, Roško inzistira na izgubljenosti, dezorijentiranosti, motiviran pretpostavkom da bi to mogao biti jedan od načina kojim bi književnost ponovno postala uznemirujuća, dubinski uznemirujuća, pa da takvim dubokim rezom djeluje i temeljitije i poštenije u odnosu na komercijalno induciranje alaramantnog kokodakanja javnosti nad naslovima koji su zapravo posve površinskih efekata, no tobože nas šamarajući »golim istinama«, pri čemu bi aluzija na istoimeni naslov Nives Celzijus trebala ukratko reći sve o dometu, značaju i šupljini takve literature.

Ne popuštajući iskušenju transparentnog smisla za koji suvremeni čitatelj očekuje da bude twitterovski izraziv, Roško destabilizaciju provodi već na razini rečenice, pa tako već na samom početku romana, već u prvom pasusu Roškov pripovjedač komentira da vrvi osjećajima, pri tom naglašavajući: »ako su to uopće osjećaji«. Ti osjećaji, navodi se potom, pripovijedaču paraju srce, pri čemu, dakako, odmah slijedi napomena: »ako je to srce«. Već prva rečenica kojom počinje roman jezgrovito oslikava Roškov pripovjedni stil upornog relativiziranja, pa čak i negiranja netom izrečenog: »Iz usta mi teče krv, ali ne moja. Ili jest moja, a nisu usta«. Kako je vidljivo iz dosadašnjih kritičarskih osvrta na Minus sapiens, ni elementarnu fabulativnu nit nije baš lako pojednostaviti u dvije-tri informativne rečenice koje bi dodatno zainteresirale potencijalnog čitatelja da posegne za ovim štivom, pa se u tim osvrtima pokušalo objasniti da je Roško zamislio provodnu ili barem polazišnu narativnu nit graditi na ideji o liku koji bi bio neka verzija poznatoga redatelja Wernera Herzoga, a koji pod identitetom markiza de Gilgamea odlazi u 16. stoljeće kako bi, rukovođen Montaigneovim Dnevnikom s puta u Italiju preko Švicarske i Njemačke 1580. i 1581., snimio film o nastajanju spomenutog Montaigneovog naslova na licu mjesta, a u ovom slučaju, i vremena.

Naravno, Roško u potpunosti izokreće sve očekivane pripovjedne konvencije koje su najavljene ovako predstavljenim zapletom. »Kad izlazim iz kuće, uvijek pokucam na vrata«, navodi autor na jednom mjestu u tekstu, a upravo tako je vođena i »radnja« ovog romana: sve je izokrenuto, naopako ili se pod oštrim kutom skreće u paralogično. Roškov Herzog odlučuje snimateljski fokus svoga filma skrenuti s Montaignea na vodu s kojom je ovaj slavni francuski esejist dolazio u doticaj tijekom spomenutog putovanja iz naslova dnevnika. Dakako, tipično postmodernistički, na licu mjesta, dolaskom u 16. stoljeće i obilaskom svih lokacija navedenih u dnevniku, otkriva se da od Montaignea nema ni traga, a za navode iz dnevnika otkriva se da su i te kako falsificirani ili proizvoljni, bez uporišta u empirijskoj zbilji. Većina postmodernog mainstreama na tome bi stala, želeći poručiti kako je tautološka jednoznačnost zbilje i teksta u historiografskim i autobiografskim rukopisima netočna, unatoč kulturi koja bi gradila autoritativnost tih žanrova, dok je svaki trag zbilje u bilo kojem diskurzivnom lancu označavanja u prekinutim vezama s tzv. objektivnom istinom i vjerodostojnim zapisom egzistentnoga u predmetnom svijetu.

Roško ide još malo dalje: ne samo da Herzovoga kamera nema što dokumentirati jer se sve što bi se htjelo biti prikazano raspršuje i raspada u fluidne neodređenosti, porok skeptičnosti i spiralu refleksivnog uma, nego Herzog ne uspijeva pohvatati ni samog sebe. U njegovom slučaju je na brojnim mjestima jedva utvrdljivo kada su Werner Herzog i Klaus Kinski dva lika, a kada možda ista osoba. Osim što se Roško u ovom aspektu poigrava s problematikom identiteta, on također kritičku demontažu slabih mjesta u diskurzivnoj konstrukciji, već zapaženih i prigovorenih Montaigneovom dnevniku, transponira kao implicitni metatekstualni princip oblikovanja vlastitoga romana, nižući ovakvim začudnim praksama zapravo pitanja kao što su: tko promatra?; tko govori?; tko piše?

Drugim riječima, neodredivost identiteta ovdje nije tek polovična igra s imenima, ionako jeftin štos kada se dekonstrukcija umišljene monolitnosti supstancijalistički shvaćanog identiteta izrazi samo kroz takvu ludičku atrakciju, nego se preispitivanje politike identiteta u ovom slučaju proširuje na potkopavanje koherentnosti narativnih subjekata koji su konstitutivne instance  za ontološku snagu teksta.

Suočen s takvim vrtoglavostima, sezonskim hitovima formatiran čitatelj očekivano će se svrstati na negativan pol radikalnih recepcijskih ocjena koje smo spomenuli na početku ovoga predstavljanja budući da će konfuzan efekt Roškovog romana refleksno ocijeniti – da se poslužimo jednom Derridaovom rečenicom – kao »razinu čitljivosti bez označenoga koju će se, u prestravljenom uzmaku, proglasiti nečitljivošću«. Čak i čitatelj koji bi u svome recepcijskom iskustvu baštinio odgledanost referentne lektire, počevši, recimo, od Vrtoglavice Alfreda Hitchcocka, pa čak i da je uspio »pregurati« najtvrdokorniju fazu Lynchovog Twin Peaksa, jer to su naslovi s kojima je Minus sapiens, slikovito uspoređeno, intelektualno korespondentan, posebice po pitanju slojeva opsjene, nepouzdanosti predstavljenog, umnažanju bezdana i naprezanju narativne petlje, Roškov roman za takvog čitatelja ipak nije film, pa da se makar plošno uživa u protoku slika, nego traži dopisivanja i upisivanja koja bi bila kompetentna autorovom filozofskom habitusu i teorijskoj mobilizaciji iz pozadine autorove književne poetike.

Baš kao prema matrici glasovite slavenske antiteze, moglo bi se reći da su ili-ili i niti-niti skoro pa ključni veznici i za prevođenje odnosa među Roškovim iskazima. Mada se uobičajeno navodi čitatelja da se orijentira u tekstu putem onih vrsta riječi koje zavaravaju efektom deskripcije, odnosno analognošću s našom percepcijom zbilje, jedini konkretni označiteljski oslonci u Roškovom su tekstu zapravo oni najapstraktniji, tj. spomenuti veznici, ciljano se nadređujući u relacijama diskurzivnog mapiranja kakvo se organizira gramatikom Roškovog teksta, teksta koji kao da se ambiciozno okušava s onom Lyotardovom rečenicom: »Prostora i vremena ne bi bilo da nema rečenice«.

Zasnivanje jezičnog modeliranja univerzuma na spomenutim veznicima kao, paradoksalno, jedino stabilnim označiteljima iznimno je duhoviti atak na prepotenciju pragmatičnih i mitopoetskih funkcija jezika, pa je stoga na određeni način Minus sapiens ispisivan i kao inteligentna parodija one knjiške kulture koja se dala inficirati stvarnosnom prozom jer se, naime, zbilja ne svladava niti razotkriva opisom, nego rešetkom jezika, kamoli leksikom, nego režimom koje u našu perspektivu ugrađuje politika, hijerarhija sintagmatskog reda govorenja. Posao je pisca da invencijama kvari tu idilu, a budući da više ne vjerujemo u revolucije, piscu preostaje načimati pukotine u matrixu poretka, ponegdje parati šavove, optimalno sabotirati i time pridonositi kakvom-takvom propuhu slobode, što nas vraća na onu temeljnu misiju uznemiravanja koju smo spomenuli negdje u uvodnom dijelu ovoga predstavljanja jer navedene akcije Roško provodi eksplicitnim i učestalim ukazivanjem na glitch, odnosno kvar kao temeljni poetički ključ za razumijevanje nerazumljivosti rada jezičnog aparata u njegovoj književnosti.

Spomenuti čitatelj, dakako, izložen ovakvim operacijama dekonstrukcijskog uma, čitatelj koji uz to u praćenju Roškova teksta plaća cijenu atrofirane kondicije, složit će se samo s jednom rečenicom iz romana: »Ja pod milim bogom nemam pojma što mi se sve točno događalo otkada smo stigli u 16. stoljeće«. Naravno, jer ovaj glitch oponira recepcijama koje su kalupljene kako našim književnim neorealizmom, tako i digitalizmom medijasfere budući da oba pogona za cilj imaju isti interface: besprijekornu, zrcalno glatku sliku apsolutno dovršene reprezentacije zbilje te površinsku transparentnost stvarnosti.

Tom pretpostavljenom nesretnom čitatelju koji se kronično sapliće o nejasna mjesta i apsurdne preokrete Roškova pripovijedanja ili pak, još gore, previđa važne punktove teorijskoga podteksta u grozničavoj potrazi za onim što Cvjetko Milanja naziva »mašna smisla«, dakle takvom čitatelju bi kompromisno, a možda i utješno bilo prihvatiti da se ukupna organizacija Roškova romana abolira mehanizmom sna. Iz tog aspekta Roško opet vodi plodan dijalog s mjestima identičnosti ili analognosti rada sna s tehnikama i ekspresivnostima filmskoga jezika. Stoga će se na pozitivan pol radikalnih repecijskih ocjena s ushitom svrstati svi oni deleuzeovci i lacanovci, žižekovci i baudrillardovci koji će među redovima Roškova romana prepoznati palimpsest svojih lektira.

Uostalom, i sam Roško u romanu zapisuje sljedeću rečenicu: »Jedi našu hranu, pa ćeš naučiti naš jezik«.